Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U SUDSTVU: Vlada ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta

 

Nakon skoro dvije sedmice štrajka,  zaposleni u sudstvu nijesu dobili odgovor na zahtjeve – povećanje plata od 30 odsto i sklapanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva.

Predsjednik Sindikata sudstva Crne Gore Dejan Đukić u razgovoru za Monitor kaže da je štrajk, s druge strane, pokazao jedinstvo i složnost štrajkača.

„Kada smo odlučili da stupimo u obustavu rada, nismo to učinili iz  hira, već iz potrebe da se naš glas čuje, da se vrednuje naš trud, odgovornost i svakodnevno zalaganje u obavljanju posla koji je od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema”, kaže Đukić.

On dodaje da su pokazali da umiju da se organizuju: „Da budemo jedinstveni i  zajedničkim glasom tražimo ono što nam pripada, a to je povećanje od 30 posto zarade za sudsku administraciju i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva. No uprkos našoj dosljednosti, jedinstvu i upornosti, nadležne institucije do sada nisu pokazale spremnost da ozbiljno razmotre njihove zahtjeve”, kaže predsjednik Sindikata sudstva.

U slučaju da se nastavi ignorisanje od strane nadležnih, kaže Đukić, stupiće u generalni štrajk: „Svaki dan ignorisanja našeg apela dodatno narušava povjerenje zaposlenih u institucije sistema i produbljuje osjećaj nepravde, pa samim tim spremnost i odlučnost da svi sudovi koji pripadaju Sindikatu sudstva preduzmu naredni korak-stupanje u Generalni štrajk”.

On objašnjava  da imaju dobru saradnju sa ministrom pravde, ali da još nemaju komunikaciju sa Ministarstvom finansija.

„Nadamo se da ćemo u što kraćem vremenskom periodu sjesti za pregovarački sto i naći zajedničko rješenje koje će biti u obostranom interesu. Treba naglasiti da sredstva koja tražimo neće poremetiti fiskalnu politiku budžeta, kaže predsjednik Sindikata sudstva. On pojašnjava da bi se riješili problemi zaposlenih u sudstvu, potrebno je 1,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu u Podgorici Bjanka Vujović naglašava  da cilj jednosatne obustave rada nije konfrontacija, već dijalog i pronalaženje rješenja u interesu zaposlenih, institucija i građana.

“Štrajk je počeo 6. oktobra 2025. godine u vremenskom periodu od 11 do 12 časova. Zaposleni u sudstvu odlučili su da stupe u štrajk kako bi ukazali na izuzetno težak položaj u kojem se nalaze i hitnu potrebu za unaprjeđenjem materijalnih uslova. Iako svakodnevno obavljamo izuzetno složene i odgovorne poslove, koji su od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema i vladavinu prava, naše zarade ne prate ni obim posla, ni nivo odgovornosti koji snosimo. Godinama ukazujemo na problem niskih zarada i nedostatka sistemskog rješenja, ali konkretnih koraka nema. Sve ostaje na obećanjima”, kaže ona.

I predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu smatra da nadležni potcjenjuju njihove probleme:  “Zaposleni u sudskoj administraciji očekuju da se ponudi realno i pravedno rješenje – ono koje neće vrijeđati ni našu profesiju, ni našu inteligenciju. Svako povećanje zarade koje bi bilo ispod 30 odsto ne može se smatrati prihvatljivim – jer ne bi predstavljalo stvarni napredak, već samo privid “.

Trenutno štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTEST ZAPOSLENIH U SKIJALIŠTIMA CRNE GORE: Upitni i bezbjednost i sezona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevni protesti zaposlenih otkrili su ozbiljne probleme u  državnom Ski centru Kolašin 1600. Žičara K7 još uvijek nije u funkciji, a remont ostale infrastrukture i isplata plata radnika kasne. Zaposleni ističu da je prioritet bezbjednost skijaša. Traže hitnu državnu pomoć i realizaciju projekta vještačkog osnježavanja kako bi sezona mogla nesmetano da počne

 

Svakodnevni protest zaposlenih u Skijalištima Crne Gore (SCG), razotkrio je da na državnom Ski centru Kolašin 1600 još nije obavljena nijedna priprema za predstojeću turističku sezonu. Neizvjesno je kada će biti u funkciji žičara K7, a ostala državna skijaška infrastruktura nije remontovana. Pored toga, neizvjesno je na koji način će radnici dobiti narednu platu.

Rješenje je, smatraju i zaposleni i menadžment, da se konačno uplati državna pomoć od 1,8 miliona eura, odobrena još krajem ljeta. Ovo državno preduzeće godinama funkcioniše uz  “finansijsku injekciju” iz budžeta. Na Ski centru Kolašin 1600, koji je za sada jedini koji radi u okviru SCG, prošle zime bilo je svega 20 skijaških dana, a pretprošle nijedan. Prihodi od turističkog ljeta nijesu mogli da umanje minus u poslovanju.

Radnici koji protestuju objašnjavaju da nijesu prioritet njihove zarade, već remont žičara, neophodan za bezbjednost skijaša. Niko od zaposlenih, kažu, “ne želi da snosi odgovornost za bezbjednost skijaša ukoliko infrastruktura na vrijeme ne bude remontovana”. Objašnjavaju da je bezbjednost posjetilaca i zaposlenih prioritet i da se nijedan segment skijališta neće staviti u funkciju bez provedenog remonta i kontrole svih bezbjednosnih procedura.
„Ni jedna žičara, nijedan lift, tabač snijega… neće biti pušten u rad ukoliko se ne odradi remont po propisanim procedurama. Nama je bezbjednost i sigurnost posjetilaca na prvom mjestu“, poručili su sa protesta.
Odgovornost, ukoliko zimska turistička sezona ne počne na vrijeme, nije više na zaposlenima u Ski centru Kolašin 1600, već na Vladi, poručuju. Tvrde da je odmah potrebno započeti radove na stubu šestosjeda K7.
“Pomoć Vlade je neophodna i za remont stubova na dvije žičare i dva ski-lifta, kao i za remont tehničke opreme koju koriste zaposleni za održavanje i označavanje staza. Apelujemo na Vladu da se što prije realizuje projekat vještačkog osnježavanja za ski-centar Kolašin 1600, jer ćemo bez tog projekta naredne godine zavisiti od vremenskih uslova i „gledati u nebo“”, objašnjava Dalibor Dado Medenica, jedan od radnika državnog skijališta.

Popravka stuba na žičari K7 obaveza je kompanije Kolašin 1450, koja u neposrednoj blizini tog dijela infrastrukture gradi turistički kompleks. Šestosjed, koji spaja skijaške staze državnog i skijališta te firme, nije bio u funkciji od proljeća 2024. godine, kada je ležište pomjereno radom građevinskih mašina privatnika. Prošlo je mnogo vremena dok je Odbor direktora (OD) SCG “natjerao” investitora da prihvati odgovornost za stanje dijela devet miliona vrijedne žičare. Više od godinu dana prošlo je dok je privatna kompanija obavezana da plati radove. Navodno, da bi započeli radove, Kolašin 1450 treba da sačeka, prema Statutu preduzeća, i treću ponudu za izvođenje radova.
Stručni tim, angažovan da ispita stanje stuba i tla oko njega, donio je krajem prošle godine zaključke i predložio mjere koje je trebalo sprovesti u narednom periodu. Predložena je dodatna sanacija zemljišta kako bi temelji bili potpuno osigurani, kao i niz drugih mjera radi sigurnosti svih učesnika.
Iz OD tvrde da su o stanju stuba obavijestili izvršnog direktora i njegove saradnike u oktobru 2024. godine, kada im je rečeno da je pukao potporni zid stuba i koliko ozbiljne posljedice to može izazvati. Mediji su o tome pisali pola godine ranije.
Na sjednici u oktobru prošle godine formirana je komisija koja je trebala ispitati sve probleme oko stuba i žičare K-7, nakon što su u Odbor stigle anonimne prijave da radovi nisu izvedeni prema projektu. Komisija je angažovala sudskog vještaka građevinske struke, koji je procijenio stanje stuba i dao smjernice za dalju sanaciju. Izvještaj vještaka stigao je krajem novembra, a menadžment ga je dobio nekoliko dana ranije.
Na kraju je OD konstatovao da bez stuba 4 i žičare K-7 nije bilo moguće koristiti infrastrukturu SCG u punom kapacitetu niti povezivati dva ski centra.

Menadžment SCG trenutno nema informaciju kada bi Kolašin 1450 mogao da krene u radove niti koliko vremena treba za njih, kazali su  za Monitor u državnoj kompaniji.

Skijališta su ove godine od države tražile 1,8 miliona eura. Bazirano na toj pomoći u poslovnom planu predviđen je minus od oko 900 hiljada eura. Novac iz državne kase im je, kako je objašnjeno, potreban za izradu projektne dokumentacije, izgradnju sistema za vještačko osnježavanje i ulaganja u sportsku višenamjensku infrastrukturu. Uz tu pomoć, “Skijališta” bi prihodovala gotovo 3,1 milion eura, dok bi rashodi iznosili 2,2 miliona eura.
“Neophodno je obezbijediti sredstva za projektovanje i izgradnju projektne dokumentacije i izvođenje radova na izgradnji vještačkog jezera i sistema za vještačko osnježavanje na dvije staze pored ski-liftova, sa sredstvima za ulaganje u sportsku višenamjensku rekreativnu infrastrukturu, u ukupnom iznosu od 1.803.207 eura, shodno Regulativi Komisije (EU) br. 651/2014 gdje se navodi da dodijeljena pomoć može biti u obliku operativne pomoći za sportsku infrastrukturu”, navodi se u zaključku predloga finansijskog plana i godišnjeg programa rada, uz napomenu da će tako ovu godinu završiti u plusu.
Vlada je nakon loše zimske sezone 2023/2024. odlučila da “Skijalištima” pomogne sa 200.000 eura za isplatu plata zaposlenima u martu, aprilu i maju. Od otvaranja Ski centra Kolašin 1600 2019. godine, SCG je skoro redovno poslovala s gubicima. Državna kompanija, već prve godine rada kolašinskog skijališta, bila je “u minusu” 112.000 eura. Naredne, da vlada nije pritekla u pomoć, gubitak bi bio veći od 800.000 eura. Državna pomoć tom preduzeću 2021. godine bila je skoro 1,5 miliona eura. To je i jedina godina kada se kompanija pohvalila pozitivnim poslovanjem.
Tokom 2022. godine iskazani neto gubitak preduzeća bio je više od 224.000 eura. Predviđeno je da SCG, čije je sjedište u Mojkovcu, upravlja javnim skijalištima Kolašin 1600, Cmiljača, Žarski, Torine, Jelovica, planinskim centrom Komovi i Eco Adventure park Komovi. Za sada, jedino aktivno skijalište je ono kolašinsko. Ispitni postupak koji je vodila Agencija za zaštitu konkurencije (AZK), a koji se ticao dotacija Vlade SCG, završen je zaključkom da je sve bilo u skladu sa zakonom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI SVI OSUMNJIČENI ZA SLUČAJ TUNEL: Zatrpana sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženju presude sudije Borka Lončara, kojom su oslobođeni svi osmoro osumnjičeni za ovaj slučaj,  navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela prokopanog u Višem sudu, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih

 

 

Tunel ostaje sramota za one koji su radili na njemu zbog štete koji je društvu nanio i za one koji su pomogli u svemu tome u činjenju ili nečinjenju. Za optužene nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret”. Tako je sudija podgoričkog Osnovnog suda Borko Lončar  obrazložio oslobađajuću presudu grupi kojoj se sudilo zbog prokopavanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici. Slučaj je  razobličio sve manjakovasti i amaterizam javne i tajne službe bezbjednosti.

Prokopani tunel u Višem sudu nije otkriven radom bezbjednosnih organa, već igrom sudbine, zahvaljujući službenici Višeg suda koja je 11.septembra 2023. iza ponoći popisivala stvari koje su nedostajale u depou nakon što se desila vidna premetačina.

U depou se čuva oko 100.000 predmeta: dokaza, droga, oružje… Do danas nije utvrđeno šta je sve ukradeno iz njega. Viši sud se nalazi u samom centru Podgorice, u blizini najviših državnih institucija – Skupštine, Vlade, Centralne banke i zgrade Predsjednika države.

„Investitor akcije je  ozbiljna kriminalna grupa iz Crne Gore“ „Riječ je o jednoj od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori. Vi procijenite o kojoj je riječ“„Sigurno je nešto veliko u pitanju jer su to scene kao u filmovima“, ubjeđivao je crnogorsku javnost tadašnji vrh Uprave policije, Ministrastva Unutrašnjih poslova i odlazeće vlade, nakon što je 11.septembra otrkiven tunel u depou podgoričkog Višeg suda.  Ministar policije u to vrijeme bio je Filip Adžić, premijer Dritan Abazović, a vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić.

Prvi čovjek policije Nikola Terzić tada je, odgovarajući na novinarsko pitanje – što nedostaje iz depoa, kazao da nedostaju određena vatrena oružja iz određenih predmeta, ali i da je njegovo lično mišljenje da je cilj bio da se dođe u posjed određenih predmeta koji potencijalno sjutra mogu baciti na koljena čitave  istrage protiv jedne kriminalne grupe potvrđujući da govori o „kavčanima“.

„Na korak smo bliže motivu kopanja tunela. Većina identifikovanih ima kriminalnu prošlost“, samo je jedna od izjava koju je medijima nakon otvaranja istrage dao ministar Adžić.

Šta je bio motiv prokopavanja tunela nije poznato ni nakon okončanja sudskog postupka.

Premijer u tehničkom mandatu, njegovi saradnici, pojedini ministri i viskorangirani policajci, tih dana su za račun lične promocije, šetkajući  po tunelu – mjestu „zločina“,  kontaminirali tragove. Na kraju su donijeli odluku da se rupa zakopa. Odluka o zakopavanju tunela,  sudeći prema obrazloženju sudije Lončara, već tada je oslobodila krivice grupu protiv koje je kasnije vođen i okončan sudski postupak. Prošlog petka sudija je bio precizno jasan – tunel nije trebalo zatvoriti.

Vlada je 28. septembra 2023. donijela odluku da se tunel zatrpa, što je i učinjeno početkom oktobra, čime su, kako je konstatovao sud, onemogućene dalja istražna postupanja i analiza.

Podsjetio je da je odluka tadašnje izvršne vlasti bila da se tunel vrati u pređašnje stanje, odnosno da se zatvori zbog čega je angažovana privatna firma, te da usljed takve odluke vještak građevinske struke nije mogao obaviti svoj zadatak.

“Sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela i ne samo da ga nije otkrio nego je i dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa i da se neke istražne radnje ne preduzmu kvalitetno. Niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti osoba u toj oblasti”- kazao je sudija Lončar.

U obrazloženju presude navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih.

U presudi sudije Lončara navodi se da je jedan od osumnjičenih, Vladimir Erić bio u policijskoj stanici u Loznici 8. septembra 2023., tri dana prije otkrivanja tunela, u vrijeme kada mu je optužnicom stavljeno na teret da je kopao.

Za Predraga Mirotića, optuženog da je upravljao jednim od vozila korišćenih u izvršenju krivičnog djela, utvrđeno je da video-snimci zbog lošeg kvaliteta ne omogućavaju identifikaciju osobe, vozila ili registarskih oznaka. Ni za Nikolu Milačića nije utvrđeno učešće, osim tvrdnje Katarine Baćović da joj je pomogao da iznajmi stan u Njegoševoj ulici. Sud je ocijenio da na osnovu tog iskaza nije moguće zasnovati krivičnu odgovornost.

Sud je takođe oslobodio Marijana Vuljaja, jer nije bilo dokaza da je znao za bilo kakvo krivično djelo Baćović. Za Veljka Markovića, Milana Markovića i Dejana Jovanovića sud je utvrdio da su boravili u Crnoj Gori, ali dokazima nije utvrđeno njihovo prisustvo u tunelu, iznajmljenom stanu, depou.

Ostaju brojna pitanja na koja ni nakon više od dvije godine nema odgovora. Jedno od njih je svakako motiv, koji ni do danas nije utvrđen. Isključen je onaj u koji je mjesecima javnost uvjeravao tadašnji premijer tehničke Vlade Dritan Abazović,  koji je u medijima tvrdio da je iz Depoa ukradena puška iz sudskog postupka koji se vodio zbog ubistva direktora i glavnog i odgovorog urednika Dana Duška Jovanovića.

Sudija Lončar naveo je u obrazloženju presude da  ni droga niti drugi predmeti iz spisa nijesu dokazano bili cilj, a oni koji su kopali, da su željeli, mogli su da saznaju gdje se nalaze predmeti većeg značaja.

Zbog svojih javno iznijetih tvrdnji četiri mjeseca od otkrivanja tunela, Abazović se pojavio i  kao svjedok u istrazi. Međutim,  pozvao se na obavezu čuvanja službene tajne jer je riječ o operativnim informacijama koje su saopštene na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

Tužilaštvo je najavilo da će se žaliti na odluku suda.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo