Povežite se sa nama

FOKUS

PRIZEMLJENJE DRŽAVNE AVIOKOMPANIJE: Slomljena krila MNA

Objavljeno prije

4 godine

na

Šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika ali je ima. To, s druge strane, nije kraj problemima u državnim kompanijama koje nam je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS

 

Avioni Montenegroerlajnsa (MNA) ne lete od subote. Zaposleni platu ne primaju od septembra. Doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje nijesu plaćani od 2016. Prizemljena kompanija duguje više od 100 miliona, a na popisu neizmirenih obaveza nalaze se:

– Dugovanje Euracontrolu od 160.000 eura zbog koga, od subote 26. decembra, postoji mogućnost zapljene aviona MNA na evropskim aerodromima.

– Dugovanja Aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u iznosu od pola miliona, zbog kojih se kompanija ne usuđuje da leti za Beograd.

– Dugovanje kompaniji GECAS, zakupodavcu aviona Embraer 195, od približno 1,2 miliona (tražen raskid ugovora i povraćaj aviona).

– Dugovanje zakupodavcu motora za dva Embraera 195, kompaniji BEAUTECHU u iznosu od 600.000 (zatražen raskid ugovora i povraćaj motora).

Finansijski problemi Montenegroerlajnsa nijesu od juče. Traju od osnivanja kompanije. U decembru prošle godine Skupština je usvojila Zakon o konsolidaciji i razvoju MNA, kojim je predviđeno da država u kompaniju uloži 155 miliona.

Kompanija u tom trenutku, prema analizi konsultantske kuće Deloitte, raspolaže sa osam aviona od kojih su četiri prizemljena (tipa fokker 100, vjerovatno neupotrebljiva). Od četiri operativna aviona jedan je bio u vlasništvu MNA (takođe fokker100), dva u zakupu (tipa Embraer E195), a četvrti u finansijskom lizingu (prema dostupnim podacima treba otplatiti još šest miliona da bi taj avion tipa Embraer E195 postao vlasništvo MNA).

Plan Vlade Duška Markovića, koji je prihvatio parlament, bio je da 100 miliona ode tokom 2020. godine, uglavnom za vraćanje dugova (državi 34 miliona, Aerodromima Crne Gore 32 miliona, bankama sedam miliona, dobavljačima šest, Kontroli leta SiCG – 1,63 miliona). Ostatak je trebalo da se potroši za održavanje likvidnosti (11) i restauraciju motora (8,8 miliona). Preostalih 50-ak miliona planirano je za obnovu flote u periodu 2021–2024. godine.

Nemamo podatke o tome šta je od ovogodišnjeg plana ispunjeno do 3. septembra, kada je Agencija za zaštitu konkurencije donijela rješenje kojim je Ministarstvu saobraćaja i pomorstva naloženo „da odmah, po prijemu ovog rješenja, privremeno obustavi dodjelu sredstava MNA…“.

Odluka nije bila neočekivana, ali jeste zakašnjela. I, možda, motivisana i nečim što nije u nadležnosti Agencije za zaštitu konkurencije (vidi antrfile MNA i izbori). Devet mjeseci ranije, 23. decembra 2019, Agencija je u izvještaju konstatovala kako „nema uslova“ da ocijeni da li je Zakon o konsolidaciji i razvoji MNA usklađen sa Zakonom o kontroli državne pomoći, jer je dostavljeni materijal nepotpun. Ti se uslovi nijesu stekli sve dok je DPS bio na vlasti.

Uglavnom, odluka o „privremenoj obustavi“ svake vrste pomoći MNA svezala je ruke izvršnim vlastima. Od 3. septembra, da podsjetimo još jednom na taj važan detalj. „Jasno je da nastavak pomoći Montenegro Airlainsu od strane Vlade ne bi bio u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, ne bi bio u skladu sa Zakonom o kontroli državne pomoći, ne bi bio u skladu sa Zakonom o zaštiti konkurencije i konačno ne bi bio u skladu sa Ustavom Crne Gore (člana 140 stav 3)“, navodi pravni konsultant Veselin Koprivica konstatujući kako nova Vlada „nije imala drugog izbora osim da postupi onako kako je postupila“.

Koprivica nije usamljen u stavu da Vlada Zdravka Krivokapića nije imala drugog izbora osim da MNA prepusti tržišnoj utakmici u kojoj se naš nacionalni avioprevoznik, dokazano, ne snalazi najbolje. Čula su se, međutim, i drugačija mišljenja.

„Ukoliko želi i ima političku volju, Vlada može da pomogne MNA“, ustvrdila je Gordana Đurović, profesorica Ekonomskog fakulteta i nekadašnja potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih integracija. „Jedan od mogućih zakonskih modela je pretvaranje potraživanja u trajni ulog, odnosno da se ovaj Zakon (o konsolidaciji MNA) sprovede u potpunosti. Drugi je restrukturiranje…“, navela je Đurović uz ideju da bi se moglo razmišljati i o spajanju Aerodroma CG i MNA u novo preduzeće.

Komentarišući njene tvrdnje, nekadašnji poslanik i predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović kaže da Đurović ne govori kao profesor već kao kandidat sa liste poslanika DPS-a. „Ona zna da je dokapitalizacija i pretvaranje duga u akcijski kapital vid klasične državne pomoći“. On tvrdi kako je prelomna tačka koja je odredila sudbinu MNA prekoračena još 2012. godine, kada je Državna revizorska institucija (DRI) objavila reviziju poslovanja MNA i ukazala na potrebu donošenja hitnog plana sanacije državne kompanije. Pošto su svi njeni bilansi pokazivali da ona srlja u propast. „Niko se iz tadašnje vlasti na taj signal nije okrenuo“, podsjeća Damjanović.

Sada sve izgleda drugačije.

Na vijest da nova vlada neće nastaviti da novcem poreskih obveznika pegla finansijske dubioze MNA, oglasili su se svi koji vrebaju priliku da kritikuju poteze izvršnih vlasti. Među njima je bilo i ljekara i inženjera, trgovaca, građevinara… ali nije bilo nikoga iz ranijih uprava kompanije osuđene na stečaj. Baš oni bi trebali da objasne šta i kako. Ako ni zbog čega drugog, a ono da opravdaju bogate apanaže koje su dobijali sa kompanijskog računa. I objasne – šta je nama Montenegro Airlines?

Prema podacima s kraja prošle godine, prije pandemije korona virusa, MNA saobraća na sedam redovnih i osam sezonskih odredišta. Državna aviokompanija u Crnu Goru dovozi između trećine i četvrtine svih putnika koji prođu kroz naše aerodrome. A skoro polovina (49 odsto) putnika koje u Podgoricu i Tivat stižu avionima MNA dolazi iz Beograda… Konačno, MNA je u rekordnoj 2018. godini prevezao oko 650.000 putnika. Matematika kaže: MNA u Crnu Goru doveze svakog četvrtog ili svakog petog turistu koji u Crnu Goru dođu avionom. Malo ili mnogo?

Predsjednik odbora direktora MNA prima 4–4,5 hiljade, saopštio je resorni ministar za kapitalne investicije Mladen Bojanić. Prosječna plata u kompaniji bila je, za to vrijeme, oko 800 eura, dodaje Zoran Radunović, državni sekretar u istom Ministarstvu sa 16 godina iskustva u Montenegro Airlinesu. „Bilo je i onih koji su primali 280 ili 320 eura a radili su odgovoran posao“.

Bojanić najavljujuje da Vlada „sjutra (30.12) kreće sa formiranjem nove kompanije“. Pethodno se obratilia Evropskoj komisiji od koje traže da im omogući da MNA nastavi rad nekoliko mjeseci, dok nova kompanija ne stane na noge. Kako bi Too Montenegro, to je ime nove kompanije otkriva Bojanić, naslijedila dio materijalne (avion u vlasništvu i avion čija se otplata bliži kraju) i nematerijalnu imovinu MNA. To nije beznačajno.

Tako menadžeri MNA navode da „stvarna vrijednost“ njihove kompanije nije u bilansima stanja i uspjeha (to vidimo – tamo nema ničega što vrijedi) već u sertifikatima, članstvu u svjetskim asocijacijama avioprevoznika, liceniranom osoblju… „Dozvole, istorijski slotovi, saobraćajna prava, code share ugovori, interline ugovori, Amadeus prodajni sistem… neće mirovati mjesecima i čekati novu kompaniju. Biće trajno izgubljeni i moraće se krenuti iz početka da se dobiju ni blizu kvalitetni slotovi i aerodromi u odnosu na one koje sada MNA. Dakle, praveći operativnu pauzu, gubimo sve ovo. U roku od 90 dana, gubimo licence svih pilota, gubimo licence kabinaca, mehaničara, inženjera”, tvrde iz sadašnjeg menadžmenta.

Podvucimo crtu: šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika, ali je ima. To nije kraj problemima koje je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS. Skoro identična priča ponoviće se kada na dnevni red Vlade dođe nova tranša državne pomoći brodarskim kompanijama u vlasništvu Crne Gore. Neko će, opet, zaplakati.

 

Bačene pare

Vlada Duška Markovića raspravljala je o zakonu koji bi omogućio dalju pomoć MNA na sjednici održanoj 9. decembra 2019. godine. Analiza Deloitta o opravdanosti tog ulaganja, naslovljenja Projekat Boing, završena je četiri dana kasnije, 13. decembra.

Marković i njegovi saradnici su, znači, po inerciji odlučili da nastave sipati novac u kompaniju čiji su dugovi, u tom trenutku, višestruko prelazili njenu vrijednost. To je, zapravo, nemoguće poređenje. Trebalo je prvo uplatiti 60 miliona, pa MNA dovesti u poziciju da ne vrijedi ništa. Nula. U svakoj poznatoj valuti. Novac je ipak preusmjeren uz obrazloženje da MNA „svojim poslovanjem utiče na ekonomski razvoj Crne Gore u cjelini”.

Marković tada kaže: „Ovaj model će nam već iduće godine pokazati da li su naše procjene dobre. Ako te procjene ne budu dobre i ako ne budu davale rezultate, likvidacije i stečaj su uvijek na stolu“!?  A sto pedeset miliona, više ili manje, šta je to za ovoliku Crnu Goru i onoliki DPS? Bravo!

Tek, kad je došla 2020. Vlada je zaboravila Montenegro Airlines. Prema dnevnom redu ovogodišnjih sjednica Markovićeve Vlade, o MNA se razgovaralo samo dva puta. Prvo 14. maja a, potom i 11. juna kada je odlučeno da se obezbijede sredstva i izmire troškovi MNA nastali „realizacijom specijalnih čarter letova za vrijeme prekida komercijalnog saobraćaja“. I tu svrhu je izdvojeno nekih 600–700 hiljada.

Neka je. Da nije bilo MNA, ko zna kada bi se, i kako, građani Crne Gore vratili kućama nakon sveopšteg zaključavanja planete u martu i aprili. Ali – ni riječi o realizaciji Zakona o konsolidaciji, stanju u kompaniji čiji avioni su prizemljeni silom prilika, odluci Agencije za zaštitu konkurencije kojom su dalja ulaganja stavljena van zakona, dok je već uloženo (navodno je riječ o nekih 45 miliona) postalo – bačeno.

I sad Marković sa družinom leleče zbog udesa državnog avioprevoznika, kriveći za to one koji vladaju evo već četiri nedjelje. Ali bježi od sučeljavanja sa njima. A, zamislimo samo da je prethodna vlada u maju, ili junu, kada je postala izvjesna propast ljetnje turističke sezone, povukla neminovne poteze – one koje je utrapila svojim nasljednicima. Danas bi smo već imali alternativu. A DPS bi, svakako, bio u opoziciji.

 

Prvo afera, pa prvi let

Crnogorska aviokompanija zvanično postoji od 15. februara 1995. godine. „Za sada samo na papiru“, bilježi koleginica Branka Plamenac zahvaljujući kojoj su čitaoci Monitora bili izuzetno upućeni u sva dešavanja vezana za MNA. „Bilo je više nego upadljivo odsustvo najznačajnijih predstavnika političkog života Republike, i pozicije i opozicije. Premijer Đukanović se izgovorio bolešću, dok je predsjednik Republike (Momir) Bulatović iznenada otputovao za Beograd…“.

Osnivanju MNA prethodile su „interesantne“ odluke vlasti u Beogradu – tzv. saveznih i srpskih. Jugoslovenski aerotransport (JAT), preduzeće u vlasništvu nekadašnje SFRJ, je dekretom Vlade Srbije, 1992. postalo javno preduzeće Republike Srbije. U paketu, srpska imovina postali su i aerodromi u Tivtu i Podgorici.

U Crnoj Gori se stidljivo (LSCG i Monitor) postavilo pitanje poštene podjele imovine JAT-a, koji je tada u svojoj floti imao dvocifren broj kvalitetnih letjelica (uglavnom tipa boing). Računalo se da bi nam, po tom osnovu, mogla pripasti makar dva aviona. U Beogradu nijesu htjeli ni da čuju. U stvari JAT i Aviogeneks su odbili da razgovaraju i o iznajmljivanju prizemljenih aviona crnogorskoj avio kompaniji.

Crna Gora se nakon 16 mjeseci odlučuje za kupovinu prvih putničkih aviona koji će nositi oznaku MNA. „Početkom jula (1996) prvi direktor (Zoran Đurišić) prve nacionalne aviokompanije u Crnoj Gori stavlja svoj potpis na istorijski ugovor o kupovini prvih aviona“, piše Plamenac. „Ostalo je još samo da ciriška banka otvori kreditno pismo i novac transferiše, poslije čega bi se moglo pristupiti farbanju aviona u crnogorske boje i ambleme“.

Ali, novac namijenjen za kupovinu dva boinga 727 je, bez traga, nestao. Prema jednoj verziji 14,5 miliona dolara završili su na švajcarskom računu privatne firme Montiko, odakle mu se gubi svaki trg. Montiko je, navodno, bio u vlasništvu Đukanovićevog kuma Ratka Kneževića (razišli se koju godinu kasnije).

Druga verzija iste priče kaže kako je novac, nakon neuspjele kupovine boinga u Londonu, prebačen na švajcarski račun tadašnjeg ministra finansija Predraga Goranovića (sve ovo se dešava u vrijeme sankcija UN prema SRJ), odakle je dalje korišćen „u državne svrhe“.

Pa i za kupovinu dva fokera 25, krajem 1996.

Zbog niza otkrivenih mana, proizvodnja tog tipa aviona bila je obustavljena još 1987. Tako smo, za manje para (šest umjesto 14 miliona), umjesto dva aviona kupili dvije tranje sa groblja aviona u Francuskoj. I osudili nacionalnu aviokompaniju na ono što joj se sada dešava.

Priča o nestalim milionima nije dobila epilog.

 

MNA i izbori

Prvi avion sa oznakama MNA doletio je u Crnu Goru 26. oktobra 1996. godine, nedjelju dana pred parlamentarne izbore na kojima se, tada jedinstveni, DPS sučelio sa koalicijom Narodna sloga (LSCG Slavka Perovića i Narodna stranka Novaka Kilibarde). Slučajno.

„MNA nema još uvijek potrebne kadrove, pilote, inženjere, pomoćno, tehničko i letačko osoblje“, piše Monitor po dolasku aviona, u broju koji je izašao tri dana uoči izbora (Foker – DPS džoker). „Nije oformljena komercijalna služba, nisu štampane karte, nisu otvorena prodajna mjesta, poslovnice ili predstavništva… Nije urađen ni AOC, dokument bez kojeg kompanija praktično ne postoji“.

Zaista, prvi komercijalni (larter) let MNA obavlja tek sredinom naredne godine, na relaciji Podgorica – Bari. Na redovan linijski saobraćaj trebalo je još sačekati.

Četvrt vijeka kasnije, neobična koincidencija. Tri dana nakon prvih izbora koje je DPS izgubio, Agencija za zaštitu konkurencije donosi rješenje kojima se njihovim nasljednicima vežu ruke kada je u pitanju budućnost državne avio kompanije. Zaslužena kazna za građane ili još jedna slučajna podudarnost?

MNA je jedina državna kompanija koju je, za trideset godina, osnovala i podigla DPS vlast. Vidimo kako. Većinu ostalih je upropastila.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

19 sati

na

26 Jula, 2024

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicije – potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Jula, 2024

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

12 Jula, 2024

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo