Povežite se sa nama

INTERVJU

PROJEKAT FOUR: Infuzija umjetnosti

Objavljeno prije

na

Ideja projekta FOUR podrazumijeva da se otvaranje i sama izložba produkcijski kvalitetno i profesionalno realizuje i na taj način isprate standardi organizacije svjetskih kulturnih događaja s jedne, a sa druge strane da uvedemo novitete na crnogorsku likovnu scenu po pitanju prezentacije likovne umjetnosti. Projekat se realizuje u organizaciji produkcije ENTER na čelu sa Vanjom Kljajević – projekt menadžerom i Filipom Đurišićem, izvršnim direktorom organizacije. Sa autorima FOUR-a pričali smo o ideji, cilju i sadržaju projekta.

MONITOR: Šta je krajnji cilj projekta Four?
FOUR: Cilj projekta FOUR je realizacija četiri izložbe, četiri autora na teritoriji Crne Gore sa izazovom vaninstitucionalnog predstavljanja. Uz koncepcijski dobro osmišljen program otvaranja i kvalitetno produkcijski organizovane izložbe želimo da vratimo publici likovni rad, da skinemo famu sa predstave da se umjetnost stvara samo za one koji je „razumiju” i da vratimo umjetnost svima koji je vole i trebaju. Svaka za sebe izložba u okviru svog programa otvaranja ima posebne karakteristike. Ono što je za sve zajedničko je isticanje položaja umjetnika, umjetničkog rada i publike koji se nalaze na društvenoj margini.

MONITOR: Možete li reći nešto o cijelom procesu nastajanja jedne ovakve izložbe.
FOUR: Stvaralački proces i na kraju likovni rad je potpuno nezavisan od osmišljavanja koncepta otvaranja i realizacije izložbe u okviru projekta FOUR. Do sada su realizovane tri izložbe. Prva pod nazivom FOUR je realizovana u kafe baru Galerija u Podgorici gdje se i razvila ideja projekta. Izabrali smo mjesto gdje se ljudi okupljaju i druže. Ne želimo da čekamo publiku da dođe do našeg rada već naš rad izlažemo tamo gdje je publika, to je bilo polazište prve izložbe. Izložbu je otvorio crnogorski glumac Dušan Kovačević koji je odigrao scenu ,,klasičnog otvaranja izložbe” po tekstu Gorana Ćetkovića Ćenta koji sarkastično govori o konfuziji i nebliskosti sa umjetničkim radom koji se stvara kod uobičajenog otvaranja izložbi u galerijama. Izložbu su činili po četiri rada Ivana Đurišića, Srđana Ilinčića, Marka Markovića i Srđe Radulovića.

Nakon toga dobili smo poziv od gradonačelnika Cetinja da sledeću izložbu realizujemo u tom gradu. To je bio poseban izazov s obzirom da smo svi akademsko obrazovanje stekli na FLU – Cetinje. Izazov je bio veći kada smo za mjesto izložbe dobili kulturno istorijski spomenik – bolnicu Danilo I. Kada smo obišli prostor više nije bilo nedoumica, neophodna je bila sveobuhvatna hospitalizacija. Našli smo prostor, kulturno istorijski spomenik u stanju ,,kliničke smrti” i odlučili da umjetničke radove pridružimo tom stanju. Pored likovne naša želja je bila da hospitalizujemo i dramsku i muzičku umjetnost. Otvaranje izložbe pod nazivom FOUR – HOSPITALIZACIJA je počelo izvedbom crnogorske glumice Branke Stanić po tekstu književnice Ksenije Popović kojim je umjetnost predstavljena u liku žene koja pati, ali ponosno i prkosno prolazi pored publike i ulazi u bolnicu. Pored dramske na red je došla muzička umjetnost koju je kroz četiri arije predstavila Alisa Popović, operska diva porijeklom Crnogorka, koja živi i radi u Njujorku. Na izložbi FOUR – HOSPITALIZACIJA radove su izložili Ivan Đurišić, Srđa Radulović, Srđan Ilinčić i Vidak Radmilović. Katalog izložbe je takođe u duhu koncepta i njegovo vizuelno rješenje je inspirisano bolničkim kartonom koji smo pronašli u prostoru bolnice. Biografiju, odnosno bolničke kartone autora je napisala diplomirani psiholog Ana Milošević. U pripremi izložbe je učestvovao veliki broj ljudi koji su zbog saosjećanja sa našom idejom bez bilo kakvih nadoknada dali svoj maksimum da sve izgleda na visokom nivou. Danima pred otvaranje izložbe Cetinjani su prilazili i hvalili našu ideju i namjeru. Ono što posebno raduje je to što se na samoj izložbi bilo najviše „običnih” ljudi koje je privukla umjetnost. Izostali su najviše oni koji su tu među prvima trebali da dođu, od kojih su neki slučajno navratili da prime infuziju umjetnosti. Cijeli događaj je snimljen i emitovan kao specijalna emisija na RTV Atlas koja je bila medijski pokrovitelj događaja.

MONITOR: Koliko je klasični galerijski prostor danas potreban umjetnosti?
FOUR: Galerijski prostori sve više podsjećaju na kapele u kojima se na otvaranju izložbe pojavi određeni broj ljudi, mahom rođaka i prijatelja, koji odaju počast radu. Održi se stručni hvalospjev, sve ukupno tužno podsjeća na poslednji pozdrav dragoj nam slici. Poslije otvaranja slike samuju u društvu dežurnog kustosa koji gleda neki od rialiti šoua, tako da imamo dva važna, ali ne i dovoljna čina, rađanje i smrt slike. Ono što nedostaje je primanje umjetnosti, publika.

MONITOR: Natrag u garažu. Da li je ovo nužna stvar u današnjem umjetničkom okruženju?
FOUR: Naš glavni zadatak je da stvaramo, što i radimo. Međutim, ne možemo nezainteresovani stajati ako oko sebe imamo svršene slikare koji ne slikaju nego voze taksi, vajare koji prave krevete i grafičare koji uređuju spavaće sobe, što su sve pošteni poslovi, ali bi trebalo da ih obavljaju ljudi koji su učili za to, a ne stvaraoci koji bi trebalo da utiču na razvoj kulture u društvu. To nas dovodi do situacije da na FLU gdje je do prije deset godina bio prestiž da se upišete na neki od odsjeka danas jedva da se prijavi onoliko studenata koliko se prima. Pitanje koje se nameće je, šta će biti za deset godina? Garažirali smo vrijednosti, nijesu nam neophodne.

Pozvani smo od strane Podgoričkog sajma knjiga du budemo njihovi gosti. Sa oduševljenjem smo prihvatili izlagane u garaži Shoping mola Delta City i konstrusiali sopstvenu garažu. Garažirali smo naše radove. Izložbu je otvorio glumac Nikola Vasiljević koji je izveo tekst Gorana Ćetkovića.

MONITOR: Koliko je cijela priča doprla do publike?
FOUR: Sve je bilo kako treba. Preko 20.000 ljudi je posjetilo sajam. Većina njih je ušlo u našu garažu u kojoj su mogli da osjete duh garažiranih “stvari”. Svi imamo svoju garažu, onu u nama, gdje volimo s vremena na vrijeme da zavirimo i podstaknemo svoj duh da živi. Poruka koncepta otvaranja ove izložbe je potpuno jasna i mislim da smo većinu prisutnih pokrenuli da zavire u svoje garaže.

MONITOR: Promotivnim materijalom izložbe dominiraju pin-up djevojke. Aluzija na popularizaciju kulture ili nešto drugo?
FOUR: Dizajn je jedno od ,,oružja”s kojim projekat FOUR raspolaže i trudimo se da svaku izložbu oplemenimo temetski što autentičnijim, ili sloganom ili samim vizuelnim identitetom štampanog materijala koji je prati. Što se tiče treće po redu izložbe FOURA – GARAGE izabrali smo temu garažiranja tako da je vizuelni – dizajnerski pečat bio u tom pravcu, odatle i pin up posteri kao neizbježan dio GARAGE ambijenta.

MONITOR: U katalogu stoji da ste vas četvorica ,,četiri radnika koja su našla zajednički jezik u želji da promijene odnose između umjetnika i publike”. Koliko mislite da možete uticati na taj odnos?
FOUR: Odnos publike i umjetnosti se gradi, razvija, slabi i iznova jača. To je proces i na taj proces utiče veliki broj faktora. Važno je da svi skupa snažnije rade na unapređivanju trenutne situacije. Mi smo ovo što smo do sad napravili, napravili bez određenih sredstava, redovnih primanja za poslove koje smo radili i posebnih uslova. Ovi rezultati i pažnja koju smo privukli do sada napravili su proizvod dobrih ideja, volje i rada. Ako smo mi uradili ovoliko pod ovim uslovima iskreno vjerujemo da ostale instance koje utiču na unapređivanje odnosa kultura – publika moraju uraditi mnogo više.

MONITOR: Kakvi su dalji planovi Four projekta?
FOUR: Već imamo pripremljene tri ideje od kojih ćemo izabrati jednu koja nam se učini najprihvatljivija. Planiramo da četvrtu po redu izložbu projekta FOUR realizujemo do kraja 2013. Po završetku četvrte izložbe projekat se nastavlja kao FOUR u regionu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo