Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO- DOKUMENTACIONOG CENTRA BiH: Jasan je međunarodni karakter rata protiv Bosne

Objavljeno prije

na

Žrtve treba da imaju potpunu svijest o uzrocima i da pamte šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve

 

MONITOR: Donijeta je Rezolucija o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Prije nekoliko dana je u Skupštini opštine Srebrenica usvojena Rezolucija o stradanju srpskog naroda u 20. vijeku, na području Srebrenice. Da li je počeo „rat rezolucijama“ i kuda to vodi?

TOKAČA: To je rezolucija koju su donijeli srpski delegati u SO Srebrenica i nema nikakvo dejstvo, osim što unosi nemir i služi dnevnopolitičkim ciljevima. Na drugoj strani, ona se ni na koji način ne može upoređivati ili dovoditi u vezu sa Rezolucijom koju je donio parlament jedne države – Republike Crne Gore. U slučaju da se otvori takva vrsta „rata rezolucijama“ on može biti iniciran samo od onih koji po svaku cijenu žele negirati genocid. Građani kojima je Bosna na srcu i znaju veoma dobro šta se dešavalo tokom rata protiv Bosne važne su presude sudova, dakle činjenice utvrđene izvan svake razumne sumnje i to u dva suda – Sudu pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Ali, da se vratim onome što smatram bitnim, a to je Rezolucija parlamenta Crne Gore. Odlučujući se na taj korak parlament je na političkoj ravni donio odluku koja će trajno odrediti odnose te države spram Bosne i Bošnjaka. Dakle, radi se o priznavanju zločina, njegovoj moralnoj i političkoj osudi i distanciranju najvišeg organa crnogorskih građana od tog gnusnog zločina. Naravno, time se država Crna Gora distancira i od vlastitog učešća u ratu s genocidnim posljedicama, mada se njeno učešće i počinjeni zločini ni na koji način ne mogu uporeiti s ulogom Srbije, jer sve je kreirano i planirano u Beogradu pod režimom Slobodana Miloševića, a Crna Gora je bila instrument u rukama tog režima. Dakle, spremnost crnogorskog parlamenta da prizna i osudi zločin genocida je visoko moralan čin kojim se otvara put normalizacije odnosa s Bosnom i Bošnjacima. Ti odnosi su i prije Rezolucije išli uzlaznom linijom, jer je predsjednik Đukanović bez zadrške priznavao zločin genocida i iskazivao žaljenje.

MONITOR: Da li će pravosnažna presuda za genocid i druge zločine Ratku Mladiću, vratiti dostojanstvo žrtvama i promijeniti odnos preživjelih žrtava prema njihovom stradanju i gubitku?

TOKAČA: Svaka presuda, pa i ova ratnom zločincu Ratku Mladiću je doprinos vraćanju dostojanstva žrtvama zločina. Ali, to nije jedini način. Pa zar naprijed pomenuta Rezolucija parlamenta Crne Gore nije doprinos tom dostojanstvu? Koliko god je važna krivična odgovornost počinilaca, u istoj mjeri je važan naš današnji odnos prema patnji nevinih ljudi. Moje iskustvo rada sa žrtvama govori da je njima izuzetno važno da se prizna i prihvati njihova patnja i da se uradi sve da im se nastavak života učini podnošljivim, a da se, na drugoj strani sačuva sjećanje na ubijene. Ono što treba naglasiti jeste da dostojanstvo žrtve ne ovisi samo od zajednice počinilaca, već u velikoj mjeri od zajednice žrtava. Žrtve trebaju imati potpunu svijest o uzrocima  i pamtiti šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako  ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve.  Život se mora nastaviti i žrtva rehabilitirati i uvijek imati u vidu da je žrtva zločina moralno superiorna u odnosu na počinioce. Dakle, žrtvi ne treba sažaljenje, nego poštovanje i priznanje patnje.

MONITOR: Pominjete zataškavanjae zločina prema Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata. Zar Dragoljubu Mihailoviću i drugim četničkim komandantima nije suđeno i za te zločine?

TOKAČA: Kada je riječ o zataškavanju zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata odgovornost se ne može reducirati samo na kvislinške četničke jedinice pod komandom Draže Mihajlovića. Morate znati da u Bosni nije podignut niti jedan memorijal Bošnjacima žrtvama fašističkog terora, a posebno četničkog, da nije bilo komemorativnih skupova, da u školskim udžbenicima nije bilo ni riječi, da je svaki javni narativ o tim zločinima bio zabranjen jer je ugrožavao ideologiju „bratstva i jedinstva“. I onda nam je istim rukopisom ponovo ispisan zločin s kraja 20. vijeka. Tek u predvečerje agresije objavljena je knjiga Vladimira Dedijera, „Genocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja“ (1990). Da nije bilo tog zbornika dokumentata naše kolektivno sjećanje na zločine iz 2. svjetskog rata ostalo bi u mraku zaborava.

MONITOR: I od vaših sunarodnika Bošnjaka ste napadani jer ste insistirali na preciznim i proverljivim podacima o broju žrtava, u okviru istraživanja IDC-a. Kao da ne može da prestane „žrtvovanje žrtava“?

TOKAČA: U svakoj državi i u svakom narodu su postojali pojedinci spremni graditi mit o vlastitom stradanju. U tu svrhu, a posebno u svrhu političke instrumentalizacije koristile su se žrtve ratova. Kada sam 2003. godine odlučio pokrenuti istraživanje ljudskih gubitaka jedan od glavnih ciljeva mi je bio da spriječim igru i licitiranje brojevima i da žrtvama rata protiv Bosne, ma ko oni bili, a ako su državljani Bosne i Hercegovine, vratim identitet. Da utvrdim sve okolnosti stradanja, da razdvojimo civile i vojnike, da utvdimo pripadanje vojnim formacijama i niz drugih elementa. Kada smo objavili podatke koji nisu odgovarali brojevima lansiranim u svrhu ratne propagande, mnogi moji sunarodnici, nažalost neki i iz krugova akademske zajednice su krenuli u napade i pokušaje lične diskreditacije, umjesto smislene, racionalne i na činjenicma zasnovane debate. Na sreću, nakon svih ovih godina pokazalo se da sam ja  u pravu. Dakle, meni nije bio potreban mit o stradanju, kako mojih sugrađana, tako ni mojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Mene je samo zanimala istina i želja da spriječim stvaranje mitova koji nisu zasnovani na činjenicama.

MONITOR: Niste podržali REKOM, sa obrazloženjem da je njegova misija, i iz „tehničkih“ razloga, neizvodljiva. Sada je uspostavljen drugačiji format REKOM – mreža pomirenja. Može li on poslužiti svojoj svrsi?

TOKAČA: Prvo, ja sam zajedno s Natašom Kandić, tada direktoricom FHP i Vesnom Teršelič, direktoricom Dokumente, pokrenuo priču o regionalnom pristupu dokumentovanju ratnih zločina. Najprije smo 2004. godine u Sarajevu potpisali Protokol o našoj regionalnoj suradnji, potom smo pokrenuli Forum na kojem smo debatirali o rezultatima naših istraživanja, da bi 2007. godine započeli aktivnosti koje će prerasti u ono što je kasnije nazvano REKOM-om. IDC je u tom procesu učestvovao skoro dvije godine i kada smo vidjeli da je to uzaludno trošenje vremena i da je formirnje regionalne komisije nemoguća misija, mi smo istupili iz tog projekta jer bi to ugrozilo niz naših projekata. Jednostavno, bilo je jasno da se regionalna, dakle međudržavna komisija ne može formirati iz prostog razloga što Srbija i Bosna i Hercegovina nisu priznale Kosovo.

Nažalost, i sam proces je trpio od niza unutrašnjih slabosti, pokušaja nametanja vlastitih pogleda, patronizoranja i paternaliziranja, ignorisanja specifičnih interesa svake države pojedinačno, pokušaja lažnih balansiranja, ignorisanja odsustva političke volje unutar svih država koje su trebale donijeti odluku o formiranu komisije i sl. Oni koji su vjerovali da će projekat biti uspješno okončan nastavili su, a mi smo istupili jer nismo htjeli prihvatiti ničiji diktat i dominaciju niti snositi odgovornost za neuspjeh. Kao što je poznato, nakon više od deset godina REKOM je neslavno završio, potprošeni su milioni eura i nikom ništa. Nema rezultata. Naša upozorenja niko nije slušao. Čak smo doživljavali i neprijatnosti i objede.

Osim toga, stalno se ponavljalo kako oni žele napraviti popis žrtava, što je apsurdno, jer smo mi u IDC-u taj posao završili 2007. godine, a 2012. godine objavili Bosansku knjigu mrtvih.

Čudno je da do današnjeg dana REKOM nije napravio popis građana Srbije koji su poginuli kao vojnici ratujući po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu. Ni popis građana Hrvatske nije okončan. Mi smo za četiri godine završili projekat koji sadržava imena 100.000 stradalih, a oni za više od deset godina, uz ogromnu finansijsku podršku, neuporedivo veću od one koju smo mi imali, nisu završili preostalih  tridesetak hiljada žrtava. Nedavno je promjenjen format pa je to nazvano REKOM-MREŽA POMIRENJA. Kod nas bi to nazvali presipanjem iz šupljeg u prazno. I ponovo ista priča kako oni žele  napraviti neki kondenzirani popis žrtava i logora. Dakle, rade ponovo nešto što je, kada je Bosna u pitanju, odavno završeno.

Mi smo u međuvremenu objavili i „Bosanski atlas ratnih zločina“ na kojem se mogu pronaći sve žrtve i vidjeti njihovi dosijei, ali i  niz drugih podataka o masovnim ubistvima, masovnim grobnicama, razaranju kulturno-historijskog nasljeđa… (www.mnemos.ba)

Što se tiče mogućnosti da posluži svrsi, veoma sam sumnjičav. Ja ne vidim svrhu da se radi nešto što je, barem u Bosni, urađeno. Osim toga, gledajući koncept mreže, nisam siguran da se neki autori i učesnici razumiju u ekstremno složeni koncept koji zagovaraju. Pomirenje je postalo veoma profitabilna riječ pa se sada mnoge nevladine organizacije upinju doprijeti do donatora tom pričom, mada nisu ni svjesni, niti imaju dovoljno znanja i iskustva, a ponekada i elementarnog razumijevanja, da se bave tim problemom. Nažalost, neki ljudi nikako da shvate da nije moguća jugoslovenizacija koncepta pomirenja jer su događaji u svakoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije potpuno različiti, a pogotovo da su uzroci i ciljevi rata, a pogotovo rata s genocidnom namjerom, potpuno različiti.

MONITOR: Ima  tumačenja da su presude čelnicima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za krivicu „pomaganja i podržavanja ratnih zločina u Bosanskom Šamcu“, sudska potvrda da je tadašnji zvanični Beograd učestvovao u ratu u BiH. Vi, inače, smatrate da je taj rat imao međunarodni karakter?

TOKAČA: Sudska potvrda bi došla i ranije da u pritvoru nije umro Slobodan Milošević. Nažalost, i ova prvostepena presuda je kontradiktorna jer je na jednoj strani nedvosmisleno utvrđeno postojanje udruženog zločinančkog poduhvata, a na drugoj strani se dvojica lidera tajne službe Srbije proglašavaju krivim samo za zločine u jednom gradu. Vjerujem da će u žalbenom postupku biti ispravljena ta nelogičnost jer su oni, zajedno sa sugurnosnim službanma JNA i Generalštabom kreatori strategije prikrivanja agresije time što su formirali tzv. parovojne formacije koje su pod budnim okom i uz direktno učešće JNA, počinile stravične zločine u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Višegradu, Sarajevu…

Naravno da smatram da je rat protiv Bosne imao međunarodni karakter. A kakav karakter rata može biti ako dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska, svojim trupama djeluju na teritoriji nezavisne međunarodno priznate države i ako zajedno planiraju njeno rasparčavanje. Sud je potvrdio samo ono što je golim okom bilo vidljivo i poznato. I ne zaboravite, od tih ciljeva se nije odustalo ni danas, samo što se ratni ciljevi žele realizirati političkim sredstvima. Kakva bi bila cijena takvog pokušaja za sve učesnike, ne smijem ni pomisliti.

 

Novi prilozi za srpsku mitologiju

MONITOR: Prije dve godine je u BiH entitetu RS formirana  međunarodna komisija koja se bavila „istraživanjem stradanja u Srebrenici 1992–1995.“ čiji su rezultati objelodanjeni ubrzo po izricanju pravosnažne presude Ratku Mladiću. Govorili ste o „mitskom narativu“ za ovaj i za sličan izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu?

TOKAČA: Ja sam i jedan i drugi izvještaj nazavao „novim prilozima za srpsku mitologiju“. Zašto? Pa jednostavno jer su to izvještaji koji imaju svrhu da na sve moguće načine negiraju gonocid, oni se bave historicizmom, natopljeni su islamofobijom, a stvarne žrtve su  potpuno u drugom planu. Ko bude imao živaca da to pročita vidjet će o čemu se radi. Za mene je ključna stvar što izvještaji ne nude popis žrtava, a brojevi ništa ne znače bez identiteta žrtava. Osim toga, ti izvještaji su u samoj osnovi bez kredibiliteta jer ignorišu žrtve po etničkom osnovu. Čak i ako prihvatimo pokušaj da se bave Srbima koji su poginuli kao vojnici ili su ubijeni kao civili, morate ponuditi činjenice, a to su imena, status stradalih u ratu, vrijeme i mjesto stradanja, okolnosti stradanja i slično. Razlika između onoga što smo radili mi u  IDC-u i ovih kvazikomisija je radikalna, jer smo mi popisivali sve bosanske građane bez obzira na etničko porijeklo i bez ikakvih ideoloških narativa. A i borjevi se razlikuje. Na primjer, oni u sarajevskom izvještaju pominju 3.200 Srba, ali bez prikazivanja strukture – odnos civila i vojnika, starost, pripadnost vojnoj formaciji itd. Mi smo utvrdili smrt 3.698 sarajevskih Srba od čega je njih 2.253 poginulo kao pripadnici JNA-VRS opsjedanjem vlastitog grada, 235 je poginulo kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani Sarajeva, a 1.210 su civili koji su u više od 90% slučajeva ubijani granatama i snajperima s položaja JNA-VRS. Najveće zločine nad Srbima  u Sarajevu počinili su Srbi koji su se nalazili na položajima oko opsjednutog grada. Sjetite se samo Mladićeve naredbe „Tuci Velušiće (op.a. Velešići, predgrađe Sarajeva) tamo nema srpskog življa puno“.

 

Radije koristim termin „normalizacija“ nego „pomirenje“

MONITOR: Bavili  ste se problemima tranzicione pravde. Skeptični ste prema motivima onih koji se izvinjavaju za zločine, ali i prema imperativu „pomirenja“ nasuprot „normalizaciji“.

TOKAČA: Moje bavljenje problemima tranzicijske pravde se odvija u okviru mnogo šireg koncepta kojeg neki zovu bavljenje prošlošću (Dealing with the Past), a meni je bliži pojam suočavanje s prošlošću. Jednostavno, svako se može baviti našom prošlošću, čak i onaj koji ni na kakav način nije vezan za naš prostor, ali suočavanje s prošlošću je mnogo kompleksniji proces koji, pored niza ostalih mehanizama, uključuje i mehanizme tranzicijske pravde. Kada sam naprijed govorio o zajednici počinilaca onda je jasno da se ona suočava s prošlošću na jedan način, tako što mora priznati i prihvatiti moralnu odgovornost za zločine počinjene u njeno ime, dok na drugoj strani, zajednica žrtava mora sebi dati odgovore na pitanje zašto i pod kojim okolnostima im se zločin desio i šta učiniti da se on ne ponovi.

Moj odnos spram koncepta tranzicijske pravde je veoma kritičan jer se u njegovom tumačenju i primjeni njegovih mehanizama veoma često zanemaruje priroda sukoba, a što je naročito bitno kada je u pitanju agresivni rat protiv nezavisne države. Na drugoj strani, veoma dugo je koncept tranzicijske pravde bio fokusiran na tzv. komisije za istinu i pomirenje. Ti mehanizmi jednostavno nisu mogli biti primijenjeni u bosanskom slučaju i neki pokušaji da nas se gura u tom pravcu bili su srećom bezuspješni.

Lično mslim da pomirenje, kako ga neki shvataju i tumače, nije moguće nakon počinjenog genocida. Zbog toga radije koristim termin normalizacija odnosa. Na nekom ličnom nivou pojedinac ima pravo i da oprosti, i da se pomiri, čak i sa počiniocem, ali na društvenom nivou nije moguće, neprihvatljivo je pomiriti se sa zločinom genocida, sa stanjem koje je proizvedeno genocidom, sa društvenim poretkom zasnovanim na posljedicama genocida. Nažalost, pritisak da se pomire vrši se na žrtve genocida, a ne na počinioce, a to je neprihvatljivo. Uslove pomirenja, ako je ono uopće moguće, moraju diktirati žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo