Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN STANOJEVIĆ, REDITELJ I SATIRIČAR: Kumare se iz nokdauna spremaju za izbore

Objavljeno prije

na

Kumare su nakon gubljenja nade u nekoj vrsti nokdauna, trenutno nam sudija broji, pa ako uspijemo da se oporavimo vraćamo se u ring. Ako ne uspijemo, niko neće mnogo izgubiti, jer ovdje više nema ni nade, ni alternative

 

MONITOR: Nema odavno satiričnih klipova Kumara, je li stvarnost postala preozbiljna?

STANOJEVIĆ: Stvarnost je uvijek bila preozbiljna, ali je postojala nada da će sa političkim promjenama doći do nekog opuštanja i relaksiranja društva od svih tih vještačkih napetosti koje je bivša vlast koristila da bi se što duže održala. Međutim, nakon političkih promjena to se nije desilo. Situacija u društvu se dodatno uozbiljila, da evo baš ovih dana gledamo i slušamo zlokobne pozive na nemire, bezmalo na bratoubilačke ratove, gostovanja političara iz susjednih država koje gosti koriste da pokušaju da ponize Crnu Goru, stalne medijske napade iz Srbije potpomognute domaćim političarima iz vlasti itd. Tako da se može reći da smo, nažalost, izgubili i tu nadu koja je ipak bila samo iluzija, i dobili beznađe. Kumare su nakon gubljenja nade u nekoj vrsti nokdauna, trenutno nam sudija broji, pa ako uspijemo da se oporavimo vraćamo se u ring. Ako ne uspijemo, niko neće mnogo izgubiti, jer ovdje više nema ni nade, ni alternative.

MONITOR: Da li nakon političkih, ima nekih promjena u kulturi, na bolje ili gore?

STANOJEVIĆ: Što se tiče kulture, mi kulturu odavno i nemamo, odnosno komercijalizovana je. I ona je, nažalost, postala jedan umjetničko-partijski poligon za ostvarivanje i zadovoljavanje ličnih obostranih interesa ,,umjetnika” i partija. A što se tiče promjena u kulturi koje praktično nema, još je rano o tome govoriti. Tu je ipak potrebno vrijeme da bi se promjene uočile ako ih ima, ali bojim se da sveukupna situacija u društvu ne može pozitivno uticati na pojavu kulture u Crnoj Gori.

MONITOR: A na šta Vam liče dosadašnje političke promjene?

STANOJEVIĆ: Političke promjene u ovako partijski zavisnim društvima nisu moguće. Prethodni sistem je toliko oštetio građansku svijest u Crnoj Gori, da su nove političke elite prinuđene da taj nakaradni partijski sistem dodatno unapređuju. Danas ne možemo zamisliti situaciju da partije prestanu da partijski zapošljavaju svoje simpatizere i članove, što bi bio veliki korak ka ozdravljenju društva, jer bi u tom slučaju ostale bez simpatizera i članova, a samim tim i nestale sa političke scene. Zato je ona nada sa početka našeg razgovora nestala, jer sve ovo nam govori da je partijska bolest metastazirala na skoro kompletno drustvo čija je svijest nepokolebljivo fokusirana na lične interese, koje im samo partije mogu obezbijediti. Tako da je svakom ko je očekivao političke promjene, danas jasno da do njih ne može doći bez promjene sistema koji partije ne žele da mijenjaju, jer kao što rekoh, to bi za njih u ovakvom društvu bio suicid.

MONITOR: Zalažete se za otvorene liste na izborima. Ima li šanse da ta ideja prođe?

STANOJEVIĆ: Otvorene izborne liste su nesto što bi ne samo vratilo onu izgubljenu nadu, nego, siguran sam, bile uistinu motor pozitivnih promjena u društvu. Zato ih partije ne žele. Da pojasnim, u ovako nakaradnom izbornom sistemu, koji što se tiče Evrope postoji još samo u Srbiji, građani glasaju za partije, odnosno lidere partija koji na svojim zatvorenim izbornim listama kandiduju svoje najbolje i najveće poslušnike koji nakon izbora postaju ,,narodni poslanici” u Skupštini Crne Gore, odnosno partijski poslanici koji uz slijepu poslušnost svojim liderima biraju sudije, tužioce, direktore javnih preduzeca… sve do, zamislite, Vlade Crne Gore. E takav poslušnički sistem u kom pet lidera partija vedre i oblače državom ruše otvorene izborne liste. Partije bi tada, ukoliko žele da ostvare dobar rezultat na izborima, morale da kandiduju najbolje, najstručnije, najmoralnije iz svojih redova za prave narodne poslanike koje bi birali građani, i koji bi morali raditi u interesu građana koji su ih birali, ukoliko žele, a žele, drugi mandat. Paralelno sa OIL bi se uradio i sistem regionalizacije, koji bi omogućio da u Skupstini budu zastupljeni narodni poslanici iz svih krajeva Crne Gore, pa ne bi imali situaciju koju imamo u ovih 30 godina, da u parlamentu sjede ,,narodni poslanici” koji žive u Podgorici, i zbog kojih nam propadaju i Sjever i Jug, jer oni niti imaju pojma kakvo je stanje u tim regionima, niti ih zanima. Opširna je tema, a ja nisam dovoljno stručan, ali nadam se da sam čitaocima u najkraćem pojasnio sustinu OIL i regionalizacije, koje u programima deklarativno imaju skoro sve partije, i koje nam odavno predlaže OEBS u cilju demokratizacije našeg društva.

MONITOR: Aktivni ste na društvenim mrežama. Kako biste opisali te sve uticajnije medije?

STANOJEVIĆ: Društvene mreže autentično opisuju sveukupno stanje u društvu. I na njima dominiraju partijski uticaji, pa se npr. desila situacija za koju pouzdano znam da je istinita, da je fb partijski bot koji je radio za neku sitnu apanažu, napredovao od fb bota do narodnog poslanika u Skupštini Crne Gore. Što se vjernika na mrežama tiče, i oni su isključivo partijski, a to potvrđuje njihova uličarska i kočijaska kultura dijaloga u ,,vjerničkim” konverzacijama. Tako da mreže koristim uz konstantnu satiru prvenstveno u cilju rasterećenja svojih misli, a bonus je ako još nekog rasteretim ili možda nasmijem.

MONITOR: Hoće li Kumare učestvovati na lokalnim izborima u Podgorici?

STANOJEVIĆ: Ideja je da učestvujemo i kroz kampanju da ogolimo partitokratski sistem koji razjeda, dijeli, prebrojava krvna zrca, promoviše i sprovodi nepravdu itd. Ne bi li i na taj način pokušali da građanima približimo te antivrijednosti društva koje direktori partijskih preduzeća u kontinuitetu promovišu kao rješenje, a u stvari okivaju naše društvo u primitivizam do te mjere, da će nas ubrzo, ukoliko već nije, biti stid da u civilizovanim društvima 21. vijeka kažemo da živimo u Evropi.

Da kažem za kraj da će se naša lista zvati Kumare – tas na vagi, naš slogan je Volim Podgoricu, fali mi Titograd, a kao nosioca naše liste željeli bismo vidjeti gospođu Vanju Ćalović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo