Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Malo u otpad, više u džepove

Objavljeno prije

na

Bivša Fabrika celuloze i papira u Beranama otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih dijelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.

,,Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno”, priča za Monitor posljednji direktor ove fabrike, prije privatizacije i konačne propasti, Milić Joksimović.

On kaže da je pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje, koji je takođe mogao da nastavi da pruža usluge i da radi nezavisno od Fabrike celuloze.

,,Sve iz tog pogona je pokradeno”, tvrdi Joksimović. On smatra, međutim, da danas nema smisla prozivati bilo koga zbog toga što se događalo prije dvije decenije, ali da ne treba zaboraviti kako je propadanjem i pljačkom, u kombinaciji sa neznanjem, nestala velika šansa za razvoj Berana.

,,Zatvaranje je bruka onih koji su to učinili. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Ali kada je već učinjeno, prosto mi nije jasno zašto zatvaranjem Fabrike celuloze i papira nije izvršena segmentacija, pa da pojedini dijelovi tog giganta ostanu da rade sami za sebe”, priča Joksimović.

U staro gvožđe, kaže, koliko je njemu poznato, nije otišla jedino Fabrika za proizvodnju tapeta i papirne ambalaže, koja je data podgoričkom Kombinatu aluminijuma i čije su mašine i dalje konzervirane u Beranama.

,,Zašto se ta fabrike ne pokrene u eri kada se izbacuje plastika i najlon, i kada bi sigurno našla svoje mjesto na tržištu proizvoda za pakovanje, odnosno ambalaže od papira”, pita se ovaj inženjer.

On se sa sjetom i nevjericom prisjeća vremena kada je fabrika radila i magacinskih pogona u koje je imao prilike da ulazi.

,,Jednom prilikom konstatovano je popisom da nedostaje pet kamiona marke FAP. Zamislite, pet kamiona. Kasnije je utvrđeno da su havarisani i rashodovani. Ali, to je bila tako moćna fabrika da je već sjutradan mogla da kupi sto pedeset novih kamiona. Nijesmo svjesni šta smo imali”, priča Joksimović.

Beranska Fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju ,,sa suzom u oku”, prisjećaju se novinari koji su tome prisustvovali, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su sa pjesmom otišli na biro rada sa kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je jedan skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

,,Ta fabrika je bila ‘sveta krava’ i nije smjela da se dira. Kada se od njenih gubitaka oduzmu plate viška zaposlenih, dolazi se do zaključka da je ona zapravo uvijek bila rentabilna. Zato i danas tvrdim da je to bila neshvatljiva odluka. Sa njenim gašenjem uništen je veliki reprolanac i maltene kompletna industrija. Grad je u industrijskom pogledu vraćen na početak devetnaestog vijeka”, kaže Joksimović.

Oni koji su radili u Celulozi tvrde da je to bio ,,grad u malom”. Fabrika je imala svoj izvor energije, energanu od 14 megavata, koji takođe nije sačuvan. Magacini koji su bili prepuni razne skupocjene opreme, našli su se na udaru lopova, u opštem haosu i javašluku koji je zavladao. Zbog tih masovnih krađa svojevremeno je bilo i javnih prozivanja, ali niko nikada nije odgovarao.

Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana Fabrika papira Beranka. Ovu fabriku sa stotinu pedeset radnika, na ruševinama nekadašnjeg giganta, otvorio je u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović. Pobjednički, sa osmjehom na licu, nedugo nakon razlaza sa Bulatovićem. Premijer danas okreće glavu i ne interesuje ga privatizacija te nove kompanije iz 2004. godine koja je završena neslavno, kao uostalom i skoro sve privatizacije u Beranama.

Ono što je u ovoj priči bitno je to da se prema zapisniku jedne komisije, koja je kasnije radila popis, kao i izjavama radnika, najveći broj krađa i otuđivanja opreme dogodio upravo u vrijeme pokretanja Fabrike papira 1996. godine.

,,Od pet celuloznih pogona, samo je jedan – bjelaona, bio u dobrom stanju. U ostala četiri konstatovana su masovna otuđivanja skupocjenih motora i ostalih mašina. Stanje opreme u pogonima elektro filter, kaustika, kuhaona i lužni kotao je zaprepašćujuće, haotično i dugi niz godina uništavano neodgovornim i nedomaćinskim ponašanjem”, ostalo je zapisano u nalazu komisije koja je obišla samo celulozni blok.

Pojedini lokalni političari su svojevremeno upozoravali da je neko tada masovno snadbijevao privatne gatere i druge privatne pogone širom sjevera Crne Gore elektromotorima i drugom opremom koja je kradena iz Fabrike celuloze i papira, ali nije bilo nikavih reakcija.

Mnogi koji su radili u ovoj fabrici pričaju kako je ona zapravo sistematski bila na meti sitnijih i krupnijih lopova. Prepričava se u anegdotama kako su se i sami bivši radnici na razne načine dovijali i sa čuvarima nadmudrivali da iznesu iz kruga razne vrijedne predmete i opremu. Na kraju je ostalo samo željezo u raznim oblicima, bilo da su u pitanju metalne stepenice, cijevi ili mostovi u visokim i nekada nepreglednim halama. I to je nemilosrdno čupano i ,,očerupano” iz spojeva na zidovima. Celulozni blok sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje.

,,Jednom prilikom se digla čitava hajka na radnike koji su pravili bez dozvole mlinove za kafu, za lične potrebe. A kasnije su nestajali pod velom noći čitavi pogoni i niko nikada nije odgovarao. Kada je fabrika zatvorena jednom ‘preduzetniku’ je, primjera radi, ustupljeno možda i dvije hiljade metara skupocjenog bakarnog kabla, debljine ljudske ruke, navodno za elektrifikaciju katuna na planini. Suvišno je reći da je planina i danas u mraku, a da kabal nikada nije vraćen. Nemojte me pitati koliko je mogao da košta”, kaže naš sagovornik.

Mada su dimnjaci Fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, nažalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Priča, reklo bi se, poznata. Moglo bi se kazati vrijeme društvene svojine – svačije i ničije, mada stvari nijesu baš tako crno-bijele. Onda je uslijedila privatizacija. Lopovi su dobili imena. I Fabrika papira Nova Beranka završava ovih dana u otpadu i starom gvožđu. Ovoga puta sve je jasno, ali opet niko da vikne ,,drž’te lopova”. Država se ne miješa, jer je navodno privatizacija obavljena iz stečaja. I sve prolazi mirno jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni kada je sve isegmentisano do te mjere da se radnički glas ne čuje dalje od Ribarevina. Nije to urađeno slučajno. Druge bi ptice pjevale da sada dvije hiljade radnika Celuloze samo podignu glavu.

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD  TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. Studentski dom će, da bi izbjegla zakonske implikacije,  kupiti odlukom, tako što će ove godine platiti 3,6 miliona iz budžetskih rezervi, dok će dodatna sredstva obezbijediti naredne godine. Baš onako kako je ranije dogovoreno sa Tomislavom Čelebićem

 

Ministarstvo prosvjete i Vlada ne odsustaju od namjere da milionima iz budžeta pomognu Tomislava Čelebića i Đukanovićev Univerzitet Donja Gorica (UDG). Prošle srijede su, nakon pisanja Monitora, poništili tender o kupovini studentskog doma u blizini UDG od kompanije Čelebić City. Tender je bio sporan i zbog toga što je prihvaćena duplo veća cijena od ponuđene (6,3 miliona umjesto 2,9), zbog čega je Vladi, osim javnog suda, prijetila i reakcija nadležnih institucija.

Činilo se da je Vlada  odustala od tog posla. No, samo dva dana  nakon poništenja tendera, u petak, 1.novembra, na telefonskoj sjednici, Vlada je, odlukom većine članova, dala  saglasnost za kupovinu nepokretnosti za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata. Kako Monitor nezvanično saznaje, dio ministara nije želio da aminuje tu odluku.

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. U priču je uključila Upravu za državnu umovinu  i Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem je čelu Slaven Radunović.  Prema dokumentima razmatranim na sjednici Vlade, Uprava se obratila Radunovićevom ministarstvu samo  noć nakon poništavanja tendera, sa Informacijom o kupovini  objekta za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata, koju je prethodno iniciralo Ministarstvo prosvjete.  To znači da je Ministarstvo prosvjete, koje vodi Anđela Jakšić-Stojanović, u trenutku poništenja tendera već imalo spreman novi model realizacije ovog posla. Sa kojim se Vlada brže bolje saglasila na telefonskoj sjednici.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIŠE OD DESET DANA POTJERE ZA  ALIJOM BALIJAGIĆEM: Bjegunac izmiče i Crnoj Gori i  Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Balijagić skriva po planinama između Crne Gore i Srbije, a dvije države prepucavaju ko je bolji, građani strijepe za svoje najbliže jer institucije koje plaćamo da bi bili bezbjedni, očigledno ne rade svoj posao

 

 

Više od deset dana prošlo je kako je osuđivani pljačkaš, ubica, silovatelj, Alija Balijagić ubio dvoje starih ljudi, brata i sestru  Jovana i Milenku Madžgalj, a za njim se još traga između Bijelog Polja i Prijepolja. U potragu su uključene dvije države – Crna Gora i Srbija, na čijim teritorijama se kreće bjegunac.

U cijelom regionu vlada strah. Mještani sela dvije države – od Sokolca, gdje su Madžgalji ubijeni, pa do Brajkovca (Prijepolje), gdje je Balijagić posljednji put viđen, strahuju za svoje i živote svojih familija. Nastave u školama se odlažu ili se obavljaju onlajn, dok su sela puna uniformisanih lica – policije, specijalnih jedinica, vojske…

Uz svu savremenu tehnologiju i opremu, kojom raspolažu bezbjednosni organi obje države, od kojih je jedna članica NATO Alijanse, čini se da nijesu ni blizu opasnom bjeguncu. Prema kazivanju mještana, Balijagić mirno ide od sela do sela, popriča i popije po koju s žiteljima polupraznih sela, dok su  obje države upregle sve resurse, kako tvrde same vlasti, da bi ga zarobili.

Mještanin Brajkovca kaže da je vidio čovjeka koji je iskočio iz žbunja, imao je pušku i ranac. Predstavio mu se kao lovac i rekao da se ne plaši.

„Ostavio je pušku uz jednu bukvu, i rekao ajde da popijemo po jednu rakiju. Ja sam tada rekao, ima neki čovjek kog traže zbog ubistva. On je dodao – pa jesu li ga našli, ja sam rekao – ne, a on je kazao – naći će ga. Malo smo popričali, sve to je kratko trajalo i on je otišao dalje“ prepričava svoj susret.

On tvrdi da je odmah prepoznao o kome se radi, ali je ćutao kako ne bi svoj život izložio opasnosti. Zbog straha da se Balijagić ne vrati u njegovu kuću kao što se vratio kod Madžgalja i ubio ih, kaže da je spavao kod komšije.

„Strah je i mene, strah je i sve ljude koji žive u selu. Sve vrijeme su vrata zaključana, sigurni smo samo kad policiju vidimo u blizini naših kuća. Policajci nam kažu da se ne plašimo i da su oni tu, ali sve je uzalud. Mi ćemo biti mirni tek kad ga pronađu“, kaže mještanin.

U potrazi za Alijom Balijagićem dnevno je angažovano oko 200 policijskih službenika i preko 70 pripadnika Vojske Crne Gore (VCG), saopšteno je ranije iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Pripadnici vojske su noćili kod mještana Sokolca, sela ubijenih Madžgalja. Sa druge strane, u Srbiji su angažovane jedinice Uprave kriminalističke policije, Specijalne antiterorističke jedinice, Žandarmerije, granična policija i policijski službenici policijskih uprava u Prijepolju i Užicu, saopšteno je iz njihovog MUP-a. Do sada je, tvrde, pregledano više od 80 napuštenih objekata,  koristi se sva moguća tehnika i oprema MUP-a Srbije – dronovi, termovizija i psi tragači.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni  zemljom, ni nebom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi, saznaje da  predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu Vladinim avionom preko Hrvatske. To je  iznenadilo   crnogorske vlasti, koje su  mislile da  odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider DNP Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji

 

Da predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu službenim, Vladinim avionom preko Hrvatske, crnogorske vlasti shvatile su kada je Mandić, nedavno, planirao službeni put  preko Hrvatske, saznaje Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi. Do tada se mislilo da odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji.

Odluka Hrvatske da proglasi tri crnogorska funkiconera za osobe non grata, podsjećamo, donešena je nakon što je crnogorski parlament krajem juna ove godine usvojio Rezoluciju o Jasenovcu, čija je svrha u stvari bila da relativizuje  glas Crne Gore u UN o Srebrenici. Crna Gora je prethodno, u maju ove godine, u skupštini UN glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a nakon velikog pritiska koji je dolazio od strane srpskih vlasti, SPC, ali i unutrašnjih političkih struktura koje su pod uticajem tih adresa.

Hrvatska je  tada obrazložila da je Mandića, Kneževića i Bečića proglasila nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”.

Monitor je pokušao da dobije zvanične odgovore od nadležnih o tome zašto i kako Mandić i Bečić ne mogu službenim avionom preko hrvatskog neba, i šta to znači za Crnu Goru. Niko nije javno želio da govori o tome.  Jasno je, međutim, iz nezvaničnih razgovora, da crnogorske vlasti nijesu znale da se hrvatska odluka odnosi i na nebo.

Na pitanje da li je Mandić već krenuo na službeni put, pa  saznao da ne može preko Hrvatske , ili se to shvatilo ranije, dok je naumio  da putuje,  izvor u crnogorskoj vlasti koji je želio da ostane anoniman kazao je: „Naumio“.

Hrvatska strana ima  obrazloženje zabrane prelaska neba službenim avionom za Bečića i Mandića . „ To je uobičajeno kada su u pitanju odluke ovakve vrste, da se neko proglasi personom non grata. Takoreći, standard u međunarodnom pravu.  Budući da se radi o vladinom, državnom  avionu, njegovi putnici moraju biti evidentirani kada se prelazi preko zemlje. Što nije slučaj sa civilnim avionima“, objasnili su za Monitor iz hrvatske diplomatske mreže. Ni oni nijesu zvanično htjeli da komentarišu slučaj.

Generalni sekretarijat Vlade je nedavno objavio Dokumenta  o korišćenju aviona u vlasništvu Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore u periodu od 01. 07. do 27. 09.2024. godine. Ta dokumenta, odnosno zahtjevi za korišćenje aviona, i putni nalozi, prethodno su nosili  oznaku tajno.  Prema njima, Mandić nije u tom periodu putovao u pravcu koji bi uključivao i hrvatsko nebo, dok  Bečića nema na spsiku putnika.  Prema objašnjenju Monitorovih dobro upućenih izvora,  Bečiću po funkciji i ne pripada da koristi službeni, Vladin avion.  Ipak, mogao bi biti putnik kao član neke Vladine delegacije. Za razliku, Mandić ima pravo na korišćenje službenog aviona, i prema podacima koje su nedavno objavljeni u periodu od juna do kraja septembra, u kom je važila zabrana Hrvatske, koristio ga je dva puta – za Maroko  i Maltu. Tamo se nije išlo  preko hrvatskog neba.

Slučaj proglašenja Mandića, Bečića i Kneževića personama non grata, pominje se i u najnovijem, ove sedmice objavljenom, Izvještaju Evropske Komisije (EK) za Crnu Goru, u kontekstu pogoršanja odnosa sa Hrvatskom

U Izvještaju se ocjenjuje da su ti odnosi pogoršani, nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.  Brisel takođe ocjenjuje da su tenzije, kako stoji u Izvještaju,  proizašle iz „nerazriješenih bilateralnih pitanja“.

“Nije bilo napretka u vezi sa neobilježenom granicom između dvije zemlje ili vlasništvom nad brodom ‘Jadran’. Usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu u junu, koja se fokusira na istorijske događaje u Jasenovcu, Mauthauzenu i Dahauu, izazvalo je snažnu diplomatsku reakciju Hrvatske, uključujući proglašenje tri visoka crnogorska zvaničnika za persone non grata”, piše u Izvještaju.

Ovih je dana u parlamentu, povodom godinu dana Vlade Milojka Spajića, od strane Adrijana Vuksanovića,  poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI, problematizovana izjava Andrije Mandića na jednom od Vučićevih glasila. Vuksanović je pitao  premijera Spajića za komentar  Mandićeve izjave u emisiji Ćirilica na Televiziji Happy,  da se danas Hrvati “identifikuju sa NDH”.

Spajić je odgovorio da nije vidio tu izjavu,  da Hrvatsku vidi kao partnera, te da su oni potpuni diskonituitet onog što se dešavalo 90-tih.

“Mi smo mlada generacija koja kaže da sve ono što je rađeno u ime Crne Gore nije u naše ime”, saopštio je premijer. Takođe, upitan za mišljenje, kazao je da on ne povezuje Hrvatsku sa bilo kojom Hrvatskom iz prošlosti, kao i da, ko god je spreman da pomogne na evropskom putu, njegov je saveznik.

Bilo bi dobro, ako Spajić zaista planira  da uvede Crnu Goru u EU, da ipak “poveže Hrvatsku sa nekom Hrvatskom iz prošlosti”. Recimo, onom  kojoj je Crna Gora, tokom devedesetih godina,  napala Dubrovnik.  Taj ratni zločin ne samo što nije dobio epilog pred pravosuđem, nego se o njemu gotovo ne govori, izuzev na godišnjicu napada,  u rijetkim medijima.

Nerijetko se čuju upozorenja da bi Crna Gora ukoliko želi da uđe u EU, morala da popravi odnose sa Hrvatskom, koja bi mogla da  joj taj put uspori, potencijalno i blokira. U tome joj neće pomoći samo  premijerov evropski govor u parlamentu, ili posjeta Dubrovniku  predsjednika Crne Gore. Toga smo se „napretka na evoropskom putu“ nagledali.

Stvar je mnogo složenija i od  toga kako dobiti štrik za dobrosusjedske odnose u izvještaju Brisela. Ukoliko Crna Gora zaista želi da postane društvo evropskih vrijednosti, ona to mora istinski i da postane. A to ne može biti dok  politiku budu krojili oni koji podržavaju ideologije devedesetih, koje su  proizvele hiljade i hiljade žrtava  na ovim prostorima, samo zbog njihovog imena, ili vjere.

To što naši zvaničnici  moraju službenim avionom da kruže oko Hrvatske, – nije suštinski hrvatsko već naše pitanje.  Sve i da mogu, sve dok njihova politika bude kočila suočavanje ove zemlje sa ratnom prološću, budila nacionalne strasti i tenzije  i kočila stvaranje normalnog društva, uzalud će biti i štrikovi Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo