Povežite se sa nama

OKO NAS

POLJOPRIVREDA, SOCIJALA I ZAPOŠLJAVANJE: Muke po poglavljima

Objavljeno prije

na

Da postoje neka poglavlja 23 i 24 o kojima se pregovara da bi, jednog dana, Crna Gora ušla u Evropsku uniju, naučila su i sitna đeca. Prosječno obaviješteni znaju da je tu riječ o pravosuđu i pravdi, odnosno o slobodi, bezbjednosti i osnovnim pravima. Natprosječno informisani građani uočili su da je poglavlje 27 koje se odnosi na životnu sredinu označeno kao najkrupniji problem u državi. Ekološkoj. Ostalo uglavnom služi kao poštapalica za trvrdnje kako letimo ka Evropi.

Crna Gora je podnijela zahtjev za članstvo u decembru 2008, u decembru 2010. je dobila status kandidata, a u junu 2012. je započela pregovore sa Evropskom unijom. Dosad je otvoreno 26 od 33 poglavlja, dva su privremeno zatvorena.

Prošle sedmice pregovori su počeli oko dva poglavlja: 11-poljoprivreda i ruralni razvoj i 19 – socijalna politika i zapošljavanje. Odoka: u tim oblastima i nijesu nam neke prilike.

Zajednička poljoprivredna politika EU ima dva stuba. Prvi je uređenje tržišta i direktna podrška plaćanja proizvođačima. Osnovu podrške prvog stuba čine različite mjere koje direktno ili indirektno povećavaju primanja poljoprivrednika i imaju uticaj na tržište i cijene. Drugi stub je politika ruralnog razvoja koja kroz podršku raznovrsnih ekonomskih aktivnosti u ruralnim područjima ima za cilj poboljšanje kvaliteta života kako sa ekonomskog tako i sa društvenog aspekta.

Prof. dr Milan Marković sa Biotehničkog fakulteta u Podgorici za Monitor objašnjava da kroz ovo poglavlje treba domaću agrarnu politiku što bolje pozicionirati u okvire Zajedničke poljoprivredne politike, tj odabrati mjere direktne podrške koje su, s jedne strane prihvatljive za EU, budući da se one u cjelosti finansiraju iz zajedničkog EU budžeta, a s druge strane, što je još važnije, mjere koje će uvažavati razvojne potrebe i specifičnosti crnogorske poljoprivrede.

,,Politika ruralnog razvoja nudi brojne mogućnosti u pogledu izbora mjera kojima će se podržavati poljoprivreda i cjelokupan razvoj sela. Od ukupnog iznosa koji se godišnje izdvaja za Zajedničku poljoprivredniu politiku – oko 58 milijardi eura – oko tri četvrtine ide na direktna plaćanja, a jedna četvrtina na politiku ruralnog razvoja”, kaže profesor Marković. On precizira da, pored usklađivanja poljoprivredne politike sa evropskom, treba ispuniti i odgovarajuće administrativne uslove: da ima administraciju za upravljanje troškovima, da uspostavi integrisani sistem administracije i kontrole, mrežu računovodstvenih podataka na farmama, te administraciju za sprovođenje pravila zajedničkog tržišta i primjenu propisa u oblasti organske proizvodnje, politike kvaliteta i sl.

Mreža računovodstvenih podataka za nekoga ko, recimo u brdima kod Šavnika, čuva dvjesta ovaca, teško je zamisliti. Ali, kaže Marković, uporedna iskustva manje razvijenih EU članica, kao što su Rumunija i Bugarska, pokazuju da, ne samo u ovim nego i u drugim EU članicama – Poljskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Malti, Kipru – opstaju i mali proizvođači, kao i oni koji se na tradicionalan način bave poljoprivredom. „Bez obzira na veličinu poljoprivrednih gazdinstava i sposobnosti crnogorskog pregovaračkog tima za poglavlje 11, nema dileme da će naši proizvođači, i veliki i mali, imati znatno veću finansijsku podršku iz EU budžeta nego što je postojeća, uz ispunjavanje uslova koji se odnose na očuvanje okoline, a koji su dostižni”.

Iako smatra da u administrativnom dijelu pristupanja, koji Evropska komisija pomno prati i ocjenjuje, ima pomaka i dosadašnjoj fazi pridruživanja, profesor Marković ocjenjuje da kada je riječ o suštinskom usklađivanju našeg sistema podrške poljoprivredi postoje brojna otvorena pitanja: „Prvo, nova Strategija iz 2015. ne sadrži višegodišnji plan budžeta za poljoprivredu, tako da taj strateški dokument bez razrađenog finansijskog plana i nema neku težinu, čak ni ozbiljnost. Drugo, budžetska podrška za poljoprivredu je neobjašnjivo i neprihvatljivo mala. Vjerovali ili ne, direktna plaćanja u ukupnom iznosu od pet milona eura su na nivou Malte koja ima 20 puta manje poljoprivrednog zemljišta koje koristi, a teritorija joj je od naše manja 44 puta. Za ruralni razvoj imaju čak veći budžet. Nama bliža Slovenija koristi dva puta više poljoprivrednih površina nego Crna Gora i za direktna plaćanja godišnje iz EU budžeta izdvaja 135 miliona eura – 27 puta više”.

Dodatni problem je što je našoj državi, po svemu sudeći, naporno da se bakće malim proizvođačima. ,,Sprovođenje agrarne politike prethodnih nekoliko godina suštinski je značilo udaljavanje od evropskog modela, zato što EU dodatno stimuliše mala porodična gazdinstva i podržava ih s većim iznosima nego velika, dok ih u Crnoj Gori, kroz razne mehanizme, isključuje iz podrške” primjer za to je postavljanje uslova da domaćinstvo, kako bi dobilo podršku, mora imati četiri krave ili 40 ovaca, na koje se ne dobija premija. Rezultat je, kaže Marković, to da, od 48 hiljada gazdinstava, koliko ih je poljoprivrednim popisom 2010. utvrđeno, ni 20 odsto ne ostvaruje direktnu podršku. Direktnom podrškom po hektaru obuhvaćeno je spod tri odsto poljoprivrednih površina koje se koriste.

U okviru poljoprivredne politike, moraće se uljuditi i šumarstvo. To je stara priča. Desetak godina ima od kad je vlast reklamirala da će uspostaviti geografsko informacioni sistem, pomoću kojeg se, objašnjavali su, može vidjeti svako stablo u Crnoj Gori. Sistema, naravno, nema, a nema ni mnogih stabala koja bi se mogla gledati. Prešegana su, nekad prostom krađom, nekad u okviru vladine politike davanja koncesija čiji je jedini domet punjenje džepova onih koje je država blagoslovila da, suprotno zakonu i zdravom razumu, prodaju trupce. To nam je važan izvozni proizvod, kao i svakoj koloniji.

O tome koliko, razvijajući šumarstvo, čuvamo okolinu svjedoče mještani andrijevičkog sela Ulotina koji ovih dana mole državu da koncesionarima zabrani sječu šume više sela jer ih čuva od obrušavanja kamenja i stijena, ali i od sniježnih lavina.

Dobro, ako im Zeletin poruši kuće, biće tu država da pomogne. Socijalnom politikom.

Upravo otvoreno poglavlje 19 odnosi se na socijalnu politiku i zapošljavanje. Ovo pregovaračko poglavlje primarno se odnosi na radno pravo, zaštitu i zdravlje na radu, jednako tretiranje muškaraca i žena po pitanjima zapošljavanja i socijalne sigurnosti, politiku zapošljavanja, kao i socijalni dijalog, odnosno zabranu diskriminacije.

Boris Marić bivši ministar rada i socijalnog staranja kaže za Monitor da je Akcioni plan usvojen još prije dvije godine adekvatno prepoznao prioritetne mjere, ali da je diskutabilno u kojoj mjeri će one unaprijediti pomenute oblasti, budući da je sistemu socijalne politike i zapošljavanja potrebna sveobuhvatna reforma i promjena pristupa u rješavanju brojnih problema.

„Nakon sedam mjeseci provedenih u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, smatram da najznačajniji nedostaci u sistemu ne mogu biti prevaziđeni samo kvalitetnim zakonima i dobrim softverskim rješenjima. Otuda što izvršna vlast ne samo da ne prepoznaje značaj socijalnog dijaloga, kao ni potrebu uvažavanja komentara zainteresovanih strana tokom procesa pripremanja strateških dokumenata, već konstantno opstruira rad Socijalnog savjeta i ignoriše potrebe marginalizovanih grupa. Na ovaj način su zanemarene potrebe onih na koje se zakonodavstvo odnosi”, kaže Marić

On ocjenjuje da su posljedice evidentne, prije svega u ,,izvitoperenostima uspostavljenih zakonskih rješenja” u oblasti socijalne zaštite i politike zapošljavanja. ,,Najveći broj socijalnih davanja u čijem središtu se nalazi materijalno obezbjeđenje porodice, je ispod nominalno utvrđene granice siromaštva, a brojka od preko 46 hiljada nezaposlenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je više nego zabrinjavajuća”.

Stopa nezaposlenosti je, prema podacima ZZZ koji se tradicionalno smatraju friziranima, prešla je 20 odsto. U zemljama eurozone paniku izaziva nezaposlenost od deset procenata.

,,Poseban izazov u ispunjavanju preuzetih obaveza u okviru poglavlja 19 svakako će biti izrada novog Zakona o radu. Paralelne radne grupe, međusobno neuvažavanje stavova zainteresovanih strana, nespremnost na kompromis, samo su neki od problema koje sam zatekao i koje nisam u potpunosti uspio da otklonim”, kaže Boris Marić. Po njegovom mišljenju, bez većeg povjerenja i uvažavanja među socijalnim partnerima, ne može se unaprijediti socijalna politika i politika zapošljavanja. ,,A da bi socijalni dijalog ispunjavao svoj cilj i dobio na kvalitetu prvi korak u tom pravcu je uklanjanje političkog uticaja na rad izvršne vlasti”.

To ćemo pričekati.

Kako god, izazovi su stvarno veliki. Kako u evropsku politiku ugurati kuma koncesionara kojem su pljevaljske šume na raspolaganju još dvadesetak godina i kako evropski regulisati neraskidivu vezu između izbora i socijalne politike. Odgovor je isti kao u starom vicu: Kako ugurati slona u telefonsku govornicu? Teško.

Miloš BAKIĆ

Komentari

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo