Povežite se sa nama

OKO NAS

POLJOPRIVREDA, SOCIJALA I ZAPOŠLJAVANJE: Muke po poglavljima

Objavljeno prije

na

Da postoje neka poglavlja 23 i 24 o kojima se pregovara da bi, jednog dana, Crna Gora ušla u Evropsku uniju, naučila su i sitna đeca. Prosječno obaviješteni znaju da je tu riječ o pravosuđu i pravdi, odnosno o slobodi, bezbjednosti i osnovnim pravima. Natprosječno informisani građani uočili su da je poglavlje 27 koje se odnosi na životnu sredinu označeno kao najkrupniji problem u državi. Ekološkoj. Ostalo uglavnom služi kao poštapalica za trvrdnje kako letimo ka Evropi.

Crna Gora je podnijela zahtjev za članstvo u decembru 2008, u decembru 2010. je dobila status kandidata, a u junu 2012. je započela pregovore sa Evropskom unijom. Dosad je otvoreno 26 od 33 poglavlja, dva su privremeno zatvorena.

Prošle sedmice pregovori su počeli oko dva poglavlja: 11-poljoprivreda i ruralni razvoj i 19 – socijalna politika i zapošljavanje. Odoka: u tim oblastima i nijesu nam neke prilike.

Zajednička poljoprivredna politika EU ima dva stuba. Prvi je uređenje tržišta i direktna podrška plaćanja proizvođačima. Osnovu podrške prvog stuba čine različite mjere koje direktno ili indirektno povećavaju primanja poljoprivrednika i imaju uticaj na tržište i cijene. Drugi stub je politika ruralnog razvoja koja kroz podršku raznovrsnih ekonomskih aktivnosti u ruralnim područjima ima za cilj poboljšanje kvaliteta života kako sa ekonomskog tako i sa društvenog aspekta.

Prof. dr Milan Marković sa Biotehničkog fakulteta u Podgorici za Monitor objašnjava da kroz ovo poglavlje treba domaću agrarnu politiku što bolje pozicionirati u okvire Zajedničke poljoprivredne politike, tj odabrati mjere direktne podrške koje su, s jedne strane prihvatljive za EU, budući da se one u cjelosti finansiraju iz zajedničkog EU budžeta, a s druge strane, što je još važnije, mjere koje će uvažavati razvojne potrebe i specifičnosti crnogorske poljoprivrede.

,,Politika ruralnog razvoja nudi brojne mogućnosti u pogledu izbora mjera kojima će se podržavati poljoprivreda i cjelokupan razvoj sela. Od ukupnog iznosa koji se godišnje izdvaja za Zajedničku poljoprivredniu politiku – oko 58 milijardi eura – oko tri četvrtine ide na direktna plaćanja, a jedna četvrtina na politiku ruralnog razvoja”, kaže profesor Marković. On precizira da, pored usklađivanja poljoprivredne politike sa evropskom, treba ispuniti i odgovarajuće administrativne uslove: da ima administraciju za upravljanje troškovima, da uspostavi integrisani sistem administracije i kontrole, mrežu računovodstvenih podataka na farmama, te administraciju za sprovođenje pravila zajedničkog tržišta i primjenu propisa u oblasti organske proizvodnje, politike kvaliteta i sl.

Mreža računovodstvenih podataka za nekoga ko, recimo u brdima kod Šavnika, čuva dvjesta ovaca, teško je zamisliti. Ali, kaže Marković, uporedna iskustva manje razvijenih EU članica, kao što su Rumunija i Bugarska, pokazuju da, ne samo u ovim nego i u drugim EU članicama – Poljskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Malti, Kipru – opstaju i mali proizvođači, kao i oni koji se na tradicionalan način bave poljoprivredom. „Bez obzira na veličinu poljoprivrednih gazdinstava i sposobnosti crnogorskog pregovaračkog tima za poglavlje 11, nema dileme da će naši proizvođači, i veliki i mali, imati znatno veću finansijsku podršku iz EU budžeta nego što je postojeća, uz ispunjavanje uslova koji se odnose na očuvanje okoline, a koji su dostižni”.

Iako smatra da u administrativnom dijelu pristupanja, koji Evropska komisija pomno prati i ocjenjuje, ima pomaka i dosadašnjoj fazi pridruživanja, profesor Marković ocjenjuje da kada je riječ o suštinskom usklađivanju našeg sistema podrške poljoprivredi postoje brojna otvorena pitanja: „Prvo, nova Strategija iz 2015. ne sadrži višegodišnji plan budžeta za poljoprivredu, tako da taj strateški dokument bez razrađenog finansijskog plana i nema neku težinu, čak ni ozbiljnost. Drugo, budžetska podrška za poljoprivredu je neobjašnjivo i neprihvatljivo mala. Vjerovali ili ne, direktna plaćanja u ukupnom iznosu od pet milona eura su na nivou Malte koja ima 20 puta manje poljoprivrednog zemljišta koje koristi, a teritorija joj je od naše manja 44 puta. Za ruralni razvoj imaju čak veći budžet. Nama bliža Slovenija koristi dva puta više poljoprivrednih površina nego Crna Gora i za direktna plaćanja godišnje iz EU budžeta izdvaja 135 miliona eura – 27 puta više”.

Dodatni problem je što je našoj državi, po svemu sudeći, naporno da se bakće malim proizvođačima. ,,Sprovođenje agrarne politike prethodnih nekoliko godina suštinski je značilo udaljavanje od evropskog modela, zato što EU dodatno stimuliše mala porodična gazdinstva i podržava ih s većim iznosima nego velika, dok ih u Crnoj Gori, kroz razne mehanizme, isključuje iz podrške” primjer za to je postavljanje uslova da domaćinstvo, kako bi dobilo podršku, mora imati četiri krave ili 40 ovaca, na koje se ne dobija premija. Rezultat je, kaže Marković, to da, od 48 hiljada gazdinstava, koliko ih je poljoprivrednim popisom 2010. utvrđeno, ni 20 odsto ne ostvaruje direktnu podršku. Direktnom podrškom po hektaru obuhvaćeno je spod tri odsto poljoprivrednih površina koje se koriste.

U okviru poljoprivredne politike, moraće se uljuditi i šumarstvo. To je stara priča. Desetak godina ima od kad je vlast reklamirala da će uspostaviti geografsko informacioni sistem, pomoću kojeg se, objašnjavali su, može vidjeti svako stablo u Crnoj Gori. Sistema, naravno, nema, a nema ni mnogih stabala koja bi se mogla gledati. Prešegana su, nekad prostom krađom, nekad u okviru vladine politike davanja koncesija čiji je jedini domet punjenje džepova onih koje je država blagoslovila da, suprotno zakonu i zdravom razumu, prodaju trupce. To nam je važan izvozni proizvod, kao i svakoj koloniji.

O tome koliko, razvijajući šumarstvo, čuvamo okolinu svjedoče mještani andrijevičkog sela Ulotina koji ovih dana mole državu da koncesionarima zabrani sječu šume više sela jer ih čuva od obrušavanja kamenja i stijena, ali i od sniježnih lavina.

Dobro, ako im Zeletin poruši kuće, biće tu država da pomogne. Socijalnom politikom.

Upravo otvoreno poglavlje 19 odnosi se na socijalnu politiku i zapošljavanje. Ovo pregovaračko poglavlje primarno se odnosi na radno pravo, zaštitu i zdravlje na radu, jednako tretiranje muškaraca i žena po pitanjima zapošljavanja i socijalne sigurnosti, politiku zapošljavanja, kao i socijalni dijalog, odnosno zabranu diskriminacije.

Boris Marić bivši ministar rada i socijalnog staranja kaže za Monitor da je Akcioni plan usvojen još prije dvije godine adekvatno prepoznao prioritetne mjere, ali da je diskutabilno u kojoj mjeri će one unaprijediti pomenute oblasti, budući da je sistemu socijalne politike i zapošljavanja potrebna sveobuhvatna reforma i promjena pristupa u rješavanju brojnih problema.

„Nakon sedam mjeseci provedenih u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, smatram da najznačajniji nedostaci u sistemu ne mogu biti prevaziđeni samo kvalitetnim zakonima i dobrim softverskim rješenjima. Otuda što izvršna vlast ne samo da ne prepoznaje značaj socijalnog dijaloga, kao ni potrebu uvažavanja komentara zainteresovanih strana tokom procesa pripremanja strateških dokumenata, već konstantno opstruira rad Socijalnog savjeta i ignoriše potrebe marginalizovanih grupa. Na ovaj način su zanemarene potrebe onih na koje se zakonodavstvo odnosi”, kaže Marić

On ocjenjuje da su posljedice evidentne, prije svega u ,,izvitoperenostima uspostavljenih zakonskih rješenja” u oblasti socijalne zaštite i politike zapošljavanja. ,,Najveći broj socijalnih davanja u čijem središtu se nalazi materijalno obezbjeđenje porodice, je ispod nominalno utvrđene granice siromaštva, a brojka od preko 46 hiljada nezaposlenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je više nego zabrinjavajuća”.

Stopa nezaposlenosti je, prema podacima ZZZ koji se tradicionalno smatraju friziranima, prešla je 20 odsto. U zemljama eurozone paniku izaziva nezaposlenost od deset procenata.

,,Poseban izazov u ispunjavanju preuzetih obaveza u okviru poglavlja 19 svakako će biti izrada novog Zakona o radu. Paralelne radne grupe, međusobno neuvažavanje stavova zainteresovanih strana, nespremnost na kompromis, samo su neki od problema koje sam zatekao i koje nisam u potpunosti uspio da otklonim”, kaže Boris Marić. Po njegovom mišljenju, bez većeg povjerenja i uvažavanja među socijalnim partnerima, ne može se unaprijediti socijalna politika i politika zapošljavanja. ,,A da bi socijalni dijalog ispunjavao svoj cilj i dobio na kvalitetu prvi korak u tom pravcu je uklanjanje političkog uticaja na rad izvršne vlasti”.

To ćemo pričekati.

Kako god, izazovi su stvarno veliki. Kako u evropsku politiku ugurati kuma koncesionara kojem su pljevaljske šume na raspolaganju još dvadesetak godina i kako evropski regulisati neraskidivu vezu između izbora i socijalne politike. Odgovor je isti kao u starom vicu: Kako ugurati slona u telefonsku govornicu? Teško.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo