Povežite se sa nama

MONITORING

NAŠA ANKETA: Zloupotreba nacionalnih i vjerskih osjećanja

Objavljeno prije

na

Pitali smo sagovornike Monitora – šta je po njihovom mišljenju obilježilo predizbornu kampanju?

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA 
Funkcionerska kampanja

-Ništa novo, sve već poznato i viđeno. Generalno, kampanju odlikuje značajna zloupotreba državnih resursa tako da se može govoriti o funkcionerskoj kampanji,  dok institucije čiji je to posao ne rade ili selektivno primjenjuju propise, U nedemokratskoj atmosferi, atmosferi kada je pandemija objektivno faktor velikog rizika po javno zdravlje teško je očekivati da će rezultati izbora biti drugačiji od uslova u kojima se odvija glasanje. Uočljivo je da predizborne akcije imaju jaku finasijsku podršku. Pare su vidljive, jer sve to puno košta. Nadam se da će građani ovo da prepoznaju i kazne. Trošenje tolike količine novca da bi nas ubijedili u to da glasamo za njihove fotelje je naša realnost u kojoj smo sve siromašniji i poniženi. Brine i to kakav će biti postizborni period. Za očekivati je da se izbori ne priznaju ili da jako dugo čekamo na rezultate.

Po mom mišljenju dvije važne stvari obilježile su predizbornu kampanju: jedna je da nema promjene kursa što se tiče tema kod vlasti i većeg djela opozicije. Dominatna je ideologija koja promiče nacionalni i vjerski narativ. Sa tim temama zaspivamo i budimo se. Propagandni materijal je natopljen nacionalnim porukama kojima smo bombardovani, uz militantni jezik i himničnost svih audio materijala  koji najčešće ističu jedne dok omalažavaju druge, predstavljanje iste obiluju mitomanskim, prenaglašenim interpretacijama, zloupotrebom vjerskih i nacionalnih osjećanja ljudi. Okupacija ovom temom posljednjih trideset godina je uslovno rečeno progutala sve što život znači  kao i pitanje odgovornosti, a nije odgovor na našu svakodnevicu. Gotovo da građani i građanke nemaju ponudu koja bi u ovom trenutku umanjila nesigurnost ili makar obezbjedila minimum nade da neko vodi računa kako ćemo živjeti u nadolazećem periodu. Ponuđeni programi su približno slični i konfuzni, ne daju odgovore na zahtjevnu ekonomsku i socijalnu realnost. Opozicija svoju kampanju bazira na nepočinstvima vlasti što je već viđena strategija, dok vlast ponavlja priču o sopstvenim ,,uspjesima” i suprostavlja se vraćanjem na jezik mržnje, vodeći funkcionersku kampanju. Gdje god da se okrenete neko iz vlasti otvara neki ,,veliki uspjeh” reklamirajući svoje prijatelje i kumove…predstavljajući to kao nacionalni napredak.

Teme koje delegira veći dio opozicije (prilično su svi slični u metodologiji i tematski) ne ulivaju povjerenje kod onog dijela građanki/na koji umiju da prepoznaju proces formiranja vjerskog građanstva i načelno pozicionirane vjerske institucije koje retrogradno razumiju naš svakodnevni život. Teme koje su predložili nisu odgovor na bolji život ljudi u Crnoj Gori. Zato bi bilo važno da to građanke/ni prepoznaju. Na blato nikako ne može ići crveni tepih. Mi se borimo sa siromaštvom i elementarnim opstankom dok nam politički subjekti nude kolače.

Druga važna stvar, koja je neodvojiva od prethodne, nastavlja se instrumentalizacija žena u svrhu političkih tema dok se prema pokazanim do sada temama i programima politike rodne ravnopravnosti se ne spominju. Ukoliko prođe u medijskom prostoru  neka informacija o ženama, najčešće je pristup esencijalistički u kojem se žene predstavljaju  kao posebna bića kojima  treba biti zahvalan, jer su mudrije i osjećajnije po prirodi. Instrumentalizacija žena i ženskog tijela u propagandne svrhe sa ciljem da se predstave nacionalni i vjerski ciljevi, zapravo predstavlja zloupotrebu ženskih resursa i svodi žene na objekte, proizvod za sumnjive ciljeve.

Odgovor na izborima mora biti životan, građanski i nenasilan, ne bi li se većini političkih subjekata poslala poruka da nismo stado kojem treba pastir, a ni spasitelj.  Ozbiljno moramo postaviti pitanje kako i da li imamo vremena da prolazimo kroz još jedan krug destabilizacije kojeg ova kampanja zaoštrava.

 

Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode (CEGAS)
Podjele do nivoa mržnje

Gledano iz ugla ustavno-zakonske obaveze izbori su redovni. Sa druge strane realnost izbore gura u vanredne okolnosti. Onaj dio izborne predigre koji se od strane vlasti mogao kreirati, pripremljen je temeljno. Vlast je grubim otvaranjem vjerskog pitanja, u svjetlu činjenice da NATO više nije tema, pokrenula lavinu nezadovoljstva, frustracije. Podjele su osnažene do nivoa pojave mržnje, što zamagljuje sliku realnih socio-ekonomskih provalija i građanina gura u masu nezadovoljnih, dajući im iluziju da mogu rješavati „istorijske nepravde“. Tako se dobija opasno pogonsko gorivo mase i jeftini glas na izborima.

Objektivni rizik koji je otvorio i brojna pravna pitanja i pitanje zaštite ljudskih prava je korona virus. Izborni proces je visokorizičan za širenje virusa, a da li će posljedice održavanja izbora biti velike po zdravlje, ostaje da se vidi. Pravo glasa mora se obezbijediti svima koji ispunjavaju zakonske uslove, uz maksimalan angažman državnih institucija da se zaštiti i zdravlje, ali i ustavno pravo građana da biraju i budu birani.

Kampanje su fokusirane na ciljne grupe, što i pored rizika od korona virusa, može dati veću izlaznost. Uzevši ovo očekivanje kao indikator, imaćemo tijesan rezultat između političkih subjekata koji su činili vlast i onih koji su u prethodnom mandatu bili opozicija. Izborni rezultat će dati i odgovor o „šteti“ koju je u smislu podrške birača, zbog izglasavanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pretrpio DPS, što će imati presudan značaj na konačan rezultat.

Identitetska pitanja i dalje imaju primat, tako da je građanskim strukturama otežan zadatak da biračima priđu sa sistemskim, egzistencijalnim, razvojnim projektima. U tom polju možemo vidjeti vrlo kreativne izraze koji su uspjeli da probiju obruč identitetskih tabora i ukažu na suštinsku opasnost po crnogorsko društvo, a to je autoritarni model vladanja.

Važno je i da politički subjekti pokažu demokratski kapacitet, te daju nedvosmislen doprinos da izborni dan protekne mirno, a da se izborna volja građana štiti na zakonom predviđen način.

 

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-a
U znaku afera ,,Snimak” i ,,Koverta”

-Nažalost možemo da svjedočimo da se ovogodišnji izbori održavaju u uslovima koji su daleko od demokratskih i da se u protekle četiri godine malo što uradilo kako bi se oni popravili. Zbog toga i dalje svjedočimo tome da su svi oni mehanizmi koje smo mogli da vidimo u aferi Snimak i dalje sastavni dio predizborne kampanje vladajućih partija, i da u još jedne izbore ulazimo sa hipotekom nerazjašnjenih izbornih afera poput Koverte i sumnjivih donacija DPS-u, kupovine ličnih karata, partijskog zapošljavanja i mnogih drugih.

Sama predizborna kampanja je trajala neuobičajeno kraće, prvenstveno zbog brojnih spekulacija da izbori mogu biti odgođeni za jesen. Sama epidemija virusa korona je kompletnu terensku kampanju političkih partija preselila na medije i internet prostor. U takvoj situaciji vladajuće partije, u prvom redu DPS i SD, nisu propustile da iskoriste takozvanu funkcionersku kampanju i da pod izgovorom redovnih državnih obaveza, funkcioneri Vlade iz redova tih partija gotovo bez ikakve zadrške promovišu politke svojih partija na terenu. Ta vrsta ,,institucionalne prednosti”, iako kritikovana u izvještajima misije ODHIR-a, bila je jedan od ključnih mehanizama vidljive kampanje vladajuće partije.

Sa druge strane, kada govorimo o onom dijelu kampanje koji se odigrava iza ,,zatvorenih vrata”, smatram da je dominantnu ulogu imao takozvani treći paket socio-ekonomskih mjera podrške građanima i privredi, koji je lansiran u jeku predizborne kampanje, i za koji postoji sumnja da predstavlja ,,legalizovano” korišćenje socijalnih davanja, subvnecija, kredita i zapošljavanja u cilju vršenja pritiska na građane uoči izbora.

 

Zarija Pejović, ekonomista
Standardni scenario

Prva asocijacija kad su raspisani izbori bila je da će se kampanja voditi u mjesecu odmora, kada je pažnja ljudi refokusirana sa politike i okrenuta toplim plažama i svježim planinskim vrhovima. Druga asocijacija ili bolje reći dilema jeste što se izbori raspisuju u epidemiji? Da li svoje starije povesti na biračko mjesto, gdje će zarad identifikacije skinuti masku? Da li je to bezbjedno u uslovima epidemije?

Opozicija se stidljivo privukla izbornom procesu, plašeći se podsjećanja na potpis dat pokretu „Otpor“, koji ih je obavezivao da ne učestvuju na izborima koji će biti raspisani i održavani u dosadašnjim uslovima. Detonator „standardnog političkog scenarija“ je postavljen već u decembru, glasanjem za Zakon o slobodi vjeroispovijesti. „Standardni politički scenario“ podrazumijeva režim koji „brani državu“, i obavezno postojanje onih koji je navodno ugrožavaju. (Ono što je DPS-u promaklo jeste snaga otpora ovom Zakonu, što uvodi nesigurnost i potrebu disciplinovanja sopstvenih redova).  Na drugoj strani, savez okupljen oko Fronta, u prvi plan stavlja „odbranu svetinja“.  Atmosfera metafizička, nosilac liste u meditativnom ambijentu manastirskih porti u društvu sveštenika. „Standardni politički model“ treba da obezbijedi da zemaljska pitanja budu drugorazredna. No, ipak, SDP, URA i Demokrate nastoje stići do građana i podsjetiti ih i na socioekonomske izazove, jer kako kaže pjesma  grupe Suncokret „dolazi zima duga i hladna…“. Nažalost, kad lumpenproleterijat u ljetnjoj žezi cugne čašicu nacionalno-religioznog nektara očas zaboravi da već prvog septembra đake treba opremiti za školu, a i pripremiti ogrijev.

Generalno atmosfera je puna frustracije, čak i mržnje. Na horizontu se naziru tmurni oblaci ekonomske krize i političke nestabilnosti. Režim u Crnoj Gori se nada da će u izbornoj noći „sudija“ u liku  Državne izborne komisije zviznuti u pištaljku i proglasiti fajront. Svi će poći kućama dok će šef otvarati šampanjac uz vatromet. No ono čemu smo svjedočili 2019. i 2020. godine, a to su masovni protesti, ne govori u prilog ovom režimskom „hepiendu“.   Da li u političkom sistemu može doći do promjena i efektnog odgovora na krizu? Ako se promjene ne dese u institucijama hoće li se desiti na ulici i koje su konsekvence? Čini se da ova  pitanja leže poput kamena na duši mislećeg građanina.

                                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo