BAŠTE BRIGANJA
Smeta vam što se groblje širi? Prestanite da umirete

Ovom prilikom bih želela srdačno da se zahvalim izumitelju ćoška. Ako se lepo leđima nabijete u ćošak, drastično smanjujete broj potencijalnih pravaca napada
Sedmo je nebo, kaže mi predsednik komisije za nadogradnju oblaka, nelegalno izgrađeno odmah iznad drugog. Srušiše ga.
Ovom prilikom bih želela srdačno da se zahvalim izumitelju ćoška. Ako se lepo leđima nabijete u ćošak, drastično smanjujete broj potencijalnih pravaca napada. Kad ljubav prestane, skuvajte dobar pasulj. Tja, sve što kažem nije ono što sam rekla, nego ono što je neko razumeo. Bolje da ne znam šta ste razumeli. A tako lepo umem da ćutim, toliko jako umem da ćutim da mi je život modar.
Kad kažem nekom da sam iz Srbije pa momentalno osetim da lažem jer Srbija nije dovoljno relevantna za nečije mesto nastanka. Tajna se čuva u mračnom i hladnom.
„Iz Srbije sam, ali zapravo istočna Evropa, tačnije preci su mi iz Crne Gore, ovaj, znaš šta je Jugoslavija.. ne, nemamo more, nego odakle si ti?“
Začuje se portugalski i odatle zasija sunce.
A mi, čekamo pred gubilištem. Masa se ređa i negoduje. Žurno dolazi još jedan dželat i viče:
„Možete preći i na susednu giljotinu. Pokažite svoje pravo lice.“
„Evo.“
„Nije to. To ste kupili na rasprodaji, na vašaru na Svetog Iliju.“
„Nemamo drugo.“
„Onda platite ekološku taksu pa “pustite goluba”.“
Ulazim u autobus.
„Jednu kartu“, kažem, „za nigde.“
„Uzmi dve dok su na akciji.“
„A jesu li povratne?“
„Ne, ne znaju da se vrate.“
Teško je do prve suze, a onda shvatiš da si prokleti izvor i uliješ se u more… U životu mi je samo bitno da nikom ne smetam. Sklonim se sama. Da mogu da biram šta da nemam, nemala bih pojma. Našla sam alvu koju sam sakrila od sebe. Malo je užegla, al’ šta, kao da ja nisam.
Ljudi jedu boje, a izbacuju uvek istu (ima malo beznačajnog nijansiranja). Mene to sad baš muči
Prosuh prazninu po iznajmljenom danu. Noć je gospodar i sluga raskovanih duša, koje se na pučini sna sastavljaju od ostataka koje razvlače košmari. Ljubav je kada znaš da ima boljih, ali te je baš briga. Ako se smanji u očima možda prestane i da žulja misli.
Ja bih da se zaboravim pa se sebe prisetim. Da budem sećanje. Da, kako to biva sa sećanjima, sasvim slučajno deo sebe izgubim. Znam i koji.
Nama je za igru bila dovoljna samo lopta. A ova današnja deca… Samo smo loptu i imali, zato nam je i bila dovoljna. I da.. ovi što razgovaraju pogledima da ne lažu jer, evo, bečim se po kući danima da neko uradi nešto umesto mene i niko me ne razume. Nekada davno je bilo i tih noći kada me ipak obasja neko svetlo. Iz frižidera.
Eto, sad imam i teniski lakat, a tenis nikada igrala nisam. Što me nije strefio neki dobitak na lutriji kad već ne igram. Najbliže sam prišla tom sportu kad sam Tari, kad je bila mala, dupe servirala varjačom. Što se sreće tiče, i ptičije govno padne pored mene…
P.S. Uvek nas zezne ta dežurna suza u grlu, koja se otima i krene kad ona hoće.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Lokalni solista

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vjetrometina spolja i iznutra
Txt. Sat drugi otkako radim dekompresiju misli… Da kroz čakre isteram svu tuđu energiju, dok ne ostane samo moja. Kad me ocrtaš i drhtim i strepim. Vidiš me i izvan gleda. Nikad niko nije rekao stvarnije reči kao kad ih ti prozboriš. I da stvarne nisu, žive su. A življe je uvek kad prianja uz dušu. Uz dušnik se uzveralo, a obrasta kao bršljen, pada da uzdiže, a ti misliš njega nosiš niz strmine. U tišini sa ovim osećajima koji gmižu po celom telu, poput stidljivih gusenica. Postaće leptiri, ali neće odleteti do tebe. Znaju.
Uhvati me neki samoprekor, pa moram sve ispočetka sebi da objašnjavam. Vreme ne pokazuje ništa, mi smo ti koji pokazujemo. Iznova i iznova, sve se vidi. Dok nam je stalo. I kada više nije. Ne znam da li je ono što sledi bolje, ali znam da ovo trenutno ne valja. Ukoliko ne iskoračim pristajem na loše, ako napravim, bar korak, imam šanse. Mislim da je to cela priča.
U jednoj mišici mi stanuje snaga koja roni breg, iz druge raste cveće. To mi je po babinoj liniji. Baba je bila onaj pripovedač koji je znao da priča, a da nikada ne budeš sigurna govori li o sebi ili o tebi, ili je sve izmislila, da li ti predviđa ili te blagosilja. Poseban čar je imala ona stanka nakon poslednje izgovorene rečenice, gde bi mogao i da vidiš da će se sada uvući u sebe, kao kornjača u svoj oklop, samo traži pogodan pokret. Baba mi je jednom rekla da ko preklinje u mladosti, proklinje u starosti, i ja sam to pamtila za dane kad ću uspeti da razumem.
Nisam ja toliko okrenuta sebi, iako me ova pisanija možda ocrtava takvom, iza svake priče nalazi se stvaran događaj i stvaran svet za koji se bojim i bojim se da ispričam, jer jednostavno ne postoji način da se takve priče ispričaju, a da se sve ne isprlja. Nekad je dobro s emocijama kao i ručkom u šerpi. Isključiš ringlu i ostaviš da se tišti još malo. Ali neki vole da stoje pored šporeta uključenog na trojku i da se plaše da jelo ne zagori, a onda sklone šerpu i duvaju da se ohladi. Oni „mnogo rade“ na problemu. Suočavam se sa činjenicom da je energija koju imam ograničena i da moram da je raspoređujem mudro, po prioritetima. To mi smeta, jer donedavno nije bilo tako. Delovalo je da je neiscrpna.
Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vetrometina spolja i iznutra. Tamu zvezda prećuti i kad od nje prsne, tama ostaje prećutana.
P.S. Neće to narod pozlatiti, ne može…
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Odustala na levu nogu

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete
Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.
Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.
I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:
Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…
Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.
Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu: –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem? – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra? – Znam mesto gde ga ima mnogo!
P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Razoružani do zuba

Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura
Noći su opasne. Tada je čovek umoran i sve budalaste misli nekako se promole i iskradu… A nada, koju čovek izgazi tokom dana, strese prašinu sa sebe i utekne, da je ovaj ne može stići… Pa mu nevino sija na nebu i podseća ga, uz pobednički osmeh… Da je i dalje živ. Ne možeš sanjaru ukrasti snove, obnovljiv je to resurs.
Snovi umeju fino da se poigraju sa nama. A onda nas ostave danu, nakrivo nasađene. Nevoljiva sam od malih nogu zbog nekih tamo bajalica koje sam sama smišljala ispod stola, uz Baš-Čelikovu pomoć, dok smo jedno drugog nadmudrivali. Jer ja nisam htela da me nađu, a on nije hteo da jurcam svim tim hodnicima. Na kraju je pristao da bude od pomoći i povrati svoj mir. Sva čudovišta koja sam upoznala vole svoj mir i najviše se boje, da ne poverujete, tabananja kroz vijugave hodnike njihovih jazbina. Ako ikada dopadnete šaka nekom čudovištu, puno buke treba da je u vašim stopalima. Kod zaglavljivanja u vremenu, najpogubnija je ta iluzija da vreme ne teče.
Nisu strasti umrle. Sakrile su se. Sklonile. Ućutale. Pritajile. I čekaju svoj trenutak. I odjednom… klik! Osetiš tu vatru ponovo. Setiš se da uživaš da slikaš, kuvaš, planiraš, pišeš, štrikaš, pevaš… šta već… I pitaš se: kako je to moglo da se zaboravi?! Strasti su uvek žive.
Ovaj svet je bez ljubavi, sve mi to donosimo odnekud daleko. Pa pelcujemo i pričamo kako je život lep. Nekom se primi, a neko samo tako misli. I opet je dobro. Trenuci koji se uglave između onih redovnih, očekivanih. Izrove prazninu u koju bismo svi mogli da stanemo. I čekaju. I sve stane. Dok nas ne dočekaju. Tek onda život nastavi svojim običnim tokom. Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura. Kada se instinkti, srce i mozak ne usaglase, stvara se kakofonija ogromnih razmera, pepuna rušilačke snage. U toj buci postaje nemoguće da se bilo šta čuje. A nespokoj narasta. Lična sloboda ima obavezan deo koji se zove poštovanje drugih. Bez toga nismo slobodni nego bezobrazni.
Danica Grujičić za ukidanje društvenih mreža na mesec dana, za to vreme deca da odu po Srbiji i obilaze manastire.
Lepo se poludelo u skladu s onom: ko u ruci drži čekić, sve mu liči na ekser.
Samo sedite na bicikl i vozite dok vrelina u mišićima ne sagori sve što ne može da putuje sa vama.
P.S. Nisam u toku i potrudiću se da tako i ostane.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom