Da postoje neka poglavlja 23 i 24 o kojima se pregovara da bi, jednog dana, Crna Gora ušla u Evropsku uniju, naučila su i sitna đeca. Prosječno obaviješteni znaju da je tu riječ o pravosuđu i pravdi, odnosno o slobodi, bezbjednosti i osnovnim pravima. Natprosječno informisani građani uočili su da je poglavlje 27 koje se odnosi na životnu sredinu označeno kao najkrupniji problem u državi. Ekološkoj. Ostalo uglavnom služi kao poštapalica za trvrdnje kako letimo ka Evropi.

Crna Gora je podnijela zahtjev za članstvo u decembru 2008, u decembru 2010. je dobila status kandidata, a u junu 2012. je započela pregovore sa Evropskom unijom. Dosad je otvoreno 26 od 33 poglavlja, dva su privremeno zatvorena.

Prošle sedmice pregovori su počeli oko dva poglavlja: 11-poljoprivreda i ruralni razvoj i 19 – socijalna politika i zapošljavanje. Odoka: u tim oblastima i nijesu nam neke prilike.

Zajednička poljoprivredna politika EU ima dva stuba. Prvi je uređenje tržišta i direktna podrška plaćanja proizvođačima. Osnovu podrške prvog stuba čine različite mjere koje direktno ili indirektno povećavaju primanja poljoprivrednika i imaju uticaj na tržište i cijene. Drugi stub je politika ruralnog razvoja koja kroz podršku raznovrsnih ekonomskih aktivnosti u ruralnim područjima ima za cilj poboljšanje kvaliteta života kako sa ekonomskog tako i sa društvenog aspekta.

Prof. dr Milan Marković sa Biotehničkog fakulteta u Podgorici za Monitor objašnjava da kroz ovo poglavlje treba domaću agrarnu politiku što bolje pozicionirati u okvire Zajedničke poljoprivredne politike, tj odabrati mjere direktne podrške koje su, s jedne strane prihvatljive za EU, budući da se one u cjelosti finansiraju iz zajedničkog EU budžeta, a s druge strane, što je još važnije, mjere koje će uvažavati razvojne potrebe i specifičnosti crnogorske poljoprivrede.

,,Politika ruralnog razvoja nudi brojne mogućnosti u pogledu izbora mjera kojima će se podržavati poljoprivreda i cjelokupan razvoj sela. Od ukupnog iznosa koji se godišnje izdvaja za Zajedničku poljoprivredniu politiku – oko 58 milijardi eura – oko tri četvrtine ide na direktna plaćanja, a jedna četvrtina na politiku ruralnog razvoja”, kaže profesor Marković. On precizira da, pored usklađivanja poljoprivredne politike sa evropskom, treba ispuniti i odgovarajuće administrativne uslove: da ima administraciju za upravljanje troškovima, da uspostavi integrisani sistem administracije i kontrole, mrežu računovodstvenih podataka na farmama, te administraciju za sprovođenje pravila zajedničkog tržišta i primjenu propisa u oblasti organske proizvodnje, politike kvaliteta i sl.

Mreža računovodstvenih podataka za nekoga ko, recimo u brdima kod Šavnika, čuva dvjesta ovaca, teško je zamisliti. Ali, kaže Marković, uporedna iskustva manje razvijenih EU članica, kao što su Rumunija i Bugarska, pokazuju da, ne samo u ovim nego i u drugim EU članicama – Poljskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Malti, Kipru – opstaju i mali proizvođači, kao i oni koji se na tradicionalan način bave poljoprivredom. „Bez obzira na veličinu poljoprivrednih gazdinstava i sposobnosti crnogorskog pregovaračkog tima za poglavlje 11, nema dileme da će naši proizvođači, i veliki i mali, imati znatno veću finansijsku podršku iz EU budžeta nego što je postojeća, uz ispunjavanje uslova koji se odnose na očuvanje okoline, a koji su dostižni”.

Iako smatra da u administrativnom dijelu pristupanja, koji Evropska komisija pomno prati i ocjenjuje, ima pomaka i dosadašnjoj fazi pridruživanja, profesor Marković ocjenjuje da kada je riječ o suštinskom usklađivanju našeg sistema podrške poljoprivredi postoje brojna otvorena pitanja: „Prvo, nova Strategija iz 2015. ne sadrži višegodišnji plan budžeta za poljoprivredu, tako da taj strateški dokument bez razrađenog finansijskog plana i nema neku težinu, čak ni ozbiljnost. Drugo, budžetska podrška za poljoprivredu je neobjašnjivo i neprihvatljivo mala. Vjerovali ili ne, direktna plaćanja u ukupnom iznosu od pet milona eura su na nivou Malte koja ima 20 puta manje poljoprivrednog zemljišta koje koristi, a teritorija joj je od naše manja 44 puta. Za ruralni razvoj imaju čak veći budžet. Nama bliža Slovenija koristi dva puta više poljoprivrednih površina nego Crna Gora i za direktna plaćanja godišnje iz EU budžeta izdvaja 135 miliona eura – 27 puta više”.

Dodatni problem je što je našoj državi, po svemu sudeći, naporno da se bakće malim proizvođačima. ,,Sprovođenje agrarne politike prethodnih nekoliko godina suštinski je značilo udaljavanje od evropskog modela, zato što EU dodatno stimuliše mala porodična gazdinstva i podržava ih s većim iznosima nego velika, dok ih u Crnoj Gori, kroz razne mehanizme, isključuje iz podrške” primjer za to je postavljanje uslova da domaćinstvo, kako bi dobilo podršku, mora imati četiri krave ili 40 ovaca, na koje se ne dobija premija. Rezultat je, kaže Marković, to da, od 48 hiljada gazdinstava, koliko ih je poljoprivrednim popisom 2010. utvrđeno, ni 20 odsto ne ostvaruje direktnu podršku. Direktnom podrškom po hektaru obuhvaćeno je spod tri odsto poljoprivrednih površina koje se koriste.

U okviru poljoprivredne politike, moraće se uljuditi i šumarstvo. To je stara priča. Desetak godina ima od kad je vlast reklamirala da će uspostaviti geografsko informacioni sistem, pomoću kojeg se, objašnjavali su, može vidjeti svako stablo u Crnoj Gori. Sistema, naravno, nema, a nema ni mnogih stabala koja bi se mogla gledati. Prešegana su, nekad prostom krađom, nekad u okviru vladine politike davanja koncesija čiji je jedini domet punjenje džepova onih koje je država blagoslovila da, suprotno zakonu i zdravom razumu, prodaju trupce. To nam je važan izvozni proizvod, kao i svakoj koloniji.

O tome koliko, razvijajući šumarstvo, čuvamo okolinu svjedoče mještani andrijevičkog sela Ulotina koji ovih dana mole državu da koncesionarima zabrani sječu šume više sela jer ih čuva od obrušavanja kamenja i stijena, ali i od sniježnih lavina.

Dobro, ako im Zeletin poruši kuće, biće tu država da pomogne. Socijalnom politikom.

Upravo otvoreno poglavlje 19 odnosi se na socijalnu politiku i zapošljavanje. Ovo pregovaračko poglavlje primarno se odnosi na radno pravo, zaštitu i zdravlje na radu, jednako tretiranje muškaraca i žena po pitanjima zapošljavanja i socijalne sigurnosti, politiku zapošljavanja, kao i socijalni dijalog, odnosno zabranu diskriminacije.

Boris Marić bivši ministar rada i socijalnog staranja kaže za Monitor da je Akcioni plan usvojen još prije dvije godine adekvatno prepoznao prioritetne mjere, ali da je diskutabilno u kojoj mjeri će one unaprijediti pomenute oblasti, budući da je sistemu socijalne politike i zapošljavanja potrebna sveobuhvatna reforma i promjena pristupa u rješavanju brojnih problema.

„Nakon sedam mjeseci provedenih u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, smatram da najznačajniji nedostaci u sistemu ne mogu biti prevaziđeni samo kvalitetnim zakonima i dobrim softverskim rješenjima. Otuda što izvršna vlast ne samo da ne prepoznaje značaj socijalnog dijaloga, kao ni potrebu uvažavanja komentara zainteresovanih strana tokom procesa pripremanja strateških dokumenata, već konstantno opstruira rad Socijalnog savjeta i ignoriše potrebe marginalizovanih grupa. Na ovaj način su zanemarene potrebe onih na koje se zakonodavstvo odnosi”, kaže Marić

On ocjenjuje da su posljedice evidentne, prije svega u ,,izvitoperenostima uspostavljenih zakonskih rješenja” u oblasti socijalne zaštite i politike zapošljavanja. ,,Najveći broj socijalnih davanja u čijem središtu se nalazi materijalno obezbjeđenje porodice, je ispod nominalno utvrđene granice siromaštva, a brojka od preko 46 hiljada nezaposlenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je više nego zabrinjavajuća”.

Stopa nezaposlenosti je, prema podacima ZZZ koji se tradicionalno smatraju friziranima, prešla je 20 odsto. U zemljama eurozone paniku izaziva nezaposlenost od deset procenata.

,,Poseban izazov u ispunjavanju preuzetih obaveza u okviru poglavlja 19 svakako će biti izrada novog Zakona o radu. Paralelne radne grupe, međusobno neuvažavanje stavova zainteresovanih strana, nespremnost na kompromis, samo su neki od problema koje sam zatekao i koje nisam u potpunosti uspio da otklonim”, kaže Boris Marić. Po njegovom mišljenju, bez većeg povjerenja i uvažavanja među socijalnim partnerima, ne može se unaprijediti socijalna politika i politika zapošljavanja. ,,A da bi socijalni dijalog ispunjavao svoj cilj i dobio na kvalitetu prvi korak u tom pravcu je uklanjanje političkog uticaja na rad izvršne vlasti”.

To ćemo pričekati.

Kako god, izazovi su stvarno veliki. Kako u evropsku politiku ugurati kuma koncesionara kojem su pljevaljske šume na raspolaganju još dvadesetak godina i kako evropski regulisati neraskidivu vezu između izbora i socijalne politike. Odgovor je isti kao u starom vicu: Kako ugurati slona u telefonsku govornicu? Teško.

Miloš BAKIĆ