INTERVJU
MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, BiH: Istina je lijek

Mi se kao društvo i svaka etnička zajednica ili grupa unutar Bosne ne smijemo zatvarati u poziciju vječnih žrtava, jer ta pozicija zahtijeva i vječnog neprijatelja. Budućnost je važnija od prošlosti koju treba pamtiti kao opomenu da se ne ponovi. Narodi u Bosni nisu jedni drugima neprijatelji, a pogotovo ne vječni
MONITOR: Kako ocjenjujete govor koji je Milorad Dodik održao prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Kozari, posebno rečenicu „svijet se promijenio, ući će u novu konstelaciju“?
TOKAČA: Prvo, sve što u dugom vremenskom periodu radi Dodik je čista šovinistička propaganda koja je na Kozari poslužila za novu rundu predizborne kampanje. Nažalost, on svjesno instrumentalizira žrtve zločina u Jasenovcu u svoje političke svrhe. On i mnogi njemu slični, uporno ponavlja laži o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu. Na tom prostoru nije živjelo toliko srpskog stanovništva. Sva naučna istraživanja su pokazala da se radi o približno 70.000–80.000 ubijenih, što zločin ne čini ništa manjim. On nastavlja ploviti na neprekinutom mitskom valu o vječnoj žrtvi srpskog naroda, žrtvi koju niko normalan niti hoće niti treba zanemariti ili negirati ukoliko je zasnovana na činjenicama. Autoviktimizirajući narativ Srbe treba zarobiti u poziciju vječne žrtve, a njihove susjede u vječne neprijatelje. Sve to što je izrekao Dodik na Kozari spada u posebnu vrstu šizofrene socijalne patologije koja kod naroda proizvodi strah i homogenizaciju koja je Dodiku potrebana kako bi na strahu naroda sačuvao svoju moć.
Dodik je u pravu kada kaže da se svijet promijenio. Samo on ne shvata da je svijet u stalnom procesu promjena – ekonomskih, tehnoloških, političkih, socijalnih… Naravno, nova konstelacija sigurno ne ide niti će ići u smijeru koji Dodik priželjkuje. On priželjkuje rusifikaciju Evrope i dijelova Azije gdje Rusija želi izgraditi svoju imperiju. Ne shvata da je agresijom na Ukrajinu Putin i njegov totalitarni režim, vratio Rusiju na pozicije hladnog rata i time zadugo zaustavio bilo kakvu demokratizaciju Rusije. Zaboravlja da se osvajački ratovi, prije ili kasnije, završavaju ili porazom ili sporazumima koji ne idu naruku agresorima. Ogromnoj većini stanovništva u Bosni je jasno šta sniva Dodik, ali to su pusti snovi.
MONITOR: Iako nije došlo do dogovora oko promjena Izbornog zakona, i predstavnici međunarodne zajednice su smatrali da je bolje da se izbori održe po starom Zakonu nego da se uopšte ne održe. Kako ocjenjujete političku dramu koja je nastala zbog nastojanja dijela političke zajednice u BiH i međunarodnih posrednika, da se zakoni i Ustav BiH usklade sa Evropskom poveljom o ljudskim pravima i slobodama?
TOKAČA: Mora se znati da je u Ustavu Bosne i Hercegovine rečeno da je Konvencija o ljudskim pravima i slobodama iznad svih zakona u državi. Dakle, kršiti Ustav i Konvenciju retrogradnim prijedlozima o tzv. „etničkom predstavljanju“ ili „legitimnim etničkim predstavnicima“, vraća Bosnu u Srednji vijek. Kada bi takav Izborni zakon prošao, a neće, onda bi se za sva vremena ozakonilo stanje etničke segregacije i, u konačnici, nove teritorijalne fragmentacije Bosne, čemu Milorad Dodik i Dragan Čović, kao eksponenti velikodržavnih težnji Srbije i Hrvatske, uporno teže. Time bi se velikim dijelom ostvarili ratni ciljevi, a proces reintegracije Bosne kao građanske, multietničke i mutikulturne zajednice i moderne nacije zadugo zaustavljen. Dakle, promjene Izbornog zakona mogu ići samo putem pune ravnopravnosti svakog građanina države u izbornom procesu.
Ovdje svakome mora biti jasno da je na sceni konačni sraz između dva dijametralno suprotstavljena koncepta uređenja države – onog koji promovira građanske slobode i prava i na drugoj strani retrogradnog i anahronog etno-konfesionalnog koncepta koji vodi konačnom razbijanju bosanskoga društva i podjeli države.
MONITOR: Kao kandidati za najviše funkcije u Predsjedništvu BiH i na čelnim mjestima u entitetima pojavili su se i neki novi ljudi (Bojana Krišto ispred HDZ-a, Jelena Trivić ispred opozicije u RS, a ponovo se kandidovao za Predsjedništvo i Denis Bećirović kao protvkandidat Bakiru Izetbegoviću). Kakve su šanse za personalne, ali i dublje promjene, poslije opštih izbora u oktobru?
TOKAČA: Naredni izbori su jedni od najvažnijih u postratnom periodu. Nažalost, među kandidatima i za Predsjedništvo, ali i za neke druge nivoe vlasti, nalaze se novi kandidati, ali sa starim idejama i stari kandidati (Bećirević) s novim idejama. Ne treba zaboraviti i gospodina Željka Komšića koji snažno brani koncept građanske države i da on, zajedno sa Bećirevićem, može osnažiti taj proces. Mislim da će naredni izbori pomjeriti izborno tijelo i same rezultate ulijevo. U ovom času najvažnije je da se na nivou države ojačaju probosanske snage i nadam se da će se to dogoditi, a time pozicije i uloga etno-religijskih i nacionaloističkih stranaka znatno umanjiti.
MONITOR: Kada je počeo rat u Ukrajini, govorilo se da se u BiH strahuje od novog rata. Vi ste, tim povodom, izjavili da je situacija drugačija nego 1992. godine. Rekli ste: „Danas mi duboko vjerujemo da je rat moguć“. Koji bi to uzroci i kakvi povodi – „okidači“ danas mogli da pokrenu sukobe u BiH?
TOKAČA: Želio sam upozoriti da smo mi sahranili našu naivnost iz devedesetih i da nakon agresije i genocida nemamo pravo nikada više reći da rat nije moguć. Gospodin Alija Izetbegović je napravio strašnu grešku govoreći da je za rat potrebno dvoje. Bosna, a sada i Ukrajina pokazuju da je za rat potrebno samo jedno. Devedesetih to je bio Milošević na čelu srbijanskog režima, a danas u Ukrajini, Putin na čelu ruskog režima. Uzrok, ne daj Bože novog rata protiv Bosne, može biti svaki pokušaj ugrožavanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Pokušaji te vrste proizveli bi nesagledive posljedice po sve građane Bosne i po onome što ja znam, ne bi se završio kao u Dejtonu. Kad sam rekao da danas stanje nije kao 1992. godine, onda sam mislio na svijest i spremnost ogromne većine građana Bosne da svim sredstvima brane svoju domovinu i državu. Tada nismo imali ni organizaovanu armiju, niti oružje, a danas je situacija sasvim drugačija. Znaju to i oni koji pričaju o secesiji. Oni bi to uradili sutra kada bi bili sigurni da je to moguće bez rata. Niko nikada neće moći komad Bosne otcijepiti u tišini niti će Bosanci na to šaptom pristati.
MONITOR: Za nekoliko dana će se obilježiti još jedna godina od genocida u Srebrenici, a ova godina je puna sjećanja i na početak rata u BiH. Trideset godina je dobar odmak da se o tome ponovo razmišlja i govori. Iako su ljudi tada vjerovali da je ratni sukob nemoguć, on se dogodio. Kako je bio „moguć“?
TOKAČA: Bio je moguć jer je režim u Beogradu povjerovao da je pogodan historijski trenutak za ostvarenje velikosrpskih težnji. Ne zaboravite da su odmah nakon Titove smrti počele ideološke pripreme kroz Memorandum SANU, medije, napad na ustavni poredak, pa preko tzv. „jogurt revolucije“ i rušenja vlasti u Crnoj Gori i oduzimanja autonomije Vojvodini i Kosovu. Pa zar i danas slične tendencije ne postoje, doduše perfidne i nešto manje agresivne, kroz promociju „srpskog sveta“ ili Dodikov narativ o „novoj svjetskoj konstelaciji“, pa ako hoćete i litije u Crnoj Gori i permanentnu destabilizaciju Crne Gore i Bosne kao građanskih i multietničkih država. Naravno, kako rekoh, situacija danas nije ista kao 1992. godine, jer Crna Gora je u NATO alijansi, a Bosna je na njenim vratima, a trupe NATO snaga su u Bosni, uz snažno razvijene vlastite resurse vojne industrije.
MONITOR: Od potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, u BiH i njenim entitetima bilo je različitih pristupa memoralizaciji ratnog vremena i odavanju pošte žrtvama. Da li se i po tome danas vidi da su neke „barikade“ ostale i šta su tome glavni uzroci?
TOKAČA: Barikade su vidljive i to ne treba kriti. One se mogu savladati samo ako se utvrdi što približnija istina o događajima koji su bili uzrok i kakve je posljedice svaki građanin pretrpio zbog brutalnog rata protiv Bosne. Istina je lijek. Ona je jedna, mada je kompleksna u svojoj strukturi. Ako se istini o događajima pristupi samo iz jedne perspektive, pristrasno, s političko-ideološkim prefiksima ili teretom krivice i odgovornosti samo na jednoj strani, onda je posljedično i proces komemoriranja žrtava obojen tom vrstom pristupa.
Ponavljam, mi se kao društvo i svaka etnička zajednica ili grupa unutar Bosne ne smijemo zatvarati u poziciju vječnih žrtava, jer ta pozicija zahtijeva i vječnog neprijatelja. Budućnost je važnija od prošlosti koju treba pamtiti kao opomenu da se ne ponovi. Narodi u Bosni nisu jedni drugima neprijatelji, a pogotovo ne vječni. Ali, narod se može gurnuti u sukobe vještom propagandom i političkom manipulacijom, čemu ratne žrtve itekako mogu koristiti. Upravo to se događalo devedesetih i nije isključeno da se ne ponavlja i danas. Zar Dodikov govor na Kozari o tome da su Srbi okruženi neprijateljima nije primjer!?
Suočavanje sa prošlošću je težak i kompleksan proces
MONITOR: Kao neko ko se bavio popisom žrtava rata, često ste bili u sporenju u vezi sa njihovim brojem i napadani ste jer, navodno, umanjujete broj žrtava na strani Bošnjaka. Najnovija tema u vezi sa tim je broj ubijene djece u Sarajevu za vrijeme opsade. Otkuda tolika žestina u polemikama o broju žrtava?
TOKAČA: Žestina debate proizilazi iz dugo prisutnih trendova interpretacije ratnih događaja. Jedan trend je uporan i grub pokušaj potpunog negiranja ili barem relativiziranja zločina genocida i ratnih zločina. Drugi trend je pokušaj etno-nacionalista da se prikažu kao jedine žrtve rata i da tu poziciju instrumentaliziraju u svoje dnevnopolitičke svrhe. Treći je onaj kojem i sam pripadam, a to je pokušaj utvrđivanja činjenične istine o staradanju svakog građanina Bosne i Hercegovine, bez obzira na njegovu etničku, vjersku, vojnu ili ideološko-političku afilijaciju. Ja, kao etnički Bošnjak, ali prije svega bosanski građanin, nisam htio pristati na stvaranje bilo kakvog mita o stradanju vlastitog naroda.
Suočavanje s prošlošću je težak i kompleksan proces. Nažalost, naše partijsko-političke elite nisu htjele graditi državne mehanizme za suočavanje s prošlošću jer se onda moraju gutati gorke pilule odgovornosti za nedjela počinjena u ime naroda kojem pripadaju. Naravno, odgovornost aktera za to stanje nije ista, jer političke elite naroda u čije ime je pokrenuta agresija i počinjen genocid i drugi ratni zločini, ne žele priznati i prihvatiti van razumne sumnje sudski utvrđene činjenice i u skaldu s njima izrečene presude.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom