Povežite se sa nama

OKO NAS

Put putuje heroin

Objavljeno prije

na

Dok strane obavještajne službe upozoravaju da je Kosovo na takozvanoj avganistanskoj transverzali najveće skladište heroina na Balkanu, i da iz te države dnevno izađe na stotine kilograma ove opojne droge na putu prema zapadnim zemljama, na prelazu iz te susjedne države prema Crnoj Gori, na udarnom i najfrekventnijem graničnom prelazu Kula, ni pogranična policija, ni carina ne posjeduju skener, rendgen, niti bilo kakvu drugu opremu za praćenje, otkrivanje i pronalaženje narkotika. Takvu opremu, bez koje je rat s narkodilerima u razvijenim zemljama nezamisliv, carina i policija ne posjeduju ni na drugim graničnim prelazima u Crnoj Gori. Monitorov dobro obaviješteni izvor kaže da skener za otkrivanje narkotika u Crnoj Gori imaju jedino carina i policija u Luci Bar.

„Ni jedan drugi granični prelaz u našoj državi nema skener i rendgen, ili neku drugu tehničku opremu koja bi pomogla u otkrivanju narko tovara koji prolaze preko naših granica”, objašnjava naš izvor.

Pri tim činjenicama nije nevjerovatno da narko dileri na ovim prostorima idu ne jedan nego mnogo više koraka ispred onih koji treba da im budu prepreka na putu. To bi faktički moglo značiti da ako nijeste, policijski kazano, „bezbjednosno interesantni”, ako nijeste „predmet operativnog rada, praćenja i nadgledanja”, s Kosova u Crnu Goru heroin možete nositi i u džepovima!

O nedostatku tehnike kao hendikepu za kvalitetniji rad na otkrivanju narkotika govore i neki od carinika na Kuli. „Ne može se reći da ne postoji znanje u našoj službi. Ali jedno je znanje, a drugo tehnika. Potrebni su nam skeneri i rendgeni, a kada ćemo ih imati – ne znamo. Potrebni su nam, takođe, i ljudi koji bi se samo tome posvetili, takozvani slobodnjaci”, kaže jedan od carinika, koji ne želi da mu se pominje ime.

Zbog toga ne treba da čudi podatak da je dilovanje droge najjača privredna grana na sjeveru. Svojevremeno je objavljen podatak da samo u glavnom gradu Švajcarske oko dvjesta Crnogoraca, uglavnom iz Berana i Rožaja, diluju narkotike. Laka i brza zarada, želja za džipovima i drugim statusnim simbolima, očigledno lakomo na put narkodilerstva odvodi besposlene crnogorske mladiće. Računica je jasna. Nekoliko hiljada eura za kilogram, uslovno rečeno, čistijeg heroina, na krajnjem, čak i crnogorskom tržištu pretvara se u sumu i do 150 hiljada.

Od jednog kilograma heroina s polazne tačke, u lancu dilera, do krajnjeg kupca, pravi se i do pet kilograma, ili pet hiljada grama droge „obogaćene” svim i svačim, od brašna do mišomora. Tako je jedan od dilera koji je uhvaćen sa sto grama heroina, priznao da je i sam na tako prljav heroin dodavao šećer u prahu. Na deset grama droge, još dva grama šećera. I prodavao po cijeni od 30 eura za gram. Naravno, u trgovini na malo. Trgovina na veliko bitno je drugačija.

U analizi koju je Centar za mir na Balkanu uradio još prije više od deset godina, podsjeća se na podatak njemačke policije koja tvrdi da kosovski Albanci uvoze 80 odsto evropskog heroina, te da upravo zbog toga mnogi evropski korisnici nezakonitu drogu nazivaju ,,Albanka”. U ovoj analizi se navodi da je heroin vrijedan 12 puta svoje težine u zlatu. Kilogram heroina na Tajlandu je vrijedan hiljadu američkih dolara, u Kanadi ima veleprodajnu vrijednost 110 hiljada USD, dok mu ulična vrijednost dostiže čak 800 hiljada američkih dolara.

Prema informacijama Američke agencije za borbu protiv droge (DEA), herion koji prolazi preko Kosova potiče iz Avganistana, koji je još 1999. godine prevazišao Burmu kao najvećeg svjetskog proizvođača maka. Heroinska baza putuje odatle kroz Iran u Tursku, gdje se rafinira, a onda dolazi u ruke Albanaca koji operišu iz gradova na granici s Makedonijom, Albanijom i Srbijom. U analizi Centra za mir na Balkanu navodi se i podatak američkog Stejt Departmenta da svakog mjeseca kroz Tursku prođe četiri do šest tona heroina. Vrijednost heroina, koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište, tada je procijenjena na oko 400 milijardi američkih dolara godišnje.

Naš izvor iz crnogorske policije kaže da su zbog svih ovih podataka, Crnoj Gori što prije neophodni tehnički uređaji na granicama, makar onakvi kakve imaju Makedonija, Hrvatska i Slovenija.

„Postoji veliki broj tih uređaja koji se koriste u razvijenim evropskim državama. Mi ne možemo sve imati. Ali mi nije jasno da se, za početak ne mogu nabaviti mobilni skeneri koji koštaju svega nešto preko trideset hiljada eura. To nije veliki skener koji ima Luka Bar, i kakav posjeduju Makedonci, ali je dovoljno dobar za otkrivanje narkotika i druge švercerske robe”, objašnjava naš izvor iz policije.

Još neki od uređaja neophodnih na crnogorskim graničnim prelazima su ručne termovizijske kamere, kao i optičke sonde.

„Neophodan je i fiberskop, koji služi za pretragu rezervoara za gorivo. Zatim, takozvani baster. To je uređaj koji omogućava identifikaciju skrivenih predmeta od drveta”, kaže Monitorov izvor.

Prema njegovim riječima, ni postojeći rendgeni na aerodromima nijesu zadovoljavajućeg kvaliteta, a slične rendgene bi morali da imaju i ostali granični prelazi. Pored svega toga potreban je i ručni alat na svakom graničnom prelazu.

„Na kraju, na graničnim prelazima neophodni su i psi, obučeni za otkrivanje droge. Pse trenutno nema nijedan granični prelaz na sjeveru Crne Gore. Ali, sve da ih i imamo, nama će opet nedostajati obučeni ljudi. Ne može složeni posao na carini raditi bilo ko. Neko ko je, recimo, zapošljen samo zbog toga što je u nekoj partiji, ili mu je to čak jedina preporuka”, kaže naš policijski izvor.

Jedan zapadni diplomata na službi na Balkanu iznio je skoro nevjerovatne procjene obavještajnih izvora da se na području Kosova, Albanije i zapadne Makedonije u svakom trenutku nalazi bar sedam tona heroina spremnog za put na zapad. Da li je pri tome dopustivo da zemlja u fazi pregovora s EU, kao što je Crna Gora, nema skenere, rendgene i drugu neophodnu opremu na svojim graničnim prelazima?

„Opremu o kojoj pričamo treba hitno nabaviti makar za granične prelaze Kula, Božaj, Sukobin, Dračenovac, Dobrakovo i Debeli Brijeg. Naravno i za aerodrome u Tivtu i Podgorici. To je pretpostavka za borbu ne samo protiv narkodilera, već i protiv švercera oružja, pa i svih drugih vrsta prekograničnog šverca”, tvrdi Monitorov izvor.

On vjeruje da nijesu samo materijalna sredstva u pitanju, već i volja da se to stvarno i uradi, odnosno nabavi.

„Nekome to možda nije cilj. Možda nekome ovakvo stanje na graničnim prelazima odgovara – haos, neznanje i nedostatak opreme. S dobrim kadrovima i opremom, nekome bi, sasvim sigurno, bili ugroženi poslovni interesi”, kaže naš dobro obaviješteni izvor.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo