Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC: Težak i izazovan period

Objavljeno prije

na

Na setu su svi imali vrlo profesionalan pristup, svojski su se trudili da urade što bolji posao, pa sam nošen tako dobrom energijom, i sam radio što sam bolje znao i umio. Lijepo je i rijetko se dešava da čovjek bude okružen ljudima koji daju svoj maksimum iskreno želeći da postignu što bolji rezultat

 

Petar Novaković diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi Branislava Mićunovića. Prvi nastup je imao u predstavi Njegoš. Vatre koju su osmislili i režirali Paolo Mađeli i Radmila Vojvodić. Glumio je u mnogim predstavama među kojima se izdvajaju – Vjera, ljubav, nada i Hamlet u režiji Ane Vukotić, Everyman Đilas Radmile Vojvodić, Tri Sestre Ane Vukotić i Slobodana Milatovića, Nobelovci i Crveni petao leti prema nebu Gorana Bulajića, Povratak u režiji Mirka Radonjića… Glumio je u filmu Intro u režiji Ivana Salatića, i za tu rolu dobio prvu nagradu za glavnu mušku ulogu na Festivalu kratkog metra u Maroku.

Tumači lik Igora Varagića u kriminalističkoj seriji 12 reči u režiji Jelene Stolice, u produkciji Telekoma Srbija i Public filma.

MONITOR: Novu seriju o advokaturi u mreži organizovanog kriminala i sudstva možemo da gledamo i u Crnoj Gori.  Kakvi su vam utisci sa snimanja serije, koliko je bilo zahtjevno?

NOVAKOVIĆ: Snimanje je bilo prilično zahtjevno i veoma zanimljivo budući da nikad do sad nisam bio dio tako ozbiljne i velike produkcije. Uprkos tome što smo pred kraj snimanja zbog mjera zaštite od zaraze virusom KOVID-19 morali da ,,desetkujemo” ekipu ljudi koji se nalaze na setu, za razliku od prvih par mjeseci kada je iza kamere bilo i po četrdeset ljudi, i dalje se osjećala sva snaga i posvećenost svakog prisutnog čovjeka kao i prvog dana. Bio sam u šoku dok se nisam privikao i uhvatio tempo. Na setu su svi imali vrlo profesionalan pristup, svojski su se trudili da urade što bolji posao, pa sam nošen tako dobrom energijom, i sam radio što sam bolje znao i umio. Lijepo je i rijetko se dešava da čovjek bude okružen ljudima koji daju svoj maksimum iskreno želeći da postignu što bolji rezultat. To je ostavilo ogroman utisak na mene, a najveći je ostavila rediteljka serije Jelena Stolica, koja je harizmom i neobičnom snagom neprikosnoveno vladala svim što se dešavalo na snimanju. Nijedan kadar nije kupljen olako, sve je moralo da bude snimljeno onako kako je zamišljeno, i snimalo se dok nije bilo tako. Makar radili prekovremeno, makar se vraćali istoj sceni sjutradan, nije ostavljala prostor za kompromis. Tražila je da posvećeno i punim kapacitetom radimo na seriji, motivisala nas, pružala nam prostor da se pokažemo i dokažemo i to je bio jako osvježavajuć i inspirativan proces. Usadila je u nas takav pristup radu, i vrlo brzo nije bilo potrebe da ikome dva puta govori bilo šta, predano i iskreno se radilo dok se ne postigne ciljani rezultat. Rad sa njom me je glumački otvorio, unaprijedio i očvrsnuo, uz njenu pomoć sam mnogo napredovao. Prilikom izgradnje lika pružila mi je slobodu da predlažem i probam neke stvari za koje nisam bio siguran da će uspjeti, ohrabrila me je da grizem i više nego što sam mislio da mogu da sažvaćem. Nikad do sad nisam imao takvu priliku. Jelena mi je ukazala ogromno povjerenje time što mi je otvorila prostor da do detalja stvaram lik koji tumačim, uvijek bi me saslušala, razumjela, usmjeravala ka najboljim rješenjima i strpljivo tražila ono što nam je bilo potrebno. Iskreno, smatram da je lik Igora Varagića moj najbolji rad do sad, i ona je najzaslužnija što je to tako. Zaista sam ponosan na saradnju sa njom. Nadam se da će još dugo režirati, fali nam takvih ljudi u poslu.

MONITOR:  ,,12 reči” je neobičan krimi triler. U seriji je sve prikazano realistično – sudski procesi, ljudske sudbine i odnosi u svijetu advokature i kriminala… Sad kad je gledate na televiziji, da li ste zadovoljni serijom?

NOVAKOVIĆ: Veoma sam zadovoljan. Reakcije publike su pozitivne, ljudima se dopada serija, zaintrigirani su, traže još, i to mi mnogo znači. Dobar je osjećaj kada trud urodi plodom, kada dobijete potvrdu da ste uradili dobar posao.  Svaka scena je duboko promišljana, ništa nije pisano na prvu loptu. Likovi su izuzetno slojeviti, slijed događaja je logičan, i radnja se lako prati. Izuzetno me raduje činjenica da priča nije ,,našminkana”, posebno strana sa koje je moj lik dio, strana kriminala. Ne služi da bi podstrekivala bilo koga da bude dio takvog okruženja, naprotiv. Kaljuga života van zakona, svirepost i bezumlje tih ljudi prikazani su vjerodostojno, i iskreno se nadam da odvraća mlade ljude od takvog života.

MONITOR: Da li je veći izazov igrati nekog s druge strane zakona? Kako ste gradili lik koji vam je toliko suprotan?

NOVAKOVIĆ: Najveća razlika između čovjeka ogrezlog u kriminalu i čovjeka koji sa kriminalom nema dodirnih tačaka je u duši tog čovjeka, odnosno u njenom nedostatku. Neko ko je prebijao, ubijao, zastrašivao, neko ko svakodnevno koristi vatreno oružje, uništava porodice, snove i živote, ima drugačiji sjaj u oku od čovjeka koji to sebi nikad ne bi dozvolio. U početku sam tražio odgovore tako što sam pokušao da se stavim u kožu osobe koju sam tumačio, da na svojoj koži osjetim kako je biti u tim okolnostima, a kasnije, kada sam našao par centralnih odrednica za karakter, puštao sam zlo i užase koje sam pronalazio oko njih da se rasplamsaju i oblikuju me. To je izuzetno mračan put, i iz tog mraka crpio sam motive i rješenja i tako izgradio lik.

MONITOR: Za glumce je ovo bio veoma težak period  jer pozorišta tek sad kreću da igraju predstave pred publikom. Kao umjetnik kako Vi gleda na ovaj period?

NOVAKOVIĆ: Veoma težak i izazovan period je iza nas. Morali smo da se adaptiramo na nove okolnosti diktirane pandemijom, a budući da je pozorište jedna prvenstveno interaktivna pojava, imali smo i imamo mnogo prepreka. No, izgleda da smo se kolektivno uspješno prilagodili i polako nastavljamo gdje smo stali.

MONITOR: Vaše kolege i vi ste ljetos u Bijelom Polju napravili predstavu ,,Medvjed i prosidbaˮ, dvije Čehovljeve jednočinke. Kako je nastala ideja da radite ovu predstavu i kakav je bio proces rada na predstavi tokom pandemije?

NOVAKOVIĆ: Pored privatne potrebe da stvaramo, da ne dangubimo i da zaradimo platu koju primamo, ideju smo dobili isprovocirani saznanjem da naše nezaposlene kolege četiri mjeseca nisu imale angažman, a samim tim ni primanja. Direktor Centra za Kulturu Milko Kovačević dao nam je punu podršku da pokušamo da napravimo predstavu, i mi smo se bacilli na posao. Radili smo takoreći sami nas četvoro, izolovani od društva, sa ciljem da se ne zarazimo i zakomplikujemo već dovoljno komplikovanu situaciju. Proces je bio jako zabavan i inspirativan, lijepo smo radili, i na kraju smo ponosni igrali ,,za svoju dušu”.

MONITOR: Koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama?

NOVAKOVIĆ: Rad nezavisnih produkcija vrlo je važan za opštu dobrobit kulture Crne Gore. Institucije kulture treba uvijek da imaju razumijevanje i pružaju podršku nezavisnim produkcijama, upravo zbog entuzijazma koji ih pokreće, koji je od vitalnog značaja za opstanak i napredak našeg posla.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo