Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO- DOKUMENTACIONOG CENTRA BiH: Jasan je međunarodni karakter rata protiv Bosne

Objavljeno prije

na

Žrtve treba da imaju potpunu svijest o uzrocima i da pamte šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve

 

MONITOR: Donijeta je Rezolucija o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Prije nekoliko dana je u Skupštini opštine Srebrenica usvojena Rezolucija o stradanju srpskog naroda u 20. vijeku, na području Srebrenice. Da li je počeo „rat rezolucijama“ i kuda to vodi?

TOKAČA: To je rezolucija koju su donijeli srpski delegati u SO Srebrenica i nema nikakvo dejstvo, osim što unosi nemir i služi dnevnopolitičkim ciljevima. Na drugoj strani, ona se ni na koji način ne može upoređivati ili dovoditi u vezu sa Rezolucijom koju je donio parlament jedne države – Republike Crne Gore. U slučaju da se otvori takva vrsta „rata rezolucijama“ on može biti iniciran samo od onih koji po svaku cijenu žele negirati genocid. Građani kojima je Bosna na srcu i znaju veoma dobro šta se dešavalo tokom rata protiv Bosne važne su presude sudova, dakle činjenice utvrđene izvan svake razumne sumnje i to u dva suda – Sudu pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Ali, da se vratim onome što smatram bitnim, a to je Rezolucija parlamenta Crne Gore. Odlučujući se na taj korak parlament je na političkoj ravni donio odluku koja će trajno odrediti odnose te države spram Bosne i Bošnjaka. Dakle, radi se o priznavanju zločina, njegovoj moralnoj i političkoj osudi i distanciranju najvišeg organa crnogorskih građana od tog gnusnog zločina. Naravno, time se država Crna Gora distancira i od vlastitog učešća u ratu s genocidnim posljedicama, mada se njeno učešće i počinjeni zločini ni na koji način ne mogu uporeiti s ulogom Srbije, jer sve je kreirano i planirano u Beogradu pod režimom Slobodana Miloševića, a Crna Gora je bila instrument u rukama tog režima. Dakle, spremnost crnogorskog parlamenta da prizna i osudi zločin genocida je visoko moralan čin kojim se otvara put normalizacije odnosa s Bosnom i Bošnjacima. Ti odnosi su i prije Rezolucije išli uzlaznom linijom, jer je predsjednik Đukanović bez zadrške priznavao zločin genocida i iskazivao žaljenje.

MONITOR: Da li će pravosnažna presuda za genocid i druge zločine Ratku Mladiću, vratiti dostojanstvo žrtvama i promijeniti odnos preživjelih žrtava prema njihovom stradanju i gubitku?

TOKAČA: Svaka presuda, pa i ova ratnom zločincu Ratku Mladiću je doprinos vraćanju dostojanstva žrtvama zločina. Ali, to nije jedini način. Pa zar naprijed pomenuta Rezolucija parlamenta Crne Gore nije doprinos tom dostojanstvu? Koliko god je važna krivična odgovornost počinilaca, u istoj mjeri je važan naš današnji odnos prema patnji nevinih ljudi. Moje iskustvo rada sa žrtvama govori da je njima izuzetno važno da se prizna i prihvati njihova patnja i da se uradi sve da im se nastavak života učini podnošljivim, a da se, na drugoj strani sačuva sjećanje na ubijene. Ono što treba naglasiti jeste da dostojanstvo žrtve ne ovisi samo od zajednice počinilaca, već u velikoj mjeri od zajednice žrtava. Žrtve trebaju imati potpunu svijest o uzrocima  i pamtiti šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako  ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve.  Život se mora nastaviti i žrtva rehabilitirati i uvijek imati u vidu da je žrtva zločina moralno superiorna u odnosu na počinioce. Dakle, žrtvi ne treba sažaljenje, nego poštovanje i priznanje patnje.

MONITOR: Pominjete zataškavanjae zločina prema Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata. Zar Dragoljubu Mihailoviću i drugim četničkim komandantima nije suđeno i za te zločine?

TOKAČA: Kada je riječ o zataškavanju zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata odgovornost se ne može reducirati samo na kvislinške četničke jedinice pod komandom Draže Mihajlovića. Morate znati da u Bosni nije podignut niti jedan memorijal Bošnjacima žrtvama fašističkog terora, a posebno četničkog, da nije bilo komemorativnih skupova, da u školskim udžbenicima nije bilo ni riječi, da je svaki javni narativ o tim zločinima bio zabranjen jer je ugrožavao ideologiju „bratstva i jedinstva“. I onda nam je istim rukopisom ponovo ispisan zločin s kraja 20. vijeka. Tek u predvečerje agresije objavljena je knjiga Vladimira Dedijera, „Genocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja“ (1990). Da nije bilo tog zbornika dokumentata naše kolektivno sjećanje na zločine iz 2. svjetskog rata ostalo bi u mraku zaborava.

MONITOR: I od vaših sunarodnika Bošnjaka ste napadani jer ste insistirali na preciznim i proverljivim podacima o broju žrtava, u okviru istraživanja IDC-a. Kao da ne može da prestane „žrtvovanje žrtava“?

TOKAČA: U svakoj državi i u svakom narodu su postojali pojedinci spremni graditi mit o vlastitom stradanju. U tu svrhu, a posebno u svrhu političke instrumentalizacije koristile su se žrtve ratova. Kada sam 2003. godine odlučio pokrenuti istraživanje ljudskih gubitaka jedan od glavnih ciljeva mi je bio da spriječim igru i licitiranje brojevima i da žrtvama rata protiv Bosne, ma ko oni bili, a ako su državljani Bosne i Hercegovine, vratim identitet. Da utvrdim sve okolnosti stradanja, da razdvojimo civile i vojnike, da utvdimo pripadanje vojnim formacijama i niz drugih elementa. Kada smo objavili podatke koji nisu odgovarali brojevima lansiranim u svrhu ratne propagande, mnogi moji sunarodnici, nažalost neki i iz krugova akademske zajednice su krenuli u napade i pokušaje lične diskreditacije, umjesto smislene, racionalne i na činjenicma zasnovane debate. Na sreću, nakon svih ovih godina pokazalo se da sam ja  u pravu. Dakle, meni nije bio potreban mit o stradanju, kako mojih sugrađana, tako ni mojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Mene je samo zanimala istina i želja da spriječim stvaranje mitova koji nisu zasnovani na činjenicama.

MONITOR: Niste podržali REKOM, sa obrazloženjem da je njegova misija, i iz „tehničkih“ razloga, neizvodljiva. Sada je uspostavljen drugačiji format REKOM – mreža pomirenja. Može li on poslužiti svojoj svrsi?

TOKAČA: Prvo, ja sam zajedno s Natašom Kandić, tada direktoricom FHP i Vesnom Teršelič, direktoricom Dokumente, pokrenuo priču o regionalnom pristupu dokumentovanju ratnih zločina. Najprije smo 2004. godine u Sarajevu potpisali Protokol o našoj regionalnoj suradnji, potom smo pokrenuli Forum na kojem smo debatirali o rezultatima naših istraživanja, da bi 2007. godine započeli aktivnosti koje će prerasti u ono što je kasnije nazvano REKOM-om. IDC je u tom procesu učestvovao skoro dvije godine i kada smo vidjeli da je to uzaludno trošenje vremena i da je formirnje regionalne komisije nemoguća misija, mi smo istupili iz tog projekta jer bi to ugrozilo niz naših projekata. Jednostavno, bilo je jasno da se regionalna, dakle međudržavna komisija ne može formirati iz prostog razloga što Srbija i Bosna i Hercegovina nisu priznale Kosovo.

Nažalost, i sam proces je trpio od niza unutrašnjih slabosti, pokušaja nametanja vlastitih pogleda, patronizoranja i paternaliziranja, ignorisanja specifičnih interesa svake države pojedinačno, pokušaja lažnih balansiranja, ignorisanja odsustva političke volje unutar svih država koje su trebale donijeti odluku o formiranu komisije i sl. Oni koji su vjerovali da će projekat biti uspješno okončan nastavili su, a mi smo istupili jer nismo htjeli prihvatiti ničiji diktat i dominaciju niti snositi odgovornost za neuspjeh. Kao što je poznato, nakon više od deset godina REKOM je neslavno završio, potprošeni su milioni eura i nikom ništa. Nema rezultata. Naša upozorenja niko nije slušao. Čak smo doživljavali i neprijatnosti i objede.

Osim toga, stalno se ponavljalo kako oni žele napraviti popis žrtava, što je apsurdno, jer smo mi u IDC-u taj posao završili 2007. godine, a 2012. godine objavili Bosansku knjigu mrtvih.

Čudno je da do današnjeg dana REKOM nije napravio popis građana Srbije koji su poginuli kao vojnici ratujući po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu. Ni popis građana Hrvatske nije okončan. Mi smo za četiri godine završili projekat koji sadržava imena 100.000 stradalih, a oni za više od deset godina, uz ogromnu finansijsku podršku, neuporedivo veću od one koju smo mi imali, nisu završili preostalih  tridesetak hiljada žrtava. Nedavno je promjenjen format pa je to nazvano REKOM-MREŽA POMIRENJA. Kod nas bi to nazvali presipanjem iz šupljeg u prazno. I ponovo ista priča kako oni žele  napraviti neki kondenzirani popis žrtava i logora. Dakle, rade ponovo nešto što je, kada je Bosna u pitanju, odavno završeno.

Mi smo u međuvremenu objavili i „Bosanski atlas ratnih zločina“ na kojem se mogu pronaći sve žrtve i vidjeti njihovi dosijei, ali i  niz drugih podataka o masovnim ubistvima, masovnim grobnicama, razaranju kulturno-historijskog nasljeđa… (www.mnemos.ba)

Što se tiče mogućnosti da posluži svrsi, veoma sam sumnjičav. Ja ne vidim svrhu da se radi nešto što je, barem u Bosni, urađeno. Osim toga, gledajući koncept mreže, nisam siguran da se neki autori i učesnici razumiju u ekstremno složeni koncept koji zagovaraju. Pomirenje je postalo veoma profitabilna riječ pa se sada mnoge nevladine organizacije upinju doprijeti do donatora tom pričom, mada nisu ni svjesni, niti imaju dovoljno znanja i iskustva, a ponekada i elementarnog razumijevanja, da se bave tim problemom. Nažalost, neki ljudi nikako da shvate da nije moguća jugoslovenizacija koncepta pomirenja jer su događaji u svakoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije potpuno različiti, a pogotovo da su uzroci i ciljevi rata, a pogotovo rata s genocidnom namjerom, potpuno različiti.

MONITOR: Ima  tumačenja da su presude čelnicima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za krivicu „pomaganja i podržavanja ratnih zločina u Bosanskom Šamcu“, sudska potvrda da je tadašnji zvanični Beograd učestvovao u ratu u BiH. Vi, inače, smatrate da je taj rat imao međunarodni karakter?

TOKAČA: Sudska potvrda bi došla i ranije da u pritvoru nije umro Slobodan Milošević. Nažalost, i ova prvostepena presuda je kontradiktorna jer je na jednoj strani nedvosmisleno utvrđeno postojanje udruženog zločinančkog poduhvata, a na drugoj strani se dvojica lidera tajne službe Srbije proglašavaju krivim samo za zločine u jednom gradu. Vjerujem da će u žalbenom postupku biti ispravljena ta nelogičnost jer su oni, zajedno sa sugurnosnim službanma JNA i Generalštabom kreatori strategije prikrivanja agresije time što su formirali tzv. parovojne formacije koje su pod budnim okom i uz direktno učešće JNA, počinile stravične zločine u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Višegradu, Sarajevu…

Naravno da smatram da je rat protiv Bosne imao međunarodni karakter. A kakav karakter rata može biti ako dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska, svojim trupama djeluju na teritoriji nezavisne međunarodno priznate države i ako zajedno planiraju njeno rasparčavanje. Sud je potvrdio samo ono što je golim okom bilo vidljivo i poznato. I ne zaboravite, od tih ciljeva se nije odustalo ni danas, samo što se ratni ciljevi žele realizirati političkim sredstvima. Kakva bi bila cijena takvog pokušaja za sve učesnike, ne smijem ni pomisliti.

 

Novi prilozi za srpsku mitologiju

MONITOR: Prije dve godine je u BiH entitetu RS formirana  međunarodna komisija koja se bavila „istraživanjem stradanja u Srebrenici 1992–1995.“ čiji su rezultati objelodanjeni ubrzo po izricanju pravosnažne presude Ratku Mladiću. Govorili ste o „mitskom narativu“ za ovaj i za sličan izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu?

TOKAČA: Ja sam i jedan i drugi izvještaj nazavao „novim prilozima za srpsku mitologiju“. Zašto? Pa jednostavno jer su to izvještaji koji imaju svrhu da na sve moguće načine negiraju gonocid, oni se bave historicizmom, natopljeni su islamofobijom, a stvarne žrtve su  potpuno u drugom planu. Ko bude imao živaca da to pročita vidjet će o čemu se radi. Za mene je ključna stvar što izvještaji ne nude popis žrtava, a brojevi ništa ne znače bez identiteta žrtava. Osim toga, ti izvještaji su u samoj osnovi bez kredibiliteta jer ignorišu žrtve po etničkom osnovu. Čak i ako prihvatimo pokušaj da se bave Srbima koji su poginuli kao vojnici ili su ubijeni kao civili, morate ponuditi činjenice, a to su imena, status stradalih u ratu, vrijeme i mjesto stradanja, okolnosti stradanja i slično. Razlika između onoga što smo radili mi u  IDC-u i ovih kvazikomisija je radikalna, jer smo mi popisivali sve bosanske građane bez obzira na etničko porijeklo i bez ikakvih ideoloških narativa. A i borjevi se razlikuje. Na primjer, oni u sarajevskom izvještaju pominju 3.200 Srba, ali bez prikazivanja strukture – odnos civila i vojnika, starost, pripadnost vojnoj formaciji itd. Mi smo utvrdili smrt 3.698 sarajevskih Srba od čega je njih 2.253 poginulo kao pripadnici JNA-VRS opsjedanjem vlastitog grada, 235 je poginulo kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani Sarajeva, a 1.210 su civili koji su u više od 90% slučajeva ubijani granatama i snajperima s položaja JNA-VRS. Najveće zločine nad Srbima  u Sarajevu počinili su Srbi koji su se nalazili na položajima oko opsjednutog grada. Sjetite se samo Mladićeve naredbe „Tuci Velušiće (op.a. Velešići, predgrađe Sarajeva) tamo nema srpskog življa puno“.

 

Radije koristim termin „normalizacija“ nego „pomirenje“

MONITOR: Bavili  ste se problemima tranzicione pravde. Skeptični ste prema motivima onih koji se izvinjavaju za zločine, ali i prema imperativu „pomirenja“ nasuprot „normalizaciji“.

TOKAČA: Moje bavljenje problemima tranzicijske pravde se odvija u okviru mnogo šireg koncepta kojeg neki zovu bavljenje prošlošću (Dealing with the Past), a meni je bliži pojam suočavanje s prošlošću. Jednostavno, svako se može baviti našom prošlošću, čak i onaj koji ni na kakav način nije vezan za naš prostor, ali suočavanje s prošlošću je mnogo kompleksniji proces koji, pored niza ostalih mehanizama, uključuje i mehanizme tranzicijske pravde. Kada sam naprijed govorio o zajednici počinilaca onda je jasno da se ona suočava s prošlošću na jedan način, tako što mora priznati i prihvatiti moralnu odgovornost za zločine počinjene u njeno ime, dok na drugoj strani, zajednica žrtava mora sebi dati odgovore na pitanje zašto i pod kojim okolnostima im se zločin desio i šta učiniti da se on ne ponovi.

Moj odnos spram koncepta tranzicijske pravde je veoma kritičan jer se u njegovom tumačenju i primjeni njegovih mehanizama veoma često zanemaruje priroda sukoba, a što je naročito bitno kada je u pitanju agresivni rat protiv nezavisne države. Na drugoj strani, veoma dugo je koncept tranzicijske pravde bio fokusiran na tzv. komisije za istinu i pomirenje. Ti mehanizmi jednostavno nisu mogli biti primijenjeni u bosanskom slučaju i neki pokušaji da nas se gura u tom pravcu bili su srećom bezuspješni.

Lično mslim da pomirenje, kako ga neki shvataju i tumače, nije moguće nakon počinjenog genocida. Zbog toga radije koristim termin normalizacija odnosa. Na nekom ličnom nivou pojedinac ima pravo i da oprosti, i da se pomiri, čak i sa počiniocem, ali na društvenom nivou nije moguće, neprihvatljivo je pomiriti se sa zločinom genocida, sa stanjem koje je proizvedeno genocidom, sa društvenim poretkom zasnovanim na posljedicama genocida. Nažalost, pritisak da se pomire vrši se na žrtve genocida, a ne na počinioce, a to je neprihvatljivo. Uslove pomirenja, ako je ono uopće moguće, moraju diktirati žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo