Povežite se sa nama

SUSRETI

LJUBOMIR BOROZAN – OD BOSNE I ITALIJE DO BOKE: Estetika je smisao života

Objavljeno prije

na

Imao je 54 godine kada je ranjen napustio Sarajevo. Prazan i odsutan. Ostavio je grad u kojem je živio jedan narod, koji se raja zvao. Samo jedno platno Ljubomir Borozan ima od predratnih radova. Život je porodica nastavila u Italiji. Ljubomir će na Akademiji za lijepe umjetnosti u Terniju steći još jednu diplomu, na Odsjeku za italijansko slikarstvo i nastaviti da predaje. Onda se vratio u Boku, gdje je nekad davno započeta njegova dječačka likovna avantura.  „ Vratio sam se da nađem skrovište za sebe i od sebe “, kaže Ljubomir Borozan. Slikar i vajar

 

“Otmjenog, duhovnog, kreativnog, vanserijskog profesora Ljubomira Borozana krasi gorštačka skromnost. Dostojanstvena i mudra ličnost. Slikar i vajar koji ne mari za publicitet…” Ovako ga opisuju oni koji ga poznaju. Takav je i utisak koji  Ljubomir Borozan ostavlja već na prvom susretu. Sarajevo, grad u kojem smo oboje živjeli, propusnica je za susret. Ovdje smo, u Borozanovom kotorskom prebivalištu, između brojnih štafelaja, slika, crteža, skulptura, pastela. Navode likovne kritike o Borazonovom radu prepoznajemo na njegovim slikama. “Sarajevo Iva Andrića, koje podrhtava pod raznim dominacijama, od one habzburške i srednjoevropske, pa sve do najudaljenijih vizantijskih tradicija, ponovo živi. Bilo da mjesto slika mrtve prirode ili daleke priče istinite i kroz vjekove pretvorene u legendu…”

Borozan slika i voće, slično onom na Sezanovim platnima, ali priča i priče koje je možda čuo od starih ribara koji odmaraju kraj mora Boke kotorske. Tako i priče o Tre sorele oživljavaju u Borozanovom slikarstvu…”

Ljubomir Borozan rođen je u prvoj polovini dvadesetog vijeka u Subotici. Po ocu Dušanu, Crnogorac. Ali, kaže: „  Po odluci neba,  Sarajlija.” U ovom gradu je rastao, završio srednju i studij Likovne umjetnosti. U Sarajevu je predavao, stvarao, družio se…

Sa Momom Kaporom kad su obojica imali po 14 godina. Momo gimnazijalac. “Zaštićeno čeljade, elegantan i namirisan, kozer i zabavljač. Djevojke su se otimale oko njega…” Sreli su se i kasnije u Dubrovniku. “One njegove godine u kojima je ratovao, ne zanimaju me. To nije moj svijet.“

Sa Zukom Džumhurom družio se cijeli život. “Zuko je neshvatljivo biće. Od krvi i mesa, a opet duh. Spoj svih mogućih kreativnih manifestacija svijeta. Briljantne riječi, duha, izvanredne inteligencije. Nezaboravan orator i veliki crtač…. Govorio mi je:  : ‘Čupo, molim te dođi da odćutimo dva sata…“

U Borozanovom ateljeu, kod Koševo bolnice u Sarajevu, okupljali su se slikari i prijatelji. Zvonko Markičević, briljantan crtač, Hasan Sućeska, poznati grafičar, slikari Mehmed Zaimović, Ismet Rizvić, Mario Mikulić, Zvonko Markičević, Ibrahim Ljubović… “Svi moji jarani su umrli.” Ovdje su se rodili njegovi sin Igor i kćerka Vanja, ovdje je upoznao suprugu Radmilu… A onda su došli “ti četvrtasti ljudi s neke druge planete, koji su imali poriv da ubijaju i da kolju… Oni su nas, Sarajlije, rasuli kao gris po planeti. Svuda smo, a nismo nigdje…”

Bolna su sjećanja. Borozan nas moli da ga ne podsjećamo na vrijeme provedeno po sarajevskim podrumima, na granate… “Sarajevo je sramota ove planete. Smrzavali smo se, gladovali, ubijali su nas. Ta sramota nikada se neće izbrisati. Ti neki ljudi zloupotrebili su naše divne gore, Trebević, Širokaču… da nas biju i granatiraju… Narod je masa, slabo ograđeni zvjerinjak, u kojem ljudi kidišu jedan na drugog. Sretan je onaj koji izbjegne susret s tim zvijerima. Moje iskustvo mi dozvoljava da kažem da je čovjek najveći gad koji postoji. Kako je moguće da čovjek čovjeka ubija i da bude sretan zbog toga. Da siluju ženu, ili ubijaju dijete u utrobi… A, služiti svojim primjerom nevinog življenja narodu na ovoj planeti, to je poražavajuće… Nemojte dalje…”

Imao je 54 godine kada je ranjen napustio Sarajevo. Prazan i odsutan. Ostavio je grad u kojem je živio  jedan narod, koji se raja zvao… Samo jedno platno Ljubomir Borozan ima od predratnih radova. Motiv, tri ribe obješene na udici na zeleno obojenom platnu. Od kolekcije od oko 500 slika, kupljenih ili primljenih kao poklon od kolega, koje su prije rata visile po stanu, ateljeu i galerijskom prostoru porodice Borozan, ostalo je samo ulje na platnu Marija Mikulića, sarajevskog slikara porijeklom iz Dalmacije. Komšija s Ciglane, dijela grada gdje je prije rata stanovao, sačuvao je i vratio mu sliku.

Život je porodica nastavila u Italiji. Ljubomir će na Akademiji za lijepe umjetnosti u Terniju steći još jednu diplomu, na Odsjeku za italijansko slikarstvo i nastaviti da predaje. Ovdje će se roditi i Jan, danas 14-godišnji Borozanov lijepi unuk.

Sarajevu će se vraćati. S neskrivenim ponosom pokazuje nam katalog objavljen 2018. juna te godine priređena je izložba u “onoj divnoj Galeriji likovnih umjetnosti”. Tamo gdje je od 70-ih, zahvaljujući Ljubomiru i njegovoj generaciji, počinjalo školovanje akademskih slikara u Sarajevu predvođeno Muhamedom Karamehmedovićem Karamelom. “Sve što mi se ružno desilo u Sarajevu, ova izložba je kompenzirala”, kaže autor. Predstavljena je tada i slikaru jedna od dragih slika Urlik, ulje na dasci, ekspresija očajnog bola na ljudskim licima, ali i slika Ave Maria. Na njoj, oživljena je priča o tri čudesne sestre, zaljubljene u istog mornara, poznate u Crnoj Gori kao Tre sorelle. Oživljavaju one na Borozanovim slikama. “Borozan daje glas kamenoj kući koja je čula ljubavne uzdahe… Slikar jedinstvenom simbolikom pripovijeda njihovu smrt slikajući prozore kuće, na obali mora, nemilosrdno zazidane…”, opisala je kritika. A on s puno strasti priča. “I kao slikara i kao čovjeka dotakla me ova dramatična bokeljska priča. Puno sam slika, skulptura uradio inspirisan ovom temom. Godinama sam se družio sa njima. Bile su legende osuđene da umru u svijetu u kojem je moguće kupiti legende i preurediti ih prema svom ukusu. Novcem, tim prljavim sredstvom za razmjenu.”

Izlagao je na prostorima bivše Jugoslavije, u Švajcarskoj, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji. Od 1971. godine član je Udruženja primijenjenih umjetnosti BiH, zabilježeno je u njegovoj biografiji, uz dodatak da su mu slike, ne njegovom zaslugom, “prosute” od Jokohame do Toronta.

U Boku je prvi put došao davne 1951.  Za ruku sa ocem Dušanom na prijemni ispit, na Pedagoškoj akademiji koju su vodili Vojo Stanić i Đorđe Bato Pravilović. More, palme, narandže, rogač… Sve do tada tek u duši prepoznato. Prvi put vidi i štafelaj, slikare. “Shvatam da ne lete, da su i oni  kao i ostali ljudi…”, U Herceg Novom,  gradu koji je Zuko zvao balkanska Atina, inficiraće se  ljepotom. Zauvijek, ona će postati njegov način življenja.” Estetika je smisao života. Samo ona može da spasi ovu planetu“, izgovara.

Prijemni je položio, ali je u školi ostao kratko. Tek toliko da se i danas sjeća školskih drugova, slikara Andjelka Arnautovića, Pura Đurića, Ilije Šoškića, Vojislava Voja Tatara, Miodraga Miška Kusovca  i jednog od kasnije najcjenjenijih crnogorskih akvarelista Mihaila Mila Pavlovića… “Institucija”- tako  Borozan naziva ovu školu u Novom i njenog tadašnjeg direktora, slikara Miloša Vuškovića.

U Boku se vratio decenijama kasnije. Da poboljša zdravlje i uživa u ljepoti prostora. Da nađe skrovište za sebe i od sebe. “Umjetnici su bića koja pate i skupo plaćaju to svoje druženje sa svojom psihom i sa samim sobom”, kaže.  Stvara, jer “mora”. Jer ga gone “neke nepoznate i snažne sile”.

Nedavno je završena i Borozanova skulptura Svetog Trifuna, izlivena u bronzi, u italijanskom gradu Vićenci. Statuom visokom 2,5 m vajar je predstavio svoju viziju mladog hrišćanskog mučenika, odajući počast svecu, poštovanom i na Istoku i na Zapadu. Skulptura je poklon gradu Kotoru i crkvi Svetog Tripuna.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GORDANA SARIĆ, PROFESORICA, PJESNIKINJA, HUMANISTA…: Žena koje ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Autorka je 24 knjiga ljubavne, dječije poezije, kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja. Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji

 

Gordana  Sarić, prepoznatljiva pojavom i energijom koju raskošno širi oko sebe… Jedinstvena i svoja, i stavom i stilom i riječju i stihom. Elegantna..Voljena, jer  stihovima velikodušno rasipa riječ ljubav. Nasmijana i srdačna. Priznata u Crnoj Gori, regionu ali i svijetu. Pero Zubac, bilježi o njenoj poeziji : ” Toliko nežnosti, i blagosti, osećaja za opis unutrašnjeg vidjenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama …” A,  dr Rade Vučičević, književnik i književni kritičar, u pogovoru jedne od Gordaninih knjiga piše:  ” …Razudjen, lelujav, šarmantan, nadmoćno dominantan i neverovatno pitak, eto to je u najkraćim crtama stil Gordane Sarić.Ima ona, osim te lucidne metamorfoze, još nesto opojno u stilskom i pojmovnom izrazu svoje lirike.Onu ugladjenost i doteranost, ima se utisak, lako i vešto nasledjuje od Dučića, ljubaznost i osećajnost od Desanke, a sve planetarno treba tražiti na adresi Majakovskog. Dok je njen  lirski kontekst nekada bila osobina Milana Rakića…”

U njenom nikšičkom domu dočekala nas je kao stare znance. Časti nas sokom od koprive koji je sama napravila, dodala  malo limuna i kisele vode i tortom. Ručak je spreman, stvari spakovovane za put na koji se sprema tog popodneva,  sjedi opušteno, dok razgovor o njenom bogatom i zanimljivom životu, teče. Natašina i Goranova majka, Slavicina svekrva, Lanina, Dušanova i Marijina baka i udovica doktora Moma Sarića,  sve stiže.” Juče ujutro napravila sam ručak, posle gostovala u jednoj školi, u podne snimala za Radio, a u pola pet gostovala u  televizijskoj emisiji…”

Pisati o Gordani Sarić znači pobrojati i činjenice, da je penzionisana kao profesorica francuskog i latinskog jezika,  da je radila kao prevoditeljica, organizatorka i voditeljka  brojnih kulturnih manifestacija. Autorka je 24 knjige ljubavne, dječije poezije kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica,  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja.Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji.

Gostovala je na brojinim festivalima poezije i osvajala nagrade, u Budimpešti, Ekvadoru, Madjarskoj, Kanadi, Belgiji, Italiji, Rumuniji, Tunisu, Maroku… Učestvovala na dva svjetska kongresa pjesnika u Budimpešti i na kruzeru, na kojem je organizovan festival poezije, a vozio je od Rima do Grčke. Na poziv Evropskog parlamenta  u Briselu učestvovala je u debati o mnogojezičju. Brojne nagrade teško je pobrojati…Pomenimo tek da je dobila  nagradu internacionalnog udruđenja za izuzetan doprinos u poeziji i svrstana medju 50 izuzetno talentovanih pisaca koji su doprinijeli razvoju svjetske književnosti.

Dobitnica je i najvećeg priznanja za kulturu u Nikšiću,  Nagrade oslobodjenja grada 18. septembar, dobitnica nagrade  Iskra specijalnog priznanja za opšte dobro iz filantropije, kao i da je bila volonter godine. Društvo  Mil mentes por Mexico, svrstalo je Gordanu medju 50 nezaboravnih žena  Evrope.Nekoliko nagrada primila je u Rimu od društva Verbumlandi Art, nagradjenog zlatnom medaljom predsjednika Italije. Nedavno, u rimskom Senatu primila je nagradu Divinamente donna, (Božanstvena žena)  za doprinos svjetskoj kulturi i prvu nagradu za esej. Proglašena je najomiljenijom ženom 21. vijeka uz nagradu za najbolji pjesnički rukopis, na osnovu glasova čitalaca časopisa Društva privrednika Srbije. Ambasadorka je kulture, mira, ljudskih prava u nekoliko zemalja. Njene pjesme objavljene su u mnogim svjetskim antologijama.Prva je spikerka Radio Nikšića.  

U Nikšić je, iz rodnog Konjica , sedamdesetih došla  sa ” svojim Momom”, sa svojom velikom pričom, čovjekom kome je  sve knjige, sve pjesme, sve što je uradila posvetila. Kome je, kad je napustio ovaj svijet, pisala:  ” Nigdje ti otišao nisi.Sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka, u grudi čežnjive preselio…”

Priča tiho teče. Sjeća se  Moma, studenta četvrte godine medicine i sebe brucoškinje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna filmska projekcija i jedna stolica na kojoj su odgledali predstavu, ostala je simbol pola vijeka ljubavi.  „ Uvijek ruka u ruci, uvijek zajedno.Bio je to bajkovit brak”.U Sarajevu je decenijama kasnije u  Kući sevdaha i ispred  Vječne vatre, govorila svoju poeziju. Kao gost Festivala koji je organizovala Kultura snova  Zdravka Odorčića.

Nikšić je, priča Gordana, odmah zavoljela. Družila se sa pjesnikom Draganom Radulovićem, recitovali su po školama, u Pivari, u bolnici Brezovik...Gordanini su   stihovi univerzalni, baš kao i njena humanost i entuzijazam kojim nesebično promoviše sve one za koje misli da vrijede da budu predstavljeni. .” U gradu u kojem živim znali su govoriti, ‘ ona i njena ljubav’, ili se pitati ‘ šta joj to znači biti ambasador mira’, ali vremenom su i ovdje  moj rad počeli cijeniti”.

Odrastala je sa majkom i bakom. Oca ne pamti, ali je, bar joj je mama tako pričala,  od njega naslijedila muzički i spisateljski talenat.” Tata je svirao violinu i divno je pisao”.Od oca  Vilijama naslijedila je  i prezime Losonci, o kojem, sa neskrivenim ponosom priča, da je pripadalo grofovskoj lozi njenih madjarskih predaka. ” Svirala sam klavir i imam izvanredan sluh, a ne krijem i da volim glamurozne i sjajne stvari…”.

Majka modni majstor, učila je Gordanu otmenosti i ljepoti, i pothranjivala čerkinu sklonost umjetnosti. Gordana je pohadjala literarnu i dramsku sekciju, pjevala u horu, pratila časove u muzickoj školi…Željela je studirati glumu .I danas se sjeća uloge  Laure iz Krležine drame  U agoniji  koju je spremala za prijemni. Ali, strogi očuh se protivio glumačkoj profesiji. Strast prema glumi  Gordana je zadovoljavala u Akademskom kulturnom centru  Seljo, tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Igrala je brojne naslovne uloge, ali i glumu, i posao novinarke na Radio Sarajevu napustila je povratkom u rodni Konjic.

Iz roditeljskog doma ponijela je i misao da je ljubav mjera svih stvari. Ljubav i tolerancija bili su i ostali njen način života. I onda, kada je njena rodna Bosna pucala po nacionalnim šavovima i pretvorila se u krvavo poprište, Gordana Sarić je pisala o miru i ljubavi. Otud ne čudi da je ambasadorka organizacije za svjetski mir i ljudska  prava Catena ona u Italiji…

Gordanom Sarić.Otmena i gospodstvena. Vanvremenska.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo