Povežite se sa nama

INTERVJU

Neofašisti i klerikalci jači od države

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zemlje regiona kao da je uhvatio umor od usvajanja ,,evropskih vrijednosti”, u Crnoj Gori se vodi hajka protiv novinara, u Srbiji se u lošem smjeru mijenja medijska regulativa, članovi ultradesničarskih udruženja i navijači divljaju Beogradom. Šta se, u stvari, događa? KORAĆ: Daleko smo svi mi od društava koja se zasnivaju na poštovanju ljudskih prava i država koje su funkcionalne demokratije. Prve korake u tom pravcu smo napravili ali su prepreke ogromne. Patrijarhalna struktura porodice, nedostatak parlamentarne tradicije i ekonomska beda, samo su neke od njih. Mi uvek kao da sedimo na vulkanu koji samo što nije izbacio naše divljaštvo i netoleranciju. U Srbiji je stvar pogoršana osećanjem da je nepravedno izgubila rat i da je kažnjena što je ,,branila Jugoslaviju”. Rast nacionalizma u Srbiji direktna je posledica ove frustracije i nemorala njene političke elite, koja o tome ne želi iskreno da govori. Čitajte poslednje knjige Dobrice Ćosića, pa će vam sve biti jasno.

MONITOR: Neke vaše kolege psiholozi povodom drame oko održavanja gej parade komentarisale su da je to posljedica i mačo ratničkog kulta, latentne ali i aktivne homoseksualnosti. Da li je u ovom slučaju to ipak više dio političkog obračuna nego ,,potiskivanja”?
KORAĆ: U slučaju da Parada ponosa ne bude održana, država je u Srbiji naprosto kapitulirala, što je dugoročno vrlo opasno. Bojeći se crkve i ,,patriotske javnosti”, ona je ustuknula pred neofašističkim i klerikalnim grupama, koje godinama nekažnjeno terorišu aktiviste za ljudska prava. Videvši u njima ,,pravu ali pomalo zanesenu patriotsku omladinu”, ona ne želi da se zameri moćnim društvenim slojevima koji takođe misle da ,,pederima, izdajnicima i antisrbima treba pokazati”. To je bio možda najniži trenutak našeg društvenog života od ubistva premijera Đinđića. Obelodanjen je prljavi pakt šovinista i nasilnika s našom elitom. Fudbalski huligani po prvi put su priznati od države za političke partnere.

MONITOR: Da li se ipak radi o manipulaciji vlasti da se na jednom osjetljivom pitanju ne zamjeri konzervativnoj Srbiji koja i nju podržava?
KORAĆ: Policija je mogla to da reši da je delovala preventivno, naročito kada su počele pretnje smrću aktivistima povorke. Ali država je sve vreme ćutala jer su Tadiću potrebni ti birači. On je time praktično izgubio svoj demokratski legitimitet.

MONITOR: Nakon najnovijih izbora za Evropski parlament desnica zadržava primat. Vjerujete li da će to u uslovima recesije povećati skepticizam članica EU prema proširenju?
KORAĆ: Ekonomska recesija i kriza socijaldemokratije u Evropi, otvorile su parlamentarna vrata strankama desnice. Zanimljivo je da većina kao centralni deo programa ima antiimigracionu politiku. Da li će se to pretočiti u politiku protiv proširenja, moramo da vidimo. Ali proširenje je i bez toga usporeno zbog irskog odbacivanja Lisabonskog sporazuma. Mislim da će Evropa nastaviti politiku proširenja, ali opreznije.

MONITOR: Da li bi se moglo očekivati da se zemaljama zapadnog Balkana u procesu pridruživanja EU oštrije nego do sada postavi zahtjev o obračunu s organizovanim kriminalom i purifikacijom političke elite?
KORAĆ: Bugarski i delimično rumunski primer rastreznili su zemlje EU. Pokazalo se da su kod zemalja aspiranata, potcenjene pojave kao što su korupcija i organizovani kriminal.
To će imati posledice po nas. Možda se neće formalizovati novi uslovi za pristup, ali će se na ove pojave daleko više paziti.

MONITOR: Dobrosusjedski odnosi jedan su od deklarativnih prioriteta, a odnosi sa Crnom Gorom već dugo su loši. Da li, osim crnogorskog priznanja Kosova, ima još nečeg?
KORAĆ: Odnosi sa Crnom Gorom izrazito su hladni i nema nikakve želje da se poprave. Za to je direktno odgovoran ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je pokvario odnose sa svim susedima iz bivše Jugoslavije, ali su uzroci mnogo dublji. Veliki deo političke elite u Srbiji nije se pomirio s nezavisnošću Crne Gore. Ljudi koji su aktivno radili protiv nezavisnosti Crne Gore, kao što su Bećković ili Tadić, i danas su politički uticajni. Glavni uzrok je politika koja je bivšu Jugoslaviju mogla da vidi samo kroz prizmu srpskih nacionalnih interesa. Ništa se tu nije promenilo za poslednjih sedamdeset godina. Pogledajte kako Tadić i većina političara u Srbiji cinično daje bezrezervnu podršku Dodiku, koji je danas glavni rušitelj BiH.
Sve je to isti projekat, ali prilagođen novom vremenu. Paradoks je da su u celokupnoj političkoj istoriji Srbije 20. veka samo srpski komunisti realizovali ideju ravnopravnosti južnoslovenskih naroda iz svog programa. Zato ih u Srbiji danas optužuju da su ,,izmislili crnogorsku naciju”! Pogledajte udžbenike istorije iz kojih uče deca u Srbiji, tamo se i stvaranje Jugoslavije vidi kao seme ,,srpskog nacionalnog poraza”.

MONITOR: Bili ste na čelu komisije koja je ispitivala okolnosti pod kojima je ubijen premijer Zoran Đinđić. Da li vam je postalo jasnije zašto pravosuđe nikako da ozbiljno ,,zagrize” u pozadinu njegovog i drugih političkih ubistava?
KORAĆ: Činjenica da naša javnost, ali ni Tadić i DS, ne traže da se pronađu naredbodavci Đinđićevog ubistva, jedna je od najvećih sramota moje zemlje. Svima mora biti jasno da grupa polupismenih kriminalaca i trgovaca drogom, nije mogla to da smisli. Isto se odnosi i na ,,pukovnika Legiju”. Ali političke volje za nastavak istrage nema. Ona bi sigurno morala da obuhvati i bivši Koštuničin kabinet, ali i neke druge ljude iz Miloševićeve okoline.
Srbija nosi teško breme nedovršene istrage, zbog straha njene vlasti da bi ta istraga razbila njen današnji truli politički ,,konsenzus” i ogolila sav nemoral ,,istorijskog pomirenja” koje je inicirao Tadić. Mučno je to reći ali je istorijska istina da je na grobu Zorana Đinđića došlo do neshvatljivog pomirenja zločinačke i demokratske Srbije, koje niti je stvarno moguće, niti je dugovečno.

MONITOR: Očekujete li da Ratko Mladić do kraja godine bude uhapšen, kako je vlast obećala?
KORAĆ: Valjda ga traže, da li će ga naći ne znam. Ali jedna stvar je zanimljiva. Kada je smenjen Bulatović, Koštuničin šef BIA, iznenada je pronađen Radovan Karadžić. Odjednom se otkrilo da već postoje ,,neki podaci” o nekome ,,čiji glas liči na glas Karadžića”. Istraga o ovome nikada nije inicirana. Drugim rečima, po analogiji, jedni traže, ali drugi skrivaju Mladića.

MONITOR: Ima li danas nečeg zajedničkog između vas i Ivice Dačića koji očekuje prijem u Socijalističku internacionalu?
KORAĆ: Između mene i Dačića nema ničeg zajedničkog. Stranka koju on vodi nije nikada uputila ni reč izvinjenja za politiku Miloševića u proteklom periodu. A on je bio njen portparol. Ali to ne smeta Tadiću da je gura u SI. Eto kako DS shvata socijaldemokratiju. Ako hoćete grubo: preko Srebrenice do internacionalizma. Nazdravlje.

MONITOR: Kako se osjećate kao ponovni opozicionar dok politički lideri u Srbiji lutaju javnim prostorom kao cirkuskom šatrom, prilagođavajući se ,,duhu vremena”?
KORAĆ: Sasvim dobro. Govorim, radim i pišem ono što mislim, i mirno spavam. Učestvovao sam svim srcem u promenama u Srbiji, narušio zdravlje, ali se ne kajem. Pružili smo Srbiji šansu da ponovo živi i da se razvija. Kao u Grasovom Limenom dobošu, ponovo može da raste. Više od toga nisam umeo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo