Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Mugošijada, veliko finale

Objavljeno prije

na

Htio je jedno od potpredsjedničkih mjesta, no nije ušao ni u Predsjedništvo DPS-a. Miomir Mugoša je, uoči partijskog kongresa održanog 21. maja, izjavio:„Ne vidim razlog zbog čega ne bih i dalje ostao isto pozicioniran u svojoj partiji”. Štaviše, do samog kongresa je držao otvorenu kandidaturu u namjeri da – pored Željka Šturanovića, Filipa Vujanovića, Svetozara Marovića i novoizabranog Igora Lukšića – bude peti potpredsjednik DPS-a. U oba slučaja, predlaganja finalne liste i za potpredsjednike i za članove Predsjedništva, odlučivao je Milo Đukanović. Poruka je jasna: Mugoša nema više njegovu podršku.

A sarađuju još od februara 1991. kada je Mugoša u prvoj Vladi Mila Đukanovića imenovan za ministra zdravlja i zaštite životne sredine. Đukanović ga je birao i u naredna svoja dva mandata, pa je tradiciju od 1998. nastavio Filip Vujanović, koji ga je, uostalom, tokom prve polovine 2000. godine postavio za predsjednika „odbora povjerenika” SO Podgorica.

Mugoša je, dakle, gazdovanje Podgoricom počeo kada DPS, skupa sa koalicionim trabantima, nije imao odborničku većinu. Krug se zatvorio, situacija je sada slična, jer Mugoša sa 28 odbornika (iz koalicija DPS, Bošnjačka i Liberalna partija) izabranih 23. maja 2010. na lokalnim izborima nema većinu.

No, posegao je za tradicionalnim saveznicima koji su ga već jednom spasili smjene – unutar struktura patuljastih „srpskih” stranka uvijek je pronalazio svoje oduševljene pristalice. Mugoša je iz Narodne stranke, koja je 1990. osnovana uz asistenciju Udbe, već pozajmljivao glasove.

Početkom 2002. imao je pomoć dva odbornika NS da ne bude smijenjen. Odbornik Srpske radikalne stranke, pjesnik Momir Vojvodić, tada je uputio čestitku „najboljem gradonačelniku kojeg pamtim”. Čistom alhemijom je, navodno, uspio da tada ne bude smijenjen: opozicija je na papiru imala 30 odbornika, a vlast svega 24.

Prebjezi iz NS su tada od opozicionih odbornika optuženi da su od Mugoše dobili po 25.000 njemačkih maraka. Mugoša je tvrdio da su prebjezi „humani ljudi koji vjeruju u Boga i ljude, a i narod i Bog su ovog puta bili na strani pregalaca i pravednika”. Mugošin „narod” zapravo je bilo oko 200 njegovih rođaka, prijatelja i partnera koji su ispred zgrade, u kojoj su zasjedali odbornici SO Podgorica, zvižducima, psovkama i uvredama dočekali opozicione odbornike.

Prethodno je NS, iako je sredinom 2001. napuštila vladajuću koaliciju, Mugoši pravila kvorum za izglasavanje urbanističkih planova. I ne samo to: Dušanka Ćupić iz NS je bila potpredsjednica SO Podgorca i predsjednica Komisije za dodjelu stanova; nakon raskida koalicije i ostavke na ove funkcije, dobila je opštinski stan i postala šefica pravne službe u Fondu za gradsko građevinsko zemljište, itd. Sva ta iskustva nijesu bila dovoljna za glavne partije koalicije Za bolju Podgoricu da proljetos budu opreznije pri stavljanju na svoju listu kandidata Slaviše Guberinića iz vanparlamentarne NS.

No, treba sačekati na rasplet koji bi se mogao desiti do 19. jula, kada je zakazana sjednica gradskog parlamenta. Mugoša je pokušao „blic-krigom” 6. juna kada je, pribavivši saglasnost starog saziva Predsjedništva DPS-a, za jedan dan obavio leteće konsultacije sa odbornicima iz Bošnjačke i Liberalne partije, a od Gradskog odbora DPS-a dobio jednoglasnu podršku. Poslat je odbornički zahtjev Rašku Konjeviću (SDP), predsjedniku SO Podgorica, da do 21. juna zakaže sjednicu na kojoj će Mugoša ponovo biti izabran. Iz SDP-a su potom i službeno poručili da će raskinuti gradsku koaliciju.

Što je Mugoši bio bitan baš 21. jun? Užurbanost za zakazivanje sjednice gradskog parlamenta je možda rezultat saznanja da na sjednici Glavnog odbora održanoj 22. juna neće biti ni predložen ni izabran u Predsjedništvo DPS-a, kao i da je isto tijelo usvojilo Odluku o kriterijumima, načinu i postupku predlaganja i izbora kandidata za predsjednika opština. Mugoša i njegova Služba Glavnog grada su javnim saopštenjem optužili Konjevića da je zakazivanjem sjednice tek za 19. jul prekršio Poslovnik, jer je „napravio svojevrstan presedan”; tvrde da je praksa bila da se sjednice zakazuju 15 dana po prijemu zahtjeva.

U međuvremenu, SDP je, kroz svoje partijske forume, poručilo u bitnom: neće glasati za Mugošin izbor, a ukoliko do toga dođe tražiće raspisivanje novih izbora; još važnije – nema govora da će napuštiti 13 godina staru koaliciju na državnom nivou.

Iza javne scene, međutim, nakon partijske podrške kandidaturi Mugoše za još jedan mandat gradonačelnika, izgleda da su deaktivirana druga dva sporna pitanja između DPS-a i SDP-a. Objavljeno je kako će Elektroprivreda i nakon 2015. ostati u državnom vlasništvu i to će biti formalizovano potpisivanjem aneksa ugovora između EPCG i italijanske A2A. Upravo jedan od takvih modela predlagao je SDP. O tome su odlučivali Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Igor Lukšić (Vila Gorica, 9. maja) dok su se na manje bitnim, nižim nivoima, raspirivale unutarkoalicione čarke o Mugoši.

Na drugoj strani, funkcioner SDP-a, ministar unutrašnjih poslova i javne uprave Ivan Brajović, službeno je prošle neđelje obavijesto Vladu da je Veselin Veljović „uspješno i efikasno vodio Upravu policije”. Prethodno je Brajović imao niz javnih kritičkih zapažanja o radu Veljovića koji je, nota bene, nedavno izjavio kako ne može zamisliti da bi bio u stanju da uhapsi građanina Mila Đukanovića!

Ostaje još jedno otvoreno pitanje – da li će DPS ostati čvrsto u odluci da podrži Mugošu, čak i po cijenu raskida gradske koalicije sa SDP-om i uz kompromitujuću podršku autsajdera iz NS-a? Kako smo objavili, odmah nakon lokalnih izbora, Milo Đukanović je sa Rankom Krivokapićem ljetos napravio dogovor da Mugoši neće biti produžen mandat, a dogovor je držan u najvećoj tajnosti.

Mugoša je godinama unazad, djelimično čak nezavisno i od Đukanovića, uspio da izgradi imperiju. Faktičku moć je crpio kopirajući lukrativni model vladavine Đukanovića na državnom nivou sa širokim spektrom „diskrecionih ovlašćenja”. Iz SDP-a su mu, skupljajući mrvice sa njegove trpeze, bili saučesnici.

Njegova arogancija je toliko narstala da se, kao 2007. na parkingu kod jedne poznate podgoričke kafane, ne samo verbalno nego i fizički (guranjem, čerupanjem, grebanjem i drugim zahvatima) obračunavao sa Acom Đukanovićem tokom nokturna na temu daljeg urbanističkog razvoja Podgorice.

Uprkos dokazima o nezakonitoj vladavini (poput pravosnažne sudske presude u slučaju Carine) vjerovatno Mugoša još ne bi izgubio podršku SDP-a da je, tokom pregovora o broju odborničkih mjesta za lokalne izbore, bio prihvaćen njihov zahtjev da dobiju pet, a ne četiri mandata koliko im je nudio.

Zatezanje sa socijaldemokratama – koji su, uostalom, samostalno osvojili peti mandat – izgleda da nije bilo samo plod Mugošine opjevane tvrdoglavosti. Naime, koordinator iz vrha DPS-a za podgoričke lokalne izbore je bio Filip Vujanović, koji je formalno „zamrznuo” članstvo u partiji.

Iako je za javnost demantovan takav njegov angažman, Vujanović je, ne samo koordinirao kampanju liste čiji je Mugoša bio nosilac, već je čitavo vrijeme vukao iz pozadine konce da se DPS, prvo na gradskom nivou, otarasi SDP-a.

Vujanović je, na drugoj strani, zadržao dobre lične relacije sa nekim od čelnika „narodnjaka” ili ljudi konektovanih na NS. I to ne samo po osnovu činjenice da je kao nekadašnji (1995-1998) ministar policije mogao da ima uvid u začeće NS uz pomoć „svetog duha” iz Udbe.

Njegova Vlada (1998-2002) je, na primjer, Predragu Popoviću, sadašnjem predsjedniku NS, 1999. izdala škorpion iz arsenala specijalnih snaga MUP-a. Sada su druga vremena i običaji, pa je MUP nedavno oduzeo Popoviću državljanstvo i sva lična dokumenta, jer je ranije objavio da je uzeo državljanstvo Srbije.

Kako se bližio 23. maj 2010, dan lokalnih izbora, Krivokapić i Vujanović su pojačavali međusobnu polemiku oko toga da se crnogorski predsjednik tajno sastao sa Borisom Tadićem, dok je Đukanović tada objavio kako kabinet predsjednika Srbije navodno finansira opozicionu koaliciju Za bolju Crnu Goru.

Da li je Mugoša, iz čiste vlastoljubivosti, igrao neku konspirativnu ulogu u navodno tajnim kombinacijama Vujanovića, pa sada ispao prva žrtva Đukanovićevog osvetničkog bijesa?

Vujanoviću mandat ističe 2013. i nakon toga, zbog ustavnih ograničenja, ne može biti ponovo izabran za predsjednika Crne Gore.

Iako u privatnim razgovorima tvrdi kako će se nakon predsjednikovanja vratiti advokaturi, javno je (intervju na TV IN 8. juna) – i potpuno neuobičajeno ako se uzme u obzir tvrdnja da je „zamrznuo” članstvo u partiji – podržao Mugošin reizbor.

Tamo gdje, kao partijski koordinator igra neku ulogu, kao na Cetinju, Vujanović se postarao da se sa SDP-om ne ide u koaliciju. Aktuelni gradonačelnik Cetinja je Aleksandar Bogdanović, njegov bivši savjetnik za ekonomska pitanja.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo