Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna

MONITOR: Vanredna sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da se raspravlja o smjeni predsjednika Skupštine, zbog saučešća koje je uputio porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, nije održana. Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Do glasanja nije ni došlo jer nije obezbijeđen kvorum. Taj politički ishod je jasna politička poruka. Umjesto rasprave u kojoj bi svaki poslanik preuzeo odgovornost za svoj odnos prema postupku predsjednika Skupštine, vladajuća većina izabrala je izbjegavanje izjašnjavanja.

To je problematično i jer je Andrija Mandić neposredni akter ovog slučaja. Njegovi politički partneri mogli su doći u Skupštinu, braniti njegov postupak i glasati protiv razrješenja. Umjesto toga, dio većine omogućio mu je da se o njegovoj političkoj odgovornosti ne glasa. To se odnosi i na one koji sebe predstavljaju kao nosioce evropske politike, primarno Pokret Evropa sad (PES), koji je odsustvom politički zaštitio Mandića. Ako smatraju da saučešće porodici Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, nije razlog za razrješenje predsjednika, politički odgovorno je da to javno obrazlože i glasaju. Rušenje kvoruma treba gledati kao prećutnu saglasnost sa Mandićevim stavovima i postupcima.

Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna.

Ovaj slučaj prevazilazi Mandića. Dio vladajuće većine uspostavlja standard po kojem predsjednik Skupštine može, uz navođenje svoje državne funkcije, iskazati saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, a da većina ne omogući ni raspravu i glasanje o njegovoj političkoj odgovornosti.

Opasna je poruka kada se institucija blokira jer njen demokratski mehanizam može proizvesti politički neželjen rezultat. To je pokazatelj velike slabosti parlamentarne većine. Tzv. „novi srpski odgovor“ ovdje se razotkriva kao diktatorski i kukavički model političkog ponašanja – zaštita lidera od institucionalne provjere, disciplinovanje većine i stavljanje očuvanja funkcije iznad autoriteta Skupštine. A to je i obrazac koji je u regionu najizraženije razvio Aleksandar Vučić u Srbiji.

Ključno pitanje više nije da li bi Mandić imao dovoljno glasova da ostane na funkciji. Ključno je zašto se vladajuća većina nije usudila da to provjeri glasanjem i gdje je donešena odluka da se Skupštini uskrati mogućnost da o tome odluči.

MONITOR: Što ovo znači za PES premijera Spajića?

ULJAREVIĆ: Za PES je ovo politički i identitetski problem. Nije se odlučivalo o kadrovskom pitanju niti o opstanku parlamentarne većine, već o odnosu prema „nasljeđu“ pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Između jasne evropske orijentacije i zaštite Mandića, što nije teška dilema, PES se odlučio da stane u zaštitu tog pojedinca.

Time je PES ozbiljno doveo u pitanje autonomiju i tvrdnju da predstavlja evropski korektiv vladajuće većine, jer je spreman da zbog Mandića gazi po svom evropskom kredibilitetu. Ako i u ovom koalicioni interes ima prednost nad principima na kojima počiva evropeizacija, legitimno je pitanje: ko određuje politički pravac ove većine?

To može biti dugoročno važnije od jednog neodržanog glasanja. PES više ne može uvjerljivo tvrditi da samo toleriše vrijednosno problematične poteze partnera radi stabilnosti vlasti, jer je ovog puta aktivno učestvovao u njihovom legitimiziranju.

MONITOR: Može li ovakva sjednica uticati ozbiljnije na političku scenu i, u konačnom, evropski put zemlje?

ULJAREVIĆ: Može, jer je EU već bila nedvosmislena: glorifikacija ratnih zločinaca, negiranje genocida i istorijski revizionizam nemaju mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Sličnu poruku poslali su i evropski poslanici iz četiri političke grupacije, naglašavajući da se Mandićev postupak ne može odvojiti od funkcije predsjednika Skupštine. Ovo je za Mandića Pirova pobjeda – ostao je na funkciji izbjegavanjem glasanja, ali uz političku hipoteku koju ne može poništiti narativom o sebi kao navodnom promoteru pomirenja.

Evropska integracija nije samo zatvaranje poglavlja. Ona podrazumijeva vladavinu prava, poštovanje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova, političku odgovornost i odnos prema žrtvama. Kada predsjednik Skupštine izražava saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, premijer izbjegava jasnu osudu, a parlamentarna većina blokira čak i raspravu o političkoj odgovornosti, imamo problem političkog standarda vlasti koja javno otkriva nedostatak evropske vrijednosne supstance.

Ne zaboravimo i da o članstvu Crne Gore na kraju odlučuju države članice i tu se ne cijeni samo koliko smo poglavlja zatvorili, već kakvu državu i političku kulturu unosimo u EU.

Crna Gora je blizu članstva i zato će biti pod većom lupom, a sve manje je prostora za manipulaciju sa velikim, iako često neprijatnim pitanjima iz oblasti demokratije, vladavine prava i suočavanja s prošlošću. Upravo sada se provjerava da li je evropska transformacija Crne Gore stvarna ili  proceduralna.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje rezultate vlasti kada su u pitanju integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora je otvorila sva 33 poglavlja, a do jula ove godine privremeno ih je zatvorila 18. To je daleko manje od najava vlasti da ove godine sve završavamo, ali ostaje najnaprednija kandidatkinja za članstvo. EU je u aprilu formirala i ad hoc radnu grupu za pripremu pristupnog ugovora. To potvrđuje da je proces ušao u ozbiljnu završnu fazu i da postoji snažna politička volja EU i država članica da se on ubrza.

Tu dolazimo do paradoksa: pregovarački rezultat ove vlasti bolji je od njenog demokratskog učinka. Imamo ubrzanje tehničkog dijela integracija, a  istovremeno ozbiljne probleme u funkcionisanju i nezavisnosti institucija, političkoj odgovornosti, odnosu prema medijima i civilnom društvu, uz sve izraženije vrijednosne kontroverze.

Period pred nama je presudan. Poglavlja možemo zatvarati administrativno, ali evropsko društvo ne možemo izgraditi administrativnim putem. Ako su ta dva procesa razdvojena, možemo formalno stići nadomak članstva, a ostati nedovoljno demokratski konsolidovani. Taj bi nam se raskorak mogao vratiti kao problem u završnici, kada odluka pređe sa EK na države članice.

   MONITOR: Koliko smo trenutno „evropski“? 

ULJAREVIĆ: Geografski, formalno i politički jesmo duboko u evropskom procesu, ali vrijednosno i demokratski slika je znatno složenija.

Imamo snažnu, iako posljednjih godina promjenljivu podršku građana članstvu u EU, dug pregovarački proces i visok stepen usklađenosti zakonodavstva sa evropskom pravnom tekovinom. Ali demokratija se ne mjeri samo usvojenim zakonima, već ponašanjem vlasti kada je niko ne primorava da bude demokratska. Mjeri se odnosom prema kritici, nezavisnošću institucija, jednakom primjenom zakona, odnosom prema žrtvama i pravosnažno utvrđenim činjenicama, kao i time da li viša javna funkcija znači veću ili manju odgovornost.

Slučaj glorifikacije Ratka Mladića to ogoljava. Kada se pravosnažno osuđeni ratni zločinac pretvara u „generala“, „heroja“ ili „zaštitnika naroda“, ne mijenja se presuda, ali je jasna intencija da se promijeni društveni odnos prema činjenicama i odgovornosti. A kada država reaguje selektivno, zavisno od političke moći onoga ko to čini, onda problem više nije samo odnos prema prošlosti, nego i ogledalo vladavine prava danas.

Evropa nije destinacija do koje treba stići, kako je često tretiraju naši zvaničnici. Ona bi morala biti standard po kojem uređujemo državu prije nego što u EU uđemo.

MONITOR: Brisel je raspoložen da nas primi. No, u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Kako to komentarišete?

ULJAREVIĆ: To još nije odluka EU, već dio sve intenzivnije debate o tome kako Unija sa 30 i više članica može ostati funkcionalna. Čekamo konačne prijedloge EK, a različite ideje već dolaze iz država članica i političkih grupacija.

Francuska i Njemačka zagovaraju ubrzanu i postepenu integraciju kandidata, odnosno raniji pristup djelovima Jedinstvenog tržišta i institucijama EU, ali uz reverzibilnost u slučaju nazadovanja. Još dalje ide poslanička grupa SPD-a u Bundestagu, koja eksplicitno predlaže da se pristupni ugovor Crne Gore iskoristi i za reformu same EU: nove članice u početku ne bi imale veto, a najkasnije za deset godina jednoglasnost bi bila ukinuta za sve, uz veći uticaj malih i srednjih država u sistemu kvalifikovane većine.

Dakle, ovo ne bih čitala kao poruku da Crna Gora treba da bude članica drugog reda, već kao signal da će naš ulazak vjerovatno biti dio šire transformacije same EU. Uostalom, Evropski parlament se, kroz svoju rezoluciju iz marta ove godine, izričito protivi različitim kategorijama članstva i insistira na jednakim pravima i obavezama budućih i sadašnjih članica.

Za Crnu Goru je ključno da ne bude samo predmet tih reformi, već da što ranije bude uključena u razgovor o njima i da razumijemo da članstvo u Uniji od 30 i više država vjerovatno neće izgledati identično članstvu u EU kakvu poznajemo danas.

Kampanja uveliko počela

MONITOR: Ulazimo li već u predizbornu kampanju?

ULJAREVIĆ: Da, kampanja je za partije vlasti uveliko počela, iako formalno nije proglašena, uz široko korišćenje institucionalnih prednosti vlasti i nezapamćen populizam. U tom kontekstu treba posmatrati i najavljeni „Euromodel“.

Rast životnog standarda jeste legitiman cilj svake Vlade. Ali ovako veliki zahvati zahtijevaju ozbiljnu pripremu, a ne ponoćne WhatsApp sjednice Vlade. I precizne odgovore: koliko model košta, iz čega se finansira, kakve posljedice ima po budžet, penzioni sistem, privredu i lokalne samouprave i da li je održiv?

Ekonomska politika ne smije biti zloupotrijebljena za potiskivanje političke i institucionalne odgovornosti. Tajming ove najave teško je odvojiti od predizborne računice PES-a i pokušaja da ekonomskim obećanjima amortizuje političku cijenu zaštite koju je pružio Mandiću, a koja može biti visoka na izborima, posebno među biračima kojima se PES predstavlja kao proevropska i građanska opcija.

Građanima jesu potrebne veće plate i penzije, ali i funkcionalne institucije i odgovorna vlast. Veća primanja ne mogu biti politička kompenzacija za manjak demokratije, niti novac može izbrisati političke izbore vlasti.

Milena PEROVIĆ

Kada se osvrnemo iza sebe, shvatamo da je ustavna odrednica o ekološkoj državi ostala samo jeftina politička floskula i mrtvo slovo na papiru, dok smo u stvarnosti dobili sistemsko razaranje prostora i ignorisanje elementarnih ekoloških standarda

MONITOR: Proslavili smo 35 godina ekološke države. Da li ima mjesta za slavlje ili je više riječ o opomeni?

MITROVIĆ: Obilježavanje trideset pet godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom u svakom mislećem građaninu budi osjećaj dubokog poraza i umjesto bilo kakvog slavlja predstavlja isključivo grubu i bolnu opomenu. Kada se osvrnemo iza sebe, shvatamo da je ustavna odrednica o ekološkoj državi ostala samo jeftina politička floskula i mrtvo slovo na papiru, dok smo u stvarnosti dobili sistemsko razaranje prostora i ignorisanje elementarnih ekoloških standarda. Glavni neriješeni problemi koji ogoljavaju ovu poražavajuću stvarnost najbolje se vide kroz prizmu upravljanja komunalnim otpadom jer je prosto nevjerovatno da u cijeloj državi imamo samo dvije uređene sanitarne deponije i to Možuru u Baru i Livade u Podgorici. Ostatak Crne Gore pretvoren je u jedno veliko i neuređeno smetlište. Dosadašnje strategije su očigledno doživjele potpuni krah i zato nam je hitno potrebna korjenita promjena politike i uvođenje drakonskih kazni za ekološke prekršaje i zagađenje životne sredine.

Sprovođenje te kaznene politike više ne smijemo prepuštati isključivo komunalnoj policiji koja nema ni kapacitete ni adekvatnih kazni da se izbori sa ovim haosom na terenu pa je stoga neophodno da se pravo kažnjavanja ekoloških prestupnika zakonski povjeri i redovnoj i saobraćajnoj policiji.

MONITOR: Sem otpada, koji su glavni neriješeni problemi u ekološkoj državi? 

MITROVIĆ: Jednako katastrofalna situacija vlada i u oblasti tretiranja otpadnih voda jer postojeća postrojenja za prečišćavanje nisu urađena kako bi zadovoljila i riješila postojeće stanje već su postala sinonim za korupciju i promašene višemilionske investicije. Imamo situaciju da postrojenje u Herceg Novom, koje je koštalo nevjerovatnih preko 36 milona eura, od samog puštanja u rad funkcioniše isključivo u havarijskim uslovima, postrojenje Vještica u Budvi prate brojne afere i sumnjivi poslovi, dok postrojenje u Pljevljima uopšte i ne radi, jer su čitav proces pratili korupcija, ugradnja i nestručnost.

MONITOR: Da li zatvaranje Poglavlja 27 pomaže i hoće li pomoći rješavanju glavnih problema? Da li i koje benefite bi Pljevlja imala od toga? 

MITROVIĆ: Sve pobrojano nas dovodi do apsurdne situacije u pregovorima sa Evropskom unijom gdje se glasno govori o zatvaranju Poglavlja dvadeset sedam koje se odnosi na životnu sredinu i klimatske promjene. Potpuno je suludo i licemjerno zatvoriti jedno tako važno poglavlje, a ne riješiti goruće ekološke probleme na terenu među kojima prvenstveno prednjači katastrofalan kvalitet vazduha koji direktno ugrožava živote naših građana.

U tom kontekstu se moramo zapitati kakve to benefite Pljevlja kao najzagađeniji grad imaju ili mogu imati, od evropskih integracija kada je očigledno da ovaj grad niti ima niti će imati bilo kakve koristi sve dok se država strateški i suštinski ne posveti rješavanju njegovih problema. To ne podrazumijeva samo hitno saniranje kvaliteta vazduha, vode i uništenog zemljišta, već i ozbiljna budžetska ulaganja u privredu, poljoprivredu i kreiranje uslova za ekonomski oporavak kako bi se motivisali ljudi koji su se masovno raselili iz Pljevalja, da se vrate na svoja ognjišta.

MONITOR: Kako Pljevlja dočekuju ovu grejnu sezonu? Da li je riješen problem sa kotlarnicom? Dokle se stiglo sa toplifikacijom? 

MITROVIĆ: Sa svim svojim starim i neriješenim problemima zagađenja, jer problem sa centralnom gradskom toplanom, koju nazivaju kotlarnicom ponovo nije riješen. Ona će po svemu sudeći i ove zime nesmetano raditi, sagorijevati ogromne količine uglja, zagađivati vazduh i bukvalno ubijati građane koji su ostavljeni na milost i nemilost potpunom ekološkom nemaru.

Projekat toplifikacije grada koji se najavljuje decenijama, tačnije koji čekamo pedeset godina, teče nedopustivo i sramotno sporo, pa je tako do sada urađena samo prva faza koja podrazumijeva puko dovođenje cijevi do samog ulaza u grad. Dok se uži centar grada prekopava radi postavljanja instalacija za svega par kotlarnica, potpuno je jasno da ako se bude radilo ovim puževim tempom, sadašnji stanovnici periferije i prigradskih naselja neće dočekati toplifikaciju ni u narednih dvadeset godina.

MONITOR: Vazduh u Pljevljima je i tokom ljeta, zbog požara, bio zagađen. Da li se što radilo na rješavanju tog dugogodišnjeg problema? 

MITROVIĆ: Da stvar bude još gora i alarmantnija, vazduh u Pljevljima je postao nepodnošljiv i tokom ljetnjih mjeseci kada nema grejne sezone jer se grad suočava sa posljedicama velikih požara i sistemske nebrige. Tokom ljeta je deponija drvnog otpada neprestano gorjela duže od mjesec dana, a i danas gori, a da je niko od nadležnih službi nije gasio niti pokušao da sanira to žarište.

Istovremeno, ogromne probleme prave i oblaci prašine sa površinskog kopa „Potrlica” koji nikada u istoriji nije bio veći, sa kojeg je prašina neprekidno cijelo ljeto zasipala grad i gušila stanovništvo. Na rješavanju ovog užasnog i dugogodišnjeg problema lokalna i državna vlast nisu uradile apsolutno ništa, pa se tako stanje nije promijenilo nabolje već se zagađenje drastično povećalo što potvrđuju i zvanični podaci iz zdravstvenih ustanova prema kojima građani Pljevalja svih uzrasta sve više i češće traže hitnu ljekarsku pomoć zbog respiratornih i drugih oboljenja izazvanih uništenom životnom sredinom.

MONITOR: O tome nema precizne zdravstvene statistike?

MITROVIĆ: Kada govorimo o zdravstvenoj statistici, ona je u Pljevljima dugi niz godina zastrašujuća i alarmantna jer bilježimo dramatičan porast malignih oboljenja, hroničnih respiratornih bolesti kod djece, opstruktivnih bolesti pluća kod odraslih, kao i sve izraženiju stopu steriliteta i prijevremenih smrti koje su u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zagađenjem životne sredine. Zdravstveni karton ovog grada je žrtvovan zarad profita, a ekonomski gubici koje društvo trpi kroz ogromna izdvajanja za liječenje naših sugrađana, bolovanja, invalidnine i opštu demografsku eroziju daleko prevazilaze prividnu korist od eksploatacije prirodnih resursa na ovom području.

Pljevlja se sistemski prazne, a mladi i radno sposobni ljudi bježe iz ove sredine glavom bez obzira, jer ne žele da njihova djeca odrastaju u gradu gdje se udisanje vazduha smatra visokorizičnim činom po zdravlje i opstanak. Najveći apsurd i nepravda leže u činjenici da se upravo preko leđa građana Pljevalja decenijama puni državni budžet i održava stabilnost kompletnog energetskog sistema Crne Gore, dok gradu zauzvrat ostaju samo pepeo, šljaka, uništene rijeke i zatrovane oranice. Moramo otvoreno i bez oklijevanja ukazati na direktnu odgovornost „Termoelektrane Pljevlja” i „Rudnika uglja”, kao ključnih aktera ove ekološke i ljudske tragedije, jer su ovi industrijski giganti decenijama izvlačili enormne profite dok su ekološke investicije i modernizaciju tehnologije tretirali kao nepotreban trošak.

MONITOR: Ko je odgovoran za takvo stanje?

MITROVIĆ: Za ovakvo višedecenijsko bezakonje i ekocid najveću odgovornost snose predstavnici građana iz Pljevalja koji su participirali u svakoj dosadašnjoj vlasti. Danas je to nadležno Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera i državna vlast koja je dozvolila da profit privatnih i državnih kompanija bude iznad zdravlja njenih građana i ustavnog poretka ekološke države. Ovo ministarstvo godinama unazad pokazuje hroničnu nesposobnost, nedostatak vizije i potpunu političku pasivnost, jer se njihovo djelovanje svodi na puko pisanje strategija, akcionih planova i učešće na međunarodnim konferencijama, koje nemaju apsolutno nikakvog efekta na terenu.

Vrhunac tog bezobzirnog odnosa i pravnog nasilja predstavlja flagrantno i otvoreno nepoštovanje nedavno donešenog i usvojenog Lex specijalis Zakona za Pljevlja, čija je zvanična primjena zakonski morala da počne odmah nakon isteka roka od sto dvadeset dana. To se, nažalost, nije desilo i za ovaj skandalozni propust direktno je odgovoran aktuelni ministar Damjan Ćulafić, koji bez ikakvih skrupula ignoriše važeće zakonske odredbe i u potpunosti opstruira sprovođenje ovog ključnog pravnog rješenja.

S pravom se danas javno pitamo kakav je to navodni razvoj sjevera o kojem Ministarstvo neprekidno govori, kada se do sada nije uložio ni jedan jedini cent u potpuno devastirana, opljačkana i zagađena Pljevlja.

Predrag NIKOLIĆ

Zanimljivo je i pomalo paradoksalno da je hrvatska vlast bila susretljivija prema Crnoj Gori u vrijeme kad je na vlasti bio Milo Đukanović – premda je on direktno učestvovao u planiranju i sprovođenju agresije protiv Hrvatske

MONITOR: Da li bi situacija na Kosovu poslije prvostepene presude četvorici čelnika OVK, mogla trajnije ugroziti regionalnu sigurnost i bezbjednost, a koliko dominantna inicijativa da se reformišu ili ukinu Specijalna vijeća i Specijalno tužilaštvo Kosova, može biti tema dijela međunarodne zajednice za debatu o društvenoj i politički dominantnoj atmosferi na Kosovu kada se radi o pravu žrtava OVK na pravdu?

KOVAČEVIĆ: Kosovo je dio nezavršenog posla EU na Balkanu. Reakcije dijela kosovske javnosti na haške presude bile su predvidljive. No, kako vrijeme odmiče, pojavljuje se sve više glasova razuma koji podsjećaju na ono što su Taqi i suradnici činili ponajprije političkim neistomišljenicima među Albancima. Demontaža međunarodnih institucija općenito, pa tako i trajnih i specijalnih međunarodnih sudova, danas je na dnevnom redu ponajprije stoga što najmoćnija svjetska sila to želi, uvodi sankcije protiv međunarodnih institucija i njihovih predstavnika. Opće prilike u svijetu daju razloga za pesimizam u pogledu izgleda za ostvarivanje pravde na osnovi globalno prihvaćenih vrijednosti, normi i pravila. Sagledana u tom kontekstu, odgovornost ključnih političkih čimbenika na Kosovu za stabilnost i prosperitet te države postala je veća nego dosad. Zbivanja oko izbora predsjednika te države i konstituiranja vlasti pokazuju da mnogi kosovski političari nisu svjesni te odgovornosti, da gledaju samo osobne ili stranačke interese.

MONITOR: Savjet EU koji kontroliše ovaj proces se ne oglašava. Rusija pozdravlja osuđujuće presude. Mnoge javne lčnosti u SAD komentarišu odluke Suda kao „pretjerane“ – bez razumijevanja istorijskog konteksta ili činjenički neutemeljene. Da li je ovaj Sud trebalo da se osnuje na nivou UN, kako neki smatraju?

KOVAČEVIĆ: Bilo bi dobro da je sud radio s istim mandatom kao i prethodni sud za Jugoslaviju i Ruandu. No, međunarodna zajednica iz vremena osnivanja tog suda i postizanja Daytonskog sporazuma nije ista kao današnja međunarodna zajednica. Devedesetih je Rusija surađivala s Amerikom i kolektivnim Zapadom, danas je u ratu s njima. Zbog toga je EU preuzela obvezu sređivanja stanja na Balkanu, a međunarodni sud je dio tog posla. No, EU je potrošila vrijeme ne napravivši najosnovnije stvari: nije uspjela provesti proces proširenja. Što se tiče krivice, sve presude svim haškim osuđenicima odnosile su se na pojedince i na konkretne zločine, a nisu pripisivale krivicu narodima. No, ponašanje vlasti Republike Srbije i dijela tamošnje javnosti može se protumačiti kao spremnost da se preuzme kolektivna odgovornost za Mladićeve zločine s tim da se ti zločini proglašavaju junačkim djelima. Što se tiče pravne utemeljenosti ili neutemeljenosti presuda, o tome će se odlučivati u žalbenom postupku ako taj sud prethodno ne bude ukinut.

MONITOR: Kako razumijete „prave razloge“ za odluku Ursule fon der Lajen da tokom turneje po zemljama ZB, preskoči BiH i Srbiju?

KOVAČEVIĆ: Dobro je da smo i to dočekali. Ali nije dobro što Ursula von der Leyen nije ni pokušala objasniti zašto je dosad, usprkos svemu što je on radio u Srbiji i u regiji, podržavala predsjednika Vučića. Što se tiče BiH, ondje je Vijeće ministara donijelo neke odluke suprotne stajalištima EU. K tome, nema napretka u ispunjavanju kriterija pa je odluka o zaobilaženju BiH bila predvidljiva.

MONITOR: Kako ocjenjujete inicijative koje su povodom odnosa nekih crnogorskih zvaničnika prema osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću dolazile od strane „zvanične i nezvanične“ Hrvatske prema Crnoj Gori?  Može li to uticati na dinamiku napretka Crne Gore u pristupanju EU?

KOVAČEVIĆ: Posljedice takvih poteza već su vidljive: odgođeno je zatvaranje nekih pregovaračkih poglavlja. Pritom nije samo Hrvatska blokirala zatvaranje. Općenito uzevši, bilateralni problemi, ili otvorena pitanja, između Crne Gore i Hrvatske nisu takvi da ne bi mogli biti riješeni. Jasno je da sudjelovanje Andrije Mandića i njegove stranke u crnogorskoj vlasti predstavlja problem ne samo za Hrvatsku. Zanimljivo je i pomalo paradoksalno da je hrvatska vlast bila susretljivija prema Crnoj Gori u vrijeme kad je na vlasti bio Milo Đukanović premda je on izravno sudjelovao u planiranju i provedbi agresije protiv Hrvatske. Mislim da je u interesu obiju zemalja da se nesporazumi prevladaju. Neki u Hrvatskoj počeli su spominjati ratnu odštetu. Zaboravljaju da mirovni aranžmani devedesetih godina to nisu predvidjeli.

MONITOR: Šta pokazuje stalno taktiziranje i paušalno reagovanje EK i Evropskog savjeta na ponašanje „problematičnih“ zemalja ZB? Da li Brisel nema snage da se njima bavi na neki efikasniji način ili se boji da bi konkretnija kritika i sankcije bili kontraproduktivni?

KOVAČEVIĆ: Osnovni problem su interesi pojedinih zemalja članica. Dovoljno je samo podsjetiti se što je sve prošla Makedonija zbog zahtjeva Grčke i danas Bugarske, premda ti zahtjevi nikakve veze nemaju s propisanim kriterijima koje je ta zemlja morala zadovoljiti. Vučićevu vlast u Srbiji, neovisno što je ta vlast katkad otvoreno antieuropska, podržavale su neke članice EU, uz Orbanovu Mađarsku ponajprije Njemačka i Francuska. Očekivale su da će svoje ekonomske i trgovačke interese lakše ostvariti s korumpiranom Vučićevom vlašću, negoli sa nekom drugom garniturom koja bi doista pokušala usvojiti i provesti europsku agendu. U posljednje vrijeme osviještena je geopolitička važnost Balkana i Srbije u kontekstu rasta napetosti između Rusije i Europe. Interes EU da Srbija ne bude ratni saveznik Rusije tako je doveo do situacije da danas EU treba Srbiju više nego što Srbija treba EU. Vučić je to dosad vješto koristio. Kad su važna pitanja na dnevnom redu – a pitanje Srbije sada je postalo važno – središnja tijela EU nemaju autonomiju, prevladavaju interesi država članica.

MONITOR: Koliko je po demokratiju u Nemačkoj i EU i Evropi, opasna pobjeda AfD u dvije njemačke savezne pokrajine, a kako biste tumačili pobjedu Ljevice u Berlinu?

KOVAČEVIĆ: Ti rezultati nisu nikakvo iznenađenje jer su ih sve ankete predviđale. Ako bi AfD pobijedio na saveznoj razini, onda bi se doista pokazalo koliko je ta stranka opasna za demokraciju i ljudska prava. No, pobjeda AfD-a na regionalnoj razini je pokazatelj potpunog političkog bankrota dviju dominantnih centrističkih formacija – socijaldemokrata i kršćanskih demokrata. Njihova je odgovornost što nakon 35 godina nakon ujedinjenja Nijemci u istočnom dijelu zemlje imaju manje plaće i mirovine nego u zapadnom dijelu. Njihova je odgovornost i to što se najavljuju masovna otpuštanja, smanjivanje izdvajanja za socijalnu politiku, za zdravstvo i obrazovanje. U podlozi njemačkih ekonomskih problema je odustajanje od jeftinih ruskih energenata koji su njemačko gospodarstvo činili konkurentnim. Dok savezna njemačka vlast najavljuje rat protiv Rusije, glasači AfD-a – kao i mnogi drugi u Njemačkoj – taj rat ne žele. Središnja vlast je desetljećima ignorirala očekivanja i zahtjeve velikog broja građana, a AfD je – raspirujući iracionalne strahove od emigranata – pokazao da sluša građane i najavio rješavanje njihovih problema. Pobjeda Ljevice u Berlinu pokazuje da tamošnji birači socijaldemokrate više ne vide kao ljevicu, ali da ti isti glasači ne prihvaćaju etničku, rasnu i vjersku isključivost, čemu su neki birači AfD-a skloni. Dosadašnji glasači CDU-a su se priklonili AfD-u, a socijaldemokrata Ljevici.

MONITOR: Da li Tramp dobija šta želi poslije sporazuma sa Danskom oko Grenlanda, i da li je pridruženi status Kanade sa EU „poziv u pomoć“ premijera Marka Karnija, ili izraz efikasnosti njegove politike?

KOVAČEVIĆ: Čini se da je sve što je Trump dobio bilo zapisano u sporazumima postignutim poslije Drugog svjetskog rata. Sve je to mogao ostvariti diplomatskim pregovorima bez vrijeđanja i prijetnji. No, tek će se vidjeti što sve podrazumijeva postignuti sporazum i da li ga američka i danaska strana identično tumače.

Kanadski premijer Carney naprosto traži način da izbjegne posljedice Trumpovog nasilništva. I za Kanadu i za EU bilo bi dobro ako bi se intenzivirala gospodarska suradnja, ako bi se stvorilo zajedničko tržiše, jer su dvije strane uvelike komplementarne. Ekonomski ujedinjene postale bi jače i konkurentnije u globalnom natjecanju s SAD-om, Kinom i Indijom.

Najavljeno je pridruženo članstvo Kanade u EU. To kao ustavnopravna mogućnost ne postoji. Nije jasno kako će EU – koja je poznata po sporosti donošenja važnih odluka – riješiti taj problem i u kojem roku. Ako EU nije sposobna provesti davno zacrtane politike proširenja, kako će se usuglasiti oko novih institucionalnih aranžmana? Za one države koje su već prošle velik dio pretpristupne procedure bilo bi doista razočaravajuće ako bi se pokazalo da je status pridruženog članstva smišljen ne samo zbog Kanade, nego i zbog njih.

Vlasti Srbije, neki srpski političari i dio javnosti kao da su ponosni na zločine zbog kojih je Mladić osuđen

MONITOR: Koliko region Zapadnog Balkana mogu destabilizovati posljedice različitog pristupa u vezi sa ulogom Ratka Mladića u ratovima 90-ih, nepoštovanje Haške presude i način njegove sahrane? Kako je na sve to reagovala EU, a kako Hrvatska?

KOVAČEVIĆ: Odnos prema Ratku Mladiću i zločinima počinjenima u kontekstu stvaranja Republike Srpske bio je uzrokom nestabilnosti i prije Mladićeve smrti. Vlasti Republike Srbije, neki istaknuti srpski političari u i izvan Srbije kao i dio srpske javnosti ponašali su se kao da su ponosni na zločine zbog kojih je Mladić bio osuđen. Na osnovi toga može se zaključiti da bi mnogi ljudi u Srbiji i izvan nje bili spremni opet pokrenuti rat po uzoru na ratove devedesetih. EU je reagirala prekasno jer Mladića su u Srbiji i Republici Srpskoj, kao i neki u Crnoj Gori, javno veličali sve vrijeme. Još ne znamo što će konkretno EU poduzeti. Hrvatska je osudila neprimjeren odnos srpske vlasti prema ratnom zločincu. No, vlasti Republike Hrvatske bezrezervno podržavaju HDZ BiH koji je na unutrašnjem političkom planu saveznik onih koji veličaju Mladića i negiraju zločine. Treba reći da su mnogi opravdano komentirali činjenicu da je osobno patrijarh Porfirije vodio crkveni obred na Mladićevoj sahrani. No, u Hrvatskoj su uglavnom izostali komentari činjenice da neki katolički biskupi neke Hrvate osuđene za ratne zločine veličaju kao narodne i vjerske junake.

Nastasja RADOVIĆ