Povežite se sa nama

FOKUS

PREUZIMANJE VLASTI: Dubinsko čišćenje

Objavljeno prije

na

Dok joj jedni prebacuju „revanšizam“ a drugi „kontinuitet“, vlada počinje ozbiljan posao, preuzimanja vlasti. Uz utisak da joj je efikasnost važnija od poštovanja propisa i procedura

 

Drugu sedmicu na čelu izvršne vlasti premijer Zdravko Krivokapić započeo je nenajavljenom posjetom Upravi za imovinu.

„Jutros sam u 8 i 30 sa ministrima Milojkom Spajićem i Jakovom Milatovićem posjetio Upravu za imovinu, kako bih od direktora Blaža Šaranovića dobio izvještaj o stanju državne imovine. Međutim, gospodina Šaranovića nijesam zatekao u kancelariji, jer je navodno, bio na nekom sastanku, iako je dužan da u tom periodu bude na svom radnom mjestu i sa svojim zaposlenima. Ovakvo ponašanje direktora institucija Vlada neće tolerisati“, tvitnuo je premijer, skupa sa fotografijom tri člana vlade koja dangube u praznom kabinetu direktora Uprave za imovinu.

Izostalo je objašnjenje kakav su to izvještaj o stanju državne imovine očekivali premijer i saradnici kad su krenuli u tu blickrig posjetu. Bilo bi, logičnije da su direktoru Uprave poslali poziv sa popisom informacija koje očekuju od njega i njegovih saradnika i zakazali sastanak. Ili kontrolno saslušanje.

Ovako je ostala dilema da li je vrijeme premijera, ministra ekonomskog razvoja i ministra finansija i socijalnog staranja isuviše dragocjeno da bi ga trošili na tako banalan način. Da su imali i pametnijeg posla – imali su.

Istog jutra, mediji naklonjeni DPS-u objavili su, pa međusobno razmjenjivali, priču prema kojoj „nova vlast planira da u narednih dvadesetak dana smijeni više od 420 direktora uprava, agencija, javnih preduzeća, osnovnih i srednjih škola, domova zdravlja i bolnica, kao i da opozove 33 ambasadora“ (citat iz Dnevnih novina). Priču o sječi direktora i ambasadora do danas (četvrtak 17.12) nije komentarisao niko od članova Vlade, iako je ona proizvela popriličnu pometnju.

Prema nezvaničnim interpretacijama, u pitanju je poluistina, naslonjena na dva stvarna događaja. Prvi je Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima koji je prošlog petka Skupštini dostavila grupa poslanika vladajuće većine. O tom Predlogu detaljnije se možete informisati u tekstu Crtanje zakona po partijskom liku. Ovdje samo pomenimo da je predloženim izmjenama nova većina naumila da svojim članovima i aktivistima iz drugog i trećeg partijskog ešalona omogući zaposlenje u državnoj administraciji. Po mogućnosti na rukovodećim mjestima. To nije moguće po sadašnjim propisima, pošto potencijalni kandidati doskorašnje opozicije, uglavnom, ne zadovoljavaju propisane kriterijume (državni ispit, staž u državnoj administraciji, iskustvo na rukovodećim mjestima).

Dodatno se priča o smjenama direktora i ambasadora („revanšizam po dubini“) nadovezala na najavu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića. On je najavio (vidjeti boks), da bi premijer Krivokapić to i potvrdio, kako će Vlada početi proceduru opoziva sedam ambasadora. „Osnovni kriterijum je bio povlačenje nekarijernih diplomata i diplomata koji su svojim nekorektnim djelovanjem u posljednja tri mjeseca nanijeli štetu Crnoj Gori”, izjavio je Krivokapić tokom posjete Briselu.

Sa strane gledano, spisak iz Ministarstva vanjskih poslova lakše bi bilo proširiti nego skratiti.

U međuvremenu je za generalnog sekretara Vlade imenovan Božo Milonjić, a za šefa Kabineta predsjednika Vlade Ivan Malović. Premijer je na funkciju glavnog pregovarača za pregovore o pristupanju Crne Gore EU imenovao Zorku Kordić. To je bio povod glasnogovornicima nove većine, zvaničnim i neformalnim, da nastave priču o bliskosti novih i starih vlasti. „Skandal, narod je prevaren: Premijer Krivokapić za glavnog pregovarača sa EU postavio najbližu saradnicu Duška Markovića“, kliču sa jednog od ovdašnjih tzv. prosrpskih portala, znajući da priča o „najbližoj saradnici“ nema veze sa istinom.

Još možemo pročitati: „Imenovanje kadrova u novoj Vladi Crne Gore propraćeno je od strane javnosti ali i građana sa velikim negodovanjem. Naime, jedan dio novih-starih savjetnika, šefova kabineta, usko je povezan sa DPS, što nije želja onih građana koji su 30. avgusta glasali za smjenu režima. Takođe, imenovanjem Rada Miloševića i Zorana Miljanića za državne sekretare u MUP-u, prekršen je princip oko kojeg se premijer prethodno dogovorio sa koalicijama vladajuće većine, jer se radi o funkcionerima koalicije Crno na bijelo.“

Sporenja unutar vladajuće koalicije oko novih imenovanja/razrješenja prekidaju se samo da bi se iskazale nesuglasice sa drugim vladinim potezima. Posebno je na meti prošlonedjeljna odluka o emitovanju obveznica vrijednih 750 miliona eura (vidi boks). Odluku kritikuju i vlast i opozicija. Zaboravljajući pri tom da je nova vlada zatekla praznu kasu. Bez izgleda da bi se ona, u dogledno vrijeme, redovnim prihodima mogla dovoljno dopuniti. Ako je takvo ponašanje opozicionih prvaka razumljivo, makar oni danas kritikuju isto ono što su radili dok su bili vlast, čude neumjerene kritike onih koji navodno podržavaju novu vladu.

Polemike oko u zakonitosti rada nove vlade započele su od Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave. Nju je Vlada usvojila na konstitutivnoj sjednici. Broj ministarstava je, tom uredbom, smanjen sa 17 na 12 a broj uprava povećan za jednu (Uprava za sport i mlade). Naknadno je uočeno da Zakon o budžet za 2020. godinu ne prepoznaje takvu organizaciju državne uprave. Novoformirana ministarstva ne mogu raspolagati sredstvima koja su Zakonom o budžetu namijenjena drugima, a ti drugi više ne postoje (Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo saobraćaja…). Zato je, na sljedećoj sjednici Vlade, usvojena Uredba o dopuni Uredbe o organizaciji.

Pokazalo se da je to rješenje efikasno ali nezakonito. I da Vlada, ipak, parlamentu mora dostaviti prijedlog rebalansa ovogodišnjeg budžeta. Vladi pišemo minus za iskazani nedostatak administrativnih kapaciteta i plus zbog sposobnosti da prizna grešku i pokuša da je ispravi.

U skladu sa predizbornim obećanjima, Vlada je riješila da izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Ministarstvo pravde je završilo prijedlog izmjena Zakona i uputilo ga Vladi koja će se, možda i do štampanja ovog broja, odrediti prema tom dokumentu. Iz onoga što se može zaključiti na prvo čitanje, prihvaćeni su svi zahtjevi SPC. Iz Zakona se brišu članovi na osnovu kojih su bivše vlasti željele osporiti vlasnička prava SPC nad crkvama i manastirima u Crnoj Gori. Dodatno, izlazi se u susret i zahtjevu koji je pravni tim Mitropolije (u njemu je bio i sadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić) ispostavio naknadno. U momentu kada je izgledalo da je, nakon ustupaka Markovićeve vlade, moguć dogovor po pitanju Zakona. Sada se SPC, kao i druge tradicionalne vjerske organizacije, ne mora registrovati već se evidentira kod nadležnih državnih organa. Da se zna ko je stariji.

Predstavnici Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, Islamske zajednice u Crnoj Gori i Jevrejske zajednice Crne Gore ocijenili su, razgovarajući o Predlogu izmjena i dopuna o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, da je rok za eventualne sugestije kratak da bi mogli poslati zvaničan stav, navodi se nakon njihovog sastanka. U saopštenju Jevrejske zajednice CG, koja je bila domaćin sastanka, još se navodi: „Ovaj susret bio je prilika za razgovor o najavljenom predlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, te su prisutni izrazili nadu da će prilikom donošenja istog Vlada voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti pripadnika manjinskih naroda u državnim institucijama“. Iz SPC su poručili da se oni, ovim povodom, neće oglašavati. Valjda nemaju primjedbi.

I pomenuto saopštenje svjedoči kako su izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti pripremljene, baš kao i osnovni Zakon, krajnje netransparentno. Bez javne rasprave, ili bilo kakve mogućnosti da se čuju i prihvate argumenti drugih. Čak je i izgovor isti – hitnost postupka. Vidjećemo kakva će ovog puta  biti reakcija  nezadovoljne javnosti, a takvih nije malo. To u velikoj mjeri zavisi od načina na koji će se predstavnici koalicije Crno na bijelo, u Vladi i Parlamentu, odnositi prema predloženim izmjenama Zakona.

I Skupština se uhodava i priprema za ozbiljan rad. Na redu je bio izbor članova i predsjednika skupštinskih odbora. Dok opozicija čeka kongres DPS, da bi nakon njega zajednički dogovorili podjelu mjesta koja im pripadaju, vladajuće partije su izašle sa svojim kandidatima. I izglasali ih.

Dva rješenja nas podsjećaju gdje smo. „Slušam kukumakanje nacionalnih manjina: Srebrenica, Srebrenica… Plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima koji nijesu genocid… Montenegrinski nacisti… Ovo je država svetosavska i nemanjićka…“. Ovo su (probrani) izvodi iz nedavnog skupštinskog izlaganja poslanika DF Jovana Vučurovića. Novog predsjednika Odbora za ljudska prava i slobode. Koji misli da nam prijeti kad kaže „ovdje će se, ubuduće, govoriti i o zločinima nad Srbima…“.

Njegov koalicioni kolega, nepravosnažno osuđen na pet godina zatvora zbog  navodnog članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi i pokušaja terorizma, postaje predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, pa po slovu zakona i član Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Milan Knežević, u međuvremenu, treba od ANB da dobije potvrdu (bezbjednosnu procjenu) koja će mu omogućiti uvid u najpovjerljivije bezbjednosne podatke. Kako?

U Monitoru su od kraja 2016. ispisane stranice i stranice na kojima se navodi da SDT nije ponudilo dovoljno dokaza sa osudu Kneževića, Andrije Mandića i, možda i ponajviše, njegovog vozača Mihaila Čađenovića (ako ga čelnici DF i ministar pravde zaboravljaju i ne pominju, mi nećemo). Odnosno, da ponuđeni iskaz svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića nije dokaz. Pošto je on nepopravljivi lažov.

I danas stojimo iza svake riječi iz tih tekstova. Ali, nepravosnažno osuđeni terorista – predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu!? To nije pristojno. Dok izbor Vučurovića na mjesto predsjednika Odbora za ljudska prava, u  Parlamentu – u ime svih nas, izaziva stid.

 

Pare ili papir

(Ne)zakonitost postupka emitovanja obveznica vrijednih 750 miliona i dalje pobuđuje pažnju poslanika vlasti i opozicije. Vlada ne spori da je zaduženje realizovano u tajnosti, zbog moguće opstrukcije (čije?). Priložena dokumentacija svjedoči da je posao pripreman na brzinu, da je značajno učešće u procesu  imala prethodna vlada – što, usput rečeno, ne bi trebalo da je sporno. I da sve to za posljedicu ima priličan broj grešaka ili, makar, zanimljivih ali teško dokazivih tvrdnji. Barem kad je riječ o dokumentu na crnogorskom jeziku.

Tako na naslovnoj strani jednog od objelodanjenih dokumenta, Ugovoru o upisu, piše da obveznice na naplatu dospijevaju 2017. godine.

U Prospektu koji prati emisiju obveznica stoji da je Crna Gora 2018. imala  ekonomski rast „najveći u regionu koji obuhvata Srbiju, Albaniju, Rumuniju, Sjevernu Makedoniju i Hrvatsku“. Nema BiH, Kosova pa ni Bugarske (bliža je od Rumunije).

Prema Prospektu „Vlada trenutno razmatra koncesione ugovore za ispitivanje 18 lokacija koje bi mogle da dovedu do izgradnje 37 malih hidroelektrana“. Nadamo se da ovaj dio nije istinit.

A ovaj sigurno nije: prema podacima iz Prospekta, broj nezaposlenih se od 30. juna prošle do istog datuma ove godine smanjio za 800!? Zato je broj „neaktivnih lica“ porastao za 22.000. Za koliko je, otprilike, smanjen i broj zaposlenih.

Ima još. Opet, i ovakvi podaci su neuporedivo bolji od svega što su nam u sličnim prilikama prezentovale prethodne vlasti DPS-a i njihovih „tradicionalnih partnera“. Oni su, da ne idemo dalje, u svojim dokumentima izgubili cijelu petlju auto puta (Smokovac). Ako je nijesu… sakrili.

 

Diplomate i presedani

Ministar Radulović je obznanio kako je odlučio da opozove ambasadora u Kini Darka Pajovića, ambasadora u Srbiji Tarzana Miloševića, ambasadorku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanku Jeknić, ambasadora u Vatikanu Miodraga Vlahovića, ambasadorku u Italiji Sanju Vlahović, ambasadora u Bosni i Hercegovini Obrada Miša Stanišića i ambasadorku u Njemačkoj Veru Kuliš.

Osobe sa popisa uglavnom znamo. Svako od njih je imao neku priču zbog koje su stizali na naslovne strane medija (politička korupcija, plagijat, neprijavljivanje imovine, sumnje o učešću u duvanskom švercu…). Izuzetak je Vera Kuliš, ambasadorka u Njemačkoj u trećoj misiji u Berlinu (šefica trgovinske misije u vrijeme SCG i dva puta ambasadorka Crne Gore), relativno nepoznata javnosti. Zato je, može biti, znaju Njemci. Na jednoj od nacionalnih televizija svojevremeno je, u udarnom dnevniku, prikazan prilog o bahatom ponašanju vozača automobila sa diplomatskim tablicama. Jedan od najupečatljivijih primjera dalo je vozilo naše ambasadorke.

„Crnogorski vozač pred kamerama pravi prekršaj za prekršajem“, objašnjava reporter TV ZDF, „vozi unazad jednosmjernom ulicom što je zakonom zabranjeno, da bi vozilo parkirao tamo gdje je parking strogo zabranjen“. U Podgorici je mnogo važnije bilo to što je Kuliš bila u milosti Milana Roćena.

Komentarišući popis ambasadora koji će biti opozvani, predstavnici vladajućih partija ukazuju da je zakon grubo prekršen kada je Duška Jeknić postala ambasadorka u UAE, „i pored nekadašnje optužnice iz Italije“. Istovremeno, isti oni zahtijevaju da se iz kriterijuma za zapošljavanje u državnoj administraciji briše onaj koji eliminiše kandidate protiv kojih je tužilaštvo podiglo optužnicu. Zbog, objašnjavaju, mogućih političkih manipulacija.

Iz opozicije kažu kako je odluka o opozivu ambasadora „bez presedana“. To, baš, i nije istina. Upravo je gospođa Kuliš po treći put otišla u Njemačku nakon što je iz Berlina, bez obrazloženja, opozvan ambasador Ranko Vujačić. Inače, Veliki majstor Regularne velike lože Srbije, kome je tadašnji premijer Milo Đukanović dao crnogorsko državljanstvo 2010. Što će reći da ni on nije bio karijerni diplomata.

Ima i začkoljica. Važeći Zakon o vanjskim poslovima, u Članu 40 propisuje: „Predlog za opoziv ambasadora utvrđuje Vlada, na predlog ministra vanjskih poslova. Predsjednik ukazom opoziva ambasadora.“ Nije, dakle, precizirano da li je predsjednik Đukanović dužan da prihvati prijedlog vlade. A to garantuje da, u crnogorskoj diplomatiji, dosadno neće biti.

Zoran  RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo