Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA VALDANOSA: Daleko je pravda

Objavljeno prije

na

Odluka Ministarstvo finansija da potvrdi prvostepeno rješenje Područne jedinice Uprave za nekretine u Ulcinju kojom je odbijen zahtjev Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera za upis prava svojine na zemljištu Ade Bojane, mogao bi, kako strahuju u Udruženju za povraćaj Maslinade u Valdanosu, biti primijenjeno i na njihov slučaj.

Naime, tim rješenjem ulcinjski katastar se pozvao na mišljenje zamjenika zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa po kojem Ada predstavlja ,,prirodno bogatstvo Crne Gore u zoni morskog dobra”.

,,Proizlazi da su sve predmetne nepokretnosti dobra od opšteg interesa i prirodno bogatstvo (morsko dobro), te kao takve ne mogu biti predmet privatne svojine”, navodi se, između ostalog u rješenju koje je potpisao šef katastra u Ulcinju Dževdet Čaprić.

A i uvala Valdanos, sa svojih 18 hiljada stabala stoljetnih maslina, je u zoni morskog dobra. Zato je u političkom dogovoru između Demokratske partije socijalista i koalicije ,,Albanci odlučno” iz novembra prošle godine stajalo da će Valdanos biti isključen iz te zone, što se još nije desilo. Jer, tu odluku nijesu donijeli državni organi, pa nije realizovana tačka iz političkog dogovora ,,da se do juna 2017. godine Maslinada u Valdanosu mora vratiti bivšim vlasnicima”.

Potpisnicima sporazuma ostaje za utjehu tek da saopšte da Prostorno-urbanističkim planom Opštine Ulcinj, koji je sredinom februara usvojila Vlada Crne Gore, a dva mjeseca ranije i Skupština opštine Ulcinj, nije predviđena gradnja u toj uvali. Ostaje veliko pitanje što se na tom prostoru namjerava uraditi planom višeg reda, odnosno Prostornim planom posebne namjene obalnog područja, čije se usvajanje stalno najavljuje.

Dakle, umjesto da se ovo pitanje koje već gotovo četiri decenije tišti preko 200 ulcinjskih porodica i sve vjerske zajednice riješi odlukama Vlade ili još bolje Skupštine, kroz izmijene važećeg Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, njime se sada, da bi se kupovalo vrijeme, bave niži organi vlasti.

Naime, Skupština Crne Gore je izmjenom Zakona o restituciji iz 2004. godine retroaktivno isključila sve podnosice zahtjeva za povraćaj, čija je imovina oduzeta poslije izmjene Saveznog zakona o eksproprijaciji 1968. To je obrazloženo stavom da je nakon te godine u slučajevima eksproprijacije plaćena pravična naknada, što se odnosilo na eksproprijaciju maslinade Valdanos iz 1978. godine. Koja je oduzeta pod izgovorom gradnje vojno-pomorske baze, a nastalo je vojno odmaralište za oficire tadašnje Jugoslovenske narodne armije i njihove prijatelje. Nekoliko godina pred proglašenje nezavisnosti, ta je imovina prešla na državu Crnu Goru.

,,Isključivi motiv izmjene prvobitnog Zakona o restituciji je bio da se ova imovina zadrži u državnom vlasništvu kako bi vrhovi vlasti sebi bliskim pojedincima omogućili enormne zarade preko ove imovine, gradnjom luksuznih objekata namijenjenih tržištu. Namjera je vlasti da se ovaj resurs ne vrati i da se trajno devastira, nasuprot restituciji koja ima za cilj vraćanje onome kome je oduzeto i korišćenje prostora prema njegovoj prirodnoj namjeni”, kaže Vladimir Bošković iz Odbora za pravednu restituciju.

Bivši vlasnici su nebrojeno puta izrazili spremnost da za povraćene maslinjake izvrše pravičan povraćaj naknade koju su primili po osnovu eksproprijacije, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji.

Ali, Vlada Crne Gore je od 2005. godine imala druge planove za ovu predivnu uvalu. Donijeta je posebna Studija lokacije kojom je bila predviđena gradnja preko stotinu vila i tri hotela, otvaran je tender za davanje u dugoročni zakup 346 hektara zemljišta (plaža je Spomenik prirode, masline Zakonom zaštićene, a podmorje te uvale je antičko nalazište!?)po smiješno maloj cijeni, odabran je i najbolji ponuđač, jedna sasvim nereferentna firma, Cubus lux, kojoj se od 2011. godine gubi svaki trag.

U čitavom tom periodu ulcinjska zajednica (sve političke partije, civilni sektor, nezavisni intelektualci) je bila jedinstvena u stavu da Valdanos ne treba betonirati, a da Maslinada, koja je u tragičnom stanju, mora da se vrati ranijim vlasnicima koji su jedino u stanju da je revitalizuju.

Zato se taj zahtjev nalazio u svim sporazumima albanskih stranaka sa DPS-om. Tako su, na primjer, čelnici DPS-a i Nove demokratske snage – Forca Milo Đukanović i Nazif Cungu potpisali 7. jula 2015. godine u Podgorici „Aneks 2” Sporazuma o postizbornoj koaliciji.

U tom dokumentu se navodilo da će te stranke „pripremiti prijedlog pravnog rješenja vlasništva maslinade Valdanos, uz obezbjeđenje interesa države, Opštine i vlasnika maslinjaka”, te „sačiniti konačan prijedlog prihvatljivog rješenja”, a sve je to trebalo da se uradi za dva mjeseca.

Nijedno slovo iz tog sporazuma nije realizovano, ali je Cungu u novembru prošle godine rekao da se nada da će novi dogovor biti sproveden. “Što se rokova tiče, neke stvari se moraju raditi u kontinuitetu i stalno, no postoje i dati rokovi kao što je slučaj za Valdanos gdje smo tražili zabranu gradnje i povlačenje linije morskog dobra i vraćanje maslinjaka vlasnicima i što smo oročili na kraj maja, početak juna naredne godine”, izjavio je tada predsjednik Force za Radio Slobodna Evropa.

Kako će se lokalni izbori u Ulcinju održati krajem novembra, Cungu je u teškoj poziciji. ,,Jer, svoje političko postojanje i vlast koju imaju, on i njegovi partijski drugovi duguju upravo problemu Valdanosa, koji su nemilosrdno politički eksploatisali”, kaže visoki funkcioner Socijaldemokratske partije Skender Elezagić.

Nema takođe ni realizacije zaključaka oko osiguranja proizvodnje soli, a posebno ne ,,primjene principa decentralizacije vlasti uvažavajući međunarodne preporuke i standarde”.

Naročito ne u slučaju ako se usvoji Zakon o planiranju i izgradnji, koji je predložilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Naime, tim rješenjem bi se opštinama oduzele značajne ingerencije u domenu prostornog planiranja.

,,Čitav Ulcinj bi, prema odredbama tog zakona, praktično postao zona morskog dobra. Ova instalirana lokalna vlast ne smije ni riječ da javno kaže o tome da se ne bi zamjerila svojim gazdama u Podgorici. Zato odgovornost za nevraćanje imovine u Valdanosu nevješto želi da prebaci na činovnike u filijali Uprave za nekretnine. Neće moći”, saopštili su iz ulcinjske URE.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo