Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO- DOKUMENTACIONOG CENTRA BiH: Jasan je međunarodni karakter rata protiv Bosne

Objavljeno prije

na

Žrtve treba da imaju potpunu svijest o uzrocima i da pamte šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve

 

MONITOR: Donijeta je Rezolucija o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Prije nekoliko dana je u Skupštini opštine Srebrenica usvojena Rezolucija o stradanju srpskog naroda u 20. vijeku, na području Srebrenice. Da li je počeo „rat rezolucijama“ i kuda to vodi?

TOKAČA: To je rezolucija koju su donijeli srpski delegati u SO Srebrenica i nema nikakvo dejstvo, osim što unosi nemir i služi dnevnopolitičkim ciljevima. Na drugoj strani, ona se ni na koji način ne može upoređivati ili dovoditi u vezu sa Rezolucijom koju je donio parlament jedne države – Republike Crne Gore. U slučaju da se otvori takva vrsta „rata rezolucijama“ on može biti iniciran samo od onih koji po svaku cijenu žele negirati genocid. Građani kojima je Bosna na srcu i znaju veoma dobro šta se dešavalo tokom rata protiv Bosne važne su presude sudova, dakle činjenice utvrđene izvan svake razumne sumnje i to u dva suda – Sudu pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Ali, da se vratim onome što smatram bitnim, a to je Rezolucija parlamenta Crne Gore. Odlučujući se na taj korak parlament je na političkoj ravni donio odluku koja će trajno odrediti odnose te države spram Bosne i Bošnjaka. Dakle, radi se o priznavanju zločina, njegovoj moralnoj i političkoj osudi i distanciranju najvišeg organa crnogorskih građana od tog gnusnog zločina. Naravno, time se država Crna Gora distancira i od vlastitog učešća u ratu s genocidnim posljedicama, mada se njeno učešće i počinjeni zločini ni na koji način ne mogu uporeiti s ulogom Srbije, jer sve je kreirano i planirano u Beogradu pod režimom Slobodana Miloševića, a Crna Gora je bila instrument u rukama tog režima. Dakle, spremnost crnogorskog parlamenta da prizna i osudi zločin genocida je visoko moralan čin kojim se otvara put normalizacije odnosa s Bosnom i Bošnjacima. Ti odnosi su i prije Rezolucije išli uzlaznom linijom, jer je predsjednik Đukanović bez zadrške priznavao zločin genocida i iskazivao žaljenje.

MONITOR: Da li će pravosnažna presuda za genocid i druge zločine Ratku Mladiću, vratiti dostojanstvo žrtvama i promijeniti odnos preživjelih žrtava prema njihovom stradanju i gubitku?

TOKAČA: Svaka presuda, pa i ova ratnom zločincu Ratku Mladiću je doprinos vraćanju dostojanstva žrtvama zločina. Ali, to nije jedini način. Pa zar naprijed pomenuta Rezolucija parlamenta Crne Gore nije doprinos tom dostojanstvu? Koliko god je važna krivična odgovornost počinilaca, u istoj mjeri je važan naš današnji odnos prema patnji nevinih ljudi. Moje iskustvo rada sa žrtvama govori da je njima izuzetno važno da se prizna i prihvati njihova patnja i da se uradi sve da im se nastavak života učini podnošljivim, a da se, na drugoj strani sačuva sjećanje na ubijene. Ono što treba naglasiti jeste da dostojanstvo žrtve ne ovisi samo od zajednice počinilaca, već u velikoj mjeri od zajednice žrtava. Žrtve trebaju imati potpunu svijest o uzrocima  i pamtiti šta im se i zašto desila stravična tragedija, ali se nikako  ne smiju prepustiti zaključavanju u poziciju vječne žrtve.  Život se mora nastaviti i žrtva rehabilitirati i uvijek imati u vidu da je žrtva zločina moralno superiorna u odnosu na počinioce. Dakle, žrtvi ne treba sažaljenje, nego poštovanje i priznanje patnje.

MONITOR: Pominjete zataškavanjae zločina prema Bošnjacima poslije Drugog svjetskog rata. Zar Dragoljubu Mihailoviću i drugim četničkim komandantima nije suđeno i za te zločine?

TOKAČA: Kada je riječ o zataškavanju zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata odgovornost se ne može reducirati samo na kvislinške četničke jedinice pod komandom Draže Mihajlovića. Morate znati da u Bosni nije podignut niti jedan memorijal Bošnjacima žrtvama fašističkog terora, a posebno četničkog, da nije bilo komemorativnih skupova, da u školskim udžbenicima nije bilo ni riječi, da je svaki javni narativ o tim zločinima bio zabranjen jer je ugrožavao ideologiju „bratstva i jedinstva“. I onda nam je istim rukopisom ponovo ispisan zločin s kraja 20. vijeka. Tek u predvečerje agresije objavljena je knjiga Vladimira Dedijera, „Genocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja“ (1990). Da nije bilo tog zbornika dokumentata naše kolektivno sjećanje na zločine iz 2. svjetskog rata ostalo bi u mraku zaborava.

MONITOR: I od vaših sunarodnika Bošnjaka ste napadani jer ste insistirali na preciznim i proverljivim podacima o broju žrtava, u okviru istraživanja IDC-a. Kao da ne može da prestane „žrtvovanje žrtava“?

TOKAČA: U svakoj državi i u svakom narodu su postojali pojedinci spremni graditi mit o vlastitom stradanju. U tu svrhu, a posebno u svrhu političke instrumentalizacije koristile su se žrtve ratova. Kada sam 2003. godine odlučio pokrenuti istraživanje ljudskih gubitaka jedan od glavnih ciljeva mi je bio da spriječim igru i licitiranje brojevima i da žrtvama rata protiv Bosne, ma ko oni bili, a ako su državljani Bosne i Hercegovine, vratim identitet. Da utvrdim sve okolnosti stradanja, da razdvojimo civile i vojnike, da utvdimo pripadanje vojnim formacijama i niz drugih elementa. Kada smo objavili podatke koji nisu odgovarali brojevima lansiranim u svrhu ratne propagande, mnogi moji sunarodnici, nažalost neki i iz krugova akademske zajednice su krenuli u napade i pokušaje lične diskreditacije, umjesto smislene, racionalne i na činjenicma zasnovane debate. Na sreću, nakon svih ovih godina pokazalo se da sam ja  u pravu. Dakle, meni nije bio potreban mit o stradanju, kako mojih sugrađana, tako ni mojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Mene je samo zanimala istina i želja da spriječim stvaranje mitova koji nisu zasnovani na činjenicama.

MONITOR: Niste podržali REKOM, sa obrazloženjem da je njegova misija, i iz „tehničkih“ razloga, neizvodljiva. Sada je uspostavljen drugačiji format REKOM – mreža pomirenja. Može li on poslužiti svojoj svrsi?

TOKAČA: Prvo, ja sam zajedno s Natašom Kandić, tada direktoricom FHP i Vesnom Teršelič, direktoricom Dokumente, pokrenuo priču o regionalnom pristupu dokumentovanju ratnih zločina. Najprije smo 2004. godine u Sarajevu potpisali Protokol o našoj regionalnoj suradnji, potom smo pokrenuli Forum na kojem smo debatirali o rezultatima naših istraživanja, da bi 2007. godine započeli aktivnosti koje će prerasti u ono što je kasnije nazvano REKOM-om. IDC je u tom procesu učestvovao skoro dvije godine i kada smo vidjeli da je to uzaludno trošenje vremena i da je formirnje regionalne komisije nemoguća misija, mi smo istupili iz tog projekta jer bi to ugrozilo niz naših projekata. Jednostavno, bilo je jasno da se regionalna, dakle međudržavna komisija ne može formirati iz prostog razloga što Srbija i Bosna i Hercegovina nisu priznale Kosovo.

Nažalost, i sam proces je trpio od niza unutrašnjih slabosti, pokušaja nametanja vlastitih pogleda, patronizoranja i paternaliziranja, ignorisanja specifičnih interesa svake države pojedinačno, pokušaja lažnih balansiranja, ignorisanja odsustva političke volje unutar svih država koje su trebale donijeti odluku o formiranu komisije i sl. Oni koji su vjerovali da će projekat biti uspješno okončan nastavili su, a mi smo istupili jer nismo htjeli prihvatiti ničiji diktat i dominaciju niti snositi odgovornost za neuspjeh. Kao što je poznato, nakon više od deset godina REKOM je neslavno završio, potprošeni su milioni eura i nikom ništa. Nema rezultata. Naša upozorenja niko nije slušao. Čak smo doživljavali i neprijatnosti i objede.

Osim toga, stalno se ponavljalo kako oni žele napraviti popis žrtava, što je apsurdno, jer smo mi u IDC-u taj posao završili 2007. godine, a 2012. godine objavili Bosansku knjigu mrtvih.

Čudno je da do današnjeg dana REKOM nije napravio popis građana Srbije koji su poginuli kao vojnici ratujući po Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu. Ni popis građana Hrvatske nije okončan. Mi smo za četiri godine završili projekat koji sadržava imena 100.000 stradalih, a oni za više od deset godina, uz ogromnu finansijsku podršku, neuporedivo veću od one koju smo mi imali, nisu završili preostalih  tridesetak hiljada žrtava. Nedavno je promjenjen format pa je to nazvano REKOM-MREŽA POMIRENJA. Kod nas bi to nazvali presipanjem iz šupljeg u prazno. I ponovo ista priča kako oni žele  napraviti neki kondenzirani popis žrtava i logora. Dakle, rade ponovo nešto što je, kada je Bosna u pitanju, odavno završeno.

Mi smo u međuvremenu objavili i „Bosanski atlas ratnih zločina“ na kojem se mogu pronaći sve žrtve i vidjeti njihovi dosijei, ali i  niz drugih podataka o masovnim ubistvima, masovnim grobnicama, razaranju kulturno-historijskog nasljeđa… (www.mnemos.ba)

Što se tiče mogućnosti da posluži svrsi, veoma sam sumnjičav. Ja ne vidim svrhu da se radi nešto što je, barem u Bosni, urađeno. Osim toga, gledajući koncept mreže, nisam siguran da se neki autori i učesnici razumiju u ekstremno složeni koncept koji zagovaraju. Pomirenje je postalo veoma profitabilna riječ pa se sada mnoge nevladine organizacije upinju doprijeti do donatora tom pričom, mada nisu ni svjesni, niti imaju dovoljno znanja i iskustva, a ponekada i elementarnog razumijevanja, da se bave tim problemom. Nažalost, neki ljudi nikako da shvate da nije moguća jugoslovenizacija koncepta pomirenja jer su događaji u svakoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije potpuno različiti, a pogotovo da su uzroci i ciljevi rata, a pogotovo rata s genocidnom namjerom, potpuno različiti.

MONITOR: Ima  tumačenja da su presude čelnicima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za krivicu „pomaganja i podržavanja ratnih zločina u Bosanskom Šamcu“, sudska potvrda da je tadašnji zvanični Beograd učestvovao u ratu u BiH. Vi, inače, smatrate da je taj rat imao međunarodni karakter?

TOKAČA: Sudska potvrda bi došla i ranije da u pritvoru nije umro Slobodan Milošević. Nažalost, i ova prvostepena presuda je kontradiktorna jer je na jednoj strani nedvosmisleno utvrđeno postojanje udruženog zločinančkog poduhvata, a na drugoj strani se dvojica lidera tajne službe Srbije proglašavaju krivim samo za zločine u jednom gradu. Vjerujem da će u žalbenom postupku biti ispravljena ta nelogičnost jer su oni, zajedno sa sugurnosnim službanma JNA i Generalštabom kreatori strategije prikrivanja agresije time što su formirali tzv. parovojne formacije koje su pod budnim okom i uz direktno učešće JNA, počinile stravične zločine u Zvorniku, Bratuncu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Višegradu, Sarajevu…

Naravno da smatram da je rat protiv Bosne imao međunarodni karakter. A kakav karakter rata može biti ako dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska, svojim trupama djeluju na teritoriji nezavisne međunarodno priznate države i ako zajedno planiraju njeno rasparčavanje. Sud je potvrdio samo ono što je golim okom bilo vidljivo i poznato. I ne zaboravite, od tih ciljeva se nije odustalo ni danas, samo što se ratni ciljevi žele realizirati političkim sredstvima. Kakva bi bila cijena takvog pokušaja za sve učesnike, ne smijem ni pomisliti.

 

Novi prilozi za srpsku mitologiju

MONITOR: Prije dve godine je u BiH entitetu RS formirana  međunarodna komisija koja se bavila „istraživanjem stradanja u Srebrenici 1992–1995.“ čiji su rezultati objelodanjeni ubrzo po izricanju pravosnažne presude Ratku Mladiću. Govorili ste o „mitskom narativu“ za ovaj i za sličan izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu?

TOKAČA: Ja sam i jedan i drugi izvještaj nazavao „novim prilozima za srpsku mitologiju“. Zašto? Pa jednostavno jer su to izvještaji koji imaju svrhu da na sve moguće načine negiraju gonocid, oni se bave historicizmom, natopljeni su islamofobijom, a stvarne žrtve su  potpuno u drugom planu. Ko bude imao živaca da to pročita vidjet će o čemu se radi. Za mene je ključna stvar što izvještaji ne nude popis žrtava, a brojevi ništa ne znače bez identiteta žrtava. Osim toga, ti izvještaji su u samoj osnovi bez kredibiliteta jer ignorišu žrtve po etničkom osnovu. Čak i ako prihvatimo pokušaj da se bave Srbima koji su poginuli kao vojnici ili su ubijeni kao civili, morate ponuditi činjenice, a to su imena, status stradalih u ratu, vrijeme i mjesto stradanja, okolnosti stradanja i slično. Razlika između onoga što smo radili mi u  IDC-u i ovih kvazikomisija je radikalna, jer smo mi popisivali sve bosanske građane bez obzira na etničko porijeklo i bez ikakvih ideoloških narativa. A i borjevi se razlikuje. Na primjer, oni u sarajevskom izvještaju pominju 3.200 Srba, ali bez prikazivanja strukture – odnos civila i vojnika, starost, pripadnost vojnoj formaciji itd. Mi smo utvrdili smrt 3.698 sarajevskih Srba od čega je njih 2.253 poginulo kao pripadnici JNA-VRS opsjedanjem vlastitog grada, 235 je poginulo kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani Sarajeva, a 1.210 su civili koji su u više od 90% slučajeva ubijani granatama i snajperima s položaja JNA-VRS. Najveće zločine nad Srbima  u Sarajevu počinili su Srbi koji su se nalazili na položajima oko opsjednutog grada. Sjetite se samo Mladićeve naredbe „Tuci Velušiće (op.a. Velešići, predgrađe Sarajeva) tamo nema srpskog življa puno“.

 

Radije koristim termin „normalizacija“ nego „pomirenje“

MONITOR: Bavili  ste se problemima tranzicione pravde. Skeptični ste prema motivima onih koji se izvinjavaju za zločine, ali i prema imperativu „pomirenja“ nasuprot „normalizaciji“.

TOKAČA: Moje bavljenje problemima tranzicijske pravde se odvija u okviru mnogo šireg koncepta kojeg neki zovu bavljenje prošlošću (Dealing with the Past), a meni je bliži pojam suočavanje s prošlošću. Jednostavno, svako se može baviti našom prošlošću, čak i onaj koji ni na kakav način nije vezan za naš prostor, ali suočavanje s prošlošću je mnogo kompleksniji proces koji, pored niza ostalih mehanizama, uključuje i mehanizme tranzicijske pravde. Kada sam naprijed govorio o zajednici počinilaca onda je jasno da se ona suočava s prošlošću na jedan način, tako što mora priznati i prihvatiti moralnu odgovornost za zločine počinjene u njeno ime, dok na drugoj strani, zajednica žrtava mora sebi dati odgovore na pitanje zašto i pod kojim okolnostima im se zločin desio i šta učiniti da se on ne ponovi.

Moj odnos spram koncepta tranzicijske pravde je veoma kritičan jer se u njegovom tumačenju i primjeni njegovih mehanizama veoma često zanemaruje priroda sukoba, a što je naročito bitno kada je u pitanju agresivni rat protiv nezavisne države. Na drugoj strani, veoma dugo je koncept tranzicijske pravde bio fokusiran na tzv. komisije za istinu i pomirenje. Ti mehanizmi jednostavno nisu mogli biti primijenjeni u bosanskom slučaju i neki pokušaji da nas se gura u tom pravcu bili su srećom bezuspješni.

Lično mslim da pomirenje, kako ga neki shvataju i tumače, nije moguće nakon počinjenog genocida. Zbog toga radije koristim termin normalizacija odnosa. Na nekom ličnom nivou pojedinac ima pravo i da oprosti, i da se pomiri, čak i sa počiniocem, ali na društvenom nivou nije moguće, neprihvatljivo je pomiriti se sa zločinom genocida, sa stanjem koje je proizvedeno genocidom, sa društvenim poretkom zasnovanim na posljedicama genocida. Nažalost, pritisak da se pomire vrši se na žrtve genocida, a ne na počinioce, a to je neprihvatljivo. Uslove pomirenja, ako je ono uopće moguće, moraju diktirati žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOSAV RAKO NIKČEVIĆ, ZELENI CRNE GORE: Žedni i siromašni, pored obilja vode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacijom ideja iz studije Rječni slivovi Crne Gore – integralna projekcija razvoja, država bi mogla imala novi prihod od 20 milijardi godišnje od voda, agrokompleksa, šumskog ekosistema i visokoplaninskog turizma

 

 

U zgradi Rektorata Univerziteta Crne Gore u petak će biti održan okrugli sto Rječni slivovi Crne Gore – integralna projekcija razvoja. Istoimeno istraživanje je polazna tačka diskusije. Na ovom obimnom, preko 600 stranica, naučnom projektu radili su: Husein Vuković dipl. ing.. građevine, hidrotehnika; Predrag Bulajić dipl. ing. elektrotehnike; Selman Murić, dipl. ing, arhitekture; Dr Ranko Milović, dipl. ing. mašinstva; prof. dr Mihailo Burić, dipl. ing. geologije; prof. dr Ratko Ristić, dipl. ing. šumarstva, erozija i bujice; Željko Vidaković dipl. ing. agronomije; Sladjana Jaćimović dipl. ing. zaštite životne sredine; Mr Mijat Nikčević dipl. ing. arhitekture; Milivoje Miško Vujačič, dipl. pravnik; mr Demir Redžić, dipl. ing. arhitekture; mr Omer Markišić dipl. ekonomista; mr Milena Franeta dipl. ekonomista.

O projektu razgovaramo sa vođom multidisciplinarnog projektnog tima Radosavom Rakom Nikčevićem, dipl. ing. šumarstva, iz Zelenih Crne Gore.

,,U ovom stručno-naučnom radu su sabrani rječni slivovi Crne Gore.  Voda je osnovni resurs a njena valorizacija ima karakter generatora razvoja prostora. Naime, multifunkcije vode – voda kao roba, za vodosnabdijevanje, za navodnavanje, kao potpuno novi eko sistem, voda kao ljepota i ukras u prostoru, voda kao energija sa najprofitabilnijom hidroelektro energijom čiji se profit kreće oko 70 odsto na ukupan prihod.

Ova ekipa koja je uradila projekat uradila je i detaljne planove za hidroakumulacije na Morači, Komarici, gornjem toku Lima, Cijevni. Samo preko površinskih tokova kroz Crnu Goru prelazi 25 milijardi kubika vode. Od te količine vode u energetskom smislu mi koristimo u jednom protoku manje od 12 odsto, a u reverzibilnoj instalisanosti manje od tri odsto. Praktično nijesmo ni počeli. Ta voda brzo prođe kao bujični tok, a mi ostajemo i žedni i siromašni i nekoristimo taj krucijalni resurs”, kaže Nikčević na početku razgovora.

MONITOR: Kada bi se vaš plan realzovao, kako bi izgledala Crna Gora?

 NIKČEVIĆ: Sada od hidroenergije koristimo nešto više od milijardu  kilovata, tada bi imali novih 52 milijarde kilvata. Gledajući u tržišnom izrazu to bi bio prihod od preko 10 milijardi eura, a profit od oko sedam milijardi eura godišnje, samo od energije.

A u paketu kada bi se pored vode realizovao i agro kompleks, šumski eko sistem i visokoplaninsko dobro, to bi bilo oko 20 milijardi svake godine. Sada imamo kao pet, a nemamo ni toliko. To bi bio skokoviti rast koji bi mogao da se desi za pet godina, i od jednog siromaštva, kakvo je danas, mogli bi doseći bogatstvo i ljepotu.

Ponavljam, država bi imala novi prihod od 20 milijardi godišnje od voda, agrokompleksa, šumskog ekosistema i visokoplaninskog turizma. Crna Gori je najbonitetniji planinsko-turistički prostor Evrope  južno od Alpi. U izradi ovog rada, koji definišemo kao stručno -naučnu istinu i patriotski čin, puno toga što nijesmo dovoljno znali naučili smo od onih koji znaju a to su u prvom redu iskustva sa Alpi kao sistem od koje može učiti cijeli svijet pa i mi i preporučujemo da to primijenimo u praksi.  Izdvojili smo te punktove visokoplaninskog turizma, đe još nijesu neuki i zlonamjerni došli.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CENTRA ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Korak naprijed, nazad dva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donosioci odluka treba da stalno imaju na umu loše iskustvo iz prethodnog perioda kada su, nakon sporadičnih uspjeha, antireformske snage ovjenčane slavom “lidera evropske integracije” uspijevale da zaustave reformske procese i udalje nas od EU

 

 

MONITOR: CDT je saopštio da je IBAR razlog za slavlje, ali da posao tek slijedi. Kako vidite prve dane nakon dobijanja IBAR-a – Rezolucija o Jasenovcu, otkazivanje premijerskog sata, ponovno odlaganje nakon reakcije opozicije, nedolazak Šarla Mišela…?

KOPRIVICA: Nevjerovatno je kako je ovo društvo sposobno da poništi sopstveni uspjeh. Ovo što je uradila Skupština zapravo jeste dio onog stereotipa koji nam je sjajno prikazao Živko Nikolić: “…koja radi više protiv sebe, do tebe”.

Jednako je nevjerovatno negiranje štete koju je ova gnusna politička trgovina nanijela pozitivnoj atmosferi i kreiranoj dobroj energiji samo dan nakon dobijanja IBAR-a, a i moguće stvarne štete čije smo prve manifestacije vidjeli otkazivanjem Mišelove posjete i reakcijama iz Hrvatske.

Nekad je zaista teško razumijeti tu neizmjernu i fatalnu ljubav prema vlasti. Ostaje samo da se nadamo da je PES naučio ovu političku lekciju i da je u stanju da razumije gdje bi nas ovakvi ili slični potezi mogli odvesti ukoliko budu ponovljeni.

MONITOR: Očekujete li, nakon svega, da će se krenuti u pravom smjeru?

KOPRIVICA: Crna Gora je poznata po tome da ima “sposobnost” da nakon pozitivnog koraka uradi jednako ubjedljiva dva koraka nazad.

Donosioci odluka treba da stalno imaju na umu loše iskustvo iz prethodnog perioda kada su, nakon sporadičnih uspjeha, antireformske snage ovjenčane slavom “lidera evropske integracije” uspijevale da zaustave reformske procese i udalje nas od EU.

Mi smo u prethodnih 12 godina od otvaranja pregovora propustili brojne šanse birajući strategiju fingiranja reformi, prepisivanja, kozmetičkih prepravki i zataškavanja problema i suštinskog skretanja sa EU puta.

Nadamo se da aktuelna vlast neće koristiti isti model ponašanja već da će pokazati istinsku reformsku snagu i prestati sa dvoličnim ponašanjem – da se sa jedne strane “kune” u ovaj proces, a sa druge strane da grubo trguje sa njegovim ključnim vrijednostima.

Odgovor na Vaše pitanje svodi se na to da li će PES imati snage da (p)ostane zaista reformska snaga ili će se pogubiti u političkim trgovinama.

MONITOR:Odbor za izbornu reformu nastavio je sa radom. Očekujete li da se ovaj posao koji odavno čeka Crnu Goru pomjeri sa mrtve tačke?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu u prvih šest mjeseci svog postojanja i rada, nije uspio da usvoji čak ni plan i dinamiku rada. Za izradu konkretnih zakonskih tekstova potrebni su posvećenost, naporan rad i vrijeme provedeno na ovom poslu, sve ono što do sada nije postojalo.

Nažalost, nastavljena je praksa uslovljavanja rada na jednoj od najvažnijih reformi manje bitnim razlozima. Nakon što je tokom ranijih pokušaja izborne reforme, tadašnja opozicija rad ovog Odbora  zaustavljala nazivom školskog predmeta u okviru koga se izučava maternji jezik, usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i dugim temama, sadašnja opozicija je razlog za gotovo tromjesečnu pauzu pronašla u donošenju odluke o uvođenju prinudne uprave u opštini Šavnik.

Pauza zbog pregovora o povlačenju ove odluke je trajala gotovo tri mjeseca, a  podsjetiću vas da su mnogo komplikovanije odluke i pregovori završavani u kraćem roku. Npr. Dejtonski mirovni sporazum, koji je prekinuo rad u BIH, u završnoj fazi je pregovaran 20 dana.

Ukoliko se partije nastave ponašati po ovom obrascu teško je očekivati uspješan završetak rada i ovog saziva Odbora. Teško je u dužem roku kvalitetno odglumiti “posvećenost  jednoj od najvažnijih društvenih reformi” pa ćemo vrlo brzo moći precizno znati ko je taj ko je u procesu radi sticanja političkih poena na unutrašnjem i međunarodnom polju, a ko je spreman da se “žrtvuje” za tu najvažniju reformu.

MONITOR: Šta je neophodno uraditi?

KOPRIVICA: Izbore sprovodi izrazito politizovana izborna administracija. Formalan balans zastupljenost vlasti i opozicije u organima za sprovođenje izbora nije doveo do profesionalnosti i neutralnosti. Naprotiv, obilježje partijski kontrolisane izborne administracije od samog početka su kontroverzne i politički motivisane odluke, naročito u osjetljivim političkim situacijama u kojima bi nezavisna institucija trebalo da gradi svoj javni kredibilitet. Sve to potvrđuje neophodnost profesionalizacije i depolitizacije izborne administracije.

Prioritet mora biti i unapređenje tačnosti i ažurnosti biračkog spiska. Ključni razlog nepovjerenja u birački spisak je to da veliki broj iseljenika i dalje ima fiktivno prebivalište u Crnoj Gori i na osnovu toga koristi pravo glasa. Drugim riječima, glavna mana našeg biračkog spiska zapravo se sastoji u neažurnosti registara i evidencija iz kojih se on izvodi, i tu se nalazi prostor za pokretanje reforme i sređivanje biračkog spiska.

Netransparentno finansiranje partija je problem koji decenijama unazad postoji u našim izbornim ciklusima. Takođe, brojni su javno izneseni dokazi o postojanju neprijavljenog novca sumnjivog porijekla u kampanjama, korišćenju institucionalne prednosti vlasti, postojanje funkcionerskih kampanja, partijskog zapošljavanja…  To znači da bismo morali da uvedemo nova pravila i bolje mehanizame nadzora nad finansiranjem partija, ali i da uvedemo odvraćajuće sankcije kako se partijama ne bi više “isplatilo” da krše zakon. Ovo je i “IBAR zakon” koji smo nekako uspjeli staviti na stand by i ostaje da vjerujemo da nikome ne pada ne pamet da ignoriše ovu našu jako važnu obavezu.

U eri digitalizacije medija i prebacivanja kampanja u online prostor posebno je došla do izražaja slaba ili nikakva regulacija novih medija i nepostojanje mehanizama za borbu protiv uticaja dezinformacija na kreiranje javnog mišljenja i upliva lažnih vijesti u izborne procese.

Jedan od važnijih zadataka naše izborne reforme i stavljanje na dnevni red pitanje uvođenja preferencijalnog glasanja tj, otvorenih lista. To je praksa demokratskih društava i sredstvo za suprotstavljanje partitokratiji.

Dalje, ambijent za učešće žena u politici se u posljednjih nekoliko godina od nepovoljnog pretvorio u neprijateljski, što demotiviše žene da se politički angažuju. Podsjetiću da su  da su političke partije bezobzirno gazile zakonske odredbe koje uređuju procenat žena na pojedinim listama i nijhov ulazak u parlament. To više ne smije biti slučaj.

Ne smijemo zaboraviti  da je zaštita izbornih prava presudna za uspostavljanje pravnog okvira koji doprinosi sprovođenju demokratskih izbora. Stoga, ne samo da se moraju uspostaviti efikasni mehanizmi za efikasne pravne ljekove za zaštitu izbornih prava, već bi trebalo da postoji dovoljno krivičnih ili administrativnih kazni za sprečavanje kršenja zakona i sprečavanje povrede prava glasa.

MONITOR: Ocijenili ste da je predstojeća izborna reforma jedinstvena prilika za početak uvođenja mehanizama zaštite izbornih procesa od dezinformacija. Hoće li ta prilika biti iskoriščena?

KOPRIVICA: Ako ova vlast bude iskreno reformska i ako EU bude dosljedno insistirala na sprovođenju svojih politika u Crnoj Gori – onda će morati!

Nedavno usvojeni medijski zakoni samo površno adresiraju ove probleme. Prepisane rečenice iz evropskih regulativa nemaju stvarni uticaj bez temeljite reforme cijelog sistema zakona. U ovoj oblasti, nema nikakve sumnje da nova rješenja neće donijeti mjerljive rezultate.

Takođe, usklađivanje sa savremenim politikama EU,  Zakonom o digitalnim uslugama, Zakonom o digitalnim tržištima , nije bilo ni na dnevnom redu.

Trasa kojom se izborna reforma treba kretati je definisana ovim EU politikama.

Prioritet ne treba da bude propisivanje kazni za dezinformacije, već uvođenje reda i transparentnosti u izborne kampanje, uključujući regulaciju medijske kampanje, digitalnih platformi i društvenih mreža, uz povećane obaveze transparentnosti za političke partije, naročito u digitalnom mikrotargetiranju, u skladu sa standardima zaštite ličnih podataka.

Potrebno je razmotriti i ukidanje ili preciziranje odredbi o izbornoj ćutnji i skraćenje perioda zabrane objavljivanja rezultata istraživanja javnog mnjenja radi suzbijanja lažnih istraživanja. Moguće je i podstaći uvođenje internih redakcijskih pravila za urednički nadzor i verifikaciju sadržaja u medijima tokom izbornih kampanja.

Ovdje je važno i unaprijediti kapacitete postojećih institucija za primjenu novih odredbi i definisati nadležnu instituciju za nadzor nad medijima u izborima. Po uzoru na dobra uporedna iskustva treba uvesti mehanizme monitoringa informacionog okruženja u izbornim kampanjama, uključujući dezinformacije, strane uticaje i govor mržnje.

Ovdje treba dodati da su Evropska služba za spoljne poslove i američki State Department pokrenuli  krajem maja zajednički Koordinacioni mehanizam za Zapadni Balkan, fokusiran isključivo na manipulacije informacijama i miješanje iz inostranstva uključujući dezinformacije i propagandu. Apsurdno je da su ključni vanjski partneri Crne Gore više posvećeni rješavanju ovog problema nego crnogorske političke elite.

Nadamo se da su politički subjekti, a naročito oni iz vlasti, svjesni koliko nas napornog posla čeka, te da ležanje na lovorikama IBAR-a, donošenje rezolucija, te ignorisanje potrebnih reformi znače poguban scenario za Crnu Goru.

MONITOR: Kako vidite zahtjeve dijela parlamentarne većine za uvođenje dvojnog državljanstva sa Srbijom?

KOPRIVICA: CDT smatra da sve što je saopšteno o uvođenju dvojnog državljanstva, u ovoj fazi ne zavrjeđuje nikakav detaljniji komentar. Smatramo da nam nije mjesto u “javnoj raspravi” o neustavnom predlogu i ne želimo biti “korisni idioti” koji testiraju nebulozne probne balone vlasti.

Kada vidimo predlog na papiru, javnost neće ostati uskraćena za analizu svakog njegovog detalja od strane naše organizacije, ali ni za  jasan stav o tome gdje ovakvi predlozi i ovakvo “pomirenje” mogu da povedu našu državu i društvo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo