Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U službenim lažima

Objavljeno prije

na

Sve same greške. Još i „državne”! Naslušali smo se kojekakvih objašnjenja o infernalnim epizodama iz novije crnogorske povijesti. U postupku protiv devetorice optuženih funkcionera MUP-a Crne Gore za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, Momir Bulatović, persona dramatis krvoločnih 1990-ih, svjedoči 12. novembra pred Specijalnim sudom da je to „bila državna greška, a ne pojedinačna”. Deportacije su, dodao je, trajale 14 – 27. maj 1992, iako je u intervjuu za TV Hajat (2004) saopštio da je „operacija trajala samo jedan dan”!

ČINJENICE: To je samo jedna od kontradiktornosti, jer je Bulatović posegao za ekstenzivnijom, sramotno lažnom hronologijom, koja glasi: „Znate, kada vi dobijete zahtjev iz Foče 14. (maja, godina 1992 – prim.a), koja je mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat. Ali, kada se 15. izvrši napada na kolonu JNA u Tuzli pa bude ubijeno 200 ljudi, pripadnika JNA, naših sugrađana, 140 zarobljeno i mučeno onda vi jednostavno dobijate osvetništvo sa one strane a ne reagujete na vrijeme. I mi tek 27. na sastanku državnog vrha, o čemu sam dao materijalne dokaze, uz prisustvo i predsjednika Vlade i ministra policije i ministra vojske i predsjednika Skupštine, dajemo naređenje policiji da prekine”.

Da li je Foča, odakle je stigao veliki broj realizovanih zahtjeva crnogorskoj policiji za izručenja izbjeglica, 14. maja 1992, kako veli Bulatović „mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat”?

O tome što se zbivalo u Foči ni za crnogorsku javnost nije bilo tajni. Tamo su se tada našli i izvještači državne Pobjede, koji su 10. maja 1992, četiri dana prije početka deportacija po Bulatovićevoj verziji, objavili reportažu. Pod naslovom Šta u Foči život koči, pišu da u gradu „već skoro mjesec i po dana, djeluje krizni štab. Opština se zove srpska”; „većina muslimana je odbjegla”; „Foča danas djeluje sablasno”; „u opštini Foča otvoreno kažu da ne priznaju zakone BiH”…Pa zaključuju: „Ovamo nema dolaska putnicima i namjernicima”!

Foča je, zapravo, poprište opšteg bezakonja, najkasnije od 8. aprila 1992, jer su nakon opsade i granatiranja, JNA i snage lokalnih Srba preuzeli kontrolu nad gradom i otpočeli masovna ubistva i miniranja bošnjačkih kuća; obližnji kazneno-popravni dom je pretvoren u koncentracioni logor, stotine žena silovano. Na granici sa Crnom Goru, u mjestu Buk Bijela, fočanski Srbi su oformili još jedan u nizu lokalnih logora (drugi su bili u fočanskom soliteru Lepa Brena, predratnoj sportskoj dvorani Partizan, kući u Trnovačama…). Činjenice o tim i drugim zvjerstvima su sadržane u predmetima Tribunala u Hagu (presude protiv D. Kunarca, R. Kovača i Z. Vukovića). A haškom presudom upravniku fočanskog logora M. Krnojelcu (predmet br. IT-97-25-T) deportacije izbjeglica iz Crne Gore su proglašene zločinačkim.

CIFRANJE SA GLAVAMA: No, Bulatović nije samo manipulisao činjenicama o pogibijama fočanskih Bošnjaka. Kao svjedok pod zakletvom takođe je „licitirao” brojem poginulih Srba, kada je kazao da je u Tuzli 15. maja 1992. u napadu na kolonu JNA „ubijeno 200 ljudi”, iako srpsko tužilaštvo u Beogradu u procesu protiv Ilije Jurišića navodi da je „ubijen najmanje 51 vojnik”. Je li „razlika”, nekih 150 ljudskih glava – otprilike toliko je i Crnogoraca koji su 1991. poginuli kod Dubrovnika zbog još jedne „državne greške” – malo ili puno za bivšeg predsjednika, znamenitog „nevoljnog saučesnika”, dobitnika ordena od Radovana Karadžića?

Ukoliko Bulatović ima smjelosti da izvrće i pravno dokazane, opštepoznate činjenice iz tragičnog rata u BiH, kako tumačiti ostatak njegove hronologije saopštene pred Specijalnim sudom? Verzije za javnost Bulatovića i Mila Đukanovića (dao iskaz istražnom sudiji juna 2008) su se podudarale u sljedećem: crnogorska policija deportuje izbjeglice do 27. maja 1992; tek tada oni saznaju za njih, pa naređuju prekid. O svemu ih je, tvrdili su obavijestio Risto Vukčević, njihov partijski kolega i predsjednik Skupštine, koji, za razliku od Bulatovića i Đukanovića, nije imao nikakve kompetencije nad izvršnim organima vlasti kakva je policija.

Asim Dizdarević, takođe iz DPS-a, tadašnji potpredsjednik parlamenta, svjedoči 28. oktobra pred Specijalnim sudom da je 25. maja 1992. u Bijelom Polju čuo za deportacije, pa je o tome obavijestio Vukčevića, koji ga „narednog dana” informiše da je organizovao sastanak sa Bulatovićem i Đukanovićem. U tom intervalu je svaki dan bitan, jer naša policija marljivo, danonoćno hapsi izbjeglice. Na primjer, 27. maja 1992. iz Herceg Novog je izručeno tridesetak izbjeglica, među njima je bio 19-ogodišnji Azem Pljevljak, čije je tijelo 29. juna 1992. rijeka Sava izbačila kod Lacaraka, sela u okolini Sremske Mitrovice, Srbija!

TEORIJA O SASTANKU: Da li Dizdarević podupire verziju svojih bivših i aktuelnih partijskih šefova, Đukanovića i Bulatovića, koji su proljeća 1992. proglasili SRJ sa optuženima za ratne zločine, Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem (vidi fotografiju)? Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”. Lukač je u listu Vijesti, prije par godina, objavio pismo, sa sljedećom hronologijom: 4. juna 1992. boravi u Pljevljima, od rodbine izbjeglica čuje da pljevaljska policija „noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH “, pa su, nakon njegovog skupštinskog obraćanja, obustavljene deportacije.

Lukač primjećuje logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

„ČASTAN POSAO”: Ne, to se nije desilo, poseglo se za cirkusom, formirana je parlamentarna komisija (njeni članovi, svjedočio je predsjednik Asim Dizdarević, tek avgusta 1992. obilaze „šest opština”, pa tamo, zamislite, razgovaraju „o statusu izbjeglica, njihovom broju i potrebama”). Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je na suđenju rekao Bulatović, „da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”!

U iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću, međutim, Bulatović prije tri godine ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je tada, interesantno, naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Dva važna aktera ovih stvarnih ili izmišljenih događaja, Risto Vukčević i Pavle Bulatović, nijesu živi.

Na drugoj strani, potpuno (ne)očekivano, pojavili su se dokumenti koji obaraju teoriju o sastanku 27. maja 1992. Naime, sutkinja Milanka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je saopštila kako je ANB dostavila originalna dokumenta, među kojima su i „telegrami od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra za SJB (uniformisana policija).

Ipak, proceduralno pitanje glasi – otkud ANB-u dokumentacija koju bi u svom posjedu morala imati Uprava policije? Kada su pravni zastupnici rodbine pobijenih izbjeglica tražili dokumentaciju od MUP-a (tada su i Uprava policije i ANB u sastavu MUP-a, ministar bio Dragan Đurović, DPS), dobili su juna 2005. odgovor da tamo ne posjeduju nijedan dokument. No, 26. oktobra 2010. se oglasio Svetozar Marović, tvrdnjom da i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”?!

PILAT I „NJIHOV PROBLEM”: Vrijedi podsjetiti da se većina od devetorice optuženih, uključujući i Miću Markovića, odmetnula 1997. od Đukanovića nakon raskola u DPS-u. I premijer je juna 2008. u svom iskazu pilatovski oprao ruke od potčinjenih, sada optuženih službenika, koje je godinama, iako je znao za deportacije, unaprjeđivao. Rekao je: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”.

Među onima koji imaju „problem” je i optuženi Boško Bojović, koga je Đukanović iz Bijelog Polja (gdje je bio načelnik lokalnog Centra bezbjednosti) tokom 1991, kada je dobio svoj prvi premijerski mandat, postavio za šefa tajne službe.

Momir Bulatović na svjedočenju ne samo da je saopštio poznatu činjenicu da je SDB bila direktno podređena Đukanoviću, već da je „šef te službe Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Ponovio je i da je Vladimir Šušović, vrhovni državni tužilac, „u tom vremenu bio non-stop u kontaktu sa policijom”.

Država je, dakle, o deportacijama, od početka do kraja, sve znala – od njenog glasila Pobjede, preko šefova policije i tajne službe, tužilaštva, do predsjednika i premijera. I zato velimo: odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacija je bilo mnogo teže sakriti nego otkriti. Novost je što je sve to, na svoj način, u sudnici potvrdio Momir Bulatović. Zato podsjećamo: ovaj zločin ne zastarijeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJAVE UVOĐENJA VJERONAUKE U DRŽAVNE ŠKOLE: Novo raspirivanje podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako zaživi zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o uvođenju vjeronauke u državne škole, stare i nove podjele među odraslima sele se i među djecu. Svih uzrasta. Ne može biti da mitropolit to ne zna. Samo, ne haje

 

Nanovo se raspiruju podjele u crnogorskom društvu. Priču o potencijalnom uvođenju vjeronauke u državne škole, prije nekoliko dana, pokrenuo je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

„Uvođenje vjeronauke u škole bi bilo sporno iz više razloga. To bi predstavljalo još jedno u nizu miješanja vjerskih organizacija u rad države (i obratno), od čega konačno treba napraviti otklon shodno Ustavu Crne Gore. Sem toga, vjerske organizacije raspolažu sa dovoljno kako ljudskih, tako i prostornih kapaciteta za sprovođenje svojih učenja, na šta polažu pravo. Ipak, to ne znači da se u okviru redovnog školovanja ne treba učiti o religijama i vjeri“, kaže za Monitor kolumnista Milivoje Krivokapić.

Ideja o uvođenju vjeronauke u škole u Crnoj Gori nije nova. I ranije su postojale te inicijative. Ponovo je dospjela u žižu javnosti nakon što su Vijesti prije desetak dana objavile šta piše u nacrtu Temeljnog ugovora koji treba da potpišu država Crna Gora i Srpske pravoslavne crkve (SPC). U članu 16 tog dokumenta navodi se da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica. Mitropolit Joanikije je, u nedavnom razgovoru za beogradsku Politiku, kazao da nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja. „Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama”, napomenuo je.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Slikarka-konzervatorka Svetlana Dukić protiv je uvođenja vjeronauke u državne škole. „Ništa nepametnije od toga nijesam čula. Vjeronauci nije tu mjesto, posebno u momentu kada smo, kao zajednica, nikad podijeljeniji. Njenim uvođenjem podjele bi počinjale od malih nogu. Svaki roditelj, ako želi, može dijete voditi u crkvu, džamiju ili sinagogu na časove vjeronauke. Umjesto nje, bolje bi bilo, kao obavezan predmet, vratiti prijeko potrebno – građansko obrazovanje. U školama, o religiji i vjeri djeca mogu saznati izučavajući druge predmete, od kojih neki već postoje”, kaže ona za Monitor.

Jedan takav, Istorija religije, ima status izbornog predmeta u pojedinim srednjim školama u Crnoj Gori, poput gimnazija. U okviru njega izučavaju se sve politeističke i monoteističke religije. Krivokapić ističe da bi i predmeti poput istorije, sociologije i filozofije trebalo detaljno da obrađuju temu religije u okviru svojih kurikuluma. „Bez takvog učenja bilo bi nemoguće na pravi način razumjeti istorijske tokove koji uključuju razvoj društva, civilizacija, umjetnosti i filozofske misli. Religija je krupan društveni fenomen, ostavila je i ostavlja značajan trag na čovječanstvo i kao takva mora naći svoje mjesto u obrazovanju, ali isključivo kroz objektivno izučavanje i kritičko promišljanje, a ne kroz afirmativni pristup kakav bi bio uvođenje predmeta vjeronauke. Obrazovanje mora biti sekularno i objektivno, što, između ostalog, znači da u okviru njega obavezno treba učiti činjenice o religijama, ali ne i religijska predanja kao činjenice”, objašnjava Milivoje Krivokapić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROTEST KULTURNIH DJELATNIKA: Žigosani u kulturi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka Bratić kadriranjem u svojim resorima kao da namjerno doliva ulje na užarenoj političkoj sceni. Bila osnivačica ili samo kandidatkinja na listi ultradesnog pokreta Dveri, imenovanje direktorice Filmskog centra Aleksandre Božović izaziva podozrenje. Pogotovu što ovo nije prvi put da ministarka poseže za kadrovima veoma upitnih biografija. To je ove nedjelje gurpa građana i kulturnih djelatnika na protestu poručila Vladi

 

Kulturni djelatnici su u ponedjeljak ispred zgrade Vlade upriličili protest sa koga su poručili da traže smjenu ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić i novoizabrane direktorke Filmskog centra Crne Gore Aleksandre Božović.

U proglasu grupe građana, kulturnih aktivista i stvaralaca, koji je pročitan na protestu, navodi se da ministarki zamjeraju „otvorenu i očiglednu diskriminaciju prema građanima koji su po nacionalnosti Crnogorci“. Dodali su i vjersku diskriminaciju, animozitet prema svemu crnogorskom, otvoreni i beskrupulozni revanšizam prema svima za koje ona sumnja da su pripadali bivšem režimu, protiv bahatosti, svojeglavosti, nepristupačnosti i egoizma… ministarke Bratić. Za direktorku Filmskog centra traže razrješenje zato što nema državljanstvo Crne Gore, osporavaju njene stručne reference i navode da je pripadnica ideološki neonacističke partije.

„Mi se ovdje nismo okupili da branimo nijednu fotelju, niti partijsko-klanovsko-drugarsko zapošljavanje bivše vlasti. Naprotiv, takvih nam je preko glave. Ali smo promjenom vlasti upravo očekivali promjenu takvog sistema bezvrijednosti. A umjesto toga dobili revanšističko-osvetnički-jednovjerski resor››, naglašava se na početku proglasa.

Protestu je prethodilo pismo koje je preko 80 stvaralaca i kulturnih djelatnika uputilo premijeru Zdravku Krivokapiću, vicepremijeru Dritanu Abazoviću, ministarki Bratić, povodom, kako su kazali, nezakonitog imenovanja Božović za direktoricu Filmskog centra Crne Gore. Oni navode da „Zakon o kulturi propisuje da se na mjesto direktora ustanove kulture može imenovati afirmisani umjetnik, afirmisani stručnjak u kulturi ili afirmisani stručnjak iz oblasti društvenih djelatnosti.  Imenovana gospođa nije niti jedno niti drugo niti treće, čime je grubo prekršen Zakon o kulturi, a institucija Filmski centar i filmska struka poniženi. Po sopstvenom priznanju, gospođa Mandarić Božović je svoj dosadašnji radni vijek posvetila pretežno produkciji reklama“. Ističu i da je novoimenovana direktorica Mandarić Božović bila na listi  Dveri, političke organizacije koja otvoreno zastupa nacističku ideologiju, velikosrpski hegemonizam i negira postojanje crnogorskog naroda.

„Tako je, ja sam državljanka Republike Srbije, sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori na osnovu braka s državljaninom Crne Gore… Bojim se da je moja politička karijera u nekim medijima ozbiljno preuveličana. Tačno je da sam kao nestranački kandidat na izborima 2012. godine bila na listi Dveri, upravo zato što su smatrali da im mogu pomoći na polju kulturne politike i medija. Nikada nisam bila ni član, a kamoli osnivač Dveri“, kazala je Božović za Vijesti.

Ona je, kako je kazala, diplomirana filmska i televizijska producentkinja i filmskom, televizijskom i produkcijom reklama se bavim više od 15 godina. Od 2012. Bila je dio tima koji je vodio Kulturni centar Novog Sada, a najponosnija je na svoj rad na kandidaturi Novog Sada za Evropsku prijestonicu kulture 2021. i projekat digitalizacije kulturne baštine Novog Sada.

Otkada je u Crnoj Gori, Božović je bila saradnica u produkciji TV serije Grudi Marije Perović, koprodukciji RTCG-a i Meander filma iz Nikšića, producentkinja Malog festivala kulture življenja Jugoslavija Fest Nikšić, direktorka filmskog festivala Uhvati film Kotor koji prikazuje filmove koji se bave temom invaliditeta, a  kao saradnica Kulturnog centra Novog Sada za međunarodne odnose aktivno učestvuje na povezivanju kulturnih centara iz Srbije i Crne Gore.

Tokom protekle nedjelje DPS, tačnije Komisija za prosvjetu ove partije, je izdala saopštenje u kome se kaže: „Desant na Filmski centar ne smije proći!“ A portal CdM najavio je protest uz objašnjenje da Božović nema nikavog radnog iskustva na filmu, te da je jedna od osnivača nacionalističke stranke Dveri“.

„Bilo je tog pokušaja da DPS instruiše protest. Pojedini mediji su najavljivali protest protiv svih imenovanja, ali to nije uspjelo. Na protestu su se jasno tražila smjena Bratićke i Božovićeve“, kaže jedan od učesnika protesta koji je želio da ostane anoniman.

Nakon protesta IN4S je osuo paljbu po glumcu Zoranu Vujoviću koji je pročitao proglas. On je je 2019. na svom Fejsbuk profilu ispisao niz uvreda na račun sprskog naroda. Kasnije se izvinio javnosti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA GODIŠNJICU EKOLOŠKE DRŽAVE, PRIVOĐENJE EKOLOŠKIH AKTIVISTA: Dok ignorišu dokaze protiv bahatih funkcionera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gomila službenih i privatnih automobila bila je nepropisno parkirana u šumi oko Crnog jezera, a policija je zbog performansa privela ekološke aktiviste Milorada Mitrovića i Huseina Pajevića

 

Aktivisti nevladine organizacije Breznica krenuli su ka Crnom jezeru. Tradicionalna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom godišnjice od proglašenja prve ekološke države na svijetu počinje u dva sata. Ove godine riječ je o tridesetoj godišnjici.

Nezadovoljni stanjem u ekologiji i očuvanju životne sredine, aktivisti ove organizacije Milorad Mitrović i Husein Pajević raširili su transparent na kojem je crnim slovima ispisano: „30 godina kasnije, a tek smo na početku“. Nekoliko minuta prije početka sjednice Mitrović i Pajević su, takođe, tradicionalno sa gas maskama i u zaštitnim odijelima oglasili sirene za uzbunu.

Iako su cijeli performans odradili u dogovoru sa službenicima policije, poštujući većinu njihovih preporuka, nakon performansa su obojica odvedeni u stanicu policije. Zanimljivo je da su ih službenici policije pratili pored desetina službenih automobila, parkiranih po šumama i livadama strogo zaštićene zone Nacionalnog parka Durmitor. Većina funkcionera nije se udostojila da vozila parkiraju ispred rampe, na parkingu, i prepješače vekoliko stotina metara do mjesta gdje se održavala sjednica.

Službenicima policije, međutim, nije „bola oči“ gomila nepropisno parkiranih automobila među drvećem oko Crnog jezera, ali jeste performans ekoloških aktivista koji godinama ukazuju na devastaciju prirode. Mitrović i Pajević su privedeni u Centar bezbjednosti Žabljak, gdje su u svojstvu građana dali izjave povodom „remećenja javnog reda i mira“. Osnovna državna tužiteljka u Pljevljima Nataša Bajčeta donijela je odluku da u perfromansu Mitrovića i Pajevića nema elemenata krivičnog djela.

„Jedina razlika između ove i prošle vlasti jeste ta što su me prošli poslali u zatvor, a ovi još nijesu“, kazao je Mitrović za Monitor.

On kaže da su im, kada se završio performans, prišla dva uniformisana policajca i jedan u civilu da ih obavijeste da u žabljačkom Centru bezbjednosti moraju dati izjave povodom remećenja javnog reda i mira. Nakon što su dali izjave, Mitrović tvrdi da je on podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za lažno prijavljivanje.

„Kada sam pitao policajca da li će postupiti po mojoj prijavi, on je rekao da će postupiti kroz nekoliko dana. Dakle, kada se ekološki aktivisti prijave – odmah se uzima izjava i odmah se procesuiramo. Što nije slučaj kada mi prijavimo nekog drugog“, kazao je Mitrović.

Mitrović vjeruje da su nekom od funkcionera ili gostiju zasmetali, pa je naredio policiji da ih privedu. On nije znao ko bi to mogao biti, ali vjeruje da se radi o nekome ko ima jak uticaj na policiju. Očito je drugo. Iako su partije, koje čine parlamentarnu većinu, u predizbornoj kampanji posebno isticale ekološke teme, na isti način tretiraju ekološke aktiviste kao i prethodna vlast. Pa tako na tridesetogodišnjicu od proglašenja ekološke države, državni službenici privode ekološke aktiviste zbog ekološkog performansa.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo