Dok su rafovi domaćih prodavnica puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje traženija tečnost čak i od nafte, vode sa mnogobrojnih izvorišta na sjeveru Crne Gore svakodnevno otiču u nepovrat

Zidine nedovršne zgrade u sjelu Sjenogošta, visoko iznada Andrijevice, ostale su kao spomenik neuspjelog pokušaja izgradnje fabrike za proizvodnju flaširane vode. Fabriku su započeli da grade dvojica partnera, jedan iz Crne Gore, drugi iz Rusije ali, navodno, nisu mogli dobiti kredit koji im je bio obećan. Oni su do nesuđenog pogona cijevima doveli vodu sa obližnjeg izvorišta i preostalo je bilo da se instaliraju mašine.

Fabrička hala pogona za proizvodnju flaširane vode nalazi se i u industrijskoj zoni Rožaja, a njen vlasnik više nije među živima. Ostala je samo priča da je imao mnogo problema, navodno je počeo da prima i prijetnje, tako da je na kraju odustao od skoro gotovog posla.

U Gusinju privatni preduzetnik nije počeo ni da gradi. Poučen primjerima iz Andrijevice i Rožaja, već poslije inicijalne ideje i pripremljenog kapitala, kada je naišao na prve barijere, digao je ruke od dobro zamišljenog biznisa, koji bi za malenu varoš značio mnogo.

Na planinskom prostranstvu sjevera Crne Gore, fabrike vode do sada su otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok od Gusinja na krajnjem sjeveroistoku, pa sve do Pljevalja na sjeverozapadu, od velikog broja kvalitetnih izvorišta industrijski nije valorizovano nijedno.

Prema trenutno raspoloživim podacima, fabrike za flaširanje vode u Crnoj Gori godišnje mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode, i to bi za naše potrebe bilo više nego dovoljno, ali se proizvodi znatno manje. To je razlog što je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza, koji pokriva preko šezdeset odsto ukupnih potreba Crne Gore. Prema nekim podacima, Crna Gora je samo u prošloj godinu uvezla čak dvadeset i dva miliona litara flaširane vode.

Ekonomisti koji prate ovu oblast smatraju da će proizvodnja u ovoj godini biti još manja, nakon što je početkom godine Krivokapićeva Vlada uvela akcizu na plastiku za jednokratnu upotrebu. Novi namet se odnosi na ambalažu u kojoj su gotovi proizvodi, što će za posljedicu imati to da će uvozni brendovi na tržištu imati još bolji položaj. To opterećenje, koje je uvedeno navodno iz ekoloških razloga, dodatno će obeshrabriti sve one koji su eventualno razmišljali o ovom poslu i valorizaciji neiscrpnih izvorišta na sjeveru države.

Tako, primjera radi, na Ali-pašinim izvorima u Gusinju vode najboljeg kvaliteta svakodnevno u neizmjernim količinima otiču u nepovrat. Ovo veliko i atraktivno mjesto oživi jedino na Ilindan, kada se tu održava tradicionalni susret lokalnog stanovništva i dijaspore.

„Nije riječ samo o Ali-pašinim izvorima. Šta je sa vodom na vodopadu Skakavica, ili na još desetine izvorišta na padinama Prokletija, koji su velikog kapaciteta. Sve to otiče, dok mi u prodavnicama ovdje u Gusinju i Plavu, kao i u čitavoj Crnoj Gori, kupujemo flaširane vode iz uvoza“, pričaju mještani Gusinja.

Apsurdno zvuči podatak da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko 3.000 izvora pitke vode, od kojih nijedan, ne računajući one koji su iskorišteni za gradske ili seoske vodovode, nije industrijski valorizovan.

Ovi podaci su se mogli pronaći u dokumentu pod nazivom Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica, koji je sačinjen prije više od trideset godina. Originalni dokument je najvjerovanije otuđen još prije više od deceniju, mada se zvanično tretira da je nestao u požaru, kada je u Beranama izgorjela zgrada u kojoj su se u to vrijeme nalazile kancelarije resornog sekretarijata.

Katastar izvorišnih voda svojevremeno je izradio tadašnji Zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i kao vrlo vrijedan dokument čuvan je više od tri decenije, sa oznakom vojna tajna. Upravo na osnovu tog dokumenta utvrđeno je da na području koje je istraživanjem obuhvaćeno postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komercijalne svrhe, odnosno koji su kapaciteta od pet do 50 litara u sekundi.

U Petnjici ističu da bi samo komercijalizacija izvorišta i izgradnja fabrika na dvije najveće rijeke na teritoriji te opštine, Trpeške i Popče, bilo dovoljno da ovaj kraj zaživi i dobije značajnu industrijsku granu.To i u Petnjici, kao i u Gusinju, najbolje uviđaju i osjećaju oni koji dođu ljeti iz dijaspore i koji su navikli da koriste flaširanu vodu.

Istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Gusinju, Beranama ili Petnjici, može se čuti u Bijelom Polju, Plavu, Rožajama, Pljevljima i, najapsurdnije zvuči, na Žabljaku. „Zamislite, pored toliko izvorišta koje imamo na ovoj planini i najprepoznatljivijoj zimskoj i ljetnjoj turističkoj destinaciji, na teritoriji naše opštine nije izgrađena nijedna fabrika za flaširanje vode. Tako, u nedostatku lokalnog brenda, turisti na Žabljaku ljeti gase žeđ vodama iz uvoza”, kažu tamošnji turistički radnici.

Država i lokalna uprava u Rožajama još uvijek nijesu ni industrijski ni turistički valorizovali čak ni ogromne kapacitete najkvalitetnije izvorske vode na Vrelu Ibra. „Ko nije vidio Vrelo Ibra, taj ne zna šta znači divlja ljepota i nepresušno izvorište pitke vode. Ibar, nažalost, svi znaju nizvodno kao prljavu i zagađenu rijeku. Pozivamo sve ljubitelje prirode, a onda i zainteresovane investitore, da dođu na izvorište ove rijeke ispod planine Hajle, tek nekoliko kilometara od grada”, ističu u lokalnoj turističkoj organizaciji u tom gradu.

Dok su rafovi domaćih prodavnica puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje traženija tečnost čak i od nafte, vode sa ovih i drugih izvorišta na sjeveru Crne Gore, svakodnevno otiču u nepovrat. Ostaje i dalje bez odgovora pitanje zašto pijemo vodu iz uvoza, kada naše najkvalitenije planinske vode ima toliko da bi Crna Gora lako mogla postati lider u regionu, i po proizvodnji, i po izvozu najčistijih i najkvalitetnijih izvorišnih voda.

Upućeniji u ovu priču, koji ne žele da im se pominje ime, spremni su samo da vam na uvo kažu kako se čitav problem vrti oko interesa takozvanih uvozničkih lobija, i da su iz tih razloga propali individualni preduzetnički pokušaji otvaranja fabrika flaširanih voda u Gusinju, Andrijevici i Rožajama.

                                             Tufik SOFTIĆ