OKO NAS
NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan
Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor online
Mećava nosi sve pred sobom na minus 30, rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra
Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.
Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.
Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.
Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.
Elbrus, ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?
Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!
Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.
Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.
Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije, sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…
Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.
Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili” su je fantastično.
Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget
visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora. Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.
Tu uz strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad, staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.
Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.
Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.
Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj. Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.
Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota. Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.
Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.
Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.
Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.
Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.
Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.
Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci, mnogo snažniji od mene, uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.
Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima. Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.
Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.
Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.
Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.
Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa mojom rukavicom u ruci.
Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.
Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.
Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.
Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.
To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.
Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.
Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali
nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće biti u takvoj nemilosti Elbrusa, surovog, sniježnog ljepotana.
Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.
Jelena JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2018. GODINE: Iz duboke u najdublju noć i poneki bljesak
-
SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO IZ SARAJEVA: Vraćanje spomenika Titu služi vlastodršcima
-
ZARADE NA LEDU: I dalje minimalni minimalac
-
2018: BURNA GODINA NA MEĐUNARODNOJ SCENI: Beskonačna parada kriza i sukoba
-
140 GODINA ZAŠTIĆENOG PROSTORA BIOGRADSKA GORA: Umijemo li da čuvamo prašumu kao što je umio kralj Nikola
-
MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Nemamo rezervna pluća
OKO NAS
BIJELO POLJE I PLJEVLJA NA PRIVREMENOM FINANSIRANJU: Skupe koalicione prepirke
Objavljeno prije
10 satina
24 Januara, 2026
Političke krize zaustavile su usvajanje budžeta u Pljevljim i Bijelom Polju za tekuću godinu. Opštine su prinuđene na privremeno finansiranje, što bitno ograničava razvojne planove i efikasnost javnih službi
Zbog nesporazuma u vladajućim koalicijama, lokalni parlamenti Bijelog Polja i Pljevalja nijesu do kraja prošle godine usvojili odluke o budžetu za ovu godinu. Te dvije lokalne samouprave funkcionišu na osnovu odluke o privremenom finansiranju, koja se donosi najduže na tri mjeseca. Budžeti nijesu usvojeni, jer je u oba slučaja izostao određeni broj odbornika vladajuće većine na sjednicama loklanog parlmenta, zbog čega nije bilo kvoruma za rad.
U Bijelom Polju sukob je nastao između vladajućih Demokratske partije socijalista (DPS) i Bošnjačke stranke (BS). U BS su već duže nezadovoljni načinom na koji funkcioniše koalicija, a, sredinom sedmice, ispostavili su vrlo ambiciozne zahtjeve kao uslov za kvorum.
Ta stranka traži mjesto predsjednika Skupštine, sekretara Sekretarijata za investicije i izgradnju, te direktora Agencije za planiranje prostora. Od ranije traže osnivanje Javne ustanove „Avdo Međedović“, te direktora iz njihovih redova. Navodno, svi ti zahtjevi su DPS-u dostavljeni u četvrtak. BS je početkom godine najavila da će DPS-u ponuditi platformu i objasnila da, ukoliko novi sporazum ne bude prihvatljiv partnerima iz DPS-a i Evropskog saveza, biće ponuđen partijama koje vrše vlast na državnom nivou.
Sa predstavnicima DPS-a su 18. januara održali su sastanak na temu prevazilaženja političke krize. Dogovor dvije partije izostao je. Nakon sastanka, predsjednik Opštinskog odbora (OO) BS i ministar u Vladi Crne Gore Ernad Suljević, podsjetio je da je njegova stranka osvojila skoro 5.000 glasova u Bijelom Polju “i time potvrdio status pojedinačno najjače partije u tom gradu”. Zbog toga, rekao je, imaju “dodatnu odgovornost prema građanima da investicionu politiku vode kvalitetnije, efikasnije i u interesu ravnomjernog razvoja grada”.
“Na sastanku je konstatovano da u pojedinim segmentima bilo prostora za efikasniji rad i kvalitetnije rezultate, te da je u narednom periodu neophodno posvetiti dodatnu pažnju rješavanju identifikovanih problema. Bijelo Polje vidimo kao razvojni centar sjevera Crne Gore, zbog čega je važno obezbijediti intenzivnija ulaganja, naročito u krajevima u kojima žive Bošnjaci, prije svega u dijelu razvoja lokalne infrastrukture”, saopštio je Suljević.
On je istakao da se ne smiju zanemariti ni identitetska pitanja. Suljević očekuje da će uskoro biti organizovan novi sastanak na kojem će detaljnije razmotriti naredne korake i prioritetne aktivnosti. Sjednica SO Bijelo Polje, na kojoj se očekuje usvajanje budžeta, zakazana je za 31. januar.
Izostankom sa sjednice SO odbornici BS onemogućili su usvajanje budžeta, koje tamošnji odbora Pokreta Evropa sad (PES) vidi kao politički manevar. Kako tvrde, kriza vlasti je fingirana, s ciljem da BS ojača pregovaračku poziciju unutar vladajuće koalicije. Takav pristup, ocjenjuje opozicija, stvara vještačku nestabilnost kako bi se ostvario veći uticaj na raspodjelu funkcija i ključne odluke, potencijalno ugrožavajući stabilnost lokalne uprave i narušavajući povjerenje birača u političke procese.
Nastavak sjednice SO Pljevlja, koja je formalno započeta 29. decembra prošle godine, zakazan je za četvrtak, 22. januar. To je dogovoreno na kolegijumu šefova odborničkih klubova lokalnog parlamenta. No, prije toga, nije bilo sastanaka tamošnje vladajuće koalicije niti rješavanja nesuglasica, koje postoje već određeno vrijeme. Neki od njih, PES i Demokrate, prethodno su tražili redefinisanje koalicione saradnje prije usvajanja ovogodišnjeg budžeta.
Navodno, sjednica je morala biti zakazana kako bi se ispoštovao Poslovnik, iako koalicioni saveznici nijesu vodili razgovore. Prema članu 76. tog dokumenta, predsjednik SO je dužan da sjednicu odloženu zbog nedostatka kvoruma sazove u roku od najviše 10 dana od odlaganja. Sjednica SO, na kojoj je trebalo da se razmatra i predlog budžeta, nije održana zbog nedostatka kvoruma. Od 34 odbornika, u skupštinskoj sali prisustvovalo je njih 13, od čega svega četiri iz redova vladajuće koalicije.
Nekoliko dana prije decembarske sjednice, opštinski odbori PES i Demokrata pozvali su rukovodstvo Nove srpske demokratije (NSD) da hitno inicira koalicione konsultacije i pokrene proces redefinisanja odnosa unutar lokalne vlasti prije održavanja sjednice SO. U zajedničkom pozivu, PES i Demokrate su naveli da je došlo do „umnožavanja problema i tačaka sporenja“ u funkcionisanju vlasti, kao i do pojedinačnih djelovanja političkih partnera bez zajedničkog usaglašavanja ključnih lokalnih politika. Podsjetili su i na činjenicu da je Građanski pokret (GP) URA napustio lokalnu vlast, što, kako tvrde, dodatno povećava rizik od blokade rada SO i ugrožava zakonito funkcionisanje lokalne samouprave.
Dvije partije zahtijevaju zaključivanje novog koalicionog sporazuma, sa precizno definisanim pravima, obavezama i odgovornostima svih partnera.Konstantovali su i da koalicioni dogovor iz 2023. godine „nije obezbijedio međusobno poštovanje pozicija“.
„Krajnje je neophodno da hitno uđemo u proces redefinisanja odnosa, što podrazumijeva uspostavljanje novih principa, jasnih granica odgovornosti i transparentnih kadrovskih procesa, radi unapređenja funkcionisanja lokalne samouprave“, poručili su iz PES-a i Demokrata.
Iz Nove su odgovorili da će razgovore zakazati poslije božićnih praznika, ali ih do sada još nijesu održali. I prošle godine pljevaljski parlament bio je u blokadi skoro tri mjeseca, usljed nedolaska šest odbornika NSD-a na sjednice. Razloge za bojkot nijesu saopštili javnosti. Međutim, prema nezvaničnim informacijama, predsjednik OO te stranke stranke Milan Lekić, u sukobu je sa svojim partijskim drugom, predsjednikom Opštine Dariom Vranešom. Nekolicina odbornika, bliskih Lekiću, zbog toga bojkotuje sjednice.
Vraneš je u novogodišnjem intervjuu „Vijestima“, međutim, kazao da lokalna vlast funkcioniše dobro i da se to vidi po rezultatima. Objasnio je da postoje različita politička shvatanja po nekim pitanjima, “ali da smatra da ona više dolaze iz centrala pojedinih stranaka”.
Pljevaljski lokalni parlament čine 34 odbornika, od kojih su 23 iz vlasti (15 iz Nove , DNP, , Ujedinjene Crne Gore i Pokreta za Pljevlja, po četiri iz Demokratske Crne Gore i PES). U vladajućoj koaliciji je ranije bio i jedan odbonik SNP, koji je nedavno napustio tu partiju i prešao u novoosnovani pokret Dragoslava Šćekića. GP URA je u februaru prošle godine odlučio da uskrati podršku lokalnoj vlasti u Pljevljima, ocijenivši da nakon skoro dvije godine mandata vlast nema jasnu viziju razvoja, ne realizuje ključne projekte i nastavlja loše prakse iz prethodnog perioda.
Privremeno finansiranje u lokalnim samoupravama, zbog nedonošenja budžeta na vrijeme, obezbjeđuje samo puko funkcionisanje organa vlasti, ali i povlači sa sobom brojna ograničenja. Rashodi su striktno limitirani na jednu dvanaestinu prošlogodišnjeg budžeta mjesečno, što direktno onemogućava pokretanje novih aktivnosti i implementaciju razvojnih politika. Shodno tome, kapitalni projekti i investicije bivaju odloženi ili u potpunosti obustavljeni, dok se javne nabavke ne mogu dugoročno planirati niti sprovoditi. Javne ustanove, kao i korisnici grantova i subvencija, ograničeni su na minimalna sredstva, što direktno dovodi do pada kvaliteta javnih usluga i kašnjenja u isplati socijalnih davanja.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PLJEVALJSKA KOTLARNICA: Odlaganje rješenja, opet
Objavljeno prije
1 sedmicana
16 Januara, 2026
Pljevaljska kotlarnica u Skerlićevoj ulici nastavlja sa radom, uprkos nalogu ekološke inspekcije za zatvaranje
Zatvaranje pljevaljske kotlarnice u Skerlićevoj ulici, uprkos rješenju ekološke inspekcije, ipak se nije desilo. Ekološki inspektor produžio je rok za izvršenje za 60 dana. U tom periodu je obaveza lokalnog preduzeća Grijanje, koje gazduje tim objektom, da pronađe tehničko rješenje za smanjenje emisija opasnih i zagađujućih materija. Kompromis je postignut nakon zahtjeva Grijanja da im se ponovo produži rok za izvršenje rješenja, kojim je naloženo zatvaranje kotlarnice.
Kako su prije dvije sedmice saopštili iz Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS), ekološki inspektor je sagledao sve okolnosti slučaja, a posebno konstataciju Ministarstva zdravlja i Instituta za javno zdravlje da ne postoji uzročno-posljedična veza između zdravstvenog stanja stanovnika Pljevalja sa zagađenjem vazduha.
Ekološka inspekcija je sredinom decembra naložila direktoru preduzeća “Grijanje Pljevlja” Vladu Tošiću da zatvori kotlarnicu. Tošić je uzvratio tvrdnjama da su rezultati mjerenja zagađenja iz gradske kotlarnice u Pljevljima, “ nikada bolji”. Navodno je značajno smanjeno prekoračenje zagađujućih materija u odnosu na prethodnu godinu (praškaste materije sa 20 na 4, sumpor-dioksid sa 7 na 2, arsen sa 4 na 2 prekoračenja).
Značajna ulaganja u kotlarnicu, prema tvrdnjama menadžmenta Grijanja, dovela su navodno do kvalitetnijeg sagorijevanja i smanjenja potrošnje uglja. Iz tog preduzeća su upozorili i da bi zatvaranje kotlarnice “imalo katastrofalne posljedice: popucale instalacije zbog smrzavanja, ogroman finansijski gubitak preduzeća i hiljade građana, uključujući ključne institucije bez grijanja”. Iz pljevaljske firme objašnjavaju da su prethodnih godina ugrađeni multicikloni i ventilatori dimnih gasova radi poboljšanja sagorijevanja i smanjenja zagađenja.
Kotlarnica je, međutim, godinama predmet oštrih kritika. Ranije je već zabranjivan njen rad od strane ekološke inspekcije, a stanari Skerlićeve ulice kontinuirano zahtijevaju njeno trajno zatvaranje.
MERS je, međutim, krajem oktobra 2025. godine, poništio rješenje Agencije za zaštitu životne sredine, pa je pljevaljska toplana proradila nakon višemjesečne pauze. Stanari zgrade u Skerlićevoj ulici, u kojoj se nalazi kotlarnica, kao i ekološki aktivisti iz Pljevalja, taj objekat nazivaju najvećim zagađivačem u gradu. Oni tvrde da njegovo pokretanje predstavlja kršenje zakona i direktno ugrožavanje zdravlja građana.
Nakon što su analize Centra za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) krajem 2024. godine potvrdile prekoračenje dozvoljenih koncentracija štetnih materija, ekološka inspekcija je i tada zabranila rad kotlarnice. Poslije žalbe i urgencije preduzeća, izvršenje rješenja je privremeno odloženo, ali je zabrana rada ponovo stupila na snagu 15. maja 2025. godine. “Grijanje” je uložilo žalbu na odluku Agencije , kojom je 21. jula naloženo zatvaranje kotlarnice, pa je sudbina tog postrojenja zavisila od Ministarstva, koje je krajem oktobra dalo “zeleno svjetlo”.
Rješenjem Agencije naloženo je potpuno obustavljanje proizvodnje i isporuke toplotne energije iz kotlarnice “zbog utvrđenog zagađenja životne sredine i prekoračenja dozvoljenih koncentracija štetnih materija u vazduhu i zemljištu”. U obrazloženju piše da su mjerne jedinice Ministarstva ekologije utvrdile prisustvo praškastih materija, ugljen-monoksida i arsena u količinama koje značajno prelaze propisane granice tolerancije”. Ekološki inspektor je zaključio da dalji rad kotlarnice predstavlja neposrednu opasnost po zdravlje ljudi i životnu sredinu.
Pljevlja su jedina opština u Crnoj Gori koja ima sistem daljinskog grijanja, kojim se zagrijava 34.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Iz “Grijanja” tvrde da bi zatvaranjem kotlarnice preduzeće izgubilo svrhu postojanja, jer korisnicima ne mogu ponuditi alternativni vid grijanja. Navode da su u posljednje dvije godine potrošnju uglja smanjili su sa 2.400 na 1.500 tona zahvaljujući investicijama u kotlarnicu i sekundarnu mrežu. Opština i država uložile su stotine hiljada eura u modernizaciju sistema, od zamjene instalacija do ugradnje ventilatora dimnih gasova koji poboljšavaju sagorijevanje i smanjuju emisije.
Postrojenje trenutno zapošljava 33 radnika, od čega je 16 u administraciji, a 17 u proizvodnji, svi na neodređeno vrijeme. Prekid rada kotlarnice otvorio bi ozbiljna pitanja o njihovim radnim mjestima i sigurnosti zaposlenja, ali i o održavanju i funkcionisanju sistema grijanja u gradu.
Posljednje najave zatvaranja otvorile su i sukob na relaciji lokalna vlast – država, ali i među pojedinim lokalnim funkcionerima. Demokrate su optužile predsjednika Opštine Darija Vraneša i nadležne opštinske službe da su propustile da izvrše svoje zakonske obaveze. Vraneš je podržao sugrađane koji su sprječavali inspektorku da 30. decembra zapečati kotlarnicu. Sa tog skupa on je pozvao direktora Grijanja da podnese ostavku i zaprijetio da će korisnici kotlarnice blokirati Termoelektranu. Takođe, “podigao je prašinu” oko izdavanja urbanističko-tehničkih uslova (UTU) za ugradnju neophodnih vrećastih filtera, čija bi instalacija doprinijela smanjenju zagađenja zraka u gradu.Kako tvrdi Vraneš, UTU nijesu dobijeni zbog “neriješenog pitanja lokacije skladištenja opasnog otpada“ koji nastaje radom filtera.
Iz Vlade tvrde da taj otpad, iako se često klasifikuje kao industrijski, a u nekim slučajevima i opasan (što zahtijeva laboratorijsku analizu), ima uspostavljene protokole za zbrinjavanje. Istovremeno, ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić je pozvao Vraneša i direktora “Grijanja” da građanima daju “neke odgovore”.
“I Vraneš i Tošić duguju Pljevljacima odgovor na pitanje: zašto nisu postupili po nalogu inspekcije od prije godinu dana i ugradili dva obična filtera? Mislim da od Vraneša još nismo dobili ni odgovor na pitanje: gdje je nestao novac za ekološke projekte koji mu je uplaćen? Koliko je od tog novca mogao građanima da kupi peći za pelet? Koliko peleta? Koliko fasada na stambenim objektima? Koliko pomoći da pruži pojedincima koji koriste ugalj za grijanje? Nema odgovora. Prvo odgovori na ova pitanja, pa da se odluči o sudbini kotlarnice”, saopštio je Ćulafić.
Ipak, Demokrate su u par saopštenja zagovarale stav da bi naglo gašenje kotlarnice prouzrokovalo nesagledive posljedice. Kako su naveli, nije sporno da je kotlarnica zagađivač, ali njeno eliminisanje mora biti postepeno, a ne naglo. Upozorili su i da “u grijnoj sezoni 2026/2027. kotlarnica ne bi smjela raditi bez ispunjavanja strogih tehničkih standarda i značajnih ulaganja u opremu”. Iz te stranke je najavljeno i da će tražiti da se iz budžeta Opštine usmjere sredstva za dodatnu tehničku opremu, uz očekivanje da država realizuje svoj dio obaveza u projektu toplifikacije. Podsjećaju da je EPCG već realizovala prvu fazu projekta, te da je neophodno da opština iskoristi 2026. godinu za hitno širenje sekundarne mreže, od projektovanja do izvođenja radova.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
SVJEDOČENJE BIVŠEG POMOĆNIKA UPRAVE POLICIJE U SLUČAJU BELIVUK: Baković ruši dio optužnice?
Objavljeno prije
1 sedmicana
16 Januara, 2026
Nekadašnji pomoćnik direktora Uprave policije za Sektor kriminalistike Enis Baković kazao je u Višem sudu da srpskim državljanima Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, koji slove za visokorangirane članove kavačkog kriminalnog klana,nije bila izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru već samo operativna mjera za bezbjednosno interesantne osobe
Srpskim državljanima Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, koji slove za visokorangirane članove kavačkog kriminalnog klana nije bila izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru već samo operativna mjera za bezbjednosno interesantne osobe. Tako je u podgoričkom Višem sudu započeo svoje svjedočenje nekadašnji pomoćnik direktora Uprave policije za Sektor kriminalistike Enis Baković, koji je saslušan kao svjedok u postupku protiv bivšeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića, nekadašnjeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i suspendovanog specijanog tužioca Saše Čađenovića.
Lazoviću je optužnicom specijalnog državnog tužilaštva stavljeno, između ostalog, na teret da je tražio ukidanje mjera zabrane ulaska za Belivuka i Miljkovića, što je on demantovo. A sada i Baković.
„Veljko Belivuk i Marko Miljković su kao pripadnici organizovane kriminalne grupe bili na operativnoj mjeri BIL. Dakle to nije zabrana ulaska, to je operativna mjera. To je bilo 2018. Ukoliko se lica koja su pod operativnom mjerom pojave na graničnom prelazu kontaktira se Sektor kriminalističke policije. Nakon toga se odluči da li im se dozvoljava ulazak. Ukoliko se odluči da neka bezbjednosno interesantna osoba bude puštena u Crnu Goru, a takvih zahtjeva je bilo i od partnerskih službi, ta osoba je bila pod nadzorom i bitni su bili kontakti osobe koje će ostvariti u Crnoj Gori, kazao je Baković.
On je rekao da mu je u decembru 2020. godine Lazović, dok su čekali početak kolegujuma, dao usmeni zahtjev da se Belivuku i Miljkoviću izbriše operativna mjera zbog rada na predmetu.
„U tome nisam vidio ništa sporno, jer se to radilo, da se neka lica isprate, opserviraju. Dao sam nalog Aleksandru Boškoviću za to i sve sam mu do detalja ispričao o zahtjevu Lazovića. On je javio da je mjera maknuta. Nisam Lazovića pitao koji je predmet u pitanju, nisam imao pravo na to, niti sam imao razlog da sumnjam, kazao je Baković.
Nije se mogao setiti koliko je puta ukidana operativna mera, ali je kazao da se radi o većem broju i da je to dio prakse.
„Da nije bila skinuta mjera a da su se Belivuk i Miljković pojavili na granični prelaz, granična policija bi obavijestila SKP nakon čega bi donijeli odluku da li da ih pustimo ili ne“, kazao je Baković u Višem sudu.
Tvrdio je i da je imao profesionalnu saradnju sa Lazovićem i da on nikada od njega nije tražio da uradi nešto nezakonito.
I dok odbrana tvrdi da je iskazom Bakovića srušena optužnica, prigovor je imao specijalni tužilac Miloš Šoškić koji tvrdi da je svjedok iskazom pokušao da olakša položaj optuženom Lazoviću. Kazao je da je Bakovićev iskaz u suprotnosti sa Zakonom o strancima, ali i onim što je izjavio u istrazi.
Prigovor je zapisnički unijet, kao i zapažanje sudskog vijeća da je Baković tokom svjedočenja u cjelosti ostao pri iskazu koji je dao u prethodnom postupku.
Baković je objasnio i da ne postoji nikakav pravilnik o tome kako se neko lice stavlja ili skida sa spiska bezbjednosno interesantnih lica.
Ovim svjedočenjem, smatra poslanica Evrope sad (PES) Jelena Nedović, ogoljena je istina o tome da je dio bezbjednosnog aparata u Crnoj Gori godinama radio ne u interesu države, već kriminala.
“Brisanje operativnih mjera za lica označena kao pripadnici kriminalne organizacije nije administrativni potez. To je svjesna odluka koja kriminalcima otvara prostor, a institucija pretvara u saučesnike. Nije ovdje problem jedan čovjek. Problem je sistem u kojem su papiri bili čisti, a bezbjednost države prljava. Sistem u kojem su operativna mjerenja služile za zaštitu “odabranih”, a ne građana. Svjedočenje bivšeg policijskog funkcionera (Enisa) Bakovića, potvrđuje zašto je Crna Gora godinama stajala na mjestu – jer nema države tamo gdje kriminal ima institucionalnu zaštitu“, navela je.
Ona smatra da i ako nije bilo formalno zabrane ulaska, uklanjanje operativnih mjera za lica označena kao prijetnja nacionalnoj bezbjednosti, bez pravila i pisanog traga jeste suštinski i sistemski problem ovog slučaja.
“Ovo je ključni momenat. Nije postojao pravilnik. Što i Baković kaže – nije bilo pravilnika kako se neko stavlja na operativnu mjeru – niti kako se ta mjera skida a to znači da su se odluke donosile proizvoljno i sistem je bio otvoren za zloupotrebu. Zaključak ove priče stavljanja pa brisanja operativnih mjera – brisanjem operativnih mjera iz sistema, policija je izgubila svaku obavezu da su nadležna službena lica nadležna za interese Crne Gore. Nakon što je ta mjera uklonjena, takvo se lice u sistemu pojavljuje kao običan putnik – bez upozorenja, bez alarma i bez ikakve institucionalne reakcije“, saopštila je poslanica Nedović.
Baković u iskazu tvrdi da je alarm ipak upaljen čim su se srpski kriminalci pojavili na graničnom prelazu.„Sredinom januara 2021.godine pozvao me tadašnji načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi i rekao da su se ova lica pojavila na graničnom prelazu Tivat. Rekao sam mu da pozove Zorana Lazovića i znam da su bile mjere prema nekim licima, kazao je tokom svjedočenja.
Suđenje u Višem sudu biće nastavljeno 22.janura.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari

NASTAVAK AUTO PUTA, 12 GODINA POSLIJE: Prije u Brisel no u Berane?
SKUPŠTINA ZA SAT VREMENA PLANIRA USVAJANJE VIŠE DESETINA ZAKONA: Protočni bojler
MITROPOLIJA TRAŽI INSTITUT ZA RATNE ZLOČINE: Njihova istorija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO4 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
INTERVJU3 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
SVIJET4 sedmiceSVIJET I MI: Rusija će sljedeće godine posvetiti više pažnje Balkanu, Crna Gora će to osjetiti
-
FOKUS4 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
Izdvojeno4 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
FELJTON4 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU4 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps




