Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Još smo se dublje podijelili

Objavljeno prije

na

Nažalost, Crna Gora možda  nikada nije bila u ovoj mjeri podijeljena. Ko god hoće da vidi jasno mu je da je klatno sa jedne strane krenulo na drugu i da sada druga strana ne pokazuje tolerantnost koju je najavljivala

 

MONITOR: Neke od odluka nove Vlade donijele su brojne javne rasprave, poput posljednje o gašenju Montenegro erlajnsa. Kako vidite tu odluku i reakcije na nju?

PERIĆ: Stanje u Montenegro erlajnsu je bilo veoma loše i plod je javašluka, nepotizma, kronizma – odnosno svih „plodova“ dominacije politike nad strukom. Valja izuzeti ljude koji su vodili neposredan radni proces koji se odvijao po pravilima struke –  letačko osoblje prije svega. Dakle, odgovornost za ovakvo stanje se ne može adresirati novoj vlasti.

Oni čija je to odgovornost – sadašnja opozicija –  zaista nemaju kredibilitet da bilo šta kritikuju jer da su radili što sada govore,  firma ne bi bila u ovom stanju. Vrlo je značajno čuti šta o tome misli struka, zaposleni, šta kažu uporedna iskustva  u sličnim situacijama, ali je groteskno slušati kako o spasu nacionalne avio-kompanije pričaju oni koji su je doveli do ove pozicije i  u svemu tome debelo profitirali. Podsjetiću, državnim preduzećem su rukovodili ljudi kojima je Vlada odobravala stambene „kredite“ pod povoljnim uslovima, koji su imali enormne plate i sve prinadležnosti a koji su uredno dizali ruke za odluke za koje nije bilo nikakvog ekonomskog rezona.

Nova vlast mora razumjeti da nije dovoljno konstatovati problem i krenuti u gašenje. Nekada je to nažalost nužno, izvjesno je da sada sve vodi u tom pravcu, ali vlast mora da ponudi jasnu viziju šta dalje. Mislim da je priča o novoj avio-kompaniji prilično maglovita i da je obrazloženje o tome da osnivanje nove kompanije košta nula eura  nepromišljeno. Konačno, nova Vlada mora da napusti staru retoriku. Nekada smo slušali da ne prodajemo firme nego kupujemo strateške partnere, sada slušamo da nismo pozajmili pare kroz emisiju obveznica nego da smo dobili ekonomsku budućnost. Jasno je da je naslijeđena loša situacija, ali ako se bude slijedila ekonomska filozofija neoliberalne škole, od koje, moram reći, na deklarativnoj ravni nova Vlada ne pravi otklon, tada imamo veliki problem. Vjerujem da će biti više štednje i manje kriminala, ali bez vizije i ideje – problemi ekonomije će ostati i, što je najporaznije, socijalni jaz se neće smanjiti, ako se ne počne promišljati drugačije.

MONITOR: Kazali ste nakon postavljanja Dejana Vukšića za v.d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost da se plašite da partijska zapošljavanja nijesu prošlost.  Šta jeste, a šta nije prošlost nakon 31. avgusta?

PERIĆ: Nisam komentarisao niti jedan pojedinačni slučaj, već sam govorio na ravni prinicipa. Nemam nikakvu dilemu da će biti partijskih zapošljavanja ili imenovanja – u konačnom ta predikacija se već potvrdila u nekoliko prilika. Smatram to lošim, ali nije ni realno da oni koji pobijede na izborima nemaju učešće u izvršnoj vlasti. Tako se sada izvjesno ,,pegla“ to što u Vladi nema predstavnika dvije koalicije koje obezbjeđuju većinu u parlamentu. Usljed tog disbalansa, možemo lako doći u situaciju da će onamo gdje se traže ekspertska znanja biti postavljani političari, a onamo gdje bi po pravilu trebalo da imamo politčare da dobijemo eksperte.

Naše društvo će se teško izboriti sa partijskim zapošljavanjem i zato na borbi protiv te pojave treba stalno insistirati jer za promjene u pravcu istinske profesionalizacije će trebati godine. Ovdje je decenijski refleks da partija zapošljava od portira pa, što ne reći, nerijetko i do univerzitetskog profesora.

Prošlost je nesmjenjivost vlasti, ali naše navike kao zajednice se mnogo sporije mijenjaju od onog što je poželjno za njen brz oporavak i suštinsku demokratizaciju.

Ako hronološki posložimo  dešavanja od 31. avgusta, u samom početku se osjetio talas optimizma, tolerancije i nagovještaj demokratije. Kako vrijeme prolazi ta slika blijedi, a osjetljivost na kritike je naglašenija, a što svako ko je na vlasti mora da podnosi, posebno kad je kritika dobronamjerna. Utiska sam da je pozivanje civilnog sektora i intelektualaca na razgovore uglavnom bilo dekorativnog karaktera i da još  ne postoji spremnost da se čuju i integrišu predlozi koji dolaze isključivo od struke, odnosno da se vjeruje da je onaj ko je izabran kao stručnjak zapravo stručan za sve. Moguće da je to na početku prirodno, ali što ranije nova vlast uvidi ove šumove, to će imati bolji rezultat.

MONITOR: Jedan od prvih poteza nove Vlade bio je predlaganje izmjena Zakona o vjeroispoivjesti Skupštini. Kako vidite taj potez, koji je karakterisao prvenstveno manjak transparentnosti i mogućnosti javne rasprave, što je bila  i praksa prethodnika?

PERIĆ: To je bio dogovor partnera koji tvore vlast. Oni su smatrali da je to model kojim treba raditi i da tako treba. Uvjeren sam da svaka vlast koja želi da bude pravedna i efikasna treba da uključuje što širu javnost u procese donošenja odluka. Svako odstupanje od tog principa škodi i njenom imidžu, ali i interesu jednog ili više djelova javnosti da makar iznese svoj stav.

MONITOR: Uslijedila su i prva hapšenja, koja vodi netaknuto Specijalno tužilaštvo. Kako vidite ta hapšenja, ali i najavu Demokratskog fronta o povlačenju podrške Vladi, zbog specijalnog tužioca, odnosno njegove izjave da navodno ima bezrezervnu podršku potpredsjednika Dritana Abazovića?

PERIĆ: Činjenica je da je uhapšen direktor Uprave za nekretnine, ali  i da on nije na vrhu koruptivne piramide. U tumačenju tog čina će na političkoj sceni biti nadgornjavanja, a ko je u pravu, zavisi od ugla gledanja i partijskog interesa. Ipak, ne razumijem zašto ni gotovo četiri mjeseca nakon izbora nova  većina nema ime kandidata za VDT-a iza kojeg će stati i za koga će se tražiti kvalifikovana većina u parlamentu, pa ako se ne može uspjeti i odgovarajuća zakonska rješenja za izlaz iz te situacije. Potpuno sam siguran da postojeći sastav ključnih pozicija u tužilaštvu ne može da sprovede borbu protiv korupcije na najvišem nivou. Prisjetimo se skandala u vezi sa sekretarom VDT-a,  suđenja u kojem se optužnica gradi i na tome da jedno punjenje baterija mobilnog telefona može da traje mjesecima…

Ako Vlada ili neko u vladajućoj većini misli da ovaj sastav to može – u kolosalnoj je zabludi. Ako misli da obračun sa organizovanim kriminalom treba da izvede neka naredna vlast – onda je to već neodgovornost, jer samo ova vlast ima suštinsku šansu za punim otklonom u odnosu na prethodne prakse. Ona uspostavlja model karaktera promjena. Želim da vjerujem da su  u Vladi svjesni toga.

MONITOR:  A Vaše viđenje Demokratske partije socijalista kao opozicije? Postoji li opasnost od povratka DPS-a na vlast?

PERIĆ: Mislim da DPS kao struktura jako loše podnosi nemogućnost da  raspolaže resursima, uključujući i zapošljavanja – dok ih svaka afera dodatno potresa. Njih na vlast može vratiti samo nova vlast, ako bude nesposobna ili bezidejna. Ako bude dekonsutirana mreža povlašćenih i ogoljen sistem privilegovanih tada mislim da bivša vlast ostaje i dalje bivša. Ako to ne bude slučaj – sve opcije su na stolu, jer se radi o političkoj organizaciji koja je klijentelistički premrežena i koja ima ogromno iskustvo u „menadžmentu uhljeba“ i u metodi rada „jedan zaposleni četiri glasa“. Ako ne dekonstruišete i pokidate tu mrežu – očekujte da se sami možete zaplesti u nju.

MONITOR: U predizbornom periodu, predstavnici buduće vlasti su  mnogo govorili o pomirenju crnogorskog podijeljenog društva. Neka kadrovska rješenja nove Vlade, i potezi, ne govore da na tome i aktivno rade. Da li je pomirenje  blizu?

PERIĆ: Nažalost, Crna Gora možda nikada nije bila u ovoj mjeri podijeljena. Ko god hoće da vidi,  jasno mu je da je klatno sa jedne strane krenulo na drugu i da sada druga strana ne pokazuje tolerantnost koju je najavljivala. Volio bih da počnemo da uvažavamo jedni druge sa svim svojim razlikama, a ne da u glavi imamo inžinjering ko šta treba da bude, a ne ko šta jeste. Sloboda se ne osvaja, a još manje brani sa te pozicije.

Kada je riječ o pomirenju, valja napraviti distinkciju između pluralizma mišljenja koje je poželjno u svakom društvu, u odnosu na neprijateljstva i ostrašćenost u odbrani sopstvenih uvjerenja. Nama prije svega treba iscjeljenje od mržnje koja nas parališe još od devedesetih. Moguće da je integracija ključna riječ za procese koji su nam potrebni, a prvi koraci nove administracije u tom pravcu nisu adekvatni. Ako smo nekada imali prigovor da čitava jedna nacionalna zajednica nema ni izbliza adekvatnu zastpuljenost tamo gdje se donose odluke, a taj prigovor je stajao, onda nemate izgovor da, izuzimaući politički ključ,  nemate pripadnika jedne vjerske ili nacionalne zajednice na ključnim pozicijima u novoj vlasti.

MONITOR: Jeste li optimista ili pesimista kada je u pitanju kriza u kojoj se Crna Gora nalazi, što zbog pandemije, što zbog zaostavštine prethodnika?

PERIĆ:  Sa zebnjom gledam na to da Crna Gora nije na putu  socijalne pravde, već da se može cementirati politička klasa, da se izrazim robespjerovskim rječnikom, neka vrsta „markiza“ i „grofova“  koji će smatrati da im pripada mnogo više nego što bi im trebalo pripasti. Dodatno brine to što ne čujemo rješenja i viziju pokretanja sasvim devastirane privrede. Da budem konkretan: u onom trenutku kada poljoprivrednik bude mogao bez problema da domaći pekmez ili sok proda u lancu veleprodaja uz veoma malo administracije i simboličan trošak – tada ćemo znati da se privredni ambijent mijenja.

Opet, ako budemo znali da integrišemo sve djelove zajednice, ako ljude od ideje, znanja i pregalaštva uključimo u procese donošenja odluka i ako spustimo koplja i štitove podjela, pa suštinski počnemo da razgovaramo o zajedničkim problemima – onda i te kako ima prostora za optimizam.

MONITOR: Šta biste Vi i kome  čestitali na kraju ove godine?

PERIĆ: Građanima bih odao priznanje na istrajnosti u promjenama i za trpeljivost na tom putu.

MONITOR: A ono što vidite kao negativno što je obilježilo 2020?

PERIĆ: Još smo se više kao društvo podijelili, a nema niti znaka niti najava da će socijalni jaz biti ublažen. To je velika obaveza pred onima koji sprovode mandat promjena.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo