Operacijom u Venecueli SAD su praktično uputile Kini otvoreni poziv za reagovanje oko Tajvana, legitimisale rusku invaziju na Ukrajinu i pripremile teren za nove nezakonite američke vojne akcije. Evropa pretežno ćuti dok se novi poredak stvara pred njenim očima

Ništa novo u novoj godini. Najnestabilniji element svjetskog sistema i dalje se zove se Donald Džej Tramp.

Kidnapovao je predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i na Truth Socialu sebe proglasio predsjednikom te države. Dok demokratizuje po svijetu, SAD se suočava sa velikim unutrašnjim problemima, naročito zbog diskutablinih akcija imigrantske policije (ICE). Operacija u Venecueli  ima i propagandni efekat kod kuće. Ona odvraća pažnju od akcija ICE, Epstin dokumenata i četvrtoj godišnjici napada Trampovih pristalica na Kapitol.

Kolumnista Gardijana Aditja Čakraborti ukazuje da ovo što radi Tramp niti je novi (prisjetimo se Aljendea, Norijege i drugih), niti je poredak. Čakraborti  priziva u sjećanje riječi Kolina Pauela da su SAD najveći siledžija u kraju. „Uprkos svoj retorici i zastrašivanju, Trampov mandat obilježen je rasparčavanjem države. Čak je i taj ključni posao prepustio drugima, Elonu Musku i njegovoj motornoj testeri, slanjem vojske u demokratske gradove koje ne voli i zatim blefiranjem kroz federalnu blokadu“. Rezultat su – pali rejtinzi. Lako razumjeti zašto umjesto o domaćim problemima Trampova Bijela kuća radije govori o novom svjetskom poretku.

Svjetski mediji pišu da su operacijom u Venecueli SAD praktično uputile Kini otvoreni poziv da reaguje na Tajvanu, legitimisale rusku invaziju na Ukrajinu i pripremile teren za nove nezakonite američke vojne akcije.

Slogan America First nekada je djelovao kao izolacionistički stav. Danas je jasno da on  odražava sirovu logiku sile, u kojoj moćne SAD uzimaju ono što žele od onih koji su slabiji.

Predsjednik SAD je prethodnih dana prijetio i Kubi na društvenim mrežama. Njegova administracija se nada da će kontrolom Venecuele izvršiti pritisak na komunistički režim koji već 65 godina prkosi SAD-u. Ni Kolumbija nije sigurna. Brazil i Meksiko su na listi. A i Evropa je sumnjiva. Tramp odavno pominje želju za Grenlandom.

„Nakon četiri godine slabosti, ekstremizma i smrtonosnih neuspjeha, moja administracija je hitno i istorijskom brzinom djelovala kako bi obnovila američku snagu u zemlji i inostranstvu, te donijela mir i stabilnost našem svijetu“, stoji na stranicama Bijele kuće. U narednim redovima objašnjava u stavkama svoja postignuća. Među njima je i ona suluda tvrdnja da je okončao osam velikih ratova širom svijeta. Osim toga spriječio je dotok narkotika u SAD  kroz operaciju Southern Spear. Predstavljen je raketni odbrambeni štit Golden Dome, revolucionarni program koji će štititi američku domovinu od stranih napada. Postignut je transformativni sporazum kojim se od članica NATO-a zahtijeva da povećaju izdvajanja za odbranu sa dva na pet odsto BDP-a. Pripitomljavanje Irana, uravnotežen odnos sa Afrikom, hapšenje Madura… Ređaju se „uspjesi“. Posljednja stavka ovog hvalospjeva je mobilizovanje savezne vlade i privatnog sektora radi obnove američke odbrambene industrijske baze, revitalizacije brodogradnje u SAD-u i vraćanja ključnih industrija od značaja za nacionalnu bezbjednost u zemlju. Stavka otvorena za tumačenja.

Tramp je početkom januara dao  intervju  novinarima New York Timesa. Ohrabren uspjehom venecuelanske operacije  otvoreno i opušteno je govorio o novom svjetskom poretku koji želi da uspostavi. Taj poredak se ne zasniva na međunarodnim normama ili dugoročnim savezništvima, već na  snazi i vojnoj moći.

Američki predsjednik tvrdi da SAD projektuju snagu kako bi bile ponovo poštovane. Mnogi lideri su spremni da učestvuju u toj farsi, nadajući se ličnoj koristi. Desničarski predsjednik Argentine, Havier Milei koji svoju pobjedu na prošlogodišnjim međuizborima duguje američkom paketu pomoći od 40 milijardi dolara, pozdravio je napad na Venecuelu, sa njim i lideri Čilea, Ekvadora i Hondurasa. Evropske krajnje desne „patriotske“ partije, takođe su podržale napad na Venecuelu.

Kuda će ići američka spoljna politika nije  sigurno. Izvjesno je da će životi miliona ljudi širom svijeta biti tijesno vezani za hirove najneobuzdanijeg i najnepredvidljivijeg predsjednika najmoćnije svjetske sile.  Posljednjih dana, ponovo se okreće Iranu i njegovoj „demokratizaciji“. Još prije Venecuele Tramp je najavio  da će, ako Iran ubija demonstrante,  SAD priteći u pomoć.

Intervenciju u Venecueli Tramp je iskoristio i kao odskočnu dasku da obnovi pozive na aneksiju Grenlanda, autonomne teritorije  Danske. „Potreban nam je zbog odbrane“, rekao je. Dobiće ga na ovaj ili onaj način, prenijeli su njegove riječi svjetski mediji.

Danska premijerka Mete Frederiksen osudila je ove poteze riječima da SAD nemaju pravo na aneksiju. Dok američki milijarder i  predsjednik obećava debele novčane svote stanovnicima Grenlanda u zamjenu za vjernost zastavi sa zvijezdama i prugama, izgleda da to kod njih ne igra veliku ulogu. Vlada Grenlanda saopštila je da ni pod kakvim okolnostima ne može prihvatiti želju Donalda Trampa da preuzme kontrolu nad tim komadom zemlje. Ako biraju, odabraće Dansku. Dok generalni sekretar NATO-a Mark Rute govori da organizacija radi na načinima jačanja bezbjednosti na Arktiku, mnogi Evropljani na čelu sa danskom premijerkom strahuju od kraja sjeverno-atlantskog saveza.

Evropski komesar za odbranu Andrius Kubilius rekao je da bi ako bi SAD upotrijebile vojnu silu da preuzmu Grenland, to bio kraj NATO-a. Države EU bile bi obavezne da priteknu u pomoć Danskoj. Neki stručnjaci dovode u pitanje da li bi Grenland, koji je van EU, mogao biti obuhvaćen ovim članom. Bivši njemački vicekancelar Robert Habek predložio je da se Grenlandu ponudi članstvo u EU kako bi se odbilo američko interesovanje za tu teritoriju. „Ovo bi trebalo da bude trenutak da se Grenlandu, ali i Farskim ostrvima, Islandu i Norveškoj, izričito ponudi članstvo u EU“, rekao je u tekstu koji je napisao s Andreasom Raspotnikom sa Nord University u Norveškoj.Grenland se povukao iz tadašnje Evropske zajednice 1985. godine, nakon što je 1979. stekao samoupravu od Danske. Svijet se od tada promijenio.

Na novinarsko pitanje zašto jednostavno ne obnovi baze i pošalje trupe na Grenland u skladu sa decenijama starim sporazumom, Tramp je uzvratio:  „Mislim da vam vlasništvo daje nešto što ne možete postići… zakupom ili sporazumom“. Rastumačio je da je to psihološki neophodno za uspjeh. Na pitanje NYT da li je važnije dobiti Grenland ili očuvati NATO, priznao da bi to mogao biti izbor. . Rekao je i da je NATO  suštinski beskoristan bez SAD-a.

Iz Evrope različite reakcije. Njemački predsjednik Frank‑Volter Štajnmajer snažno je kritikovao spoljnu politiku SAD. Pozvao je  svijet da ne dozvoli da se međunarodni poredak pretvori u jazbinu razbojnika u kojoj beskrupulozni uzimaju šta god požele. U neuobičajeno oštrim izjavama, koje su se djelimično odnosile na nedavne akcije SAD‑a, kao što je svrgavanje Madura, Štajnmajer, bivši njemački ministar vanjskih poslova, rekao je da je globalna demokratija danas napadnuta kao nikada prije. Istakao da su aneksija Krima od strane Rusije i puna invazija na Ukrajinu već predstavljali prekretnicu za međunarodni poredak, a da  ponašanje SAD‑a predstavlja još jednu istorijsku tačku loma.

„Tramp se uvijek nada da će druge zemlje uraditi ono što on želi, a da on ne mora da koristi mnogo sile“, rekao je Dejvid Smit, vanredni profesor na Centru za američke studije Univerziteta u Sidneju, za Al Džaziru. „Ove kratke, spektakularne demonstracije sile trebalo bi da zaplaše druge zemlje i natjeraju ih da urade ono što on želi“, pojasnio je. Cilj je postepeno izgraditi agresivnu i imperijalnu Ameriku, testirajući granice međunarodnih normi i gledajući šta izaziva otpore, a šta ne.

Ovo podcrtavaju predsjednikove bahate izjave: „Ne treba mi međunarodno pravo“. U srijedu je izdao memorandum kojim je naložio državnom sekretaru Marku Rubiju da preduzme hitne korake za efikasno povlačenje SAD iz više od 60 međunarodnih organizacija, uključujući brojne kancelarije UN-a. Ova odluka dolazi nakon prve godine u kojoj je Trampova administracija napadala moralne, pravne i naučne norme koje su se decenijama gradile.

Odluku o povlačenju obrazložio je time da su ta tijela suprotna interesima SAD. Organizacije iz koji povlači svoju zemlju pokrivaju širok spektar pitanja: klimatske promjene, razvoj, zaštitu okoline, biodiverzitet, obnovljive izvore energije, rudarenje, očuvanje prirode, ekonomiju i socijalna pitanja, obrazovanje, izgradnju mira, nasilje nad djecom i djecu u oružanim sukobima, seksualno nasilje u sukobima…

Stvar je ozbiljnija ako se zna da su SAD predvodile stvaranje NATO-a, Svjetske banke, MMF-a i UN. Bile su među inicijatorima onoga što je postalo poznato kao na pravima zasnovan međunarodni poredak. Nova Strategija nacionalne bezbjednosti (NSS) SAD, objavljena u decembru, signalizira da je za Bijelu kuću taj  poduhvat završen.

Još jedan bitan dogovor broji svoje posljednje dane. Tramp je nagovijestio da će dozvoliti da istekne posljednji strateški sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja između SAD-a i Rusije. Nije pojasnio da li bi prihvatio ponudu Vladimira Putina iz septembra prošle godine da obje strane dobrovoljno zadrže ograničenja nakon isteka sporazuma. „Ako istekne, istekne“, rekao je Tramp o sporazumu New Start iz 2010. godine, koji ističe u februaru. „Napravićemo bolji sporazum“, zaključio je. Prema sadašnjim uslovima on se ne može produžiti. Sporazum je dozvoljavao samo jedno produženje, koje su Putin i Džo Bajden dogovorili 2021. Tramp je za NYT rekao da bi Kina, koja ima najbrže rastuće strateške nuklearne snage na svijetu, trebalo da bude uključena u novi sporazum koji bi zamijenio New Start.

Dani za nama još jednom su ogolili paralizu i nemoć evropskog rukovodstva da odgovori američkom predsjedniku koji se otvoreno hvali da je jedina stvar koja ga može zaustaviti njegov lični osjećaj moralnosti. Iako Evropa ponavlja da želi da stane na sopstvene noge, ona i dalje zavisi od NATO-a.

Francuski predsjednik Emanuel Makron kaže: „SAD su etablirana sila koja se postepeno udaljava od nekih saveznika i oslobađa međunarodnih pravila koja je nekada promovisala“. On je poručio da Evropa ne smije prihvatiti ono što je nazvao novim kolonijalizmom i da mora dodatno ulagati u stratešku autonomiju. Makronov mandat se bliži kraju, a pitanje je ko će doći na čelo jedne od glavnih zemalja EU.

Prema kritičarima, nebitnost EU u Trampovom novom svjetskom poretku vidi se svuda. U Gazi EU nema značajnu ulogu u mirovnim aranžmanima. Dok se u Iranu odvijaju krvave  demonstracije, evropski lideri se jedva  oglašavaju.

Ni u Velikoj Britaniji situacija nije bolja. Premijer Kir Starmer nekada je kritikovao konzervativnu vladu jer nije otvoreno osuđivala Trampovo ignorisanje međunarodnog prava. Sada, kada je na vlasti, nudi slabašne komentare, odbijajući da se izjasni o zakonitosti američke promjene režima u Venecueli.

Čak i kada je riječ o Trampovim ambicijama da preuzme vlasništvo nad Grenlandom, evropske reakcije bile su izuzetno blage. Pažljivo je  izbjegavana direktna kritika SAD-a. „Pravo je jače od sile“, bilo je najviše što je Ursula von der Lejen mogla reći.

Ovakve političare Trampova administracija voljna je zamijeniti svojim fanovima širom evropskog kontinenta. Strategija nove američke vlade jasno sugeriše kako Evropa može povratiti samopouzdanje: „Rastući uticaj patriotskih evropskih partija daje razlog za optimizam. Cilj je pomoći Evropi da ispravi trenutni pravac“. Koliko su evropske desne strukture zavedene i opasne govori i primjer britanskog opozicionog lidera Tomi Robinsona. U jednom od svojih bizarnih govora pozvao je Trampa da izvrši invaziju na Britaniju. Dok se zahuktava izborna trka u Mađarskoj,  Viktor Orban na X-u zahvaljuje na stranoj podršci kolegama Havieru Mileiu, Đorđi Meloni, Mateo Salviniu, Aleksandru Vučiću, Marin Le Pen, Alis Vejdel, Herbertu Kiklu… i Benjaminu Netanjahuu. Lijepa družina.

Dosta je mišljenja da se Tramp okružio svitom gusara i oligarha, AI milijardera, kripto tajkuna i bankara iz sjene. To nije režim, već haos. Grabež za resursima i ugovorima. Pitanje za ostatak svijeta je: Kako se suprotstaviti ovakvoj skupini silnika, a ne izazvati nove ratove?

Dragan LUČIĆ

Dva strateška saveznika Venecuele, – Kina i Rusija, – koje su uložile milijarde u venecuelansku naftnu industriju i pružile finansijsku podršku Madurovom režimu, bile su potpuno nespremne za američke akcije. Nisu ozbiljno shvatile najavu koju je Trampova administracija dala u svojoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, objavljenoj krajem novembra

Američke vojne snage su 3.januara pokrenule napade na venecuelansku protivvazdušnu odbranu i, nakon što je ona ugušena, zarobile predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores.

Dva strateška saveznika Venecuele, – Kina i Rusija, – koje su uložile milijarde u venecuelansku naftnu industriju i pružile finansijsku podršku Madurovom režimu, bile su potpuno nespremne za američke akcije. Nisu ozbiljno shvatile najavu koju je Trampova administracija dala u svojoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, objavljenoj krajem novembra. Tamo je jasno proglašeno da Tramp smatra Monroovu doktrinu temeljem svoje politike na zapadnoj hemisferi. U skladu s Monroovom doktrinom, Trampova administracija će uspostaviti američku dominaciju na zapadnoj hemisferi. Namjerava uskratiti vanjskim igračima mogućnost “da posjeduju ili kontrolišu strateški vitalnu imovinu” hemisfere, koja se u Trumpovoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji naziva “naša”.

Nakon hapšenja Madura američki State Department  jasno je  do znanja da se ne radi o pojedinačnoj akciji, već o dijelu integrirane politike. Čak je na društvenim mrežama podijelio i slike Trumpa s hvatanja: „Ne igrajte se s predsjednikom Trumpom“. Ta poruka je prevedena na pet jezika, uključujući ruski. Rusija se može smatrati glavnom žrtvom američkih akcija u Venecueli. Sva ruska pomoć i obećanja pokazala su se beskorisnima kada su se SAD odlučile da silom ostvare svoje ciljeve.

Postaje rizično suprotstavljati se interesima SAD-a. I niko ne može predvidjeti šta će Tramp smatrati američkim interesima u budućnosti. Stoga bi neke zemlje globalnog Juga, koje sada razvijaju bliske odnose s Rusijom, mogle promijeniti politiku. To može ometati ruske planove da u svoju sferu utjecaja uključi države u centralnoj i zapadnoj Africi, koje su ranije bile orijentirane na Evropu.

Lindsey Graham, jedan od najuticajnijih republikanskih senatora, 7. januara izjavio je nakon sastanka s Trumpom da je predsjednik pristao podržati dvostranački zakon o sankcijama koji kažnjava zemlje zbog kupovine ruske nafte. Kupci ruske nafte moraju se suočiti s ogromnim tarifama na robu koja se izvozi u SAD. Lindsey Graham obećao je da će zakon biti pokrenut bez odlaganja.

Uprkos Grahamovim očekivanjima, to se neće dogoditi. Indija, jedan od najvažnijih američkih partnera u Aziji, izvozi rusku naftu i nema namjeru da je odbije, jer je može kupiti jeftino. Dakle, Trumpu je potrebno ovlaštenje da izuzme Indiju iz zakona koji nameće sekundarne sankcije uvoznicima ruske nafte. A demokrate ne žele dati Trampu pravo da to učini, jer smatraju da je već stekao previše moći u manipulisanju tarifama.

Čini se da američki Kongres neće uskoro odobriti zakon o sankcijama Rusiji kako ne bi ugrozio odnos Narendre Modija i Trampa. Ali,  čak i u tom slučaju, to će potkopati ruske komercijalne i političke veze. Mogućnost nametanja sekundarnih sankcija uvoznicima ruske nafte od strane SAD-a prisilit će zemlje kojima jeftina nafta nije toliko potrebna kao Indiji da igraju na sigurno. Kina pokušava izbjeći svaku nepotrebnu napetost u svojim odnosima sa SAD-om, pa će sigurno pokušati zamijeniti barem dio ruske nafte.

Tokom  predizborne kampanje, Tramp je izjavio da će njegova politika prema Moskvi biti usmjerena na prekid njenog saveza s Pekingom. Najbolji način da se to postigne je da se Rusija učini beskorisnom za Kinu, da postane ne saveznik već tereto. U Venecueli su Rusija i Kina imale važan zajednički projekat. Sada je to nestalo. U Africi, Kina ostvaruje ekonomsku korist od ruske političke ekspanzije. Ali ruska sfera utjecaja se može smanjiti.

Najveću štetu rusko-kineskoj saradnji nanijela je američka Obalna straža. Dogodilo se nešto neviđeno i neočekivano: američka vojska je straža.  7 januar zaplijenila plovilo pod ruskom zastavom.

Tanker, koji se  zvao Bella 1, uplovio je u Karipsko more 20. decembra. Američka Obalna straža odlučila je da ga zaustavi radi inspekcije. Plovilo se okrenulo i krenulo prema Atlantskom okeanu. Nekoliko američkih brodova počelo ga je progoniti. Potjera je već trajala deset dana, kada je Bella 1 iznenada promijenila ime i zastavu.

Panamska zastava na tankeru zamijenjena je ruskom, a na njegovom boku pojavilo se novo ime plovila Marinera. Do tada je već bio registrovan u ruskom pomorskom registru pod novim imenom 31. Decembar. Ruska vlada je zvanično zatražila od SAD-a da prekine progon, ali je zahtjev ignorisan. Zatim je proglašeno da će presretanje tankera biti spriječeno silom. Dva ruska vojna broda i podmornica poslani su da se sastanu s tankerom u sjevernom Atlantiku. Ruski brodovi su se pojavili na mjestu sastanka prije dolaska Amerikanaca. Ali nisu učinili ništa da spriječe američke helikoptere da se ukrcaju na brod pod ruskom zastavom, koji je stavljen pod kontrolu bez otpora.

Savršeno je jasno da Trumpova administracija neće dozvoliti transport zabranjene nafte. Ruska “flota u sjeni” korištena je ne samo za transport ruske nafte, već i za isporuku iranske i venecuelanske nafte Kini. Dakle, Rusija neće moći pružiti vrlo važnu uslugu svom savezniku. Osim toga, Iran može napustiti kinesku sferu utjecaja i ako se protesti uspješno uguše. Iranska vlada bi mogla postići dogovor s Trampom. Trump je 12.  januara je rekao novinarima da “Iran želi pregovarati”.

Čak i ako Trump ne uspije išta postići u Iranu, on je već pokazao da ima strategiju usmjerenu na smanjenje utjecaja američkih protivnika. Naravno, nema garancije da će je moći uspješno provesti. Ali sada njegova odlučnost izgleda mnogo jasnija  od zbunjenosti ruskog predsjednika.

Putin nije reagirao ni na hapšenje Madura, niti na zadržavanje broda pod ruskom zastavom od strane američkih vojnih snaga. Peking nije imao tako jake političke veze s Caracasom kao Moskva. Ipak, 6 januara, Xi Jinping se u svom govoru osvrnuo na Madurovo hapšenje, navodeći da “jednostrano maltretiranje ozbiljno utiče na međunarodni poredak”. Putin nije davao  političke izjave otkako je Maduro zarobljen. Umjesto toga, imao je sastanak s prvim zamjenikom premijera Denisom Manturovom, koji je zadužen za rusku industriju. Manturov je izvijestio da je proizvodnja oružja i vojne opreme u porastu i da će se uskoro pojaviti novi modeli.

Putin je potpuno ignorisao potjeru i presretanje tankera. Umjesto toga, pozvao je sedmogodišnjaka, kojeg je predsjednička administracija nagradila porodičnim izletom u Kalinjingrad (bivši njemački Königsberg), rusku enklavu na Baltičkom moru. Dječak je opisao svoje utiske o brodovima i podmornicama.

Ti događaji su emitovani na nacionalnom nivou i njihova svrha se lako može razumjeti. Putin je želio pokazati ruskim građanima da je sve pod kontrolom. Ruska vojna moć raste. I sve agresivne akcije će se lako spriječiti. Rusija ostaje velika pomorska sila i zadržat će svoje prisustvo na Baltičkom moru.

Ove aluzije mogu biti dovoljne da smire Putinove pristalice unutar Rusije. Ali vanjski svijet može primijetiti Putinovu nesposobnost da djeluje pod pritiskom. Trenutnu zbunjenost njegovog režima ruski protivnici, posebno Poljska, Finska i Švedska, koje žele radikalno smanjiti rusko prisustvo na Baltičkom moru, sigurno će smatrati slabošću.

Finska ministrica vanjskih poslova Elina Valtonen i švedska ministrica vanjskih poslova Maria Malmer Stenergard 12 januara predložile su nove sankcije EU protiv Rusije, uključujući “potpunu zabranu pomorskih usluga”. To znači da žele da plovila pod ruskom zastavom izgube mogućnost korištenja evropskih luka. A to je samo početak.

  Dmitri GALKIN

Rusija pruža finansijsku podršku u zamjenu za vojnu saradnju i udjele u bjeloruskim kompanijama. Aleksandru Lukašenku je lakše pristati na to nego na političke promjene i ekonomsku liberalizaciju, što zahtijeva pomoć EU. Ipak, bjeloruski predsjednik uvijek pokušava smanjiti ovisnost o Rusiji i okreće se Zapadu, kada smatra da se to može učiniti bez velikog rizika. I sada se čini da je pravo vrijeme za to

Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je 15.decembra, oslobodio  123 politička zatvorenika, uključujući Mariju Kolesnikovu, koja je bila jedna od vođa uličnih protesta 2020. godine, i Alesa Bialiatskog, predsjednika Centra za ljudska prava Viasna, koji je 2022., dobio Nobelovu nagradu za mir.

Lukašenko vlada zemljom od 1994. godine, a od tada je već nekoliko puta pod pritiskom Zapada oslobodio svoje političke protivnike. Svaki put je oslobađanje političkih zatvorenika značilo da se Lukašenko umorio od ruske dominacije i da je spreman obnoviti odnose sa Zapadom.

Odnosi Bjelorusije sa SAD-om i EU naglo su se pogoršali nakon masovnih protesta 2020. godine, koji su bili uzrokovani hapšenjem svih stvarnih protivnika Lukašenka na predsjedničkim izborima i izbornim manipulacijama kada je   Svjatlana Tihanovskaja, odlučila da zamijeni svog supruga Sergeja kao glavnog Lukašenkovog rivala. Prije toga, Lukašenko je pokušao da se distancira od Kremlja i nekoliko puta je spomenuo da je uspio da uspostavi odlične odnose sa Vladimirom Zelenskim, koji je postao predsjednik Ukrajine 2019.

Među nedavno oslobođenim političkim zatvorenicima je i Viktor Babaryka, još jedan kandidat na predsjedničkim izborima 2020.. Prije početka kampanje, Babaryka je bio predsjednik upravnog odbora Belgazprombanke, koja pripada ruskom Gazpromu. Kada se kandidovao protiv Lukašenka na izborima 2020. godine, Babaryka ga je kritikovao zbog ograničenja ruskih investicija, koja su spriječila ruske korporacije da kupe najvažnije bjeloruske fabrike. U junu 2020, dva mjeseca prije glasanja, Babaryka je pritvoren, slično onim kandidatima koji su, poput Sergeja Tihanovskog, zahtijevali političke slobode i ekonomsku liberalizaciju.

Protesti 2020. godine, koji su bili najveći i najduži pod Lukašenkovom vlašću, natjerali su ga da promijeni vanjsku politiku i vrati se u rusku sferu utjecaja. EU je podržavala proteste, pružala finansijsku podršku aktivnostima Tihanovske i drugih opozicionih lidera koji su pobjegli iz zemlje. Ali, nije uspjela prisiliti Lukašenka na bilo kakve političke promjene. Bjeloruski predsjednik je uspio održati punu vlast nad zemljom, jer je primao finansijsku pomoć i političku podršku od Moskve. Zauzvrat, morao je napraviti značajne ustupke, poput pristanka na raspoređivanje ruskih trupa na bjeloruskoj teritoriji. Ali,  ne može biti trajnog prijateljstva između Lukašenka i Putina.

Glavni cilj bjeloruskog predsjednika je očuvanje ekonomske i političke nezavisnosti od Rusije. Kremlj i dalje pokušava preuzeti kontrolu nad Bjelorusijom, koja ima strateški značaj za Rusiju.

Lukašenko se ne može odvojiti od Rusije ne samo zato što ona ostaje glavno tržište za bjelorusku robu. Ideja bliskog saveza s Rusijom je veoma popularna u bjeloruskom društvu, posebno među Lukašenkovim pristalicama. Još je važnije to što je Bjelorusiji teško održati svoje trenutne socijalne garancije. Često joj je potrebna strana pomoć da bi to učinila, ako bjeloruski izvoz opadne zbog pada potražnje. Rusija pruža finansijsku podršku u zamjenu za vojnu saradnju i udjele u bjeloruskim kompanijama. Lukašenku je lakše pristati na to nego na političke promjene i ekonomsku liberalizaciju, što zahtijeva pomoć EU. Ipak, bjeloruski predsjednik uvijek pokušava smanjiti ovisnost o Rusiji i okreće se Zapadu, kada smatra da se to može učiniti bez velikog rizika.

Sada se čini da je pravo vrijeme za to. EU je uništila bjeloruski opozicioni pokret, koji je finansijski podržavala, ali ograničavala u djelovanju. U 2025. godini podrška EU je značajno smanjena, jer gotovo više nema šta da se podrži.

Moskva će prihvatiti promjene u Lukašenkovoj vanjskoj politici, jer ne može sebi priuštiti početak sukoba s Minskom dok rat u Ukrajini još uvijek traje. Zbog toga je u proljeće 2022. godine, kada je postalo jasno da ruske trupe nisu u stanju zauzeti Kijev, Kremlj oprostio Lukašenkovu odluku da prestane podržavati ruske vojne napore.

Osim toga, Rusija previše troši na rat s Ukrajinom i neće moći pružiti financijsku pomoć, ako je Bjelorusiji potrebna. Lukašenko  može računati na podršku Kine, koja može biti financijski stabilniji saveznik.

Prije deset dana, u govoru na Svebjeloruskoj narodnoj skupštini koja se okuplja dva puta godišnje kako bi raspravljala o strateškim pitanjima, Lukašenko je mnogo govorio o saradnji s Kinom. Nije spomenuo ni riječ o pomaganju ruskim ratnim naporima. Čini se da su njegove nade za bliski savez s Kinom opravdane. Novi Nacionalni fudbalski stadion u Minsku, koji je Kina poklonila Bjelorusiji, može se smatrati dokazom kineske spremnosti da razvija odnose s Bjelorusijom. Za to postoji jak razlog. Željeznicu, koja prolazi kroz Bjelorusiju, Kina koristi za izvoz svoje robe u Evropu.

Trgovina robom između EU i Kine prelazi 740 milijardi eura. Iako samo 3,7 posto trgovinskog prometa generira roba koja se prevozi željeznicom, ta roba je često najvrjednija ili se lako kvari. Stoga je važno da se isporučuje bez kašnjenja.

To se ne može garantovati ako tenzije između Bjelorusije i Poljske ostanu visoke kao što su sada.  Granica između Poljske i Bjelorusije bila je zatvorena dvanaest dana ovog septembra, jer je Poljska bila  zabrinuta za svoju nacionalnu sigurnost tokom zajedničkih vojnih vježbi Rusije i Bjelorusije. Gubici kineskih izvoznika i kineska vlada pokušali su uvjeriti poljske vlasti da ponište odluku. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslav Sikorski izjavio je nakon sastanka sa kineskim kolegom da “sigurnost ima svoju cijenu”. Važno je da Kina isključi mogućnost ponavljanja situacije u kojoj kineski izvoznici moraju platiti troškove poljske sigurnosti. Postoji još jedan razlog zašto Bjelorusija treba da se okrene Zapadu u svojoj vanjskoj politici.

Za razliku od sličnih poteza u prošlosti, ovaj neće biti učinjen u evropskom smjeru. Lukašenko će balansirati između Rusije i SAD-a. U spomenutom govoru Lukašenko je izjavio da je EU prestala biti globalni igrač i da nema razloga tražiti partnerstvo s njom. Važnije je uspostaviti dobre odnose sa SAD-om. Vlada Bjelorusije je već započela pregovore s američkom administracijom, pokušavajući razraditi okvir za saradnju.

Tramp je 9. novembra je imenovao advokata Džona Koalea za specijalnog izaslanika za Bjelorusiju. Nekoliko dana prije toga, američka administracija je ukinula sankcije protiv Belavije, nacionalne aviokompanije. Koale se sastao s Lukašenkom 11. novembra. Nakon njihovih pregovora, bjeloruski predsjednik je oslobodio 52 politička zatvorenika i izjavio da stoji uz Trampa i podržava njegovu mirovnu misiju. Od tada, predstavnici Trumpove i Lukašenkove administracije ostaju u kontaktu.

Govoreći o tekućim pregovorima sa SAD-om, Lukašenko je izjavio da zna šta američka administracija želi i da to može biti u skladu s nacionalnim interesima Bjelorusije, koji mu ostaju glavna smjernica.

Nema sumnje da će, ako se Lukašenko dogovori s Trampom, Vašington pomoći u smanjenju napetosti između Varšave i Minska. Sporazum sa SAD-om omogućit će Bjelorusiji da intenzivira saradnju s američkim saveznicima izvan Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati, na primjer, razmatraju ulaganje u bjelorusku drvoprerađivačku industriju. Slaganje s Trumpom moglo bi ubrzati njihovu odluku.

Trampova administracija zamjenjuje EU povećavajući svoje prisustvo u Istočnoj Evropi, što će pomoći američkoj administraciji da upravlja odnosima između Rusije i EU, kako je to utvrđeno u Trampovoj strategiji nacionalne sigurnosti. Nove promjene u staroj igri Lukašenka ukazuju na to da EU postaje slabija. Tramp će to iskoristiti.

Dmitrij GALKIN