Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT: Dio društva je još u stanju šoka

Objavljeno prije

na

Polako kao društvo shvatamo da je staro nepovratno prošlo, ali novo koje se otvara pred nama je puno nepoznanica. Psiholozi bi ovako stanje nazvali liminalni prostor, odnosno stanje tjeskobe i grča gdje se stari obrasci ponašanja odbacuju kao neprikladni i nefunkcionalni dok se novi traže i to traženje je neka vrsta haosa, zamagljenog stanja

 

MONITOR: Tri koalicije vladajuće većine su se konačno dogovorile, tačnije vratile se na početno obećanje – formiranje ekspertske vlade. Obećanja i očekivanja je mnogo, šta je neophodno da nova vlada uradi?

SEKULOVIĆ: Živimo novu realnost. Polako kao društvo shvatamo da je staro nepovratno prošlo, ali novo koje se otvara pred nama je puno nepoznanica. Psiholozi bi ovako stanje nazvali liminalni prostor, odnosno stanje tjeskobe i grča gdje se stari obrasci ponašanja odbacuju kao neprikladni i nefunkcionalni dok se novi traže i to traženje je neka vrsta haosa, zamagljenog stanja. Mislim da se dobar dio društva još nalazi u stanju šoka, odnosno ne prihvata promjenu. Moguće je da smo u nekoj vrsti post-traumatskog stresnog poremećaja. No da izađem sa psihološkog terena i da se složim sa vama da su očekivanja od nove vlade, mada se bolje može reći od nove vlasti, velika i da su obećanja koja su data ambiciozna. Ne pripadam ljudima koji u politici očekuju čuda. Mislim da je zdravije i poštenije imati realističan pristup. Nova vlada, ako bude formirana, ima pred sobom nekoliko prioriteta. Osnovno je da pokaže pristojnost i normalnost koju će pratiti nultna stopa tolerancije prema korupciji i puna otvorenost. Ovo je  lako izvodljivo jer isključivo zavisi od političke volje. Takođe, mora pokazati da umije da upravlja sistemom jer ekonomska i zdrastvena kriza zahtijevaju odlučnost, čvrstinu i stručnost. Uz ovo bi morala da radi na depolitizaciji institucija i integraciji crnogorskog društva, koje se kreće između etnocentričkih centrifugalnih sila i građanske države.

MONITOR: Smatrate li da će nova vlada imati dovoljno vremena za te reforme?

SEKULOVIĆ: Politički dogovor konstituenata nove većine ograničio je mandat vlade na period od šest mjeseci do godinu dana i to sigurno predstavlja limitirajući faktor u smislu dubljih društvenih reformi te ostvarivanja strateške vizije. Međutim, ovakav dogovor bi trebalo bar u prvih sto dana da rastereti rad vlade i da joj se omogući da krene u ostvarivanje onog što je izvodljivo, između ostalog i pripremi novih izbora koji bi bili u najvećoj mjeri rasterećeni zloupotreba javnih resursa u partijske svrhe i sa izgrađenim povjerenjem u birački spisak. Ovo vlada može da realizuje. Naravno ne možemo posmatrati izvršnu vlast kao izolovano ostrvo, jer će mnogi potezi i njihova (ne)uspješna realizacija zavisiti od njenog odnosa sa parlamentom. Kako se politika vratila na velika vrata, ovo prvenstveno usljed nepredvidivosti političke scene koja će vratiti značaj i snagu parlamenta, pitanje je koliko će se vlada uspjeti nametnuti kao politički autoritet, jer će biti pod kontrolom i kritikom oba pola političke scene. Politička pozicija vlade će zavisiti i od političkih ambicija premijera. Dakle, ograničenost mandata je limitirajući faktor, ali i rasterećujući sa druge strane.

MONITOR: Kako će obrti i grube kvalifikacije tokom pregovora o vladi uticati na biračko tijelo pa i na  budućnost nekih partija ?

SEKULOVIĆ: Zaista je postizborni period imao neobičnu dinamiku. Od potpisivanja sporazuma o osnovnim principima, koji se desio brzinom svjetlosti, do krize legitimiteta koja se otvorila nakon, može se slobodno reći sukoba, između konstituenata liste koja je osvojila najveći broj mandata unutar dojučerašnje opozicionog spektra, sa njenim nosiocem. Mislim da je ta kriza legitimiteta, ili možda pitanje ko je nosilac legitimineta, uticala i na skraćenje mandata vladi. Sigurno da je,  na momente otvoreni,  konflikt uticao zbunjujeće na biračko tijelo i da se reakcije kreću od nepovjerenja do razočarenja. Najbolji odgovor daće izborni rezultat. Kakav će on biti za partije pojedinačno nemoguće je u ovom trenutku prognozirati, jer će period pred nama biti politički dinamičan i zavisiće od faktora koji su u ovom trenutku nepoznanica i mogućnost.

MONITOR: Najavljen je kongres DPS-a. Vjerujete li u mogućnost reforme te stranke i eventualni povratak na vlast?

SEKULOVIĆ: Politička pozicija DPS-a i perspektiva stanke uslovljena je sa više faktora. Jednim dijelom zavisi od ponašanja ,,druge’’strane. Koliko će nova vlast biti uspješna, na koji način će se međunarodno pozicionirati i koliko će uspjeti da izbjegne politiku identiteta. Što stabilnija i uspješnija bude nova vlast to će DPS-u biti teže da se vrati na stare pozicije. Ukoliko identitetska politika bude jedna od dominantnih politika, toliko će DPS-u biti lakše da izgradi i učvrsti svoj politički prostor. Takođe, zavisiće od same odluke DPS-a da li je stratešti pravac stranke da širi koalicioni kapacitet ili da bude noseća politička snaga jednog dijela Crne Gore, što bi značilo da nas na narednim izborima očekuje neki vid ,,novog referenduma’’. U svakom slučaju DPS  mora pretrpjeti dublju reformu ukoliko želi da bude snažna politička struktura i u budućnosti.

MONITOR: Da li će nakon smrti mitropolita Amfilohija uticaj crkve na društvene i političke procese oslabiti i koliko će u tom smislu biti važan izbor novog mitropolita?

SEKULOVIĆ: Izbor novog mitropolita će sigurno biti važan događaj. Ovo ne samo iz političkih razloga koji bi se vezivali za odnose unutar Crne Gore ili u odnosu na Srbiju, već i zbog toga što izbor ličnosti koja treba da predstavlja Mitropoliju je pitanje koje nosi posebnu simboliku. U tom pravcu su se mogla čuti i određena očekivanja. Naravno u ovom trenutku se ne može znati koja će ličnost biti izabrana. Tek nakon što se to desi možemo ući u analizu i eventualnog daljeg odnosa i uticaja crkve na društvo. Ono što možemo sa velikim stepenom izvjesnosti konstatovati je da će uticaj crkve na državu i društvo biti veći u slučaju da državnu politiku oblikuju konzervativne političke snage. Biće suprotno ukoliko državnu politiku budu oblikovale lijeve i liberalne ideje. U svakom slučaju demokratska vlast koja želi da Crnu Goru gradi kao građansku državu zasnovanu na vladavini prava mora da pronađe ravnotežu i da sprovede ustavni princip o razdvojenosti crkve i vjerskih zajednica od države.

MONITOR: Na koji način i u kojem roku nova vlast  može napraviti izmjene na čelnim pozicijama u sudstvu i tužilaštvu i koji su još potezi neophodni u pravosuđu?

SEKULOVIĆ: Izbor vrhovnog državnog tužioca, članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika i sudija Ustavnog suda će biti test političke zrelosti i zaloga ubrazanja evropskog puta kako nove većine, tako i parlamentarne opozicije. Da li je moguće da do izbora dođe pokazaće vrijeme pred nama. Mora se stvoriti  politički i društveni ambijent koji će motivisati stručnu javnost da u ovom postupku uzme učešće. Dakle, poželjno bi bilo da se na oglas javi što veći broj kandidata koji će se u otvorenoj i poštenoj raspravi predstaviti kako onima koji ih biraju tako i crnogorskoj javnosti.  Uz to moguće je da dođe i do normativnih promjena npr. Zakona o državnom tužilaštvu. Takođe nije isključeno da se djeluje i  na neka druga zakonska rješenja. U svakom slučaju izbor ovih ličnosti u koje bi javnost imala povjerenja bi bila ozbiljana poruka da se krećemo u pravom smjeru.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo