Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, BiH: Istina je lijek

Objavljeno prije

na

Mi se kao društvo i svaka etnička zajednica ili grupa unutar Bosne ne smijemo zatvarati u poziciju vječnih žrtava, jer ta pozicija zahtijeva i vječnog neprijatelja. Budućnost je važnija od prošlosti koju treba pamtiti kao opomenu da se ne ponovi. Narodi u Bosni nisu jedni drugima neprijatelji, a pogotovo ne vječni

 

MONITOR: Kako ocjenjujete govor koji je Milorad Dodik održao prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Kozari, posebno rečenicu „svijet se promijenio, ući će u novu konstelaciju“?

TOKAČA: Prvo, sve što u dugom vremenskom periodu radi Dodik je čista šovinistička propaganda koja je na Kozari poslužila za novu rundu predizborne kampanje. Nažalost, on svjesno instrumentalizira žrtve zločina u Jasenovcu u svoje političke svrhe. On i mnogi njemu slični, uporno ponavlja laži o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu. Na tom prostoru nije živjelo toliko srpskog stanovništva. Sva naučna istraživanja su pokazala da se radi o približno 70.000–80.000 ubijenih, što zločin ne čini ništa manjim. On nastavlja ploviti na neprekinutom mitskom valu o vječnoj žrtvi srpskog naroda, žrtvi koju niko normalan niti hoće niti treba zanemariti ili negirati ukoliko je zasnovana na činjenicama. Autoviktimizirajući narativ Srbe treba zarobiti u poziciju vječne žrtve, a njihove susjede u vječne neprijatelje. Sve to što je izrekao Dodik na Kozari spada u posebnu vrstu šizofrene socijalne patologije koja kod naroda proizvodi strah i homogenizaciju koja je Dodiku potrebana kako bi na strahu naroda sačuvao svoju moć.

Dodik je u pravu kada kaže da se svijet promijenio. Samo on ne shvata da je svijet u stalnom procesu promjena – ekonomskih, tehnoloških, političkih, socijalnih… Naravno, nova konstelacija sigurno ne ide niti će ići u smijeru koji Dodik priželjkuje. On priželjkuje rusifikaciju Evrope i dijelova Azije gdje Rusija želi izgraditi svoju imperiju. Ne shvata da je agresijom na Ukrajinu Putin i njegov totalitarni režim, vratio Rusiju na pozicije hladnog rata i time zadugo zaustavio bilo kakvu demokratizaciju Rusije. Zaboravlja da se osvajački ratovi, prije ili kasnije, završavaju ili porazom ili sporazumima koji ne idu naruku agresorima. Ogromnoj većini stanovništva u Bosni je jasno šta sniva Dodik, ali to su pusti snovi.

MONITOR: Iako nije došlo do dogovora oko promjena Izbornog zakona, i predstavnici međunarodne zajednice su smatrali da je bolje da se izbori održe po starom Zakonu nego da se uopšte ne održe. Kako ocjenjujete političku dramu koja je nastala zbog nastojanja dijela političke zajednice u BiH i međunarodnih posrednika, da se zakoni i Ustav BiH usklade sa Evropskom poveljom o ljudskim pravima i slobodama?

TOKAČA: Mora se znati da je u Ustavu Bosne i Hercegovine rečeno da je Konvencija o ljudskim pravima i slobodama iznad svih zakona u državi. Dakle, kršiti Ustav i Konvenciju retrogradnim prijedlozima o tzv. „etničkom predstavljanju“ ili „legitimnim etničkim predstavnicima“, vraća Bosnu u Srednji vijek. Kada bi takav Izborni zakon prošao, a neće, onda bi se za sva vremena ozakonilo stanje etničke segregacije i, u konačnici, nove teritorijalne fragmentacije Bosne, čemu Milorad Dodik i Dragan Čović, kao eksponenti velikodržavnih težnji Srbije i Hrvatske, uporno teže. Time bi se velikim dijelom ostvarili ratni ciljevi, a proces reintegracije Bosne kao građanske, multietničke i mutikulturne zajednice i moderne nacije zadugo zaustavljen. Dakle, promjene Izbornog zakona mogu ići samo putem pune ravnopravnosti svakog građanina države u izbornom procesu.

Ovdje svakome mora biti jasno da je na sceni konačni sraz između dva dijametralno suprotstavljena koncepta uređenja države – onog koji promovira građanske slobode i prava i na drugoj strani retrogradnog i anahronog etno-konfesionalnog koncepta koji vodi konačnom razbijanju bosanskoga društva i podjeli države.

MONITOR: Kao kandidati za najviše funkcije u Predsjedništvu BiH i na čelnim mjestima u entitetima pojavili su se i neki novi ljudi (Bojana Krišto ispred HDZ-a, Jelena Trivić ispred opozicije u RS, a ponovo se kandidovao za Predsjedništvo i Denis Bećirović kao protvkandidat Bakiru Izetbegoviću). Kakve su šanse za personalne, ali i dublje promjene, poslije opštih izbora u oktobru?

TOKAČA: Naredni izbori su jedni od najvažnijih u postratnom periodu. Nažalost, među kandidatima i za Predsjedništvo, ali i za neke druge nivoe vlasti, nalaze se novi kandidati, ali sa starim idejama i stari kandidati (Bećirević) s novim idejama. Ne treba zaboraviti i gospodina Željka Komšića koji snažno brani koncept građanske države i da on, zajedno sa Bećirevićem, može osnažiti taj proces. Mislim da će naredni izbori pomjeriti izborno tijelo i same rezultate ulijevo. U ovom času najvažnije je da se na nivou države ojačaju probosanske snage i nadam se da će se to dogoditi, a time pozicije i uloga etno-religijskih i nacionaloističkih stranaka znatno umanjiti.

MONITOR: Kada je počeo rat u Ukrajini, govorilo se da se u BiH strahuje od novog rata. Vi ste, tim povodom, izjavili da je situacija drugačija nego 1992. godine. Rekli ste: „Danas mi duboko vjerujemo da je rat moguć“. Koji bi to uzroci i kakvi povodi – „okidači“ danas mogli da pokrenu sukobe u BiH?

TOKAČA: Želio sam upozoriti da smo mi sahranili našu naivnost iz devedesetih i da nakon agresije i genocida nemamo pravo nikada više reći da rat nije moguć. Gospodin Alija Izetbegović je napravio strašnu grešku govoreći da je za rat potrebno dvoje. Bosna, a sada i Ukrajina pokazuju da je za rat potrebno samo jedno. Devedesetih to je bio Milošević na čelu srbijanskog režima, a danas u Ukrajini, Putin na čelu ruskog režima. Uzrok, ne daj Bože novog rata protiv Bosne, može biti svaki pokušaj ugrožavanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Pokušaji te vrste proizveli bi nesagledive posljedice po sve građane Bosne i po onome što ja znam, ne bi se završio kao u Dejtonu. Kad sam rekao da danas stanje nije kao 1992. godine, onda sam mislio na svijest i spremnost ogromne većine građana Bosne da svim sredstvima brane svoju domovinu i državu. Tada nismo imali ni organizaovanu armiju, niti oružje, a danas je situacija sasvim drugačija. Znaju to i oni koji pričaju o secesiji. Oni bi to uradili sutra kada bi bili sigurni da je to moguće bez rata. Niko nikada neće moći komad Bosne otcijepiti u tišini niti će Bosanci na to šaptom pristati.

MONITOR: Za nekoliko dana će se obilježiti još jedna godina od genocida u Srebrenici, a ova godina je puna sjećanja i na početak rata u BiH. Trideset godina je dobar odmak da se o tome ponovo razmišlja i govori. Iako su ljudi tada vjerovali da je ratni sukob nemoguć, on se dogodio. Kako je bio „moguć“?

TOKAČA: Bio je moguć jer je režim u Beogradu povjerovao da je pogodan historijski trenutak za ostvarenje velikosrpskih težnji. Ne zaboravite da su odmah nakon Titove smrti počele ideološke pripreme kroz Memorandum SANU, medije, napad na ustavni poredak, pa preko tzv. „jogurt revolucije“ i rušenja vlasti u Crnoj Gori i oduzimanja autonomije Vojvodini i Kosovu. Pa zar i danas slične tendencije ne postoje, doduše perfidne i nešto manje agresivne, kroz promociju „srpskog sveta“ ili Dodikov narativ o „novoj svjetskoj konstelaciji“, pa ako hoćete i litije u Crnoj Gori i permanentnu destabilizaciju Crne Gore i Bosne kao građanskih i multietničkih država. Naravno, kako rekoh, situacija danas nije ista kao 1992. godine, jer Crna Gora je u NATO alijansi, a Bosna je na njenim vratima, a trupe NATO snaga su u Bosni, uz snažno razvijene vlastite resurse vojne industrije.

MONITOR: Od potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, u BiH i njenim entitetima bilo je različitih pristupa memoralizaciji ratnog vremena i odavanju pošte žrtvama. Da li se i po tome danas vidi da su neke „barikade“ ostale i šta su tome glavni uzroci?

TOKAČA: Barikade su vidljive i to ne treba kriti. One se mogu savladati samo ako se utvrdi što približnija istina o događajima koji su bili uzrok i  kakve je posljedice svaki građanin pretrpio zbog brutalnog rata protiv Bosne. Istina je lijek. Ona je jedna, mada je kompleksna u svojoj strukturi. Ako se istini o događajima pristupi samo iz jedne perspektive, pristrasno, s političko-ideološkim prefiksima ili teretom krivice i odgovornosti samo na jednoj strani, onda je posljedično i proces komemoriranja žrtava obojen tom vrstom pristupa.

Ponavljam, mi se kao društvo i svaka etnička zajednica ili grupa unutar Bosne ne smijemo zatvarati u poziciju vječnih žrtava, jer ta pozicija zahtijeva i vječnog neprijatelja. Budućnost je važnija od prošlosti koju treba pamtiti kao opomenu da se ne ponovi. Narodi u Bosni nisu jedni drugima neprijatelji, a pogotovo ne vječni. Ali, narod se može gurnuti u sukobe vještom propagandom i političkom manipulacijom, čemu ratne žrtve itekako mogu koristiti. Upravo to se događalo devedesetih i nije isključeno da se ne ponavlja i danas. Zar Dodikov govor na Kozari o tome da su Srbi okruženi neprijateljima nije primjer!?

 

Suočavanje sa prošlošću je težak i kompleksan proces

MONITOR: Kao neko ko se bavio popisom žrtava rata, često ste bili u sporenju u vezi sa njihovim brojem i napadani ste jer, navodno, umanjujete broj žrtava na strani Bošnjaka. Najnovija tema u vezi sa tim je broj ubijene djece u Sarajevu za vrijeme opsade. Otkuda tolika žestina u polemikama o broju žrtava?

TOKAČA: Žestina debate proizilazi iz dugo prisutnih trendova interpretacije ratnih događaja. Jedan trend je uporan i grub pokušaj potpunog negiranja ili barem relativiziranja zločina genocida i ratnih zločina. Drugi trend je pokušaj etno-nacionalista da se prikažu kao jedine žrtve rata i da tu poziciju instrumentaliziraju u svoje dnevnopolitičke svrhe. Treći je onaj kojem i sam pripadam, a to je pokušaj utvrđivanja činjenične istine o staradanju svakog građanina Bosne i Hercegovine, bez obzira na njegovu etničku, vjersku, vojnu ili ideološko-političku afilijaciju. Ja, kao etnički Bošnjak, ali prije svega bosanski građanin, nisam htio pristati na stvaranje bilo kakvog mita o stradanju vlastitog naroda.

Suočavanje s prošlošću je težak i kompleksan proces. Nažalost, naše partijsko-političke elite nisu htjele graditi državne mehanizme za suočavanje s prošlošću jer se onda moraju gutati gorke pilule odgovornosti za nedjela počinjena u ime naroda kojem pripadaju. Naravno, odgovornost aktera za to stanje nije ista, jer političke elite naroda u čije ime je pokrenuta agresija i počinjen genocid i drugi ratni zločini, ne žele priznati i prihvatiti van razumne sumnje sudski utvrđene činjenice i u skaldu s njima izrečene presude.

Nastasja  RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo