Povežite se sa nama

PERISKOP

SARAJEVSKO PROLJEĆE 1992.: NepokoreniI Valterov grad

Objavljeno prije

na

Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana. Grad je izdržao. Sarajevo su odbranili borci, građani, i više od svega   njegov slobodarski, stvaralački  duh

 

O njemu su pjevali mnogi. Od Fevzija, Nerkesija, preko Derviš-paše Bajezidagića do Velimira Miloševića i Abdulaha Sidrana. Svima je taj čudesni grad podno Trebevića bio široko inspirativno vrelo, nije mu odolio ni veliki Augustin Tin Ujević, koji je čak i dio života proveo u Sarajevu. Bio je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka i najznačajnije središte rok i zabavne muzike, dometi njegove likovne umjetnosti (Berber, Hozo, Zec, Mikulić, Dimitrijević) postali su parametri za snažnu, europeiziranu vizualnost. Ništa manje tome nisu doprinosili arhitekti Najdhart, Štraus, Ugljen…

A tek sineasti na priliku Hajrudina Šibe Krvavca, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, glumci Reihan Demirdžić, Nada Đurevska, Josip Pejaković…

Sve to i mnogo mnogo više stalo bi u kronike grada za koji Ivo Andrić, gledajući ga sa alifakovačke visoravni, uskliknuo: To je grad!…

Sarajevo je do aprilskih dana 1992. bilo i industrijski i politički i kulturni centar AVNOJ-evske, Titove Jugoslavije.

A onda je udarom srbočetničke razularene ordije grad najprije barikadama presječen s namjerom da bude i pokoren. Gotovo četiri godine odolijevalo je 350.000 Sarajki i Sarajlija svakodnevnom granatiranju i snajperisanju. Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana…

Početkom 1996. godine grad je opet postao slobodan. Ponajprije zahvaljujući hrabrim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji nisu dozvolili četničkim koljačima da zauzmu slobodarski duh grada, ali i, u povjesti ratovanja, neviđenom duhovnom otporu, o kojem su pisali najprestižniji svjetski mediji i u kojem je učestvovala i svjetski poznata književnica i intelektualka Suzan Zontag. Ona je, pridružujući se sarajevskom ratnom teatrovanju (postavila Čekajući Godoa) dala široki kulturno-civilizacijski legitimitet i dignitet naporima da i u vrijeme najkrvavijih borbi Sarajevo sačuva nadaleko poznati duh.

Iz današnje perspektive ubijeđen sam, sve sam ubjeđeniji, da je taj duh održao Sarajevo!
Bili smo mi koji smo proveli sve ove godine u bezvodnom, gladnom i poharanom Sarajevu, ubijeđeni da je pobjedom ideje nepodijeljenog, jedinstvenog Sarajeva, uz formalnu slobodu u Sarajevo stigla pravda i pravednost za sve i svakoga…

Prestali su pucnji i granatiranje, ali suludosti etnonacionalističkog tipa nisu slabile, nego jačale uporno radeći na razgradnji vjekovima čuvanog zajedničkog, a ne, kako bi to nacionalisti željeli, života jednih pored drugih…

Kad pomislim na sve to, uvijek se sjetim završnog prizora iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, gdje na upit jednog od njemačkih zapovjednika ko je Valter (a radilo se o ilegalcu Vladimiru Periću Valteru), njemački oficir pokazujući rukom s brda panoramu Sarajeva odgovara: To je Valter!

U stvarnosti jeste tako: ne da se multietnički duh Sarajeva… Nije se čuditi što je među mladima danas u Sarajevu jedan od najpopularnijih muzičkih refrena: …Vratiće se Valter, jebaće vam mater

A i drugi se refren gradom čuje: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Ovo su detalji.

BARIKADE I IZLOŽBA :
Te aprilske noći u Galeriji BiH otvarala se izložba Politička karikatura. Sa Zlatkom Lagumdžijom otišao sam pogledati tu izložbu. Poslije otvaranja prišao nam je tadašnji potpredsjednik vlade Republike BiH Muhamed Čengić i tihim glasom, da okruženje ne čuje, prozborio: Idite odmah kući, nije dobro da budete napolju… Riječi popularnog Čenge poslušali smo obojica. Pred zgradom u kojoj sam stanovao u Ulici Radojke Lakić sustigao me jedan od kamermana TV Sarajevo i kazao mi: Nemoj večeras noćiti u svom stanu…

Cijelu noć na televiziji sam gledao uživo prenos sa barikada koje su SDS i paramilitarne snage bosanskih Srba postavile nastojeći presjeći grad…

Zahvaljujući novinaru Senadu Hadžifejzoviću pratio sam uživo i dogovore Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Za jutarnjom kavom saznao sam da je pomenuti kamerman, inače aktivista SDS-a, tu noć zbrisao na Pale i da je imao informaciju da sam na spisku za odstrel.

KAKO SAM RATNE NOĆI POSTAO DIREKTOR KAMERNOG TEATRA 55:
Nas nekoliko teatarskih djelatnika čiji su stanovi bili prvih dana opsade razoreni granatama, spavali smo i dane provodili u podrumskom prostoru sarajevskog Pozorišta mladih, gdje nas je te noći prenula lupa na stražnjem, tehničkom ulazu teatra. Došla su dva pripadnika teritorijalne odbrane po mene… Pozdravio sam se svima, jer je to bilo vrijeme uličnih paravojski i svako me je mogao odmah iza  zgrade ustrijeliti. Dva naoružana pripadnika TO, bez ikakvog objašnjenja naredili su mi da kroz avetinjsko, mračno i pusto Sarajevo idem ispred njih. Doveli su me u tadašnju zgradu Opštine… Na kraju dugačkog hodnika vidjelo se iz jednog ureda svjetlo lojanice. Šćućuren, u dugačkom kaputu, sav promrzao, sjedio je gradonačelnik Hamo Kreševljaković. Kratko mi je saopštio: Gradimire, svi iz Kamernog pobjegli su iz grada… Ti si od sutra direktor Kamernog teatra 55… Eto te tamo, radi šta znaš.

Danas sam ponosan na svojih skoro devet godina provedenih u Kamernom teatru 55, jer je on bio epicentar kulturnog otpora agresiji na Sarajevo i BiH.

TEATARSKE MOLITVE ZA MIR: Kad sam u ratu preuzeo dužnost direktora Kamernog teatra 55, nije bilo moguće u prvih mjesec dana realizirati ideje o repertoaru koji sam zamislio. Držao sam da ljekari moraju vidati ratne rane, pekari hraniti izubijani, poharani, gladni i žedni grad, a mi liječiti dušu Sarajeva. Došao sam na ideju da iz Kamernog teatra 55, tačnije iz njegove galerije Gabrijel, svake subote u 11 sati u svijet šaljemo svoje Teatarske molitve za mir.

Bez obzira na ratne uslove ove seanse su bile krcate publikom. Sastojale su se od kolažnih programa. Neko je molio za mir crtežom, slikom ili grafikom, neko svirajući, neko pjevajući, neko čitajući tekst ili pjesmu. Široko demokratski pozicionirane Teatarske molitve su moderirali i svojim porukama mira ispunjavali ministri i radnici, ljekari i profesori, trgovci i novinski kolporteri, generali i taksisti – građani herojskog Sarajeva.

Mnogi suvremenici tih događanja smatraju Teatarske molitve za mir možda i najznačajnijim mojim ličnim doprinosom pokretu duhovnog otpora u Sarajevu i BiH.

KAKO JE NASTAO SARTR: Jedne granatama i stravičnim eksplozijama ispunjene noći, dok smo razgovarali usred našeg skloništa u kabreu Pozorišta mladih, redatelj Dubravko Bibanović predložio je da napravimo teatar. Književnik Safet Plakalo dobacio je sa improvizirane ležaljke, inače sjedišta u toj teatarskoj dvorani na kojima smo spavali, da se teatar treba zvati Sarajevski ratni teatar. Pridružio sam se ovim kasnonoćnim, odnosno ranojutarnjim prijedlozima: zvaćemo ga Sarajevski ratni teatar, a kada nekada nastupi mir, višestruko simbolična biće skraćenica SARTR.

Već sljedećeg jutra Plakalo je napisao prve stranice dramskog teksta Sklonište, što je bila i prva premijera nove, u ratu stvorene sarajevske kazališne kuće.

STOTI KONCERT I ZLOČIN NA MAKALAMA: Jedino muzičko tijelo koje je od početka opsade kontinuirano djelovalo bio je Gudački kvartet maestra Dževada Šabanagića. Jedan dan prof. Šabanagić je došao u moj ured sa idejom da stoti jubilarni koncert od početka opsade njegov kvartet održi u zgradi državnog Predsjedništva.

Sutradan sam otišao kod Alije Izetbegovića i bez problema dogovorio taj koncert.

Usred koncerta, uz zvuke sirena bolničkih kola, saznali smo da je granata pala na pijacu Markale i da ima mnogo ranjenih i mrtvih Sarajlija. Sa suzama u očima Izetbegović je izišao pred publiku i drhtavim glasom prozborio: Dogodio se zločin, ali mi ovaj koncert prekinuti nećemo, jer mi se Bahom, Šopenom, našim Kvartetom, Gertrudom Munitić, Draganom Jovičićem, Abdulahom Sidranom borimo protiv ovog fašizma sa brda.

Sa suzama u očima razišli smo se poslije koncerta. Siguran sam da ga svi u mislima i srcima čuvaju za čitav život.

Moj je ljudski vijek mjeren – do i poslije tog koncerta.

 

POBJEDA ŽIVOTA

Ovo pišem dan prije nego što će 6. aprila Sarajevo obilježiti dan kada je izvršena fašistička opsada grada i agresija na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda – Bosnu i Hercegovinu.

Kada je cijeli progresivni svijet strahovao da li će Sarajlije i Sarajevo izdržati zvjersku opsadu, skupina mudrih, stručnih i nadasve hrabrih ljudi, vođena smjelom idejom, odlučila je krenuti u prokopavanje tunela ispod aerodromske piste. Tada mladi inženjer, u poraću premijer i ministar u bh. vladama Nedžad Branković, predvodio je objedinjenu struku i pamet. Dok je grad bez hrane, energenata i vode stenjao, mladi inženjeri, s borcima Armije Republike BiH, uz iskusne građevince, krenuli su u kopanje tunela spasa.

Trud je urodio je plodom i Sarajevo je na neki način moglo prodisati. Sjećam se  danas četiri svoja prolaska kroz uzane i niske tunelske prostore.

Prvi put kroz tunel me je, kao ministra bez portfelja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, po zadatku poslao u Tuzlu premijer Haris Silajdžić. Prolazak je bio stresan. Ali ni povratak s tog putovanja nije bio manje stresogen.

Treći put sam sa bolesnom, dragom Zlatom, išao po spas za nju u Zagreb. Četvrti put, vraćajući se iz Zagreba, glavom  sam zaparao po oštrom tunelskom stropu… Ni okrvavljeno lice, ni bol nisu pomutili moju radost kada sam ugledao obrise Sarajeva izlazeći iz tunela.

Sarajevski Tunel spasa, nastao iz goleme nužde, postao je  i inspiracijom za teatarsko stvaralaštvo. Književnik Nedžad Ibrišimović napisao je dramu Woland u Sarajevu, u kojoj kroz Tunel spasa u Sarajevo ulazi lik iz Bulgakovljevog romana i razgovara sa borcem Armije Republike BiH. Tu predstavu sam režirao u Kamernom teatru 55.

Sarajevski Tunel spasa bio je i ostao pobjeda Života nad Smrću!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Na rijeci, na vrelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje

 

Kao dječarac zaljubio sam se u Radobolju. Dio koji smo zvali Pijesak bio je idealan za naše igre. I kad su stariji odlazili na Neretvu nas nekolicina ostala bi satima, danima, pa i noćima vjerna ovoj mostarskoj rječici.

Nije se čuditi što je Jusa Nikšić naslikao jednu od svojih najdramatskijih slika Na vrelu Radobolje.

Svakog promatrača pri susretu sa Nikšićevom majstorijom plijene te gotovo nestvarne boje. On bira jesenje vrijeme,  rastinje oko vrela i dijela toka Radobolje donosi u zagasito crvenim tonovima. Ne izostaju boje hercegovačkog kršnog ambijenta drap-braon i ona sivo-bijela. Ali, tek nijanse plavog i zelenog u odsjaju crvenog zrelog lišća i dominantno uzbibanog drveća daju pravu mjeru ovom  monolitu pokrenute prirode, koju  pokreće huj i huk Radobolje…

Malio  je slikara koji su u stanju dati trenutak opšteg kretanja prirode koja ispunjava prostor oko vrela iz kojeg izvire Radobolja. To su slikari  ogromne duše, a tek potom majstori kista i  palete boja.

Ivan Zovko, pisac i folklorist, o postanku i imenu ove čudesne rijeke zapisao je: Još u staro vrijeme bila je po cijelom širokom svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presušile. Ljudi i hajvani skapavali su po putovima od silne žeđi i vrućine. Žito i sve njive bile su preplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim bićem narod se skamenjivao kao crna kukavica i molio Boga da ga na čas prije od te pokore izbavi. Vruće i pobožne molitve svideše se Bogu i on pošalje anđela da njima jedinim (onim koje Radobolja koristi) dade vode i više nikom, jer je htio da i dalje ostane suša i žega po svekolikom svijetu, dok se god  ljudi ne obrate i ne poboljšaju. Po zapovjedi Božji anđeo  siđe na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pećinu, i odmah voda poteče. Svijet navali hrpimice da se okrijepi i napoji marvu. Tko bi god dolazio, anđeo bi ga, dok je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka požuri, govoreći: „Radi bolje!“ Jedan upita anđela: „Zašto da tako hitimo, božji anđele?“ Anđeo mu odgovori da će opet udariti štapom da voda presuši. Na to sav narod popada ničice na zemlju i stane se moliti Bogu da se to ne dogodi. Bog im usliši molitvu i tako voda ne prestade teći. A od anđeovog ,,Radi bolje” ostane i ime rijeci Radobolja.

Nije najbitnija legenda koju svijetom pronose Hercegovci,  ljubitelji čudesne rijeke. Najbitnije je ono radi bolje!

Rijeka i ljudi, čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato  slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Partizan dramatičar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviš Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i njemu znanom alkemijom prijesni životni materijal preoblikovao u  intrigantne prozne legure. Njegov  bh. eglen  je  trijumfalno nalazio puteve do čitalaca

 

Kada je ovaj svijet napustio Derviš Sušić nestao je posljednji cvijet za čovjekoljublje.

Rođen u Vlasenici, književnik akademik Sušić književni je život Tuzle i Sarajeva činio literarno premoćnim u jugoslovenskim razmjerama. Pripovjetke i romane ovog sjajnog prozaiste karakterisao je snažan psihološki način profiliranja likova. Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i samo njemu znanom alkemijom taj prijesni životni materijal preoblikovao u zanimljive i krajnje intrigantne prozne legure, uvijek promišljajući tako da ga običan čitalac maksimalno razumije, a da zakučastu umjetničku akrobaciju ostavi nekim svojim ambicioznijim kolegama. U doba maksimalne literarne potentnosti Ive Andrića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića nije bilo jednostavno nositi se s tim književnim hrastovima.

Ali autentični bh. eglen trijumfirao je i nalazio puteve do čitalaca. Za razliku od drugih proznih velikana bio je vezan i uz teatarsku umjetnost, sa angažmanom dramaturga u tuzlanskom teatru. Vrlo brzo svi profesionalni bh. teatri počeli su igrati njegove dramske tekstove, a značajni režiseri poput Ljube Miloševića, Georgija Para, Blagote Erakovića svoju teatarsku sudbu vezivali su za Sušićevo dramsko stvaralaštvo. Ipak dominantno pripovjedač i romansijer ispisao je stranice tako moćne proze da je dio tih tekstova i pored njegovog obimnog dramskog djela i dramatizovan. Serijama Odbornici i Tale postao je i prestižan televizijski scenarist. Čak je i izumio posve nove forme scensko-muzičkog kazivanja, prije svega o Drugom svjetskom ratu i revoluciji.

Iskustvo iz rata i aktivnog partizanskog vojevanja dalo mu je snagu, pa je kao partizan dramatičar iznjedrio potpuno nove forme i proznog i dramskog kazivanja. Praktikujući uporedo sa umjetničkim radom i politički angažman u vrijeme socijalizma sebi je osigurao značajne pozicije i u političkom životu, ali to se neće dopasti SDA-ovskoj vlasti, koja je ovom sjajnom piscu zamjerila  na posebno proznom ostvarenju Parergon, baziranom na dokumentima.

Sušić je dugo vremena smatran partijskim piscem, ali u književnom pogledu to smatram klasičnom besmislicom. Samo netalentovani i zlonamjerni pisci mogli su da stanu uz ovakve stavove posebice literarne čaršije.

Ozbiljna kritička i procjeniteljska misao u svim jugoslovenskim sredinama gajila je duboko razumjevanje za Sušićev literarno iznimno seriozan rad. Tako je vrlo brzo pobjeđivao svojim književnim talentom desničarske oponente i kojekakva zakerala jeftinog kritizerstva.

Partizan dramatičar nije se dao, naprotiv vodio je i uspješne polemičke bojeve, a zanimljivo je da ga je veliki Miroslav Krleža iznimno cijenio. Sušić je stalno tragao za novitetima u književnoj formi ne ostajući nikada u okamenjenim proznim i dramatskim shemama.

Njegova djela Čekajući Mijata, Jesenji cvat, Planeta štikla, Nevakat i druga vrhovi su književnosti bh. naroda mjereni i današnjim parametrima.

Šikaniranje na ideološkoj osnovi, koje je ovaj klasik bh. književnosti doživio poslije posljednjeg rata odnosno agresije, i to trostruke na BiH, sramota je posebno za kulturne vlasti, ali ne manje i za same vrhove vladajućih krugova.

Dosljedan sebi i svojim temeljnim uvjerenjima Sušić nije nijednog trenutka odustajao od oštrog kritičkog satiranja posebno bošnjačkog nacionalizma.

Ostao je poput obeliska koji svijetli nad urvinama primitivizama, nacionalizama i otvorenih fašizama.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Putevima struke i čestitosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama traje sunovrat sarajevskog zdravstva.  I onda, pojavi se nada:  profesor dr Ismet Gavrankapetanović, ugledni ortoped, postavljen je na čelo Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu. Gavrankapetanović je, pored svih referenci, trpio brojna šikaniranja u profesiji jer nije bio po volji moćnika. Ovo postavljanje osjećam kao novi vjetar u posrnulom sarajevskom zdravstvu

 

Živimo doba u kojem su krivovjerstvo, nepotizam, lopovluk svake vrste na najvišoj cijeni. Živimo doba pljačke svega i svačega, pa i doba nečasnih zarada na medicinskom materijalu i opremi, što predstavlja uobičajeni način da se napune džepovi bezobzirnih razbojnika, koji tek usput nose bijele mantile jedne od najčasnijih profesija. Živimo doba stravične pandemije i nečasnih ljudi, kojima ona služi u najnečasnije svrhe.

Prošle su i godine kako promatram sunovrat sarajevskog zdravstva i opštu bježaniju sarajevskih ljekara iz medicinskih institucija…

I, onda kada je i posljednjem diletantu jasno koliko je dubok ponor u kojem se nalazi sarajevsko zdravstvo, pojavi se, jutros, našte srca, nada: portali javljaju da je prof. dr Ismet Gavrankapetanović, ugledni ortoped, postavljen na čelo Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu!

Lijepa vijest, pogotovo za nas koji smo prijatelji i negdanji pacijenti ove bolnice, koja je u toku agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu odigrala herojsku ulogu u spašavanju brojnih civilnih i vojnih žrtava opsade Sarajeva…

Profesor Gavrankapetanović imao je i pored svih domaćih i inozemnih referenci  brojne prepreke i šikaniranja u profesiji, uskraćeno mu je i pravo na zasluženu fakultetsku profesuru, jer nije bio po volji nekih svemoćnih krugova sarajevske politike u zdravstvu i zdravstva ogrezlog u propale politike!

Jednom me je na upit o zdravstvenom stanju mog prijatelja, ugledni sarajevski neurolog  i veteran medicinske struke u Sarajevu upozorio: Gradimire, medicina je davno preminula u Sarajevu

Tako da sve što se dešavalo prof. Ismetu Gavrankapetanoviću i drugim vrsnim liječnicima koji su morali napustiti Klinički centar ili čak i Grad na Miljacki za mene odavno nije nepoznanica…

Kada je nedavno pošast pandemije KOVID-19 zaprijetila i Sarajevu dobio sam sms u kojem me prijatelj kompozitor pitao: Da li su dr. Svetlanu Broz pozvali da pomogne u borbi sa opasnom Koronom.
Ne, nisu je zvali, jer dvije decenije im je pred očima liječnica koja je bila vrhunski kardiolog na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, danas Sarajka, vlastitim izborom, pa se niko te liječnice nikada nije ni sjetio…

Postavljanje prof. Gavrankapetanovića osjećam kao novi vjetar u posrnulom sarajevskom zdravstvu. Njegova stručnost opečaćena inozemnim priznanjima i certifikacijom, a posebno njegova hrabra odluka da se suprotstavi anomalijama u sarajevskom zdravstvu, garantuju da kad je đavo odnio šalu počinje neko malo ozbiljnije misliti o sistemu zdravstva u Sarajevu.

Pred njim je nemali posao da sve što je kritikovao postavi na svoje mjesto, da pokaže koliko je bio u pravu kad je govorio da su stvari otišle ukrivo.

Moja nada ovoga je jutra osnažena sinoćnjim, po mnogo čemu, povijesnim odlukama upravljačkih struktura Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“!

Nekad se i usred velikih zala i pandemija desi i poneko dobro. Dolazak prof. dr Ismeta Gavrankapetanovića mislim da je veliko dobro.

Daj Bože da njegovim dolaskom na direktorsko mjesto počne preobrazba zdravstvenog sistema u Sarajevu.

Za dobrobit svih Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo