Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Snaga ljudskog duha

Objavljeno prije

na

Kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita?  Kami ne bi bio optimista

 

Već nekoliko godina grupa profesora sa Univerziteta San Francisko organizuje diskusioni klub knjige. Srećemo se svake srijede, predveče, u jednoj sali sa staklenim zidom na trećem spratu glavne univerzitetske zgrade iz koje se u daljini vidi osvijetljeni centar grada. Repertoar kluba je tokom godina uključivao Ničea, Lakana, Bahtina, Lefevra… Nedavno, međutim, jedan profesor filozofije je predložio Kamijevu Kugu.

Obrazloženje, naravno, nije bilo potrebno. Cijeli svijet je trenutno u situaciji alžirskog grada Orana iz tog Kamijevog romana. Iznenadna pojava opake zarazne bolesti nas je sve gurnula u samoću i izolaciju karantina. Došlo je vrijeme da preispitamo sve svoje vrijednosti i odlučimo kako ćemo naprijed. Jer povratak na staro više neće biti moguć.

Kugu sam pročitao prvi put kada sam bio na postdiplomskim studijama. Nekoliko neobičnih likova kojima je Kami naselio svoj imaginarni Oran ostali su još od tada u mom pamćenju. Sitni gradski činovnik Grand koji godinama pokušava da napiše prvu rečenicu svog romana. Penzionisani vojni oficir koji sa balkona svakog dana u isto vrijeme mami pa onda pljuje na mačke. Novinar iz Pariza Ramber koji u Oran dolazi da istraži životne uslove arapske populacije, a onda ostaje zarobljen karantinom. Jezuitski sveštenik Panelu koji kugu vidi kao božju kaznu za raskalašno življenje. Kriminalac Kotard koji u vrijeme kuge proživljava najsretnije dane svog života jer policija ima preča posla. Stari asmatični bolesnik koji dane provodi na zenovski način, prebacujući zrna suvog graška iz jedne činije u drugu, i, isto tako zenovski, spokojno prima i početak i kraj kuge. I, naravno, dva glavna protagonista: doktor Riju i samotnjak Taru.

Doktor Riju je i hroničar zbivanja, mada to saznajemo tek na samom kraju romana. On među prvima primjećuje pojavu kuge i odmah se potpuno posvećeno i bez ikakvog straha uključuje u borbu protiv nje. To ne radi ni iz vjerskih ni iz ideoloških razloga jer ne vjeruje ni u Boga ni u bratstvo među ljudima. Ono što motiviše Rijua je (naizgled) jednostavno: dužnost. U njegovom slučaju medicinskog doktora, to je da smanjuje patnje bolesnih ljudi. Čista pragmatika, bez iluzija i bilo kakve želje za dokazivanjem. On smatra da bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život kada bi takav pristup postao univerzalan. Ali, avaj, ljudi nisu (samo) racionalna bića.

Mnogo teže je razumjeti motivaciju Tarua. To i jeste glavna enigma romana i ključ ka razumijevanju Kamijeve životne filozofije. Taru je Kamijev alter-ego. On nema ni porodicu ni stalno zanimanje i stoga nema nikakvu društvenu dužnost prema bilo kome ili bilo čemu. Pa, ipak, Taru stvara glavnu platformu za borbu protiv kuge: volonterske odrede koji pomažu doktorima da se brinu o zdravlju ljudi, baveći se njegom bolesnih, evakuacijom i karantinom njihovih porodica, sahranjivanjem umrlih, itd. Svojom neiscrpnom energijom i harizmom, on motiše druge da vjeruju da mogu pobijediti kugu. On je lider koji garantuje uspjeh. Međutim, pitanje ostaje – zašto?

Odgovor na to pitanje je paradoksalan. Taru želi da dokaže da se može biti svetac u svijetu bez Boga. Drugim riječima, da postoje čisto ljudski principi koji mogu biti utemeljeni bez božanskog, nadljudskog autoriteta, da čovjek može sam sebi biti mjera, da se može biti „dobar“ bez metafizičke nagrade ili kazne. U neku ruku, to je odjek onog „čovjek, kako to gordo zvuči“ Maksima Gorkog protiv košmarne tvrdnje junaka romana Dostojevskog Ivana Karamazova da je „ako nema Boga, sve dozvoljeno“. Taru, međutim, umire kao posljednja žrtva kuge. Nisu se stekli uslovi za svijet u kome autonomija i dostojanstvo individualnog čovjeka predstavljaju glavne vrijednosti.

A kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita? Ostaje da se vidi. Kami ne bi bio optimista.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Progresivni kapitalizam?

Objavljeno prije

na

Da li je svijet prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati  ekonomske i druge konsekvence alarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti

 

Za Džozefa Štiglica, progresivni kapitalizam nije besmislica. Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. i glavni ekonomista Svjetske banke od 1997. do 2000., održao je nedavno predavanje na Univerzitetu San Francisko. Vitalan i vedar, vrlo energetičan u svojim poznim sedamdesetim, Štiglic je predstavio svoju najnoviju knjigu Ljudi, moć i profiti: progresivni kapitalizam u doba nezadovoljstva. Pisana više kao memoar nego naučna studija, ova knjiga predstavlja Štiglicov plan za reformu globalnog ekonomskog sistema tj. neoliberalnog kapitalizma.  Po njegovom mišljenju, upravo su propusti i slabosti neoliberalizma doveli do velikog nezadovoljstva  građana životnim standardom, što  je glavna činjenica političkog života u svim zemljama svijeta.

Od početka osamdesetih godina prošlog vijeka kada je postao dominantna ideologija kapitalističkog Zapada, neoliberalizam je doveo do ogromnog ekonomskog raslojavanja i nejednakosti. Štiglic je to demonstrirao na predavanju koristeći zvanične podatke globalnih finansijskih institucija.Trilionski profiti su se akumulirali na bankovskim računima najbogatijih dok jeminimalna cijena rada u SAD (kada se uzme u obzir inflacija) ostala ista kao i prije 60 godina. Slična je situacija i sa srednjom zaradom, tako da većinu mladih Amerikanaca očekuju nepovoljniji ekonomski uslovi od onih sa kojima su se suočavali njihovi roditelji kada su bili istih godina.

To nije sve. Negativnu sliku upotpunjuje činjenica ozbiljno usporenog globalnog ekonomskog rasta, kao i sve nepredvidljivije, ekstremne klimatske promjene, odgovornost za koje, prema Štiglicu, prvenstveno nose određene industrijske grane. Zbog toga Štiglic kao jednu od neophodnih reformi vidi prelazak na tzv. zelenu ekonomiju. Kao jedan od uspješnih primjera, Štiglic je naveo veliki broj „zelenih“ investicija nedavno formirane Nove razvojne banke od strane zemalja BRIKS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) u čijem je osnivanju učestvovao kao jedan od glavnih savjetnika.

Interesantno, Štiglic vidi države koje nisu dio tradicionalnog Zapada kao pokretače važnih ekonomskih trendova. Najoštriju kritiku upućuje zapadnim korporativnim konglomeratima za koje tvrdi da su kroz  monopolističke aktivnosti napravili parodiju od koncepta slobodnog tržištva u koje se ritualno retorički zaklinju. Paradoksalno, upravo oni političari koji su na američkoj političkoj sceni označeni kao „socijalisti“ – na primjer Berni Senders – ispadaju šampioni klasičnog liberalizma jer se zalažu za tržišnu transparentnost i omogućavanje „zdrave“ konkurencije kroz razbijanje monopola.

Štiglicov plan za reformu kapitalizma uključuje uvećanje intervencija države u ekonomske tokove kroz fiskalnu politiku (povratak jednoj vrsti ruzvelovskog njudil-a), kao i uspostavljanje sistema pravičnog oporezivanja. U SAD  funkcioniše sistem regresivnih taksi. Voren Bafet, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, je ovaj sistem najslikovitije opisao kada je izjavio da on plaća manje poreze nego njegova sekretarica. Jasno je, što ovakve i slične nepravde duže traju, to će otpori biti  učestaliji i nasilniji.

To je najveći izazov za Štiglicov plan. Njegov humanizam i dobre namjere su nesumnjive. Problem je što je  njegov plan  plan kompromisa i dogovora, a svjedoci smo da je u  konfiguraciji svjetske polike (a i u samim SAD) sve manje i manje faktora koji imaju moć a koji su spremni da je dijele sa drugima. Teško može doći do kompromisa među stranama koje se gledaju kroz simboličke ili stvarne nišane. Izgledada će se prije, nažalost, trenutna situacija izroditi u neku vrstu borbe na sve ili ništa, na život ili smrt, do totalnog poraza jedne strane.

Da li je svijet već prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati sve ozbiljnijeekonomske i druge konsekvencealarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga druga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Pouke obavještajke

Objavljeno prije

na

Bivša tajna agentica,  Amarilis Foks,   je 2019. objavila  memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige

 

Amarilis Foks je iznenadila CIA-u. Ova bivša tajna agentica je u oktobru 2019.objavila svoje memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji principijelno ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige. Upravo se to prije četiri decenije desilo njenom kolegi Frenku Snepu zbog obavljivanja knjige o angažovanju CIA u Vijetnamu. Vrhovni sud SAD-a je tada donio odluku da je Snep izazvao “nenadoknadivu štetu“zbog iznošenja u javnost određenih informacija i primorao ga da sav profit (300,000 dolara) uplati u budžet CIA.

Još nije poznato kakav će epilog biti u slučaju Foks, ali je jasno da ona uopšte ne haje. Po medijskim navodima, ona je već prodala prava za serijsku obradu knjigeteleviziji Apple. Možda je razlog njenog samopouzdanog ponašanja i to što se prije dvije godine udala za unuka Roberta Kenedija, najpoznatijeg brata američkog predsjednika Džona F. Kenedija, pripadnika jedne od najmoćnijih porodica na američkoj političkoj sceni.

Po mom mišljenju, u knjizi nema nekih do sada javnosti nepoznatih operativnih podataka zbog kojih bi CIA trebala da bude posebno zabrinuta. Kao i mnogi drugi, Foks je bila zavrbovana od strane CIA još dok je bila studentkinja postdiplomskih studija na univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. Imala je svega 22 godine. Kratko vrijeme je provela kao analitičarka povjerljivih podataka o islamističkim terorističkim organizacijama, a onda je, po sopstvenoj želji, prebačena u operativce. Poslije višemjesečne pripreme na tzv. Farmi gdje se budući operativci uče praksi obavještajnog rada, upućena je na tajni zadatak u inostranstvo. Zadatak je zahtijevao kreiranje lažnog identiteta i lažne profesije nevezane za američku diplomatsku službu. To joj je omogućilo veću slobodu djelovanja, ali je bilo i mnogo opasnije zbog toga što nije posjedovala diplomatski imunitet u slučaju mogućeg razotkrivanja.

Lažni identitet koji je kreirala Foks je bila trgovina umjetninama koja se na globalnom nivou često prepliće sa trgovinom oružjem. Da bi zamela sve veze sa SAD, Foks se preselila u Šangaj i tamo registrovala svoju kompaniju. Poslije nekog vremena, konačno se upoznala sa trgovcem oružjem(porijeklom iz Mađarske) koji joj je pomogao da uspostavi kontakt sa islamističkim organizacijama u Pakistanu. U pakistanskom gradu Karačiju se dešava i najdramatičniji događaj u knjizi. Foks uspjeva da nagovori lidera jedne terorističke organizacije da odustane od namjere da detonira radioaktivnu bombu na gradskom trgu. Tu dolazi do izražaja i glavna pouka knjige.Ona se tiče pristupa koji je doveo do konačnog uspjeha misije.

Naime, Foks tvrdi da CIA pristupa borbi protiv terorizma na pogrešan način koji situaciju čini još gorom nego što ona jeste.Umjesto da pokuša da razumije drugu stranui da shvati njihovu motivaciju, CIA koristi brutalnu silu. Za nju je druga strana samo običan cilj za likvidaciju. To kao da nisu ljudi, što više ubijenih, to bolje. Međutim, zaključak do kojeg je kroz svoje iskustvo obavještajnog rada došla Foks je da primjena sile može da zaustavi na neko vrijeme, ali ne i da potpuno iskorijeni neprijateljstvo. Ubijene zamijenjuju u stroju njihovi bliski. Krug smrti se samo širi. Mir postaje sve manje i manje moguć.

Glavni razlog za to je da, kako kaže Foks, “svi za sebe vjeruju da su dobri momci, a oni to i jesu,iz sopstvene perspektive“. Drugim riječima, sukobi se ne mogu umiriti i prevazići nadjačavanjem, nego samo kroz priznanje jednakog statusa drugoj strani i uspostavljanjem povjerenja. Tako je Foks došla do uspjeha u Karačiju. Kao u poznatoj optičkoj iluziji, dva lica, koja na prvi pogled izgledaju suprostavljeno, su ustvari dio jedne te iste vaze. Stvari koje nas zbližavaju ima mnogo više od onih koje nas dijele.

Nažalost, nedavno ubistvo iranskog generala Solejmanija pokazuje da CIA iz knjige svoje bivše agentice nije izvukla ama baš nikakvu pouku.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo