Povežite se sa nama

INTERVJU

 SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK BiH: Dodik bi, na kraju, mogao biti izolovan i od službenog Beograda

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

Odluči li se na uklanjanje Dodika i eventualno još ponekog s vrha RS, međunarodna zajednica bi se oslonila na međunarodne potencijale, one koji su već stacionirani u BiH, moguće i na dodatne snage koje bi za tu svrhu naknadno angažirala

 

MONITOR: Skupština RS je donijela zakone kojim se entitet obavezuje da u RS neće sprovoditi odluke Ustavnog suda BiH  i da neće objavljivati odluke Visokog predstavnika. Nakon što je Kristijan Šmit poništio te zakone, Milorad Dodik kaže da to  neće uticati na institucije RS. Koliko će ovo uticati na život građanstva u RS i funkcionisanje institucija u Sarajevu?

KUKIĆ:  Ne radi se o sukobu Banja Luke i Sarajeva nego o udaru Milorada Dodika na ustavni poredak i državu BiH. Istina, Dodik se pokušava sakriti iza Narodne skupštine RS, ali je svima, i u BiH i u centrima svjetske moći, jasno da je Narodna skupština tek paravan , a Dodik onaj kome se udar stvarno ima „zahvaliti“.S druge strane, u ovom momentu je teško reći u kom pravcu će se ovaj Dodikov juriš na državu i njezine institucije razvijati. Puno toga ovisi od svjetskih centara moći, Washingtona i Bruxellesa, prije svega. Ostanu li oni samo na verbalnoj osudi, a upravo to čine zadnjih desetak godina, Dodik bi to mogao shvatiti kao zeleno svjetlo za nastavak svojih akcija destrukcije BiH-onih koje je, uostalom, nedavno i najavio – da će na prostoru RS zabraniti djelovanje SIPA-e, Tužiteljstva i Suda BiH, a u konačnici i da će organizirati referendum o budućnosti RS-a. Ceh takvih avantura će, upusti li se Dodik u njih, platiti svi građani BiH, oni koji žive u RS-u posebice. Njemačka je, uostalom, stopirala sve svoje projekte u ovom dijelu zemlje, ovih dana EK je za BiH odobrila oko 300 miliona eura, ali je iz toga izuzela RS itd. Sve to će na svojim leđima osjetiti građani, a ne Dodik i njemu slični.

MONITOR: Kristijan Šmit je upozorio političke aktere da su „sve opcije na stolu“. Donio je i izmjene Krivičnog zakona BiH, tako da će narušavanje ustavnog poretka biti kažnjivo zatvorom, a postoji i mogućnost smjene. Koliko bi daleko Šmit mogao da ide u primjeni bonskih ovlašćenja ?

KUKIĆ: Osobno sam, vjerujem i većina bosanskohercegovačkih građana, očekivao da će visoki predstavnik posegnuti za bonskim ovlastima i postupiti na način kao njegovi prethodnici Petritsch i Ashdown početkom dvijehiljaditih – da će smijeniti Dodika i zabraniti mu političko djelovanje. On to, međutim, nije učinio, a da će se to dogoditi moglo se pretpostaviti jer je na obraćanje novinarima, povodom odluka koje je donio, kasnio puni sat vremena što je dalo naslutiti da se do zadnjeg časa nije znalo što će učiniti. Sklon sam vjerovati da je gospodin Schmidt bio spreman na carski rez ali da je u tome onemogućen od nekih članova Vijeća za implementaciju mira baš kao što je, i opet u vezi s Dodikom, 2007. godine onemogućen bio Christian Schwarz-Schilling. No, ne isključujem da bi se takav rasplet mogao dogoditi, čak i u bližoj budućnosti.

MONITOR:  Jednom se to desilo: VP Karlos Vestendorp 1999. godine je smijenio predsjednika RS Nikolu Poplašena?

KUKIĆ: Takav scenarij uopće ne treba isključiti. Nije, naime, nemoguće da je i kod opredjeljivanja za najnovije odluke Visokom predstavniku sugerirano da s radikalnim pristupom ne ide u prvom koraku nego da postupi na način na koji je postupio, a da, ne dadu li te mjere rezultata, naknadno učini ono što se mora – da Milorada Dodika skloni iz političkog života. Ako se radi o tome, siguran sam da na slijedeću mjeru nećemo dugo čekati, barem po onome što nakon Schmidtovih odluka najavljuje predsjednik RS. A ponovit ću, na prostoru RS je najavio zabranu djelovanja SIPA-e, Tužiteljstva i Suda BiH, čak i referendum o secesiji RS od BiH.

MONITOR: Ako bi Visoki predstavnik i odlučio da realizuje svoje prijetnje smjenom, da li bi smjena Milorada Dodika bila sprovodiva?

KUKIĆ: Svakako. Ne vjerujem, doduše, da bi to bilo moguće domaćim instrumentima pravne države jer su oni pod punom kontrolom centara političke moći. Dodik, recimo, ima punu kontrolu nad entitetskom policijom, nad dijelom vojnog potencijala također, da ne nabrajam. A to, onda, znači da bi oslanjanje na domaće snage najvjerojatnije dovelo do unutarnjih sukoba i pitanje je gdje bi sve to završilo. Ali, ne dvojim da je to jasno i međunarodnoj zajednici, što god pod njom podrazumijevali, i da bi se ona, odluči li se na uklanjanje Dodika i eventualno još ponekog s vrha RS, oslonila na međunarodne potencijale, one koji su već stacionirani u BiH, moguće i na dodatne snage koje bi za tu svrhu naknadno angažirala.

MONITOR: Jelena Trivić koja je, po nekima, pobjedila Dodika na izborima, nije pokazala nimalo blagonakloniji odnos prema institucijama države. Kao i Dodik, i ona ima potrebu da stalno izjavljuje da joj je bliskost sa Beogradom, na prvom mjestu. SDS koji takođe kritikuje Dodika, samo je tek nešto „razumniji“ kada s radi o položaju RS unutar BiH. Šta bi se promijenilo odlaskom Dodika?

KUKIĆ: Istina je da se takav sud može nametnuti ako čitavu priču reduciramo na samo jednu dimenziju. No, ona je puno kompleksnija. Prisjetimo se, uostalom, vremena Paddy Ashdowna na mjestu Visokog predstavnika, koji je u svom mandatu smijenio čak 59 funkcionera iz RS. Učinak tih smjena se, hoću reći, ne završava samo na smjenama nego znači i poruku svima ostalima što ih u slučaju sličnog djelovanja i same čeka. S druge strane, te smjene utječu i na promjenu socijalne klime u široj zajednici, pojačavaju kritički odnos prema destruktivnom djelovanju, ali i povećavaju sklonost prema univerzalnim vrijednostima za koje se kaže da pripadaju evropskim vrijednostima. Budite sigurni da ti učinci ne bi izostali i u slučaju pokazivanja „crvenog kartona“ Dodiku i najbližim mu suradnicima.

MONITOR: Čović traži da se svi politički akteri u BiH vrate na 14 reformskih uslova Brisela. Da li je moguće ispuniti te zahtjeve u ovim okolnostima?

KUKIĆ: U uvjetima dominacije etnonacionalističke paradigme definitivno ne. I ne radi se tu samo o političkim vratolomijama Milorada Dodika i njegova političkog kruga. Naprotiv, ništa manje od evropskih zahtjeva ne odudaraju ni druge etnonacionalističke oligarhije. Dragan Čović i HDZ, recimo, za račun nacionalističke logike potpuno isključuju vrijednosti građanskoga društva. Prisjetimo se samo presuda Suda u Strasbourgu i nespremnosti da se one implementiraju, ili nedavnog upiranja u Dodikova kola u vezi s Ustavnim sudom, masu drugih primjera kočenja stabilizacije BiH. U barem istoj mjeri se, na koncu, to isto može reći i za SDA i bošnjačke nacionaliste uopće. Uz to što svaki sudski proces za kriminal i korupciju ljudima iz vrha SDA kvalificiraju kao napad na bošnjački narod, što građanski princip pokušavaju iskoristiti kao instrument majorizacije, u najnovije vrijeme njihovi ideolozi idu tako daleko da razvijaju tezu o BiH kao mononacionalnoj državi bosanske nacije unutar koje Bošnjaci, Srbi i Hrvati egzistiraju samo kao zasebne religijske grupe itd.

MONITOR: Dodik se ovih dana pored uobičajenih invektiva o Visokom predstavniku, hvalio  povećanjem broja međunarodnih prijatelja RS, uz primjedbu da su neprijatelji ostali isti-dvije ambasade u Sarajevu (američka i britanska). Dodik je i ranije podvlačio da ga nervira ponašanje diplomata tih ambasada, odvajajući ih od politike zemalja koje one u Sarajevu predstavljaju. Kako razumjeti ovakve spoljnopolitičke stavove ?

KUKIĆ: Istina, Dodik je dosta vremena dvojnom retorikom pokušavao praviti razliku između službenih stavova SAD i Ujedinjenog Kraljevstva i politika njihovih diplomata u BiH. Što je time htio ,samo on zna. Pretpostavljam da mu je to služilo za stvaranje identičnog uvjerenja kod građana srpske nacionalnosti, prvenstveno onih iz RS-a, moguće i dijela građana Srbije, a isključiti ne treba-naprotiv, i šibicarski pokušaj izazivanja jaza između službenih politika dviju zemalja i njihovih diplomatskih predstavništava u BiH. Kad je, međutim, shvatio da ta logika ne prolazi, jer su SAD i UK preozbiljne zemlje da bi se takvo nesuglasje i teorijski moglo pretpostaviti, započeo je, sve naglašenije tražiti spas u Moskvi i Putinu, s otvorenim optužbama i politike i vlada dviju zemalja. Koliko će mu to biti slamka spasa ostaje za vidjeti. Bojim se, međutim, da je u tom zaokretu-a radikalni zaokreti nisu ništa neobično za laktaškog „vožda“, igrao na pogrešne karte.

MONITOR: Dodik tvrdi da Šmit pokušava da smijeni vlast u RS i Srbiji.  Najavljuje na jesen referendum o statusu RS. Koliko politička sudbina Milorada Dodika zavisi i od politike „srpskog“ i „ruskog“ svijeta?

KUKIĆ: Mislim da najnovijim konstrukcijama o istodobnoj zavjeri Zapada i protiv RS i protiv Srbije, Dodik pokušava uvesti i Vučića u otvoreni sukob s Washingtonom i Bruxellesom. Podsjećam na njegovu nedavnu izjavu da je RS spremna riješiti pitanje Kosova ali da očekuje od Srbije da tada potpomogne RS-u u njezinoj želji da se odvoji od BiH i pridruži matici. Daleko od toga da isto ne želi i prvi čovjek Srbije. Uostalom, to je smisao „srpskog sveta“, ne samo u odnosu na BiH nego i u odnosu na Crnu Goru i Kosovo, u drugoj fazi možda i u odnosu na Hrvatsku i Makedoniju. Ali otvoreno svrstavanje uz taj projekt bi doveo do trenutne izolacije Srbije, a značilo bi i radikalan pad moći njezina predsjednika među građanima vlastite zemlje. Stoga ne vjerujem da takva Dodikova politika može rezultirati razumijevanjem i otvorenom potporom srbijanskog vrha. Sasvim suprotno, ona može biti samo uzrok njegova dodatnog izoliranja i od službenog Beograda. I to će mu se, živi bili pa vidjeli, u konačnici i dogoditi.

 

Čovićev ples po žici

MONITOR: Dragan Čović, lider HDZ, kritikovao je najnovije Dodikove poteze i izjave kao „neprihvatljive i nepromišljene“ i pozvao na „ustavni sklad“. Čović je, duže veliku podršku za „ hrvatsko pitanje“ u BiH, imao od Dodika. Ima onih koji ovu otvorenu kritiku Čovića tumače da on Dodika „pušta niz vodu“ jer je Šmit  efikasniji u ispravljanju nepravdi prema bosanskim Hrvatima?

KUKIĆ: Nisam siguran da se radi o Čovićevom „puštanju niz vodu“ njegova dugogodišnjeg partnera u destruiranju BiH kako države i društva. Ali, ne isključujem da je po srijedi neka vrsta „plesa po žici“ kojim Čović pokušava očuvati svoje odnose s Dodikom, a istodobno,  barem dijelom, i barem formalno, udovoljiti pritiscima pod kojima se sam nalazi, onima iz Washingtona i Bruxellesa, ali i onima iz Zagreba koji su posljedica pritisaka, kojima je hrvatska vlast, premijer Plenković prije svega, izložena, iz sjedišta EU posebice. Što će od ta dva scenarija u budućnosti prevladati vrlo je upitno i ovisi od toga hoće li se i sam Čović naći pod udarom pravne države zbog onoga što je zadnjih dvadesetak godina činio, a što se svugdje u svijetu tretira na isti način – kao kriminal zbog kojeg se mora odgovarati.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

6 sati

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

6 sati

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo