Povežite se sa nama

INTERVJU

PROJEKAT FOUR: Infuzija umjetnosti

Objavljeno prije

na

Ideja projekta FOUR podrazumijeva da se otvaranje i sama izložba produkcijski kvalitetno i profesionalno realizuje i na taj način isprate standardi organizacije svjetskih kulturnih događaja s jedne, a sa druge strane da uvedemo novitete na crnogorsku likovnu scenu po pitanju prezentacije likovne umjetnosti. Projekat se realizuje u organizaciji produkcije ENTER na čelu sa Vanjom Kljajević – projekt menadžerom i Filipom Đurišićem, izvršnim direktorom organizacije. Sa autorima FOUR-a pričali smo o ideji, cilju i sadržaju projekta.

MONITOR: Šta je krajnji cilj projekta Four?
FOUR: Cilj projekta FOUR je realizacija četiri izložbe, četiri autora na teritoriji Crne Gore sa izazovom vaninstitucionalnog predstavljanja. Uz koncepcijski dobro osmišljen program otvaranja i kvalitetno produkcijski organizovane izložbe želimo da vratimo publici likovni rad, da skinemo famu sa predstave da se umjetnost stvara samo za one koji je „razumiju” i da vratimo umjetnost svima koji je vole i trebaju. Svaka za sebe izložba u okviru svog programa otvaranja ima posebne karakteristike. Ono što je za sve zajedničko je isticanje položaja umjetnika, umjetničkog rada i publike koji se nalaze na društvenoj margini.

MONITOR: Možete li reći nešto o cijelom procesu nastajanja jedne ovakve izložbe.
FOUR: Stvaralački proces i na kraju likovni rad je potpuno nezavisan od osmišljavanja koncepta otvaranja i realizacije izložbe u okviru projekta FOUR. Do sada su realizovane tri izložbe. Prva pod nazivom FOUR je realizovana u kafe baru Galerija u Podgorici gdje se i razvila ideja projekta. Izabrali smo mjesto gdje se ljudi okupljaju i druže. Ne želimo da čekamo publiku da dođe do našeg rada već naš rad izlažemo tamo gdje je publika, to je bilo polazište prve izložbe. Izložbu je otvorio crnogorski glumac Dušan Kovačević koji je odigrao scenu ,,klasičnog otvaranja izložbe” po tekstu Gorana Ćetkovića Ćenta koji sarkastično govori o konfuziji i nebliskosti sa umjetničkim radom koji se stvara kod uobičajenog otvaranja izložbi u galerijama. Izložbu su činili po četiri rada Ivana Đurišića, Srđana Ilinčića, Marka Markovića i Srđe Radulovića.

Nakon toga dobili smo poziv od gradonačelnika Cetinja da sledeću izložbu realizujemo u tom gradu. To je bio poseban izazov s obzirom da smo svi akademsko obrazovanje stekli na FLU – Cetinje. Izazov je bio veći kada smo za mjesto izložbe dobili kulturno istorijski spomenik – bolnicu Danilo I. Kada smo obišli prostor više nije bilo nedoumica, neophodna je bila sveobuhvatna hospitalizacija. Našli smo prostor, kulturno istorijski spomenik u stanju ,,kliničke smrti” i odlučili da umjetničke radove pridružimo tom stanju. Pored likovne naša želja je bila da hospitalizujemo i dramsku i muzičku umjetnost. Otvaranje izložbe pod nazivom FOUR – HOSPITALIZACIJA je počelo izvedbom crnogorske glumice Branke Stanić po tekstu književnice Ksenije Popović kojim je umjetnost predstavljena u liku žene koja pati, ali ponosno i prkosno prolazi pored publike i ulazi u bolnicu. Pored dramske na red je došla muzička umjetnost koju je kroz četiri arije predstavila Alisa Popović, operska diva porijeklom Crnogorka, koja živi i radi u Njujorku. Na izložbi FOUR – HOSPITALIZACIJA radove su izložili Ivan Đurišić, Srđa Radulović, Srđan Ilinčić i Vidak Radmilović. Katalog izložbe je takođe u duhu koncepta i njegovo vizuelno rješenje je inspirisano bolničkim kartonom koji smo pronašli u prostoru bolnice. Biografiju, odnosno bolničke kartone autora je napisala diplomirani psiholog Ana Milošević. U pripremi izložbe je učestvovao veliki broj ljudi koji su zbog saosjećanja sa našom idejom bez bilo kakvih nadoknada dali svoj maksimum da sve izgleda na visokom nivou. Danima pred otvaranje izložbe Cetinjani su prilazili i hvalili našu ideju i namjeru. Ono što posebno raduje je to što se na samoj izložbi bilo najviše „običnih” ljudi koje je privukla umjetnost. Izostali su najviše oni koji su tu među prvima trebali da dođu, od kojih su neki slučajno navratili da prime infuziju umjetnosti. Cijeli događaj je snimljen i emitovan kao specijalna emisija na RTV Atlas koja je bila medijski pokrovitelj događaja.

MONITOR: Koliko je klasični galerijski prostor danas potreban umjetnosti?
FOUR: Galerijski prostori sve više podsjećaju na kapele u kojima se na otvaranju izložbe pojavi određeni broj ljudi, mahom rođaka i prijatelja, koji odaju počast radu. Održi se stručni hvalospjev, sve ukupno tužno podsjeća na poslednji pozdrav dragoj nam slici. Poslije otvaranja slike samuju u društvu dežurnog kustosa koji gleda neki od rialiti šoua, tako da imamo dva važna, ali ne i dovoljna čina, rađanje i smrt slike. Ono što nedostaje je primanje umjetnosti, publika.

MONITOR: Natrag u garažu. Da li je ovo nužna stvar u današnjem umjetničkom okruženju?
FOUR: Naš glavni zadatak je da stvaramo, što i radimo. Međutim, ne možemo nezainteresovani stajati ako oko sebe imamo svršene slikare koji ne slikaju nego voze taksi, vajare koji prave krevete i grafičare koji uređuju spavaće sobe, što su sve pošteni poslovi, ali bi trebalo da ih obavljaju ljudi koji su učili za to, a ne stvaraoci koji bi trebalo da utiču na razvoj kulture u društvu. To nas dovodi do situacije da na FLU gdje je do prije deset godina bio prestiž da se upišete na neki od odsjeka danas jedva da se prijavi onoliko studenata koliko se prima. Pitanje koje se nameće je, šta će biti za deset godina? Garažirali smo vrijednosti, nijesu nam neophodne.

Pozvani smo od strane Podgoričkog sajma knjiga du budemo njihovi gosti. Sa oduševljenjem smo prihvatili izlagane u garaži Shoping mola Delta City i konstrusiali sopstvenu garažu. Garažirali smo naše radove. Izložbu je otvorio glumac Nikola Vasiljević koji je izveo tekst Gorana Ćetkovića.

MONITOR: Koliko je cijela priča doprla do publike?
FOUR: Sve je bilo kako treba. Preko 20.000 ljudi je posjetilo sajam. Većina njih je ušlo u našu garažu u kojoj su mogli da osjete duh garažiranih “stvari”. Svi imamo svoju garažu, onu u nama, gdje volimo s vremena na vrijeme da zavirimo i podstaknemo svoj duh da živi. Poruka koncepta otvaranja ove izložbe je potpuno jasna i mislim da smo većinu prisutnih pokrenuli da zavire u svoje garaže.

MONITOR: Promotivnim materijalom izložbe dominiraju pin-up djevojke. Aluzija na popularizaciju kulture ili nešto drugo?
FOUR: Dizajn je jedno od ,,oružja”s kojim projekat FOUR raspolaže i trudimo se da svaku izložbu oplemenimo temetski što autentičnijim, ili sloganom ili samim vizuelnim identitetom štampanog materijala koji je prati. Što se tiče treće po redu izložbe FOURA – GARAGE izabrali smo temu garažiranja tako da je vizuelni – dizajnerski pečat bio u tom pravcu, odatle i pin up posteri kao neizbježan dio GARAGE ambijenta.

MONITOR: U katalogu stoji da ste vas četvorica ,,četiri radnika koja su našla zajednički jezik u želji da promijene odnose između umjetnika i publike”. Koliko mislite da možete uticati na taj odnos?
FOUR: Odnos publike i umjetnosti se gradi, razvija, slabi i iznova jača. To je proces i na taj proces utiče veliki broj faktora. Važno je da svi skupa snažnije rade na unapređivanju trenutne situacije. Mi smo ovo što smo do sad napravili, napravili bez određenih sredstava, redovnih primanja za poslove koje smo radili i posebnih uslova. Ovi rezultati i pažnja koju smo privukli do sada napravili su proizvod dobrih ideja, volje i rada. Ako smo mi uradili ovoliko pod ovim uslovima iskreno vjerujemo da ostale instance koje utiču na unapređivanje odnosa kultura – publika moraju uraditi mnogo više.

MONITOR: Kakvi su dalji planovi Four projekta?
FOUR: Već imamo pripremljene tri ideje od kojih ćemo izabrati jednu koja nam se učini najprihvatljivija. Planiramo da četvrtu po redu izložbu projekta FOUR realizujemo do kraja 2013. Po završetku četvrte izložbe projekat se nastavlja kao FOUR u regionu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo