Povežite se sa nama

PERISKOP

Nesuđeni propovjednik

Objavljeno prije

na

Govoreći u Osijeku kao jedan od predstavljača dvije  izuzetno angažovane knjige (Dobri ljudi u vfremenu zla, Svetlane Broz,  i Nisu svi (bili) slijepi, Tomislava Jakića,  osjetio sam u zraku čudesno zajedništvo. Ipak, nemalo sam bio iznenađen, da ne kažem i počastvovan, kada mi je dr.  Peter Kuzmič javno iskazao nemali kompliment:Vi biste gospodine Gojer bili odličan protestantski propovjednik

 

Proveo sam dva po mnogo čemu nezaboravna dana u Osijeku.

Društvo je bilo fenomenalno,uz Svetlanu Broz i bračni par Jakić tu je bio i preljubazni nam domaćin, dekan Anglikanskog sveučilišta u Osijeku dr Peter Kuzmič, Slovenac starinom i porijeklom, a naturalizirani Osiječanin i jedan od najuglednijih intelektualaca ovovremene Hrvatske.

Promoviranje knjiga Dobri ljudi u vremenu zla Svetlane Broz,i to šestog izdanja ovog repetitorija ljudskosti i čovjekoljubnih žudnji i Nisu svi (bili) slijepi, zbike rafiniranih,visoko intelektualnih kolumni barda hrvatskoga novinarstva, Tomislava Jakića, proteklo je u atmosferi  koju bih poželio što češće sretati u intelektualnim krugovima u kojima se krećem.

Svetkovina unutar programa u kojem su bile održane ove dvije vrijedne promocije još vrijednijih knjiga bila je dio Tjedna reformacije,a sve se odigravalo u ugodnoj atmosferi donjogradske osječke sinagoge.

Probrana publika uspostavila je sa autoricom i autorom vrijednih libara, od prve minute promocije, izuzetno prisan odnos. Govoreći kao jedan od predstavljača ovih dviju, za naše vrijeme izuzetno angažovanih knjiga, osjetio sam u zraku neko čudesno zajedništvo.

Ipak, nemalo sam bio iznenađen,da ne kažem i počastvovan, kada mi je dr. Kuzmič javno iskazao nemali kompliment:Vi biste gospodine Gojer bili odličan protestantski propovjednik

Mom iznenađenju nije bilo kraja niti poslije napuštanja slavonske prestonice.

I danas razmišljam čime sam zaslužio tako snažan kompliment značajne osobe,respektirane jednako na američkim sveučilištima kao i diljem crkvenih, ali i svjetovnih krugova na našemb rdovoitom Balkanu!?

Možda promišljanjem o knjigama uglednih autora ili, pak, načinom na koji sam u oratorskom smislu artikulirao misli. Dok smo uživali u slavonskim delicijama restorana Slavonska kuća i Ruža u čuvenoj osiječkoj Tvrđi, dok smo šetali osunčanim obalama Drave, dok smo pohodili spomenike biskupu Štrosmajeru i nobelovcu Prelogu, dok smo obilazili trg na kojem je negdašnji osiječki gradonačelnik, danas karijerni diplomat, Zlatko Kramarić u prijelomnim devedesetim godinama održao po ovaj grad i Slavoniju povijesni govor o demokraciji,opsjedala me je misao otkud doktoru Kuzmiču takav kompliment.

Prisjećao sam se toga i nekoliko dana kasnije kada sam govoreći u Rektoratu sarajevskog Univerziteta govorio o ranoj mladalačkoj poeziji akademika Ćamila Sijarića (Šetnje po Šipovicama, Centar za kulturu Petnjica, 2019.), jer sam govoreći o briljantnom Ćamilu Sijariću pominjao u nekoliko navrata riječ aed, kojom su u Heladi častili samo rijetko nadahnute ulične govornike,ustvari usmene književnike.

A šta su bili oni nego svojevrsni propovjednici??!

Ne umišljam da mi naziv propovjednika i na koji način pristaje, ali me blaga ognjica obuzme kad asociram na aede,na njihove suvremene replike, ovovremene propovjednike.

Naravno,sve sa svjetovnim predznakom i svjetovnom sadržinompropovjedi.

Dok jedan žuti Opel guta kilometre tako bliskih, a nekad tako dalekih nam destinacija između granica Hrvatske i Srbije uporno se prisjećam ovih slavonskih dana sa dobrim slavonskim evangalistima.

Kao nesuđeni propovjednik upućujem na ovaj način i najbolje želje za ozdravljenje osječkog gradonačelnika Ivice Vrkića,tako zaslužnog za mirnu reintegraciju u Slavoniji.

Eto, ovaj Perisklop ispisujem kao potencijalni a nesuđeni protestantski propovjednik.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo