Ljilja Raičević, jedna od dvije kandidatkinje na konkursu za direktoricu te ustanove, za Monitor tvrdi da je postupak izbora bio netransparentan, te da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu

Krajem prošlog mjeseca za direktoricu JU Srednja medicinska škola Podgorica reizabrana je Kristina Radoman. Njena protivkandidatkinja Ljiljana Raičević tvrdi za Monitor da izborni postupak nije bio transprentan, i da se ovim izborom šalje duboko problematična poruka zaposlenima u obrazovanju i široj javnosti.

Ona kaže da joj komisija nije dozvolila da prisustvuje intervjuu protivkandidatkinje, iako je takva praksa bila dozvoljena u drugim obrazovnim ustanovama u istom izbornom procesu. ,,Ovakvo neujednačeno postupanje otvara ozbiljna pitanja o jednakim uslovima za sve kandidate i narušava povjerenje u regularnost procedure”, navodi Raičević za Monitor.

U obrazloženju odluke o izboru direktora, Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, koje potpisuje ministarka Anđela Jakšić-Stojanović, u koju je Monitor imao uvid, navodi se samo da je kandidatkinja  Radoman na pisanom radu i na intevjuu ostvarila 33,33 boda, dok je kandidatkinja Raičević imala 31,33 boda.

Istog dana kada je donijeta odluka o reizboru direktorke Radoman, 26. januara, Agencija za mirno rješavanje radnih sporova donijela je rješenje o obustavljanju postupka koji je Ljiljana Raičević pokrenula protiv Stručne medicinske škole zbog zlostavljanja na radu – mobinga. Razlog: niko se iz  ove škole nije pojavio na raspravi. Umjesto toga,  dostavili su pisanu izjavu da se prema svim zaposlenima, pa i prema Raičević, odnose sa poštovanjem i međusobnim uvažavanjem. Preporučili su i da se zaštita može potražiti u postupcima koje predviđa zakon.

Raičević i na odluku o imenovanju direktorice ima pravo žalbe Agenciji ili sudu. Međutim, poučena prethodnim iskustvom, kaže da je iscrpljena borbom za svoja prava te da je obeshrabruje odluka Agencije, a da su sudski sporovi skupi.

Odnos između profesorice Raičević i direktorice Radoman protekle godine je bio često tema medija koji su izvještavali o sudskim sporovima koje je JU Srednja medicinska škola gubila. Sud je pravosnažno utvrdio neosnovani disciplinski postupak protiv Raičević, a donijeta je i prvostepena sudska odluka o nezakonitom otkazu koji je dobila.

,,Poruka koja se ovim izborom prenosi jeste da se kršenje zakona prema zaposlenima, gubljenje sudskih sporova i nanošenje štete ustanovi ne smatraju preprekom za dobijanje novog mandata”, kaže Raičević.

Nakon dvije godine sudanije zbog disciplinskog postupka, u martu 2025. Viši sud u Podgorici donio je pravosnažnu odluku kojom se potvrđuje prvostepena presuda u korist Raičević. Ona je kroz disiplinski postupak bila optužena da nije ispoštovala radno vrijeme tokom izvođenja praktične nastave. Sud je odbio žalbu Medicinske škole kao neosnovanu, naglašavajući da nijesu dostavljeni konkretni i valjani dokazi kojima bi se potkrijepile tvrdnje o navodnom kašnjenju zaposlenog. Presudom je Medicinska škola dužna da Raičević nadoknadi troškove u iznosu od 1.134 eura.

U decembru 2024. Raičević je poštom obaviještena o tome da je dobila otkaz jer je navodno neobjektivno ocijenila dva učenika istog odjeljenja četvrtog razreda koji su tražili komisijsko ispitivanje. Komisija je 30. oktobra procijenila da jedan učenik zna više od dobijene dvojke i ispravila ocjenu na četiri, a istu odluku donijeli su pet dana kasnije (4. novembra) i za drugog.

Raičević je tada javno reagovala tvrdeći da se radi o revanšizmu s obzirom na to da ,,tri godine trpi mobing od direktorice”.

,,Primjeri ovakvog ponašanja su brojni, a pored ostalog, su se sastojali u vođenju potpuno neosnovanog disciplinskog postupka koji je sud već proglasio nezakonitim. Takođe, optužila me je da sam falsifikovala svjedočanstvo, pa sam se zbog toga obratila tadašnjem ministru Miomiru Vojinoviću, koji je donio rješenje u kom se navodi da sam sve radila kako treba. Zlostavljanje na radnom mjestu koje sam trpjela narušilo je moje zdravlje o čemu posjedujem medicinsku dokumentaciju”, kazala je Raičević.

Nakon što su saznali za otkaz, dio roditelja odjeljenja drugog razreda kojem je Raičević bila razredni starješina, protestom je tražio da se ona vrati na posao.

Osnovni sud u Podgorici je u avgustu prošle godine utvrdio da je Raičević nezakonito otpuštena. Obrazloženo je da odluka o otkazu ne sadrži tačno precizirano mjesto i vrijeme izvršenja radne povrede, da je ista nezakonita i kao takva ne može proizvoditi pravno dejstvo. Problematizovana je i činjenica da profesorica Raičević nije dobila ni mogućnost da se izjasni na navode iz upozorenja pred otkaz. Umjesto toga, otkaz joj je uručio poštar.

Medicinska škola se žalila na ovu prvostepenu odluku pa je predmet pred Višim sudom.

Nakon odluke Osnovnog suda, u septembru prošle godine, direktorica Radoman je za medije kazala da je ,,bivša zaposlena Ljilja Raičević” u toku čitavog trajanja postupka, iznošenjem ,,raznih nepotpunih i netačnih informacija u raznim medijima”, pokušala da ,,izvrši jednu vrstu pritiska” na nju i na školu, kao i na sam sud. ,,Komentarisanje i izlaženje u medijima sa presudama koje nijesu stekle svojstvo pravosnažnosti, u predmetima u kojim je, dakle, postupak u toku takođe je na izvjestan način neprimjereno”, kazala je Radoman.

Raičević smatra da obrazovne ustanove imaju posebnu društvenu odgovornost. ,,Njima su potrebni rukovodioci čiji autoritet počiva na poštovanju zaposlenih i učenika, na zakonitom radu i uvažavanju institucija sistema. U situacijama kada postoje bolji kandidati i jasna potreba za promjenama, insistiranje na kontinuitetu ovakvog rukovođenja ne može se smatrati korakom ka unapređenju obrazovanja. Izbori koji zanemaruju ove principe ne šalju poruku da će obrazovni sistem biti bolji, pravedniji i kvalitetniji — naprotiv, produbljuju nepovjerenje i ostavljaju ozbiljne posljedice po radnu atmosferu i obrazovni proces”, zaključuje Raičević.

Predrag NIKOLIĆ

Na sjeveru Crne Gore veliki broj sela koristi vodu iz takozvanih seoskih vodovoda koji nijesu pod upravom javnih komunalnih preduzeća, a često ni pod redovnim zdravstvenim nadzorom. Obavještenja o neispravnoj vodi objavljuju se šturo i sa zakašnjenjem, bez ključnih informacija o uzorkovanju i rizicima po zdravlje

Na sajtovima lokalnih uprava sjevernih opština često se nađu obavještenja u kojima se informišu mještani nekog sela da voda sa izvorišta koje koriste nije za piće. Riječ je o šturim informacijama, u kojima nema podataka ni kada je uzorkovanje obavljeno, ni kada će biti ponovljeno, niti ko ga je inicirao. Obično se radi o seoskim vodovodima, kojima ne gazduju lokalna preduzeća za vodosnabdijevanje, a takvih je na sjeveru mnogo.

Problema je ništa manje i kada je riječ o uglavnom dotrajaloj seoskoj infrastrukturi, izgrađenoj od zastarjelih materijala, pa pukotine i spojevi na cijevima omogućavaju prodor zagađenja. Nedostatak finansijskih i kadrovskih resursa za redovan i sveobuhvatan monitoring kvaliteta vode dodatno doprinosi problemu. Uzorkovanje se  ne obavlja dovoljno često, posebno u ruralnim područjima, a lokalnim upravama nedostaju i precizni podaci sa kojih se sve vodozvorišta i u kojem obimu uzima voda za piće.

Prema Zakonu o obezbjeđivanju zdravstveno ispravne vode za ljudsku upotrebu, seoski vodovod je sistem za snabdijevanje vodom za piće seoskog naselja ili njegovog dijela, koji ima manje od 200 stanovnika ili čija prosječna godišnja potreba za vodom nije veća od 100 m3 na dan (1,16 l/s). Takva  je većina onih iz kojih se snabdijevaju mještani sela na sjeveru.

Ti sistemi najčešće funkcionišu na principu samoupravljanja, u organizaciji mjesnih zajednica, udruženja građana ili samih mještana, i uglavnom nisu dio komercijalnih mreža javnih vodovodnih preduzeća. Upravo tu se otvara važno pitanje – ko i na koji način kontroliše kvalitet vode za piće u ovim vitalnim, ali često neformalno organizovanim sistemima?

Iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG), koji je zadužen za  kontrolu kvaliteta  vode,   Monitoru nijesu odgovorili na pitanja kojom dinamikom i prema kojim kriterijumima se obavlja kontrola vode u seoskim vodovodima ili, često, improvizovanim sistemima kojima je voda za piće dovedena do domaćinstava u selima.

Lokalne uprave bi trebalo da toj ustanovi dostave spisak svih sistema na području opštine, no to često i nije praksa. U nekoliko nadležnih sekretarijata u sjevernim opštinama Monitoru su rekli da im se posao svodi na to da obavještenje o (ne)ispravnosti vode objave na zvaničnom sajtu lokalne samouprave. No, takav način je za mnoge mještane problematičan.

Na primjer, prije godinu i po, na sajtu Opštine Kolašin je objavljeno da voda sa izvorišta vodovoda u Crkvinama nije za piće, jer je mikrobiološki neispravna, pa se može koristiti samo kao tehnička.

„Preko 50 ljudi me zvalo i bilo je tada uznemireno ovim obavještenjem. Nije ni čudo s obzirom na to da su tri javne česme pored magistrale takođe dio tog sistema. Nijesam znao da im dam bliže informacije, niko nas nije obavještavao ni o čemu. Pročitali smo samo na sajtu Opštine, tako da nijesmo znali kakvu vodu pijemo niti od kada je neispravna”, kaže predsjednik vodnog odbora u tom selu Darko Medenica.

Prema dokumentu Odjeljenja za sanitarnu mikrobiologiju Instituta za javno zdravlje, uzimanje uzoraka na tom vodovodu je obavljeno krajem januara te godine, ali su rezultati objavljeni mjesecima kasnije. Vodovod Bistrica-Crkvine, formalno je seoski, ali kako u tom dijelu kolašinske opštine tvrde, zbog broja korisnika, dužine mreže, načina na koji je građen i decenija funkcionisanja bez većih problema, zaslužuje da bude predmet brige lokalne uprave, odnosno preduzeća zaduženog za gradski vodovod.

Mještani sela Vinicka kod Berana lani dva mjeseca nijesu imali vodu za piće. Zbog mutnoće i uzorkovanih bakterija na izvorištu, voda je korišćena isključivo za tehničku upotrebu. Kasnije su o svom trošku mještani popravili hlorinatorsku stanicu koja je bila u kvaru, i nakon toga, u sopstvenoj režiji i preko stručnjaka iz Novog Sada, koji su porijeklom iz njihovog sela, izvršili analizu  koja je, navodno, pokazala da je voda ispravna.

Još nekoliko beranskih sela lani je mjesecima čekalo ponovljenu analizu kvaliteta vode, to jest određivanje hemijsko-bakteriološke ispravnosti izvorišta. Većina vodovoda na ruralnom dijelu beranske opštine stara je preko 70 godina i najčešće nemaju hlorinatorske stanice.

Stanice za hlorisanje vode nemaju ni u većini drugih sela na sjeveru. U 10-ak nasumično izabranih sela u tom dijelu Crne Gore, Monitoru su rekli da ne pamte kada je kontrolisana ispravnost vode, to jest, da nikada nijesu obaviješteni o tome.

„Kod nas u selu, vodovod koristi oko trideset domaćinstava. Niko ga ne vodi, privatizovan je. Kaptažu smo mi sami pravili, kako smo znali i umjeli, dovodimo vodu plastičnim cijevima. Pritisak je nekad slab. Kaptažu čistimo od mulja i ostalog taloga. Nikad niko nije došao da provjeri da li je voda ispravna hemijski. Ali mi vjerujemo da je zdrava i pijemo je s tog izvorišta, kao što su je pili i naši preci,” kaže mještanin jednog vasojevskog sela.

Zakon predviđa redovne godišnje analize zdravstvene ispravnosti vode. Ta obaveza se odnosi na sva naselja veća od 200 stanovnika, kao i na manja seoska naselja, a analize moraju biti sprovedene u akreditovanim i ovlašćenim laboratorijama. Takođe, do 31. januara svake godine, trebalo bi da potrošači budu obaviješteni, ukoliko sistemi sa kojih se snabdijevaju vodom nisu obuhvaćeni njihovom kontrolom.

Takođe, prema zakonu, jedinica lokalne samouprave odgovorna je za obezbjeđivanje uslova za obavljanje vodosnabdijevanja lokalnih vodovoda, seoskih vodovoda, kao i vodosnabdijevanje jednog ili više korisnika. Dužna je i da obavijesti Institut o svim vodovodima, radi njihovog uključivanja u program monitoringa i preduzimanja mjera za obezbjeđivanje zdravstvene ispravnosti vode.

U slučaju zagađenja vode iz vodovoda, jedinica lokalne samouprave dužna je da odmah obavijesti potrošače i Institut i da potrošače, na odgovarajući način, savjetuje u vezi sa upotrebom vode i njenim uticajem na zdravlje.

                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Zaključeno je oko 70 investicionih ugovora kojima je dobar dio obale predat privatnicima na upravljanje od 20 do 90 godina. Svi ti koncesioni ugovori zaključeni su do novembra 2020., kada je  u JP Morsko dobro ustoličena nova upravljačka garnitura. Od tada nije realizovan ni jedan ugovor ove vrste, ni jedan nije ni raskinut, ali je nastavljena praksa aneksiranja davno sklopljenih poslova otimanja crnogorskih plaža, usaglašavanjem  diskriminatorski niskih cijena godišnjeg zakupa sa inflacijom

Veliki dio morske obale Crnogorskog primorja tokom proteklih 30 godina sistemski je privatizovan preko Vladinog preduzeća Morsko dobro, osnovanog radi zaštite i unaprjeđenja najvrjednijeg dijela državne teritorije Crne Gore.

Od svog osnivanja 1992. državno preduzeće za upravljanje morskim dobrom kojim su do kraja 2020. rukovodili kadrovi SDP i DPS, bilo je u službi krupnog kapitala, privilegovanih crnogorskih biznismena, političkih aktivista i elitnih projekata velikih stranih investitora.

Forma pod kojom su najvrjedniji dijelovi obale ustupljeni na višegodišnje korišćenje privatnicima bili su investicioni, odnosno koncesioni ugovori kojima su atraktivne plaže i stjenoviti dijelovi obale izuzeti od javne upotrebe na duži vremenski rok, od 15  pa do 90 godina.

Ekskluzivni projekti turističkih naselja i gradova poput Luštica Bay, Porto Novi, Dukley Hotel na Zavali, zakupci Svetog Stefana i Miločera, companije WAS Invest u Reževićima, Orascom na ostrvu Lastavica, Sonuba Montenegro u Maljeviku, Konzorcijum Karisma na Velikoj plaži i mnogi drugi, posjeduju ugovore na rok korišćenja obalnog pojasa sa rokovima od 30 do 90 godina.

Javno dostupni podaci sa sajta Morskog dobra pokazuju da je zaključeno oko 70 investicionih ugovora kojima je dobar dio obale predat privatnicima na upravljanje. Svi koncesioni ugovori zaključeni su do novembra 2020. godine, kada je ustoličena nova upravljačka garnitura. Od tada u JP Morsko dobro nije realizovan ni jedan ugovor ove vrste, ni jedan nije ni raskinut, ali je nastavljena praksa aneksiranja davno sklopljenih poslova otimanja crnogorskih plaža,  usaglašavanjem  diskriminatorski niskih cijena godišnjeg zakupa sa inflacijom.

Najveći broj koncesija na plaže odobren je na teritoriji opštine Herceg Novi. Privatne firme upravljaju većim dijelom obale poluostrva Luštica, plažama u naseljima Kumbor, Rose, Bijela, Meljine, Baošići, Topla, Kamenari…  Na ovim atraktivnim lokacijama svoje parče pijeska na duži vremenski rok zauzeli su domaći tajkuni bliski nekadašnoj vlasti.

Koncesijama su od građana oduzeti i dijelovi obale na rivijeri Tivta i Kotora. Posebno u Dobroti, u zalivu Boke, gdje je odobrena izgradnja vještačkih plaža uz period korišćenja od 30 godina.

Veoma atraktivna morska obala u Reževićima, između Svetog Stefana i Petrovca, podijeljena je nekolicini privatnih lica na rok od 20 do 25 godina. Privremeno je privatizovan i dio najboljih plaža u Baru i Ulcinju.

Davanjem pod dugoročni zakup velikog broja plaža i kupališta država je radila protiv interesa građana Crne Gore. Zakupci su stekli ekskluzivna prava korišćenja dok su građani i mali zakupci izgubili pristup javnim plažama što tokom turističkih sezona dovodi do povećana tenzija među građanima i korisnicima. Privilegovanim pojedincima i investitorima elitnih turističkih projekata država je omogućila eksploataciju atraktivnih dijelova morske obale uz minimalnu naknadu, što otvara pitanje načina upravljanja javnim dobrima i sumnje u transparetnost i pravičnost.

Na preuzetim plažama koje su postale unosne privredne zone koncesionari su razvili ogroman biznis, Izgradili su restorane, noćne klubove, terase, manje hotele i mnoge druge sadržaje. Nisu se libili da betoniraju obalu i pijesak postavljajući plažne barove i terase, grade pristupne puteve i parkinge čime su uništili prirodno okruženje zaleđa i ukupan primorski pejzaž Crne Gore.

Kontrola nadležnih inspekcijskih službi JP Morsko dobro i Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine u svakom pojedinačnom slučaju je izostala. Država je bila aktivni saučesnik u degradaciji morske obale.

Najnoviji drastičan primjer besomučnog betoniranja kupališta predstavlja slučaj plaže Galija. Ta  plaža  predstavlja jedan od bisera budvanske rivijere, udaljena na 1,3 kilometra od Svetog Stefana. Smještena u istoimenoj uvali među stijenama, posjetiocima je davala osjećaj da se nalaze u prostoru netaknute prirode, kamena i pijeska uz čisto plavo more. Za drastičnu promjenu ove idilične slike pobrinuo se vlasnik podgoričke firme Beach DOO, koja posjeduje investicioni ugovor za zakup lokacije na rok od 25 godina, iza kojeg navodno stoji  jedan od nekadašnjih visokih funkcionera DPS.

Snimci betoniranja plaže i mora, gradnje objekata od armiranog betona na pjeni od mora, preplavili su društvene mreže početkom maja prošle godine, izazivajući ogorčenje građana. Državni organi nisu na pravi način reagovali, radovi nisu zaustavljeni, pa je podgorički investitor uredno izgradio ogroman poslovni kompleks sa dva restorana od ukupno 300 kvadrata, sa terasama površine 450 m2. Podignut je i obalni zid, veliki parking i dugačak pristupni put, čime je u potpunosti promijenjen  prvobitni izgled  ovog dijela obale.

Da apsurd bude veći, bjesomučno betoniranje plaže Galija država je nagradila umanjenjem iznosa godišnje zakupnine za 30 odsto u prvih nekoliko godina, na ime investicionih ulaganja. Odnosno ,smanjenje kirije za iznos utrošenog betona gvoždja i stakla u izgradnji neprimjerenih divljih objekata na obali.

Kompleks Galija postao je moćan privredni objekat čija se investicija odmah isplatila. Zahvaljujući zatvorenom restoranu, ružnom neprilagođenom stakleniku na obali, kompleks radi punih 12 mjeseci. U njemu se organizuju razna slavlja, muzičke večeri, proslave novogodišnjih praznika, sve ono što u “wild beauty” paštrovske obale do sada nije bilo zamislivo.

Pored ugostiteljskih i plažnih usluga, zakupac ostvaruje prihode izdavajući dio plažnog mobilijara hotelijerima čiji objekti nisu locirani u prvom redu do mora. Novi vid korišćenja kupališta i plaža zaživio je u poslednjih nekoliko godina. Vlasnici hotela u Budvi koji nemaju svoje plaže gostima obezbjeđuju sigurna mjesta kod drugih, tako što unaprijed zakupe određeni broj plažnih kompleta tokom turističke sezone.

Primjera radi, turska hotelska grupa Merit, koja posjeduje hotel u centru Budve, imala je svoje ležaljke i suncobrane na plaži Galija. Međutim, taj aranžman je okončan zbog udaljenosti plaže od hotela. Trenutno se vrše pregovori sa zakupcem jedne od plaža na ostrvu Sv. Nikola, koje grupa Merit namjerava zakupiti na duži rok.

Problem nedostatka slobodnih plaža sve je izraženiji, pa je priča o koncesijama koje su prigrabili pojedinci sa dobrim vezama u bivšoj izvršnoj vlasti, sve aktuelnija. Nastala je situacija u kojoj se koncesionari koji kontrolišu duži dio obale na dugi niz godina  pojavljuju u ulozi prodavca plažnog prostora. Posao zakupa plaža postao je jedan od najunosnijih u turističkim mjestima, kojim se na najlakši način dolazi do zarade.

U upravi Morskog dobra najavljivali su raskid oko dvije trećine investicionih ugovora koje je prethodno rukovodstvo javnog preduzeća zaključivalo sa privilegovanim pojedincima, zbog brojnih  utvrđenih nepravilnosti. Formirana je i komisija za kontrolu svih takvih ugovora, ali rezultati pokrenute inicijative za sada nisu poznati.

Branka PLAMENAC