Povežite se sa nama

HORIZONTI

PRIZORI IZ UKRAJINE KAO KOD NAS 90-IH: Putinova vojska stvara nove Vukovare i Srebrenice

Objavljeno prije

na

Otkriće velikih razmjera zločina je naišlo na široku osudu svih demokratskih zemalja svijeta i pozive da međunarodni sudovi procesuiraju ratne zločine ruske vojske. Njima se pridružila i Indija koja je do sada ćutala ili se držala po strani. Strahuje se šta se dešava na teritorijama koje su još pod kontrolom ruske vojske

 

 

Kako rat protiv Ukrajine traje već mjesec i po dana, sve je više slika koje podsjećaju na tragična dešavanja u bivšoj Jugoslaviji, samo u puno većem obimu. Prvobitni plan Rusije da u brzom naletu preko teritorije vazalne Bjelorusije zauzme glavni grad Kijev i instalira marionetsku vladu je doživio potpuni fijasko. Neki zvaničnici, prije svega njemački, su nakon početka kremaljske „specijalne vojne operacije“ najavljivali „nastanak nove realnosti u roku od 48 sati“ koja će ih osloboditi neprijatne obaveze uvođenja sankcija Rusiji i pomaganja Ukrajini koje više ionako neće biti.

Ubrzo je postalo jasno da su ruska armija i kremaljsko rukovodstvo napravili lošu računicu. Šokirani su jedinstvom naroda Ukrajine da se odupre agresiji. Istočni i južni regioni u kojima živi znatan broj etničkih Rusa, i Ukrajinaca kojima je ruski jezik primarni (jer im je u sovjetsko doba maternji jezik bio zabranjen), su zajedno, sa blagoslovom i ruske crkve u Ukrajini i autokefalne ukrajinske crkve, pružili herojski otpor tehnološki i u ljudstvu nadmoćnom napadaču i nanijeli mu ogromne gubitke.

Ruska vojska ima tradicionalne probleme sa disciplinom i lošom organizacijom. Kako će se situacija odvijati vidjelo se još prije početka agresije. Ruske trupe, stacionirane u Bjelorusiji, umorne od dugih manevara, istakale su gorivo iz tenkova i drugih oklopnih vozila i prodavale ga bjeloruskim trgovcima ili direktno trampili za alkohol koji su, opet tradicionalno, konzumirali u ogromnim količinama. Kao posljedica toga ruske oklopne kolone prema Kijevu su već četvrti dan ostale bez goriva i suočene sa lako naoružanim braniteljima koji su sa ručnim raketnim bacačima uništavali nepomičnu rusku vojnu tehniku.

Ukrajinci su partizanskim napadima na već osvojenoj teritoriji takođe prekinuli ruske konvoje sa hranom i gorivom pretvorivši ih u goruće buktinje. Ubrzo nakon toga pojavili su se snimci kako ruska vojska pljačka prodavnice i otima hranu od ukrajinskih civila. Razmjere onoga što se dešavalo na tada okupiranim teritorijama postaće vidljive tek početkom aprila kada je ukrajinska armija oslobodila Buču i Irpin, gradove sjeverozapadno od Kijeva. Prizori su šokirali svjetsku javnost. Na glavnim cestama tih gradova su ležala razbacana ljudska tijela gdje su mnogima bile vezane ruke iza leđa i ubijeni su tako što im je pucano u potiljak iz neposredne blizine. Nađena su i tijela nekoliko golih žena vezanih ruku, koje su ruski okupatori pokušali spaliti pred samo povlačenje. U blizini lokalne crkve u Buči je otkrivena masovna grobnica gdje je okupator, po prvim procjenama, bacio oko 280 tijela. U dvorištima mnogih kuća, gdje je kampovala ruska vojska, nađene su ogromne količine praznih boca votke i viskija. Ruski konvoj koji je uništen prilikom bijega, je bio krcat opljačkane robe.

Nekoliko oklopnih transportera su bili puni ukradenih dječjih igračaka, bicikala, šerpi, tiganja i svega što je okupator mogao naći u prodavnicama i privatnim kućama. Jedan uništeni vojni kamion je bio natovaren mašinama za pranje veša. To neodoljivo podsjeća na masovne pljačke crnogorskih i srpskih rezervista na dubrovačkom primorju 1991. i 1992. godine, koje su javno sokolile crnogorske svjetovne ali i duhovne vlasti u operaciji oslobađanja Dubrovnika od Dubrovčana.

Mještani koji su izašli iz skrovišta Buče i Irpina svjedoče o divljanju pijane i razularene ruske vojske koja je, osim mučenja i ubijanja civila, lovila žene po kućama i grupno ih silovala. Masovna silovanja, valja se sjetiti, su doživjeli i Beograd i još neka mjesta u Srbiji i Vojvodini 1944. godine prilikom oslobađanja zemlje od Njemaca. Divljanje pripadnika Crvene armije nad srpskim civilima je bio prvi sukob Tita sa Staljinom i završio se tako da je Jugoslavija prijevremeno „ispratila oslobodioce“ van zemlje.

Iste scene užasa su bile vidljive i u oslobođenom Trostianetsu u oblasti Sumi na sjeveroistoku Ukrajine. Ruske trupe su postavile minske zamke ispod znatnog broja ljudi koje su pobili, a ostavljen je i veliki broj minskih klopki po kućama i javnim ustanovama kako bi nastradao ili bio osakaćen što veći broj ljudi.

Otkriće velikih razmjera zločina naišlo je na široku osudu svih demokratskih zemalja svijeta i pozive da međunarodni sudovi procesuiraju ratne zločine. Njima se pridružila i Indija koja je do sada ćutala ili se držala po strani. Međutim, udarna vijest u „neutralnoj“ Srbiji je bio telefonski razgovor ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je čestitao „izbornu pobedu“ Aleksandru Vučiću. Usput su razgovarali oko energetskih aranžmana uz predočavanja razloga srbijanskom kolegi za započinjanje vojne operacije u Ukrajini.

Mđeunarodna zajednica strahuje – šta se dešava na ostalim teritorijama pod kontrolom ruske vojske. Nedavni satelitski snimci su pokazali da su na groblju pored glavne crkve u okupiranom Hersonu (najvećem gradu do sada koje su zauzele trupe Ruske Federacije) u mjesec dana iskopana 854 nova groba. Opkoljeni industrijski grad i luka Mariupolj, na obali Azovskog mora, mjesec i po dana doživljava tragediju koju mnogi po surovosti upoređuju sa nacističkom opsadom Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Grad od skoro pola miliona je već 2. marta bio skroz opkoljen i bez struje, vode i hrane. Agresor je takođe uništio sve repetitore mobilne telefonije kako bi spriječili curenje crnih vijesti iz grada. Vopjska RF  je pokušala osvojiti grad takozvanim sistemom kliješta. Sa zapada, iz pravca Krima i osvojene ukrajinske luke Berđansk su krenule tenkovske jedinice koje su u gradu trebale da se spoje sa jedinicama iz pravca istoka i sjevera, koje se sastoje od oružanih snaga tzv. Donjetske Narodne Republike (DNR) i kasnije pridošlih jedinica ruske Nacionalne garde (Rosgvardija), mahom iz Čečenije i drugih ruskih kavkaskih republika čiji pripadnici su poznati po varvarstvu još iz doba čečenskih ratova 90-ih. Njihovim napadima asistira i koordinira elitna privatna armija PMC Wagner koja je pod direktnom komandom ruske vojne obavještajne službe GRU.

Wagner je poznat kao neonacistička vojna formacija Ruske Federacije za specijalne operacije po Bliskom istoku, Africi i Ukrajini. Njen osnivač je agent GRU-a Dmitrij Utkin koji navodno ne skriva simpatije prema Adolfu Hitleru dok je naziv formacije dat po Rihardu Vagneru – velikom umjetniku kojeg je Hitler prisvajao.   Nacistički simboli nisu strani jedinicama DNR.  Denis Pušilin, tzv. predsjednik DNR-a, je na nedavnoj ceremoniji dodjele ordena za hrabrost ruskim vojnicima dodijelio i orden vojniku koji je na desnom rukavu imao prišivene nacističke simbole (Totenkopf i Valknut). Kada je ruska televizija uvidjela propust, naknadno je izbrisana sporna scena.

Mariupolj je na početku branilo oko 3,5 hiljade pripadnika brigade mornaričke pješadije, Teritorijalne odbrane i desničarskog (po nekima neonacističkog) bataljona Azov čiji pripadnici su uništili rusku tenkovsku kolonu na zapadnim prilazima gradu i nanijeli teške gubitke jedinicama DNR-a i Wagnera. Inače jedan od proklamiranih ciljeva ruske agresije je i „denacifikacija Ukrajine“.

Kada osvajanje početkom marta nije uspjelo, Rusija je pribjegla sistematskom bombardovanju i granatiranju grada uključujući i označena civilna skloništa Crvenog krsta, bolnice i škole. Po procjenama gradskih vlasti, Putinova vojska je  do sada ubila preko 3.000 civila dok je nekoliko hiljada zarobljeno i prebačeno u logore na teritoriji Rusije gdje su neki pod prijetnjom sile davali izjave kremljskim medijima optuživši ukrajinsku stranu za rušenje i ubijanje po gradu kako bi ocrnile nevinu rusku vojsku. Gradske vlasti su morale organizovati masovne grobnice u gradskim parkovima i na čistinama da bi sahranile veliki broj poginulih. Dogovori ukrajinskih i ruskih vlasti o uspostavljanju privremenog prekida vatre radi izvlačenja civila preko humanitarnih koridora su nekoliko puta propali jer je ruska vojska ili granatirala kolone civila ili uslovljavala civile da umjesto na slobodnu teritoriju Ukrajine dođu na teritoriju Ruske Federacije.

Ubrzo poslije jezivih snimaka iz Buče i Irpina, ruska strana (i njeni velikosrpski vazalni mediji) su izjavili da se radi o „smišljenoj provokaciji“. Ruski vanjski ministar Sergej Lavrov je javno rekao da se radi „montaži“ i „lažiranju“ kao i da su se neka mrtva tijela pomjerala jer se radilo o glumcima dovedenim da ocrne rusku stranu.

Satelitski snimci od 19. marta, kada je Buča bila još pod ruskom kontrolom i koje je prvi objavio New York Times a kasnije potvrdio i BBC, pokazuju ista razbacana ubijena tijela koja su na istim lokacijama zatečena pri ulasku ukrajinske vojske u tu oblast.

Ruski (i srpski) mediji su prikazali isječene slow-motion snimke sa kamera gdje se navodno vide kako se mrtva tijela pomjeraju i odmah zaključili da se radi o reprizi po njima insceniranih pokolja na pijaci Markale i ulici Vase Miskina u Sarajevu. Nezavisni eksperti su pokazali na BBC-ju snimke u cjelosti na kojima se vide kapljice vode i prašine kako se kreću na površini objektiva kamere i time se daje iluzija ne samo da se leševi kreću već i zgrade i drveće. I disperziju snimka sa retrovizora u pozadini kamere ruski i srpski mediji su pokušali prikazati kao „dokaz“ da se tijela pomjeraju. Originalni snimak u krupnom planu takođe pokazuje i „pomjeranje“ kuće i uništenog auta u blizini leša usljed disperzije stakla retrovizora i kapljica kiše koja je taj dan padala, što dodatno negira rusko-srpske propagandiste.

Možda najtačniju i najiskreniju izjavu sa rusko-srpske strane povodom događaja u Buči i Irpinu je dao ruski ambasador pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku Vasilij Nebenzija, makar u njenom prvom dijelu. Nebenzija je izjavio da „leševa u Buči nije bilo prije dolaska ruskih trupa… hmm, hmm, oprostite, prije njihovog odlaska“. Omaklo mu se.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

HORIZONTI

PORUKE I GOSTI SVESRPSKOG SABORA: Novi nasrtaji na Crnu Goru i BiH i poltronstvo Beogradu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu, prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, moglo se vidjeti iz njegovog obraćanja skupu rekavši da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”

 

Prošle subote je u Beogradu održan tzv. Svesrpski sabor pod motom – Jedan narod, jedan sabor, Srbija i Srpska. Cjelodnevna manifestacija je započeta molebanom za Srbiju i Republiku Srpsku (RS) u Hramu Svetog Save na Vračaru koju je vodio patrijarh Porfirije Perić. Prisustvovao je vrh srbijanske države i bosanskog entiteta RS. Iz Crne Gore, kao što je i očekivano, bili su lideri Nove srpske demokratije (NSD) i šef Skupštine Andrija Mandić, Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević kao i lideri nekoliko manjih provučićevskih stranaka uključujući i ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića. Mandić je na ovaj skup došao i sa kompletnim poslaničkim klubom NSD-a, svim NSD gradonačelnicima (osim budvanskog koji je u pritvoru pod optužbom za trgovinu drogom) i predsjednicima skupština opština kao i direktorima velikih kompanija iz redova njegove stranke. Na ovom Prvom svesrpskom saboru delegacija iz Crne Gore je imala status gosta. Dok su se družili predsjednici Srbije, Aleksandar Vučić i RS-a Milorad Dodik sa svojim svitama, Andrija Mandić je objavio da je njegova velika delegacija otišla na sastanak sa formalnim premijerom Srbije Milošem Vučevićem u Palati Srbija. Vučevića srbijanska opozicija zove „batlerom porodice Vučić“ čiji prvonadređeni je brat predsjednika za koga odrađuje sve što treba i stavlja potpise. Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno što se nije pojavio u prvom planu sa Dodikom pored gospodara Srbije. Na zajedničkoj sjednici srbijanske i RS vlade  postavljen je tek peti od gospodara (kome je sa lijeve strane bio patrijarh a sa desne Dodik) a tek niže od Mandića su bili i ostali tzv. „predstavnici srpskog naroda iz CG“. Vrijedno je napomenuti da je crnogorska delegacija u kojoj su bili i Mandićev šef kabineta i ostali provučićevski političari prilikom posjete Banja Luci za neustavni Dan RS-a 9. januara ove godine dobila zadnji red među gostima.

U izvještajima srbijanskih i RS režimskih medija o zajedničkoj sjednici vlada u Beogradu prisustvo Mandića i ostalih iz Crne Gore se ne pominje ni riječju. Da Mandiću vjerovatno nije bilo svejedno, kasnije se  moglo vidjeti iz njegovog obraćanja skupu kada je rekao da „nema sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu“. Poenta je, kako Mandić reče, da budemo „jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad”. Ostaje nedorečeno da li je mislio na bliskost Crnogoraca sa srbijanskom rajom pod Turcima ili na zajedništvo „stotinama godina“ između Turaka i Srba, jer se samo o takvom zajedništvu realno istorijski i može govoriti. Mandić je u obraćanju iznova potvrdio da RS smatra „državom“ kao kada je u Podgorici ugostio njenog predsjednika bez državne zastave Bosne i Hercegovine čiji RS je sastavni dio. RS su od totalnog vojnog poraza i nestanka 1995., spasili sada Dodiku mrski Amerikanci.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

IZBORI U SRBIJI I NJIHOV EHO U CRNOJ GORI: Ono što su nekad bili Miloševićevi sljedbenici, danas su Vučićevi 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU

 

 

Prošle nedjelje u Srbiji su održani lokalni izbori u 89 opština, uključujući i ponovljene izbore u glavnom gradu Beogradu i njegovih 17 opština. Sadašnji, kao i raniji izbori u decembru, koji su se poklopili sa parlamentarnim, su praćeni sa velikim kontroverzama. Posmatrači OSCE-a i EU, domaće NVO i opozicija su krajem prošle godine primijetili i dokumentirali ozbiljne neregularnosti – dupli birački spiskovi, kupovina glasova, pritisci i ucjene zaposlenih u državnim službama uz angažmane kriminalnih grupa za bolje utjerivanje glasova. Pride toga, dovedene su na desetina hiljada bosanskih Srba (po nekim procjenama preko 40 hiljada) da glasaju u Beogradu nakon što su prijavljeni na fiktivnim adresama, nekad i po stotinu u istom ili čak i nepostojećem objektu.

Kako ipak niko nije dobio čistu većinu, vlasti predvođene Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika države Aleksandra Vučića su se odlučile na mali „ustupak“ EU i opet pozvali na birališta 2. juna. Prateći predizbornu kampanju i kreiranu histeriju oko izglasavanja rezolucije o genodicu u Srebrenici kojom se navodno Srbi etikatiraju kao genocidan narod, mnogi su očekivali i najavljavali da će isti problemi pratiti i ove izbore.

Međutim, ovaj put je rezultat bio i više nego izgledan. Glavni opozicioni blok Srbija protiv nasilja (SPN) predvođen Strankom slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa se odlučio za bojkot zbog nepostojanja fer i poštenih uslova iako je on rekao da ne poziva druge na bojkot već da sami odluče. Neizlazak je izabrao i drugi opozicioni blok – koalicija NADA, čiji je predvodnik Nova Demokratska stranka Srbije (DSS). Ostale opozicione partije iz bivšeg SPN su formirale blokove Biramo Beograd i Kreni-Promeni uz još nekoliko drugih manjih stranaka i izašle na izbore.

Sa druge strane, Vučićev SNS je izašao u širokoj koaliciji u kojoj su i Socijalistička partija Srbije (SPS), Zavetnici i Srpska radikalna stranka. Zavetnici, koji su zajedno sa Dverima izašli u decembru na izbore, i radikali tada nisu prošli cenzus. Tako je SNS je „čisto i ubedljivo pobedio“ u svim opštinama, osim u Bačkoj Topoli, Senti, Kanjiži i Tutinu, gde u većini žive manjinske zajednice – Mađari i Bošnjaci, saopštio je formalni lider SNS-a i formalni premijer Miloš Vučević. Vučićev blok je osvojio gotovo 53 odsto glasova ili 64 mandata u beogradskoj skupštini od ukupno 110 što mu daje komformnu većinu, dijelom zahvaljujući bojkotu glavnine opozicije. SNS-om predvođena koalicija je osvojila i Novi Sad sa preko 52 odsto glasova. Opozicija u Novom Sadu je naknadno pokazala paralelni spisak za biračko mjesto 163 na Limanu do kojeg su došli i koji je koristila Vučićeva SNS. Kandidat za novosadskog odbornika Miran Pogačar je objasnio da su u svesci naznačeni sigurni glasovi SNS-a, ko kada dolazi na glasanje ali i kome su bili namijenjeni SNS paketi za pomoć. Na spiskovima se vide i različite napomene koje su napravljene za svakog birača- „ne glasa za SNS”, „drsko zatvara vrata”, „neće da glasa”, „svašta priča protiv SNS-a“, „odbija paket”, „neće glasati”, “stranac”, “odselio se” i slično.

Najviše nemira tokom izbornog dana se desilo zbog rada takozvanih kol centara SNS-a smještenih u beogradskom Sportskom centru Banjica i Novosadskom sajmu. Došlo je i do fizičkih sukoba aktivista naprednjaka i opozicionih stranaka, koje su pokušavale da uđu i saznaju šta toliki broj ljudi radi tamo tokom trajanja glasanja.

Kontrolori opozicije su tokom čitavog izbornog dana prijavljivali ogroman broj nepravilnosti i pokušaja manipulacija na biračkim mjestima širom Srbije. Na snimcima objavljenim od strane građana i opozicionih funkcionera može se vidjeti veliki broj SNS aktivista sa puno dokumentacije, papira, kompjuterima koje su obezbjeđivali krupni tjelohranitelji obučeni u crno sa maskama na licu. Radomir Lazović iz Zeleno-levog fronta je rekao da im takvo ponašanje SNS-a daje za pravo da posumnjaju da na tim mjestima postoje dupli spiskovi i da se „vrši pritisak na birače kako, kada i gde da glasaju“. Lider pokreta Kreni-Promeni Savo Manojlović rekao je juče medijima ispred Skupštine grada Beograda da su odlučili da vrate osvojene mandate jer „u nekoliko gradova i opština imamo prekrajanje izborne volje građana“.

Nakon prvih rezultata i brojanja srbijanska opozicija je objavila da je odnijela tijesnu pobjedu u Nišu i Čačku. Naime, Gradska izborna komisija (GIK) Niša  je rano u ponedjeljak objavila rezultate po kojima SNS zajedno sa satelitskom Ruskom strankom ima 30 mandata, jedan manje od opozicije. To su potvrdili i IPSOS i CESID. Međutim, nezavisni analitičari su ipak upozorili protiv prijevremenog slavljenja jer SNS i Vučić neće predati Niš tek tako, treći po veličini grad u zemlji.  Ono što se onda desilo po riječima Andreja Ivanjija, novinara nedjeljnika Vreme, je „ne da je sumnjivo, nego je ozbiljno sumnjivo“. Naime, GIK se opet sastao, ali bez predstavnika opozicije i „onda nije kako smo rekli, nego je drugačije… od tih ne znam koliko džakova u Nišu baš slučajno su uzeli devet koje kada su prebrojali pa je bio drugačiji rezultat“ objašnjava Ivanji. On je podsjetio i na izjavu predsjednika Vučića koji je više puta ponovio da bi mu vrlo teško pao poraz u Nišu.

Pravni tim opozicije je predao GIK-u oko 50 prigovora zbog nepravilnosti među kojima je jedna od značajnijih ručno prepravljanje zapisnika sa biračkih mjesta u korist Ruske stranke. Pravni zastupnici opozicije su primijetili nepodudaranje originalnih zapisnika biračkih odbora sa biračkih mjesta sa skeniranim zapisnicima koji su zvanično objavljeni na sajtu Republičke izborne komisije (RIK). Skenirane zapisnike RIK-u dostavlja GIK.

Prepravke zapisnika su rađene u korist „povećavanja“ broja birača koji su glasali za Rusku stranku koja ima status stranke nacionalne manjine za koju ne važi cenzus od tri odsto već takozvani prirodni prag koji se izračunava Dontovom metodom. Rusa je na posljednjem popisu u Nišu bilo svega 121. Ruska stranka je kandidovala samo osam odborničkih kandidata od 61 koliko ima niška skupština. Od tih osam samo je jedan bio Rus dok su ostali bili Srbi. Prvi na listi Tihomir Perić je medijima rekao da iako je Srbin, on je veliki rusofil, a svoj glas u niškoj Skupštini će dati SNS-u iz „prijateljstva i ljubavi“. Ruska stranka je imala kandidate i u Beogradu, Novom Sadu, Čačku i Valjevu, tj. u svim velikim gradovima gdje je vlast procijenila da će im manjinske stranke kojima ne treba cenzus dobro doći u izbornim računanjima. Tako je u Beogradu ta stranka dobila 1 mandat sa 1.2 odsto glasova od kojih je ruskih najmanje bilo.

Niška opozicija najavljuje i krivične prijave jer ih ovakvo „štelovanje zapisnika“ podsjeća na 1996. godinu kada je tokom izborne krađe koje je organizovao režim Slobodana Miloševića to bila masovna pojava.

Tadašnji protesti su najavili početak kraja srbijanskog diktatora i neprikosnovenog gospodara i Crne Gore i „srpskih zemalja“ preko Drine. Tada je i crnogorski premijer Milo Đukanović započeo otklon od njega, procijenivši za Vreme da je Milošević „prevaziđeni političar“. Otklon od Beograda je ipak išao sporo i bolno i tek je 2006. rezultirao i državnom samostalnošću. Međutim, nikada nije došlo do otklona Miloševićevih standarda u vladanju zemljom. Štaviše, mnogi tvrde da je Đukanovićev režim prljavim novcem i uticajem pomogao sadašnjim prijateljima u Beogradu da dođu i onda učvrste vlast zasnovanu na istim standardima. Interesantno je da prošli i sadašnji izbori u Srbiji imaju prilično mali prostor u miloističkim medijima u Crnoj Gori.

Milan Knežević iz Demokratske narodne partije (DNP) i Andrija Mandić iz Nove srpske demokratije (NSD) i ujedno i predsjednik državne Skupštine su i pored takve kampanje javno podržali vladajuću srbijansku partiju i Vučića u decembarskim izborima. Mandić je čak i decembarsku izbornu noć proveo u Beogradu u štabu vladajuće stranke i nije se trudio objasniti u kom je svojstvu bio tamo. I Mandić i Knežević su, dok su bili opozicija, i sami bili žrtve identičnih metoda prekrajanja izborne volje od strane Demokratske partije socijalista (DPS) i žrtve montiranih sudskih procesa u kome je Vučićev režim direktno pomagao njihove progonitelje.

Obojica političara se ovaj put nisu javno oglašavala pred lokalne izbore, ali nisu ni riječ rekli protiv javno objavljenih dokumenata koji bude sumnju u ozbiljne malverzacije. Teško je očekivati da će se kod njih u odnosu na Vučića desiti ono što se desilo kod Đukanovića krajem 1996. godine u odnosu na Miloševića. I Mandić i Knežević će vrlo vjerovatno biti i gosti tzv. Svesrpskog sabora u Beogradu koji treba okupiti političare istog profila i nema sumnje da će odatle donijeti „lijepe utiske“. Opštine u kojima NSD i DNP imaju gradonačelnike otvoreno oponašaju i Vučićeve i Đukanovićeve standarde vladanja. Čak i da Crna Gora dobije ovog mjeseca pozitivan odgovor na famozni IBAR i završna mjerila, vrlo je upitno kako će Crna Gora sa DPS-om i bivšim Demokratskim Frontom ikada stići do članstva u EU.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO, SREBRENICA, SRPSKI SVET –  VUČIĆEVE IGRE BEZ KRAJA: Klišei za čuvanje fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandići lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem

 

 

Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratijeAndrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.

Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.

U  sjedištu Ujedinjenih nacija (UN) u Njujorku, Generalna skupština ove organizacije će 2. maja na zatvorenom sastanku raspravljati o nacrtu rezolucije o Međunarodnom danu refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Tekst dokumenta nije zvanično objavljen. Prvi pokušaj da se progura ova rezolucija je 2015. godine propao usred veta Rusije. Bujar Osmani, vanjskih ministar Severne Makedonije, rekao je da se rezolucijom 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici i „bez rezerve se osuđuje svako poricanje genocida” Rezoluciju su predložile Njemačka i Ruanda, a podržale je zapadne sile poput Amerike i Francuske. U regionu su  kosponzorirali Slovenija i Sjeverna Makedonija. U Crnoj Gori je oko 70 NVO potpisalo zahtjev da i crnogorska vlada bude kosponzor rezolucije, ali se ona do sada o tome nije izjašnjavala,  a tema Srebrenica juče nije ušla u agendu za sjednicu Vlade. Rezolucija, očito,  dolazi u politički osjetljivom momentu za koalicionu crnogorsku vladu. Premijer Milojko Spajić je izbjegao  konkretan odgovor novinarima oko kosponzorstva Crne Gore  rezolucije UN o genocidu u Srebrenici.

Naravno,  ovakve teme vlasti u Beogradu i Banja Luci koriste kao  izgovor za sve probleme i kleptomaniju kod kuće. I Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su izrazili žestoko neslaganje sa prijedlogom rezolucije ističući da je uperena protiv srpskog naroda. Vučić je u Njujorku pozvao stalne članice UN da odbace rezoluciju i ocijenio da će njeno usvajanje produbiti jaz i dovesti do novih napetosti na Zapadnom Balkanu. Rekao je da je proces pripreme nacrta trajao šest mjeseci “u tajnosti”, o čemu niko u Srbiji nije bio upoznat, uz potpuno ignoriranje Srba u BiH. Predsjednik Srbije je naglasio da Srbija dosljedno osuđuje „strašne zločine u Srebrenici” te da su to uradila i dvojica predsjednika Srbije – ranije Boris Tadić i on, posjetivši  Srebrenicu i odajući počast žrtvama. Skupština Srbije je 2010. godine  usvojila deklaraciju kojom je osudila zločin u Srebrenici.

Vučić je krajem prošlog mjeseca konspirativno ukazao da će, prema podacima koje Srbija dobija iz Generalne skupštine UN-a, nakon usvajanja rezolucije „uslijediti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu”. Razlog tome je da „srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljnopolitičke orijentacije“.

Dodik je bio još oštriji u svojim izjavama rekavši da, ako bude usvojena, rezolucija „definitivno sahranjuje BiH, jer sahranjuje mogućnost da se dva naroda pomire“ uz opasku da se radi o „dosipanju soli na ranu“. Po njemu su „strani faktori počeli da kvalifikuju ponašanje Srba kao genocidno i prije nego što se išta desilo, te da su najavljivali da se Srbi navodno pripremaju za genocid“. Dodik sada ne priznaje da se desio genocid u julu 1995. godine, već smatra da je u pitanju „teški ratni zločin“. Kada je Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od totalnog vojnog poraza i nestanka) upravo kroz pomoć „stranih faktora“ tada je javno izjavljivao da se u Srebrenici „desio genocid“. Sa okretanjem leđa svojim „stranim faktorima“ i prigrljavanjem Beograda i Moskve, promijenila se i priča.

Vlasti njegovog (sada privatnog) entiteta uređenog po uzoru na nekadašnjeg prijatelja Mila Đukanovića, su prije nedjelju dana organizovale „veličanstveni skup“ u Banja Luci pod imenom Srpska te zove. Pred oko 50 hiljada okupljenjih (i velikim dijelom organizovano primoranih i prevezenih autobusima) je govorio čitav vrh entiteta i skoro svi visoki političari iz Srbije osim Vučića. Doskorašnja premijerka i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je poručila da je „važno je da se Srbija i Republika Srpska drže zajedno, a da će oni koji su sada na vlasti u Srbiji …uvek biti uz Republiku Srpsku i srpski narod“. Sa skupa su se čule priče o stradanjima Srba i  poruke da neće dozvoliti da srpski narod bude proglašen za genocidan. Skupu u Banja Luci nije prisustvovao niko od lidera  provučićevih stranaka iz Crne Gore  iako su prije toga bili na proslavi antiustavnog Dana RS i dobili na bini zadnji red –  gdje Crna Gora i pripada u svim velikosrpskim projekcijama.

Međutim, javni komentar, tj. „legitimno pitanje“ predsjednika Jakova Milatovića „u kojem kontekstu su prisustvovali vježbi“ na Pešteru je naljutilo Kneževića iako ga predsjednik nije direktno  pomenuo. Za Mandića je rekao da je šef Skupštine, pa samim tim i član Savjeta za odbranu i bezbednost i da je siguran da će on odgovoriti na pitanje. Odgovorio je ipak Knežević rekavši da ga to pita čovjek koji je pobijedio Mila Đukanovića u drugom predsjedničkom krugu „zahvaljujući glasovima Srba iz Crne Gore“. Knežević je dodao da je Vojska CG na čijem je čelu Milatović poznata po švercu kokaina njenih oficira i da su  bivši pripadnici vojske „osumnjičeni za teška ubistva u klanovskim obračunima“ pa tako nema prava predsjednik da mu postavlja takva pitanja. Knežević zgodno zaboravlja da se sve to događalo dok je vojskom upravljao i dalje Vučićev prijatelj i saveznik Đukanović i da je Vučić direktno pomogao Đukanoviću da budu i on i Mandić prvostepeno osuđeni na 5 godina zatvora u montiranoj aferi Državni udar.

Pored „lidera srpskog naroda u CG“ je stajao i srbijanski ministar odbrane Vučević, budući premijer i akter brojnih korupcionaških afera i spona sa narko dilerima koji su pod zaštitom srbijanske Prve familije. Knežević se sigurno nije usudio pitati Vučića za kriminal i korupciju koja razara Srbiju i što su Europolovi SKY transkripti dodatno potvrdili.

Po snimcima do kojih je došla kosovska policija, upravo je lokalni Pablo Eskobar, kako su označili Milana Radoičića – jednog od „lidera srpskog naroda na Kosmetu“ dobio i oružje i obuku na obližnjem poligonu srbijanske vojske za teroristički upad na sjever Kosova. Na kraju, kad se radi o postavljanju pitanja, Mandić i Knežević, nikako da pitaju Vučića u „ime srpskog naroda u CG“ kako to da on štiti Svetozara Marovića od zatvorske kazne i još mu omogućava da širi biznis po Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo