Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U službenim lažima

Objavljeno prije

na

Slika-1-momir-bulatovic

Sve same greške. Još i „državne”! Naslušali smo se kojekakvih objašnjenja o infernalnim epizodama iz novije crnogorske povijesti. U postupku protiv devetorice optuženih funkcionera MUP-a Crne Gore za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, Momir Bulatović, persona dramatis krvoločnih 1990-ih, svjedoči 12. novembra pred Specijalnim sudom da je to „bila državna greška, a ne pojedinačna”. Deportacije su, dodao je, trajale 14 – 27. maj 1992, iako je u intervjuu za TV Hajat (2004) saopštio da je „operacija trajala samo jedan dan”!

ČINJENICE: To je samo jedna od kontradiktornosti, jer je Bulatović posegao za ekstenzivnijom, sramotno lažnom hronologijom, koja glasi: „Znate, kada vi dobijete zahtjev iz Foče 14. (maja, godina 1992 – prim.a), koja je mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat. Ali, kada se 15. izvrši napada na kolonu JNA u Tuzli pa bude ubijeno 200 ljudi, pripadnika JNA, naših sugrađana, 140 zarobljeno i mučeno onda vi jednostavno dobijate osvetništvo sa one strane a ne reagujete na vrijeme. I mi tek 27. na sastanku državnog vrha, o čemu sam dao materijalne dokaze, uz prisustvo i predsjednika Vlade i ministra policije i ministra vojske i predsjednika Skupštine, dajemo naređenje policiji da prekine”.

Da li je Foča, odakle je stigao veliki broj realizovanih zahtjeva crnogorskoj policiji za izručenja izbjeglica, 14. maja 1992, kako veli Bulatović „mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat”?

O tome što se zbivalo u Foči ni za crnogorsku javnost nije bilo tajni. Tamo su se tada našli i izvještači državne Pobjede, koji su 10. maja 1992, četiri dana prije početka deportacija po Bulatovićevoj verziji, objavili reportažu. Pod naslovom Šta u Foči život koči, pišu da u gradu „već skoro mjesec i po dana, djeluje krizni štab. Opština se zove srpska”; „većina muslimana je odbjegla”; „Foča danas djeluje sablasno”; „u opštini Foča otvoreno kažu da ne priznaju zakone BiH”…Pa zaključuju: „Ovamo nema dolaska putnicima i namjernicima”!

Foča je, zapravo, poprište opšteg bezakonja, najkasnije od 8. aprila 1992, jer su nakon opsade i granatiranja, JNA i snage lokalnih Srba preuzeli kontrolu nad gradom i otpočeli masovna ubistva i miniranja bošnjačkih kuća; obližnji kazneno-popravni dom je pretvoren u koncentracioni logor, stotine žena silovano. Na granici sa Crnom Goru, u mjestu Buk Bijela, fočanski Srbi su oformili još jedan u nizu lokalnih logora (drugi su bili u fočanskom soliteru Lepa Brena, predratnoj sportskoj dvorani Partizan, kući u Trnovačama…). Činjenice o tim i drugim zvjerstvima su sadržane u predmetima Tribunala u Hagu (presude protiv D. Kunarca, R. Kovača i Z. Vukovića). A haškom presudom upravniku fočanskog logora M. Krnojelcu (predmet br. IT-97-25-T) deportacije izbjeglica iz Crne Gore su proglašene zločinačkim.

CIFRANJE SA GLAVAMA: No, Bulatović nije samo manipulisao činjenicama o pogibijama fočanskih Bošnjaka. Kao svjedok pod zakletvom takođe je „licitirao” brojem poginulih Srba, kada je kazao da je u Tuzli 15. maja 1992. u napadu na kolonu JNA „ubijeno 200 ljudi”, iako srpsko tužilaštvo u Beogradu u procesu protiv Ilije Jurišića navodi da je „ubijen najmanje 51 vojnik”. Je li „razlika”, nekih 150 ljudskih glava – otprilike toliko je i Crnogoraca koji su 1991. poginuli kod Dubrovnika zbog još jedne „državne greške” – malo ili puno za bivšeg predsjednika, znamenitog „nevoljnog saučesnika”, dobitnika ordena od Radovana Karadžića?

Ukoliko Bulatović ima smjelosti da izvrće i pravno dokazane, opštepoznate činjenice iz tragičnog rata u BiH, kako tumačiti ostatak njegove hronologije saopštene pred Specijalnim sudom? Verzije za javnost Bulatovića i Mila Đukanovića (dao iskaz istražnom sudiji juna 2008) su se podudarale u sljedećem: crnogorska policija deportuje izbjeglice do 27. maja 1992; tek tada oni saznaju za njih, pa naređuju prekid. O svemu ih je, tvrdili su obavijestio Risto Vukčević, njihov partijski kolega i predsjednik Skupštine, koji, za razliku od Bulatovića i Đukanovića, nije imao nikakve kompetencije nad izvršnim organima vlasti kakva je policija.

Asim Dizdarević, takođe iz DPS-a, tadašnji potpredsjednik parlamenta, svjedoči 28. oktobra pred Specijalnim sudom da je 25. maja 1992. u Bijelom Polju čuo za deportacije, pa je o tome obavijestio Vukčevića, koji ga „narednog dana” informiše da je organizovao sastanak sa Bulatovićem i Đukanovićem. U tom intervalu je svaki dan bitan, jer naša policija marljivo, danonoćno hapsi izbjeglice. Na primjer, 27. maja 1992. iz Herceg Novog je izručeno tridesetak izbjeglica, među njima je bio 19-ogodišnji Azem Pljevljak, čije je tijelo 29. juna 1992. rijeka Sava izbačila kod Lacaraka, sela u okolini Sremske Mitrovice, Srbija!

TEORIJA O SASTANKU: Da li Dizdarević podupire verziju svojih bivših i aktuelnih partijskih šefova, Đukanovića i Bulatovića, koji su proljeća 1992. proglasili SRJ sa optuženima za ratne zločine, Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem (vidi fotografiju)? Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”. Lukač je u listu Vijesti, prije par godina, objavio pismo, sa sljedećom hronologijom: 4. juna 1992. boravi u Pljevljima, od rodbine izbjeglica čuje da pljevaljska policija „noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH “, pa su, nakon njegovog skupštinskog obraćanja, obustavljene deportacije.

Lukač primjećuje logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

„ČASTAN POSAO”: Ne, to se nije desilo, poseglo se za cirkusom, formirana je parlamentarna komisija (njeni članovi, svjedočio je predsjednik Asim Dizdarević, tek avgusta 1992. obilaze „šest opština”, pa tamo, zamislite, razgovaraju „o statusu izbjeglica, njihovom broju i potrebama”). Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je na suđenju rekao Bulatović, „da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”!

U iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću, međutim, Bulatović prije tri godine ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je tada, interesantno, naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Dva važna aktera ovih stvarnih ili izmišljenih događaja, Risto Vukčević i Pavle Bulatović, nijesu živi.

Na drugoj strani, potpuno (ne)očekivano, pojavili su se dokumenti koji obaraju teoriju o sastanku 27. maja 1992. Naime, sutkinja Milanka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je saopštila kako je ANB dostavila originalna dokumenta, među kojima su i „telegrami od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra za SJB (uniformisana policija).

Ipak, proceduralno pitanje glasi – otkud ANB-u dokumentacija koju bi u svom posjedu morala imati Uprava policije? Kada su pravni zastupnici rodbine pobijenih izbjeglica tražili dokumentaciju od MUP-a (tada su i Uprava policije i ANB u sastavu MUP-a, ministar bio Dragan Đurović, DPS), dobili su juna 2005. odgovor da tamo ne posjeduju nijedan dokument. No, 26. oktobra 2010. se oglasio Svetozar Marović, tvrdnjom da i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”?!

PILAT I „NJIHOV PROBLEM”: Vrijedi podsjetiti da se većina od devetorice optuženih, uključujući i Miću Markovića, odmetnula 1997. od Đukanovića nakon raskola u DPS-u. I premijer je juna 2008. u svom iskazu pilatovski oprao ruke od potčinjenih, sada optuženih službenika, koje je godinama, iako je znao za deportacije, unaprjeđivao. Rekao je: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”.

Među onima koji imaju „problem” je i optuženi Boško Bojović, koga je Đukanović iz Bijelog Polja (gdje je bio načelnik lokalnog Centra bezbjednosti) tokom 1991, kada je dobio svoj prvi premijerski mandat, postavio za šefa tajne službe.

Momir Bulatović na svjedočenju ne samo da je saopštio poznatu činjenicu da je SDB bila direktno podređena Đukanoviću, već da je „šef te službe Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Ponovio je i da je Vladimir Šušović, vrhovni državni tužilac, „u tom vremenu bio non-stop u kontaktu sa policijom”.

Država je, dakle, o deportacijama, od početka do kraja, sve znala – od njenog glasila Pobjede, preko šefova policije i tajne službe, tužilaštva, do predsjednika i premijera. I zato velimo: odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacija je bilo mnogo teže sakriti nego otkriti. Novost je što je sve to, na svoj način, u sudnici potvrdio Momir Bulatović. Zato podsjećamo: ovaj zločin ne zastarijeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DVADESET OSMA GODIŠNJICA ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Do posljednjeg će se boriti da se sazna istina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodice žrtava zločina u Štrpcima i ovog 27. februara obilježili su godišnjicu stradanja njihovih najbližih, i dalje čekajući da se pronađu tijela većine pobijenih i da se osude zločinci

 

Kada se u Crnoj Gori pomenu Štrpci, svi znaju da se tamo dogodio zločin u toku rata u  Bosni  i Hercegovini. Znaju i da je iz voza na pruzi Beograd – Bar 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika, koji su kasnije krvnički ubijeni i da većini tijela još nijesu nađena. Čuli su vjerovatno i da je to učiniila zloglasna jedinica Vojske Republike Srpske „Osvetnici“, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor za druge ratne zločine u okolini Višegrada, ali ne i za onaj u Štrpcima. Nakon gotovo trideset godina otmica u Štrpcima se pominje kao zločin iz prošlosti, a na isti način ga kroz formalna, godinama gotovo identična saopštenja, pominju državni zvaničnici i političke partije.

Među stradalima su: Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26), Halil Zupčević (49), Senad Đečević (16), Jusuf Rastoder (45), Ismet Babačić (30), Tomo Buzov (53), Adem Alomerović (58), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (54), Fevzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (24) i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore, najviše iz Bijelog Polja.

Zločin u Štrpcima, međutim, nije nešto što se dogodilo nekada davno i danas ga se treba sjećati kao opomene na zle ideologije. To je zločin koji traje. Zločin prema porodicama žrtava koje trideset godina čekaju na sudsku pravdu i pravičan tretman države. Većina ne zna za grob svog bližnjeg, ne znaju ko je bio nalogodavac zločina. Dio članova porodica davno je napustio Crnu Goru i mir potražio u sređenijim zemljama. Oni koji su ostali, pored patnje koju nose godinama, bori se i sa nemaštinom i drugim životnim nedaćama. Država Crna Gora ih nikada nije priznala kao civilne žrtve rata i obezbijedila im u skladu sa tim  socijalnu naknadu. Država nikada nije pokazala ni zainteresovanost za suđenja u regionu i da obezbijedi porodicama žrtava da prate suđenja osumnjičenim za zločin nad njihovim bližnjima. A i nikada se nije interesovala ni da se nađu tijela pobijenih u Štrpcima.

Roditelji devetnaestogodišnjeg Esada – Hasib i Vera Kapetanović nekada su, ne znajući njegovu sudbinu, čekali sina da se vrati kući, danas čekaju bilo kakvu vijest o njegovim posmrtnim postacima. Nakon što je 2009. godine pronađeno tijelo stradalog Zupčevića, nada da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke nihovog  sina bivala je sve jača. Nađeni su djelovi posmrtnih ostataka još tri žrtve zločina u Štrpcima, ali ne i njenog sina.

„Prije nego što smo saznali da nije živ, majka je znala put kojim je Esad dolazio kući i ujutru bi izašla da ga čeka. Često se budila sa nekim osjećajem i govorila – ’Danas bi trebao da dođe’. Samo mi znamo kako nam je bilo. Svakakve glasine su dolazile do nas tih godina, a pošto je ona iz kraja gdje su ubijeni, išla je tamo ne bi li mu našla grob. Sve je obišla gdje je čula da su se strašni događaji dešavali. Uzalud. Meni su i otac i majka gluvonijemi, pa često mora da im se objasni šta se dešava vani. I prije nekoliko dana kada smo se vratili kući sa obilježavanja godišnjice, pitali su me  – ’Ima li šta novo?’, ja kažem – ’Nema ništa, sve se isto ponavlja’. A znam da me ne pitaju to, nego ima li šta novo što se tiče posmrtnih ostataka“, priča za Monitor njen sin i mlađi brat pokojnog Esada – Alija Kapetanović.

On je diplomirani pravnik i živi na relaciji Bijelo Polje (gdje radi) – Bar (gdje mu živi supruga sa djecom). Najmlađe dijete mu je rođeno prijevremeno, što je ostavilo posljedice po zdravlje, zbog čega su doktori preporučili primorsku klimu. Svaki put do Beograda, na medicinske preglede za dijete, platio je sam – bez ičije pomoći. Supruga mu je nedavno ostala bez posla u državnoj upravi i teško žive, ali se bore. Roditelji žive od skromnih penzija, dok mu sestra živi u inostranstvu. Od države ne očekuju mnogo, a odavno, kaže, ne očekuju mnogo ni od sudskih procesa koji se razvlače u nedogled. On i njegovi roditelji najviše žele da po običajima sahrane svog Esada, kako bi mu se „znalo groba“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Vučić i Dodik ne vide nikakav problem u tome što su sljedbenici ideologije čija je četnička vojska rame uz rame sa ustašama i pod njemačkom komandom učestvovala u ofanzivi na partizansku Kozaru odakle potiče i glavna junakinja filma Dara Ilić. Nakon povlačenja partizanske vojske sa Kozare u ljeto 1942. god. preko 60.000 stanovnika Kozare i Potkozarja će završiti po logorima od kojih je Jasenovac bio najčuveniji po zlu i sadizmu kakvog nije bilo ni u nacističkim logorima smrti. Glavna junakinja gubi majku i starijeg brata, koje ustaše ubijaju po dolasku u Jasenovac. Njena misija je podređena pukom preživljavanju i čuvanju svoga brata kome daje zavjet da ih ništa neće razdvojiti usred užasa logora kojim vladaju krvožedni ustaški oficiri. Njima je pridružen i raščinjeni franjevački fratar Miroslav Filipović poznat kao Fra Sotona po ranijem pokolju 37 djece u seoskoj školi blizu Banja Luke u proljeće 1942. Na kraju Daru i njenog brata Buda spašava Crveni križ i organizacija Diane Obekser Budisavljević, Austrijanke udate za srpskog hirurga i načelnika zagrebačke hirurške klinike Julija Budisavljevića.

Filmska kritika je generalno ocijenila odličnim glumu Biljane Čekić (Dare) i ostalih logorašica. Priča je puna emotivnog naboja, ali po mišljenju mnogih, izostala je bolja dokumentarna i režijska podloga glavnih negativaca čije ponašanje na prvi pogled daje dojam da se radi o neubjedljivim horor scenama. Većina kritičara koji su oduševljeni filmom će priznati da film nije istorijski posve tačan jer su zapravo mučenja i ubijanja u logoru bila i gora od prikazanih u filmu. Njemačka vojska je opisala upravnika logora Vjekoslava Maksa Luburića kao „neurotičnu i patološku ličnost“ koji je dva puta hapšen na njemački zahtjev zbog sadističkih zločina nad civilima i čije je javno vješanje zagovarao njemački vojni predstavnik u Hrvatskoj. Takođe, nedavno preminula Višnja Pavelić, ćerka ustaškog lidera i ratnog zločinca Anta Pavelića, je u svom zadnjem intervjuu pred smrt opisala Luburića kao „umno bolesnog čovjeka koji je ubijao ljude i koga nitko nije mogao kontrolirati“. Luburićevi pomoćnici Ljubo Miloš, Ante Vrban, polusestra Nada i drugi su bile osobe sličnog profila.

Inostrana filmska kritika je različito dočekala još jedan film o genocidu iz Drugog svjetskog rata. Prestižni magazin Variaty i njegov autor Džej Vajsberg kao i Los Anđeles Tajms su napali film kao „prikrivenu propagandu koja cinično koristi Holokaust“ kako bi „održavala postojeće raskole između Srbije i njenih susjeda dok se naslađuje vizualizacijom sadizma naspram dječje nevinosti“. Ovakve ocjene su izazvale ljutite reakcije srpskih zvaničnika koji su poručili da će film svuda prikazati.

Film takođe ima, po kritičarima, i određeni antikatolički prizvuk. Scena u kome časna sestra (kojih inače nije ni bilo u Jasenovcu ali jeste u nekim drugim logorima) objašnjava kozaračkoj pohrvaćenoj djeci u školskoj učionici da su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik Ante Pavelić dva najveća velikana čije slike vise jedna do druge, suptilan je pokušaj režisera i scenariste da spočita Hrvatima bliskost između vrha Katoličke crkve i ustaškog režima. Odnos Pavelića i Stepinca bio je sve samo ne blizak i prijateljski. Dnevnik Diane Budisavljević ukazuje kako je zahvaljujući Stepincu, poslije njegovog početnog kolebanja, došlo do široke akcije spasavanja skoro 10.000 kozaračke djece iz kandži Maksa Luburića i njegovih koljača.

Britanski istoričar Rori Jeomans u pozitivnom komentaru na film odbacuje kritike za antikatolicizam i antihrvatstvo ističući da već u prvoj sceni žena Hrvatica spašava jedno srpsko dijete od sigurne smrti i da je film „ozbiljan pokušaj prikazivanja fašističke represije“ u datom vremenu. Jeomans kritikuje određene scene koje su malo vjerovatne da su se desile kao što je gozba Luburića i njemačkih oficira dok uz muziku gledaju pokolj logoraša.

Film je nominovan za Oskara kao najbolji film sa neengleskog govornog područja ali nije uspio ući u uži izbor. IMDB portal je nakratko ukinuo davanje rejtinga filmu nakon što je otkriveno da se organizovano davala najbolja ocjena ili najgora, zavisno da li se pripada ekstremnom srpskom ili hrvatskom taboru a da nisu pogledali film uopšte.

Poslije Dare će ipak slijediti i Zafranovićev film u možda prepravljenoj skripti nakon što mu je Filmski centar Srbije u julu 2020. odobrio 255.000 eura. Snimanje na istu tematiku najavljuje i Emir Kusturica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Cjelodnevno dežurstvo na telefonu uveli su i organizacije SOS telefoni Berane, Bijelo Polje, Ulcinj i Plav. „Ženama žrtvama nasilja je, zbog stalne prisutnosti partnera, u velikoj mjeri bila otežana mogućnost da pozovu u pomoć. SOS je pokrenuo kampanju na društvenim mrežama radi motivisanja građana da prijave nasilje za koje čuju ili kojem svjedoče, što je dalo značajne rezultate. SOS telefon je u periodu trajanja pandemije imao povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za 40 odsto više nego u istom periodu ranijih godina. Promijenjena je i priroda pomoći koja se traži. Psihičko nasilje koje karakterišu svađe i konflikti među partnerima, ali i roditeljima i djecom, posebno adolescentima, došlo je do izražaja“, kaže Zekovićeva.

Ona ističe da su karakteristični pritisci porodice, rodbine i prijatelja na žene „da nije vrijeme da prijavljuju nasilje, jer sada je prioritet sačuvati zdravlje i život porodice”. Kod njihovih korisnica dominantno su bili zastupljeni psihičko i fizičko nasilje, a imali su i slučajeve sajber nasilja, vršnjačkog, seksualnog nasilja, zanemarivanja, trgovine ljudima, ekonomskog nasilja, mobinga…

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević tvrdi da je od septembra do danas 165 žena tražilo pomoć zbog porodičnog nasilja.

„Preko četrdeset žena je došlo u naše sklonište, a trenutno se u njemu nalazi njih 13. U toku prethodne godine bilo je oko 400 poziva za pomoć, ali se dešavalo da više ljudi zove zbog istog slučaja. Žrtve su zbog restriktivnih mjera provodile više vremena u kući sa nasilnicima pa je stoga dolazilo do povećanja slučajeva nasilja“, ocijenila je Raičević. Ona pojašnjava da su žrtve u toku policijskog časa tjerane iz stana ili kuće, zbog čega su ih ohrabrivali da ukoliko moraju da bježe da ne obraćaju pažnju na policijski čas već potraže spas ili kod njih ili u policiji. Veliki broj žrtava koje su tražile pomoć od Sigurne ženske kuće često su u veoma nezavidnom ekonomskom položaju, što ih dodatno sprečava da potraže pomoć, jer su zavisne finansijski od nasilnika.

Pandemija je u slučajevima, gdje su ženama smanjenje zarade ili su ostale bez posla, povećala tu zavisnost. Maja Raičević navodi nedavni primjer žene koja je nakon pretrpljenog nasilja bila je prinuđena da pođe na bolovanje, a zbog čega ju je u firmi, gdje je radila 5 godina sačekalo rješenje o prestanku radnog odnosa zbog smanjenja obima posla u toku pandemije. Poslodavac je očito prekršio zakon jer je po broju godina staža bio obavezan da transformiše njen ugovor o radu. Centar za ženska prava, kaže Raičevića, će pored pomoći koju joj pruža zbog pretrpljenog porodičnog nasilja, pružiti i pravnu pomoć da sudski goni preduzeće u kojem je radila.

Evidentno je da žrtve nasilja mnogo više vjeruju nevladinim organizacijama koje se bave tom problematikom nego institucijama. Iako NVO sektor bilježi značajno povećanje prijavljenih slučajeva nasilja, policijske statistike kažu da je stanje ujednačeno kao i prošle godine. Crnogorska policija je od 1. januara do 30. novembra prošle godine (2020) registrovala 226 krivičnih djela – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 48 krivičnih djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu, prethodne (2019) godine policajci su u Crnoj Gori registrovali 267 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 34 krivična djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se takođe dovode u vezu sa nasiljem u porodici.

Iz Uprave policije od ponedjeljka ne odgovaraju na pitanja Monitora o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva porodičnog nasilja u posljednjih godinu dana. To pokazuje i njihov odnos prema ovoj temi, ali i evidentno nepovjerenje koje u njih i ostale institucije imaju žrtve porodičnog nasilja. Dok se taj odnos ne popravi, teško možemo govoriti o napretku u rješavanju ovog problema.

 

Zanemaruju se djeca u slučajevima porodičnog nasilja

Maja Raičević pojašnjava da se niko ne bavi djecom i kako se ona nose u slučajevima kada im je jedan roditelj, najčešće majka, žrtva porodičnog nasilja. Oni su, kaže, potpuno zapostavljeni i sami, a možemo da nagađamo kako će gledanje takvih scena nasilja uticati na njihovo odrastanje.

U slučajevima koje prati Centar za ženska prava česte su pojave da suprug posredstvom djece nastavlja nasilje prema ženi. Metode su razne – od toga da ne dozvoljava pristup djeci do toga da okreće djecu protiv majke. Žena se nosi sa posljedicama nasilja, sudskim procesima, obezbjeđivanjem alimentacije, i u svemu je sama. I pored svih ovih prepreka, samohrane majke najčešće uspijevaju da svojoj djeci pruže solidan život.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo