Sedmu godinu od rušenja jedine ciglane u Crnoj Gori „privredni zločinac” se nije vratio na mjesto zločina da sagradi novu, „veću, ljepšu i još stariju fabriku”, kako je obećavao kada je rušio. Neće se ni vratiti. Ostatak kompanije, zemljište i sva infrastruktura, prodati su iz stečaja drugom vlasniku koji nema obavezu da gradi industrijski objekat. Šta će nići na pet atraktivnih hektara na mjestu nekadašnje ciglane, ostaje da se vidi.
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i još nekoliko nevladinih organizacija ranije su sačinili izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ova, kao i fabrika papira Beranka, namjerno dovedene do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu tih preduzeća.
,,Kod oba preduzeća pokazao se obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene vrijednosti. Obnavljanje proizvodnje od samog početka nije im bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS u tom izvještaju.
Istaknuto je i da su novi vlasnici djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.
,,Na taj način, novim vlasnicima ne samo da se vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit, što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine. U nekim slučajevima država im je velikodušno pružila finansijsku pomoć”, napominje se u izvještaju.
MANS je tada preporučio da Privredni sud u Bijelom Polju objavi dokumentaciju vezanu za postupak stečaja i privatizacije, Ministarstvo ekonomije i skupštinska Komisija za praćenje i kontrolu privatizacije da urade reviziju postupka prodaje, te da Tužilaštvo utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku.
Od svega nije bilo ništa. Kao i mnogi drugi slučajevi pljačkaških privatizacija, kriminalni čin rušenja najstarije beranske fabrike i jedine ciglane u državi, ostao je do danas nekažnjen.
Istini za volju, policija je svojevremeno započinjala istragu o slučaju rušenja beranske ciglane, ali nema informacije o tome da li je to bila samo priredba, ili je doista istraživano kako je do temelja porušena fabrika, naočigled javnosti.
Funkcioner SDP i bivši potpredsjednik opštine Radivoje Merdović, jedan od podnosilaca krivičnih prijava, nema saznanja kakva je njihova sudbina. On podsjeća da je prijave podnosio u dva navrata. Jednom skupa sa predsjednikom Unije samostalnih sindikata Srđom Kekovićem i drugi put samostalno. Povratne informacije nema ni nekadašnji sindikalni lider u ovoj kompaniji Veselin Radičević, koji je prijave podnosio u ime bivših radnika Ciglane.
Ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u naredne dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.
Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano. Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu ali od toga nije bilo ništa. Izgovor je bila globalna finansijska kriza. Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice uveo novi stečaj u beransku ciglanu i oslobodio se svih pedeset radnika.
Pet hektara zemljišta na kojem se nekada nalazila srušena beranska ciglana Rudeš našlo se, potom, na prodaji, po cijeni od milion i po eura.
Predsjednik sindikata Ciglane rekao je da će zbog toga, i svega ostalog što je pratilo privatizaciju fabrike, podnijeti nove krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.
„Neko će morati da objasni kako to da je sve što smo imali, zgrade koje je privatnik porušio, opekarske mašine, mehanizacija i oprema bilo vrijedno 254 hiljade eura, a onda je na prvoj licitaciji praktično samo zemljište procijenjeno na milion i po. Ono na ovom mjestu toliko i vrijedi”, rekao je Radičević.
On kaže da ih iz državnih institucija pozivaju na strpljenje i početak procesa revizije privatizacija. Prema njegovim riječima, iz kruga kompanije, nakon rušenja pogona, prodato je sve što se moglo prodati, čak i dvije tone bakarnih kablova i 250 tona željeza. U staro gvožđe otišli su i viljuškari, odnosno dizalice, koje veoma dobro služe u nekim drugim privatnim preduzećima i stovarištima.
Portal Pod lupom slučaj beranske ciglane smjestio je među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba inače važi za stečajnog upravnika koji je zajedno sa stečajnim sudijom Zoranom Ašaninom iz Višeg suda u Bijelom Polju rasprodao pola sjevera Crne Gore. Pod lupom piše da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.
„Uzroci pokretanja stečaja van su domašaja sudija i upravnika. Po ocjeni kolega na seminarima ja sam dobro odradio neke postupke, poput pljevaljskog Građevinara, pa su tražili da uzmem i one koje su oni dobili” – rekao je on za taj portal.
Vezano za beransku ciglanu, Grba je tada izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka”. Šta se u tom postupku dešavalo, da li je i kako okončan, ne zna se.
Tufik SOFTIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice