Povežite se sa nama

INTERVJU

PROJEKAT FOUR: Infuzija umjetnosti

Objavljeno prije

na

Ideja projekta FOUR podrazumijeva da se otvaranje i sama izložba produkcijski kvalitetno i profesionalno realizuje i na taj način isprate standardi organizacije svjetskih kulturnih događaja s jedne, a sa druge strane da uvedemo novitete na crnogorsku likovnu scenu po pitanju prezentacije likovne umjetnosti. Projekat se realizuje u organizaciji produkcije ENTER na čelu sa Vanjom Kljajević – projekt menadžerom i Filipom Đurišićem, izvršnim direktorom organizacije. Sa autorima FOUR-a pričali smo o ideji, cilju i sadržaju projekta.

MONITOR: Šta je krajnji cilj projekta Four?
FOUR: Cilj projekta FOUR je realizacija četiri izložbe, četiri autora na teritoriji Crne Gore sa izazovom vaninstitucionalnog predstavljanja. Uz koncepcijski dobro osmišljen program otvaranja i kvalitetno produkcijski organizovane izložbe želimo da vratimo publici likovni rad, da skinemo famu sa predstave da se umjetnost stvara samo za one koji je „razumiju” i da vratimo umjetnost svima koji je vole i trebaju. Svaka za sebe izložba u okviru svog programa otvaranja ima posebne karakteristike. Ono što je za sve zajedničko je isticanje položaja umjetnika, umjetničkog rada i publike koji se nalaze na društvenoj margini.

MONITOR: Možete li reći nešto o cijelom procesu nastajanja jedne ovakve izložbe.
FOUR: Stvaralački proces i na kraju likovni rad je potpuno nezavisan od osmišljavanja koncepta otvaranja i realizacije izložbe u okviru projekta FOUR. Do sada su realizovane tri izložbe. Prva pod nazivom FOUR je realizovana u kafe baru Galerija u Podgorici gdje se i razvila ideja projekta. Izabrali smo mjesto gdje se ljudi okupljaju i druže. Ne želimo da čekamo publiku da dođe do našeg rada već naš rad izlažemo tamo gdje je publika, to je bilo polazište prve izložbe. Izložbu je otvorio crnogorski glumac Dušan Kovačević koji je odigrao scenu ,,klasičnog otvaranja izložbe” po tekstu Gorana Ćetkovića Ćenta koji sarkastično govori o konfuziji i nebliskosti sa umjetničkim radom koji se stvara kod uobičajenog otvaranja izložbi u galerijama. Izložbu su činili po četiri rada Ivana Đurišića, Srđana Ilinčića, Marka Markovića i Srđe Radulovića.

Nakon toga dobili smo poziv od gradonačelnika Cetinja da sledeću izložbu realizujemo u tom gradu. To je bio poseban izazov s obzirom da smo svi akademsko obrazovanje stekli na FLU – Cetinje. Izazov je bio veći kada smo za mjesto izložbe dobili kulturno istorijski spomenik – bolnicu Danilo I. Kada smo obišli prostor više nije bilo nedoumica, neophodna je bila sveobuhvatna hospitalizacija. Našli smo prostor, kulturno istorijski spomenik u stanju ,,kliničke smrti” i odlučili da umjetničke radove pridružimo tom stanju. Pored likovne naša želja je bila da hospitalizujemo i dramsku i muzičku umjetnost. Otvaranje izložbe pod nazivom FOUR – HOSPITALIZACIJA je počelo izvedbom crnogorske glumice Branke Stanić po tekstu književnice Ksenije Popović kojim je umjetnost predstavljena u liku žene koja pati, ali ponosno i prkosno prolazi pored publike i ulazi u bolnicu. Pored dramske na red je došla muzička umjetnost koju je kroz četiri arije predstavila Alisa Popović, operska diva porijeklom Crnogorka, koja živi i radi u Njujorku. Na izložbi FOUR – HOSPITALIZACIJA radove su izložili Ivan Đurišić, Srđa Radulović, Srđan Ilinčić i Vidak Radmilović. Katalog izložbe je takođe u duhu koncepta i njegovo vizuelno rješenje je inspirisano bolničkim kartonom koji smo pronašli u prostoru bolnice. Biografiju, odnosno bolničke kartone autora je napisala diplomirani psiholog Ana Milošević. U pripremi izložbe je učestvovao veliki broj ljudi koji su zbog saosjećanja sa našom idejom bez bilo kakvih nadoknada dali svoj maksimum da sve izgleda na visokom nivou. Danima pred otvaranje izložbe Cetinjani su prilazili i hvalili našu ideju i namjeru. Ono što posebno raduje je to što se na samoj izložbi bilo najviše „običnih” ljudi koje je privukla umjetnost. Izostali su najviše oni koji su tu među prvima trebali da dođu, od kojih su neki slučajno navratili da prime infuziju umjetnosti. Cijeli događaj je snimljen i emitovan kao specijalna emisija na RTV Atlas koja je bila medijski pokrovitelj događaja.

MONITOR: Koliko je klasični galerijski prostor danas potreban umjetnosti?
FOUR: Galerijski prostori sve više podsjećaju na kapele u kojima se na otvaranju izložbe pojavi određeni broj ljudi, mahom rođaka i prijatelja, koji odaju počast radu. Održi se stručni hvalospjev, sve ukupno tužno podsjeća na poslednji pozdrav dragoj nam slici. Poslije otvaranja slike samuju u društvu dežurnog kustosa koji gleda neki od rialiti šoua, tako da imamo dva važna, ali ne i dovoljna čina, rađanje i smrt slike. Ono što nedostaje je primanje umjetnosti, publika.

MONITOR: Natrag u garažu. Da li je ovo nužna stvar u današnjem umjetničkom okruženju?
FOUR: Naš glavni zadatak je da stvaramo, što i radimo. Međutim, ne možemo nezainteresovani stajati ako oko sebe imamo svršene slikare koji ne slikaju nego voze taksi, vajare koji prave krevete i grafičare koji uređuju spavaće sobe, što su sve pošteni poslovi, ali bi trebalo da ih obavljaju ljudi koji su učili za to, a ne stvaraoci koji bi trebalo da utiču na razvoj kulture u društvu. To nas dovodi do situacije da na FLU gdje je do prije deset godina bio prestiž da se upišete na neki od odsjeka danas jedva da se prijavi onoliko studenata koliko se prima. Pitanje koje se nameće je, šta će biti za deset godina? Garažirali smo vrijednosti, nijesu nam neophodne.

Pozvani smo od strane Podgoričkog sajma knjiga du budemo njihovi gosti. Sa oduševljenjem smo prihvatili izlagane u garaži Shoping mola Delta City i konstrusiali sopstvenu garažu. Garažirali smo naše radove. Izložbu je otvorio glumac Nikola Vasiljević koji je izveo tekst Gorana Ćetkovića.

MONITOR: Koliko je cijela priča doprla do publike?
FOUR: Sve je bilo kako treba. Preko 20.000 ljudi je posjetilo sajam. Većina njih je ušlo u našu garažu u kojoj su mogli da osjete duh garažiranih “stvari”. Svi imamo svoju garažu, onu u nama, gdje volimo s vremena na vrijeme da zavirimo i podstaknemo svoj duh da živi. Poruka koncepta otvaranja ove izložbe je potpuno jasna i mislim da smo većinu prisutnih pokrenuli da zavire u svoje garaže.

MONITOR: Promotivnim materijalom izložbe dominiraju pin-up djevojke. Aluzija na popularizaciju kulture ili nešto drugo?
FOUR: Dizajn je jedno od ,,oružja”s kojim projekat FOUR raspolaže i trudimo se da svaku izložbu oplemenimo temetski što autentičnijim, ili sloganom ili samim vizuelnim identitetom štampanog materijala koji je prati. Što se tiče treće po redu izložbe FOURA – GARAGE izabrali smo temu garažiranja tako da je vizuelni – dizajnerski pečat bio u tom pravcu, odatle i pin up posteri kao neizbježan dio GARAGE ambijenta.

MONITOR: U katalogu stoji da ste vas četvorica ,,četiri radnika koja su našla zajednički jezik u želji da promijene odnose između umjetnika i publike”. Koliko mislite da možete uticati na taj odnos?
FOUR: Odnos publike i umjetnosti se gradi, razvija, slabi i iznova jača. To je proces i na taj proces utiče veliki broj faktora. Važno je da svi skupa snažnije rade na unapređivanju trenutne situacije. Mi smo ovo što smo do sad napravili, napravili bez određenih sredstava, redovnih primanja za poslove koje smo radili i posebnih uslova. Ovi rezultati i pažnja koju smo privukli do sada napravili su proizvod dobrih ideja, volje i rada. Ako smo mi uradili ovoliko pod ovim uslovima iskreno vjerujemo da ostale instance koje utiču na unapređivanje odnosa kultura – publika moraju uraditi mnogo više.

MONITOR: Kakvi su dalji planovi Four projekta?
FOUR: Već imamo pripremljene tri ideje od kojih ćemo izabrati jednu koja nam se učini najprihvatljivija. Planiramo da četvrtu po redu izložbu projekta FOUR realizujemo do kraja 2013. Po završetku četvrte izložbe projekat se nastavlja kao FOUR u regionu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo