Povežite se sa nama

OKO NAS

Put putuje heroin

Objavljeno prije

na

Dok strane obavještajne službe upozoravaju da je Kosovo na takozvanoj avganistanskoj transverzali najveće skladište heroina na Balkanu, i da iz te države dnevno izađe na stotine kilograma ove opojne droge na putu prema zapadnim zemljama, na prelazu iz te susjedne države prema Crnoj Gori, na udarnom i najfrekventnijem graničnom prelazu Kula, ni pogranična policija, ni carina ne posjeduju skener, rendgen, niti bilo kakvu drugu opremu za praćenje, otkrivanje i pronalaženje narkotika. Takvu opremu, bez koje je rat s narkodilerima u razvijenim zemljama nezamisliv, carina i policija ne posjeduju ni na drugim graničnim prelazima u Crnoj Gori. Monitorov dobro obaviješteni izvor kaže da skener za otkrivanje narkotika u Crnoj Gori imaju jedino carina i policija u Luci Bar.

„Ni jedan drugi granični prelaz u našoj državi nema skener i rendgen, ili neku drugu tehničku opremu koja bi pomogla u otkrivanju narko tovara koji prolaze preko naših granica”, objašnjava naš izvor.

Pri tim činjenicama nije nevjerovatno da narko dileri na ovim prostorima idu ne jedan nego mnogo više koraka ispred onih koji treba da im budu prepreka na putu. To bi faktički moglo značiti da ako nijeste, policijski kazano, „bezbjednosno interesantni”, ako nijeste „predmet operativnog rada, praćenja i nadgledanja”, s Kosova u Crnu Goru heroin možete nositi i u džepovima!

O nedostatku tehnike kao hendikepu za kvalitetniji rad na otkrivanju narkotika govore i neki od carinika na Kuli. „Ne može se reći da ne postoji znanje u našoj službi. Ali jedno je znanje, a drugo tehnika. Potrebni su nam skeneri i rendgeni, a kada ćemo ih imati – ne znamo. Potrebni su nam, takođe, i ljudi koji bi se samo tome posvetili, takozvani slobodnjaci”, kaže jedan od carinika, koji ne želi da mu se pominje ime.

Zbog toga ne treba da čudi podatak da je dilovanje droge najjača privredna grana na sjeveru. Svojevremeno je objavljen podatak da samo u glavnom gradu Švajcarske oko dvjesta Crnogoraca, uglavnom iz Berana i Rožaja, diluju narkotike. Laka i brza zarada, želja za džipovima i drugim statusnim simbolima, očigledno lakomo na put narkodilerstva odvodi besposlene crnogorske mladiće. Računica je jasna. Nekoliko hiljada eura za kilogram, uslovno rečeno, čistijeg heroina, na krajnjem, čak i crnogorskom tržištu pretvara se u sumu i do 150 hiljada.

Od jednog kilograma heroina s polazne tačke, u lancu dilera, do krajnjeg kupca, pravi se i do pet kilograma, ili pet hiljada grama droge „obogaćene” svim i svačim, od brašna do mišomora. Tako je jedan od dilera koji je uhvaćen sa sto grama heroina, priznao da je i sam na tako prljav heroin dodavao šećer u prahu. Na deset grama droge, još dva grama šećera. I prodavao po cijeni od 30 eura za gram. Naravno, u trgovini na malo. Trgovina na veliko bitno je drugačija.

U analizi koju je Centar za mir na Balkanu uradio još prije više od deset godina, podsjeća se na podatak njemačke policije koja tvrdi da kosovski Albanci uvoze 80 odsto evropskog heroina, te da upravo zbog toga mnogi evropski korisnici nezakonitu drogu nazivaju ,,Albanka”. U ovoj analizi se navodi da je heroin vrijedan 12 puta svoje težine u zlatu. Kilogram heroina na Tajlandu je vrijedan hiljadu američkih dolara, u Kanadi ima veleprodajnu vrijednost 110 hiljada USD, dok mu ulična vrijednost dostiže čak 800 hiljada američkih dolara.

Prema informacijama Američke agencije za borbu protiv droge (DEA), herion koji prolazi preko Kosova potiče iz Avganistana, koji je još 1999. godine prevazišao Burmu kao najvećeg svjetskog proizvođača maka. Heroinska baza putuje odatle kroz Iran u Tursku, gdje se rafinira, a onda dolazi u ruke Albanaca koji operišu iz gradova na granici s Makedonijom, Albanijom i Srbijom. U analizi Centra za mir na Balkanu navodi se i podatak američkog Stejt Departmenta da svakog mjeseca kroz Tursku prođe četiri do šest tona heroina. Vrijednost heroina, koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište, tada je procijenjena na oko 400 milijardi američkih dolara godišnje.

Naš izvor iz crnogorske policije kaže da su zbog svih ovih podataka, Crnoj Gori što prije neophodni tehnički uređaji na granicama, makar onakvi kakve imaju Makedonija, Hrvatska i Slovenija.

„Postoji veliki broj tih uređaja koji se koriste u razvijenim evropskim državama. Mi ne možemo sve imati. Ali mi nije jasno da se, za početak ne mogu nabaviti mobilni skeneri koji koštaju svega nešto preko trideset hiljada eura. To nije veliki skener koji ima Luka Bar, i kakav posjeduju Makedonci, ali je dovoljno dobar za otkrivanje narkotika i druge švercerske robe”, objašnjava naš izvor iz policije.

Još neki od uređaja neophodnih na crnogorskim graničnim prelazima su ručne termovizijske kamere, kao i optičke sonde.

„Neophodan je i fiberskop, koji služi za pretragu rezervoara za gorivo. Zatim, takozvani baster. To je uređaj koji omogućava identifikaciju skrivenih predmeta od drveta”, kaže Monitorov izvor.

Prema njegovim riječima, ni postojeći rendgeni na aerodromima nijesu zadovoljavajućeg kvaliteta, a slične rendgene bi morali da imaju i ostali granični prelazi. Pored svega toga potreban je i ručni alat na svakom graničnom prelazu.

„Na kraju, na graničnim prelazima neophodni su i psi, obučeni za otkrivanje droge. Pse trenutno nema nijedan granični prelaz na sjeveru Crne Gore. Ali, sve da ih i imamo, nama će opet nedostajati obučeni ljudi. Ne može složeni posao na carini raditi bilo ko. Neko ko je, recimo, zapošljen samo zbog toga što je u nekoj partiji, ili mu je to čak jedina preporuka”, kaže naš policijski izvor.

Jedan zapadni diplomata na službi na Balkanu iznio je skoro nevjerovatne procjene obavještajnih izvora da se na području Kosova, Albanije i zapadne Makedonije u svakom trenutku nalazi bar sedam tona heroina spremnog za put na zapad. Da li je pri tome dopustivo da zemlja u fazi pregovora s EU, kao što je Crna Gora, nema skenere, rendgene i drugu neophodnu opremu na svojim graničnim prelazima?

„Opremu o kojoj pričamo treba hitno nabaviti makar za granične prelaze Kula, Božaj, Sukobin, Dračenovac, Dobrakovo i Debeli Brijeg. Naravno i za aerodrome u Tivtu i Podgorici. To je pretpostavka za borbu ne samo protiv narkodilera, već i protiv švercera oružja, pa i svih drugih vrsta prekograničnog šverca”, tvrdi Monitorov izvor.

On vjeruje da nijesu samo materijalna sredstva u pitanju, već i volja da se to stvarno i uradi, odnosno nabavi.

„Nekome to možda nije cilj. Možda nekome ovakvo stanje na graničnim prelazima odgovara – haos, neznanje i nedostatak opreme. S dobrim kadrovima i opremom, nekome bi, sasvim sigurno, bili ugroženi poslovni interesi”, kaže naš dobro obaviješteni izvor.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo