Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA VALDANOSA: Daleko je pravda

Objavljeno prije

na

Odluka Ministarstvo finansija da potvrdi prvostepeno rješenje Područne jedinice Uprave za nekretine u Ulcinju kojom je odbijen zahtjev Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera za upis prava svojine na zemljištu Ade Bojane, mogao bi, kako strahuju u Udruženju za povraćaj Maslinade u Valdanosu, biti primijenjeno i na njihov slučaj.

Naime, tim rješenjem ulcinjski katastar se pozvao na mišljenje zamjenika zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa po kojem Ada predstavlja ,,prirodno bogatstvo Crne Gore u zoni morskog dobra”.

,,Proizlazi da su sve predmetne nepokretnosti dobra od opšteg interesa i prirodno bogatstvo (morsko dobro), te kao takve ne mogu biti predmet privatne svojine”, navodi se, između ostalog u rješenju koje je potpisao šef katastra u Ulcinju Dževdet Čaprić.

A i uvala Valdanos, sa svojih 18 hiljada stabala stoljetnih maslina, je u zoni morskog dobra. Zato je u političkom dogovoru između Demokratske partije socijalista i koalicije ,,Albanci odlučno” iz novembra prošle godine stajalo da će Valdanos biti isključen iz te zone, što se još nije desilo. Jer, tu odluku nijesu donijeli državni organi, pa nije realizovana tačka iz političkog dogovora ,,da se do juna 2017. godine Maslinada u Valdanosu mora vratiti bivšim vlasnicima”.

Potpisnicima sporazuma ostaje za utjehu tek da saopšte da Prostorno-urbanističkim planom Opštine Ulcinj, koji je sredinom februara usvojila Vlada Crne Gore, a dva mjeseca ranije i Skupština opštine Ulcinj, nije predviđena gradnja u toj uvali. Ostaje veliko pitanje što se na tom prostoru namjerava uraditi planom višeg reda, odnosno Prostornim planom posebne namjene obalnog područja, čije se usvajanje stalno najavljuje.

Dakle, umjesto da se ovo pitanje koje već gotovo četiri decenije tišti preko 200 ulcinjskih porodica i sve vjerske zajednice riješi odlukama Vlade ili još bolje Skupštine, kroz izmijene važećeg Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, njime se sada, da bi se kupovalo vrijeme, bave niži organi vlasti.

Naime, Skupština Crne Gore je izmjenom Zakona o restituciji iz 2004. godine retroaktivno isključila sve podnosice zahtjeva za povraćaj, čija je imovina oduzeta poslije izmjene Saveznog zakona o eksproprijaciji 1968. To je obrazloženo stavom da je nakon te godine u slučajevima eksproprijacije plaćena pravična naknada, što se odnosilo na eksproprijaciju maslinade Valdanos iz 1978. godine. Koja je oduzeta pod izgovorom gradnje vojno-pomorske baze, a nastalo je vojno odmaralište za oficire tadašnje Jugoslovenske narodne armije i njihove prijatelje. Nekoliko godina pred proglašenje nezavisnosti, ta je imovina prešla na državu Crnu Goru.

,,Isključivi motiv izmjene prvobitnog Zakona o restituciji je bio da se ova imovina zadrži u državnom vlasništvu kako bi vrhovi vlasti sebi bliskim pojedincima omogućili enormne zarade preko ove imovine, gradnjom luksuznih objekata namijenjenih tržištu. Namjera je vlasti da se ovaj resurs ne vrati i da se trajno devastira, nasuprot restituciji koja ima za cilj vraćanje onome kome je oduzeto i korišćenje prostora prema njegovoj prirodnoj namjeni”, kaže Vladimir Bošković iz Odbora za pravednu restituciju.

Bivši vlasnici su nebrojeno puta izrazili spremnost da za povraćene maslinjake izvrše pravičan povraćaj naknade koju su primili po osnovu eksproprijacije, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji.

Ali, Vlada Crne Gore je od 2005. godine imala druge planove za ovu predivnu uvalu. Donijeta je posebna Studija lokacije kojom je bila predviđena gradnja preko stotinu vila i tri hotela, otvaran je tender za davanje u dugoročni zakup 346 hektara zemljišta (plaža je Spomenik prirode, masline Zakonom zaštićene, a podmorje te uvale je antičko nalazište!?)po smiješno maloj cijeni, odabran je i najbolji ponuđač, jedna sasvim nereferentna firma, Cubus lux, kojoj se od 2011. godine gubi svaki trag.

U čitavom tom periodu ulcinjska zajednica (sve političke partije, civilni sektor, nezavisni intelektualci) je bila jedinstvena u stavu da Valdanos ne treba betonirati, a da Maslinada, koja je u tragičnom stanju, mora da se vrati ranijim vlasnicima koji su jedino u stanju da je revitalizuju.

Zato se taj zahtjev nalazio u svim sporazumima albanskih stranaka sa DPS-om. Tako su, na primjer, čelnici DPS-a i Nove demokratske snage – Forca Milo Đukanović i Nazif Cungu potpisali 7. jula 2015. godine u Podgorici „Aneks 2” Sporazuma o postizbornoj koaliciji.

U tom dokumentu se navodilo da će te stranke „pripremiti prijedlog pravnog rješenja vlasništva maslinade Valdanos, uz obezbjeđenje interesa države, Opštine i vlasnika maslinjaka”, te „sačiniti konačan prijedlog prihvatljivog rješenja”, a sve je to trebalo da se uradi za dva mjeseca.

Nijedno slovo iz tog sporazuma nije realizovano, ali je Cungu u novembru prošle godine rekao da se nada da će novi dogovor biti sproveden. “Što se rokova tiče, neke stvari se moraju raditi u kontinuitetu i stalno, no postoje i dati rokovi kao što je slučaj za Valdanos gdje smo tražili zabranu gradnje i povlačenje linije morskog dobra i vraćanje maslinjaka vlasnicima i što smo oročili na kraj maja, početak juna naredne godine”, izjavio je tada predsjednik Force za Radio Slobodna Evropa.

Kako će se lokalni izbori u Ulcinju održati krajem novembra, Cungu je u teškoj poziciji. ,,Jer, svoje političko postojanje i vlast koju imaju, on i njegovi partijski drugovi duguju upravo problemu Valdanosa, koji su nemilosrdno politički eksploatisali”, kaže visoki funkcioner Socijaldemokratske partije Skender Elezagić.

Nema takođe ni realizacije zaključaka oko osiguranja proizvodnje soli, a posebno ne ,,primjene principa decentralizacije vlasti uvažavajući međunarodne preporuke i standarde”.

Naročito ne u slučaju ako se usvoji Zakon o planiranju i izgradnji, koji je predložilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Naime, tim rješenjem bi se opštinama oduzele značajne ingerencije u domenu prostornog planiranja.

,,Čitav Ulcinj bi, prema odredbama tog zakona, praktično postao zona morskog dobra. Ova instalirana lokalna vlast ne smije ni riječ da javno kaže o tome da se ne bi zamjerila svojim gazdama u Podgorici. Zato odgovornost za nevraćanje imovine u Valdanosu nevješto želi da prebaci na činovnike u filijali Uprave za nekretnine. Neće moći”, saopštili su iz ulcinjske URE.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo