Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U službenim lažima

Objavljeno prije

na

Sve same greške. Još i „državne”! Naslušali smo se kojekakvih objašnjenja o infernalnim epizodama iz novije crnogorske povijesti. U postupku protiv devetorice optuženih funkcionera MUP-a Crne Gore za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, Momir Bulatović, persona dramatis krvoločnih 1990-ih, svjedoči 12. novembra pred Specijalnim sudom da je to „bila državna greška, a ne pojedinačna”. Deportacije su, dodao je, trajale 14 – 27. maj 1992, iako je u intervjuu za TV Hajat (2004) saopštio da je „operacija trajala samo jedan dan”!

ČINJENICE: To je samo jedna od kontradiktornosti, jer je Bulatović posegao za ekstenzivnijom, sramotno lažnom hronologijom, koja glasi: „Znate, kada vi dobijete zahtjev iz Foče 14. (maja, godina 1992 – prim.a), koja je mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat. Ali, kada se 15. izvrši napada na kolonu JNA u Tuzli pa bude ubijeno 200 ljudi, pripadnika JNA, naših sugrađana, 140 zarobljeno i mučeno onda vi jednostavno dobijate osvetništvo sa one strane a ne reagujete na vrijeme. I mi tek 27. na sastanku državnog vrha, o čemu sam dao materijalne dokaze, uz prisustvo i predsjednika Vlade i ministra policije i ministra vojske i predsjednika Skupštine, dajemo naređenje policiji da prekine”.

Da li je Foča, odakle je stigao veliki broj realizovanih zahtjeva crnogorskoj policiji za izručenja izbjeglica, 14. maja 1992, kako veli Bulatović „mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat”?

O tome što se zbivalo u Foči ni za crnogorsku javnost nije bilo tajni. Tamo su se tada našli i izvještači državne Pobjede, koji su 10. maja 1992, četiri dana prije početka deportacija po Bulatovićevoj verziji, objavili reportažu. Pod naslovom Šta u Foči život koči, pišu da u gradu „već skoro mjesec i po dana, djeluje krizni štab. Opština se zove srpska”; „većina muslimana je odbjegla”; „Foča danas djeluje sablasno”; „u opštini Foča otvoreno kažu da ne priznaju zakone BiH”…Pa zaključuju: „Ovamo nema dolaska putnicima i namjernicima”!

Foča je, zapravo, poprište opšteg bezakonja, najkasnije od 8. aprila 1992, jer su nakon opsade i granatiranja, JNA i snage lokalnih Srba preuzeli kontrolu nad gradom i otpočeli masovna ubistva i miniranja bošnjačkih kuća; obližnji kazneno-popravni dom je pretvoren u koncentracioni logor, stotine žena silovano. Na granici sa Crnom Goru, u mjestu Buk Bijela, fočanski Srbi su oformili još jedan u nizu lokalnih logora (drugi su bili u fočanskom soliteru Lepa Brena, predratnoj sportskoj dvorani Partizan, kući u Trnovačama…). Činjenice o tim i drugim zvjerstvima su sadržane u predmetima Tribunala u Hagu (presude protiv D. Kunarca, R. Kovača i Z. Vukovića). A haškom presudom upravniku fočanskog logora M. Krnojelcu (predmet br. IT-97-25-T) deportacije izbjeglica iz Crne Gore su proglašene zločinačkim.

CIFRANJE SA GLAVAMA: No, Bulatović nije samo manipulisao činjenicama o pogibijama fočanskih Bošnjaka. Kao svjedok pod zakletvom takođe je „licitirao” brojem poginulih Srba, kada je kazao da je u Tuzli 15. maja 1992. u napadu na kolonu JNA „ubijeno 200 ljudi”, iako srpsko tužilaštvo u Beogradu u procesu protiv Ilije Jurišića navodi da je „ubijen najmanje 51 vojnik”. Je li „razlika”, nekih 150 ljudskih glava – otprilike toliko je i Crnogoraca koji su 1991. poginuli kod Dubrovnika zbog još jedne „državne greške” – malo ili puno za bivšeg predsjednika, znamenitog „nevoljnog saučesnika”, dobitnika ordena od Radovana Karadžića?

Ukoliko Bulatović ima smjelosti da izvrće i pravno dokazane, opštepoznate činjenice iz tragičnog rata u BiH, kako tumačiti ostatak njegove hronologije saopštene pred Specijalnim sudom? Verzije za javnost Bulatovića i Mila Đukanovića (dao iskaz istražnom sudiji juna 2008) su se podudarale u sljedećem: crnogorska policija deportuje izbjeglice do 27. maja 1992; tek tada oni saznaju za njih, pa naređuju prekid. O svemu ih je, tvrdili su obavijestio Risto Vukčević, njihov partijski kolega i predsjednik Skupštine, koji, za razliku od Bulatovića i Đukanovića, nije imao nikakve kompetencije nad izvršnim organima vlasti kakva je policija.

Asim Dizdarević, takođe iz DPS-a, tadašnji potpredsjednik parlamenta, svjedoči 28. oktobra pred Specijalnim sudom da je 25. maja 1992. u Bijelom Polju čuo za deportacije, pa je o tome obavijestio Vukčevića, koji ga „narednog dana” informiše da je organizovao sastanak sa Bulatovićem i Đukanovićem. U tom intervalu je svaki dan bitan, jer naša policija marljivo, danonoćno hapsi izbjeglice. Na primjer, 27. maja 1992. iz Herceg Novog je izručeno tridesetak izbjeglica, među njima je bio 19-ogodišnji Azem Pljevljak, čije je tijelo 29. juna 1992. rijeka Sava izbačila kod Lacaraka, sela u okolini Sremske Mitrovice, Srbija!

TEORIJA O SASTANKU: Da li Dizdarević podupire verziju svojih bivših i aktuelnih partijskih šefova, Đukanovića i Bulatovića, koji su proljeća 1992. proglasili SRJ sa optuženima za ratne zločine, Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem (vidi fotografiju)? Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”. Lukač je u listu Vijesti, prije par godina, objavio pismo, sa sljedećom hronologijom: 4. juna 1992. boravi u Pljevljima, od rodbine izbjeglica čuje da pljevaljska policija „noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH “, pa su, nakon njegovog skupštinskog obraćanja, obustavljene deportacije.

Lukač primjećuje logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

„ČASTAN POSAO”: Ne, to se nije desilo, poseglo se za cirkusom, formirana je parlamentarna komisija (njeni članovi, svjedočio je predsjednik Asim Dizdarević, tek avgusta 1992. obilaze „šest opština”, pa tamo, zamislite, razgovaraju „o statusu izbjeglica, njihovom broju i potrebama”). Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je na suđenju rekao Bulatović, „da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”!

U iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću, međutim, Bulatović prije tri godine ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je tada, interesantno, naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Dva važna aktera ovih stvarnih ili izmišljenih događaja, Risto Vukčević i Pavle Bulatović, nijesu živi.

Na drugoj strani, potpuno (ne)očekivano, pojavili su se dokumenti koji obaraju teoriju o sastanku 27. maja 1992. Naime, sutkinja Milanka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je saopštila kako je ANB dostavila originalna dokumenta, među kojima su i „telegrami od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra za SJB (uniformisana policija).

Ipak, proceduralno pitanje glasi – otkud ANB-u dokumentacija koju bi u svom posjedu morala imati Uprava policije? Kada su pravni zastupnici rodbine pobijenih izbjeglica tražili dokumentaciju od MUP-a (tada su i Uprava policije i ANB u sastavu MUP-a, ministar bio Dragan Đurović, DPS), dobili su juna 2005. odgovor da tamo ne posjeduju nijedan dokument. No, 26. oktobra 2010. se oglasio Svetozar Marović, tvrdnjom da i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”?!

PILAT I „NJIHOV PROBLEM”: Vrijedi podsjetiti da se većina od devetorice optuženih, uključujući i Miću Markovića, odmetnula 1997. od Đukanovića nakon raskola u DPS-u. I premijer je juna 2008. u svom iskazu pilatovski oprao ruke od potčinjenih, sada optuženih službenika, koje je godinama, iako je znao za deportacije, unaprjeđivao. Rekao je: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”.

Među onima koji imaju „problem” je i optuženi Boško Bojović, koga je Đukanović iz Bijelog Polja (gdje je bio načelnik lokalnog Centra bezbjednosti) tokom 1991, kada je dobio svoj prvi premijerski mandat, postavio za šefa tajne službe.

Momir Bulatović na svjedočenju ne samo da je saopštio poznatu činjenicu da je SDB bila direktno podređena Đukanoviću, već da je „šef te službe Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Ponovio je i da je Vladimir Šušović, vrhovni državni tužilac, „u tom vremenu bio non-stop u kontaktu sa policijom”.

Država je, dakle, o deportacijama, od početka do kraja, sve znala – od njenog glasila Pobjede, preko šefova policije i tajne službe, tužilaštva, do predsjednika i premijera. I zato velimo: odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacija je bilo mnogo teže sakriti nego otkriti. Novost je što je sve to, na svoj način, u sudnici potvrdio Momir Bulatović. Zato podsjećamo: ovaj zločin ne zastarijeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD  TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. Studentski dom će, da bi izbjegla zakonske implikacije,  kupiti odlukom, tako što će ove godine platiti 3,6 miliona iz budžetskih rezervi, dok će dodatna sredstva obezbijediti naredne godine. Baš onako kako je ranije dogovoreno sa Tomislavom Čelebićem

 

Ministarstvo prosvjete i Vlada ne odsustaju od namjere da milionima iz budžeta pomognu Tomislava Čelebića i Đukanovićev Univerzitet Donja Gorica (UDG). Prošle srijede su, nakon pisanja Monitora, poništili tender o kupovini studentskog doma u blizini UDG od kompanije Čelebić City. Tender je bio sporan i zbog toga što je prihvaćena duplo veća cijena od ponuđene (6,3 miliona umjesto 2,9), zbog čega je Vladi, osim javnog suda, prijetila i reakcija nadležnih institucija.

Činilo se da je Vlada  odustala od tog posla. No, samo dva dana  nakon poništenja tendera, u petak, 1.novembra, na telefonskoj sjednici, Vlada je, odlukom većine članova, dala  saglasnost za kupovinu nepokretnosti za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata. Kako Monitor nezvanično saznaje, dio ministara nije želio da aminuje tu odluku.

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. U priču je uključila Upravu za državnu umovinu  i Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem je čelu Slaven Radunović.  Prema dokumentima razmatranim na sjednici Vlade, Uprava se obratila Radunovićevom ministarstvu samo  noć nakon poništavanja tendera, sa Informacijom o kupovini  objekta za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata, koju je prethodno iniciralo Ministarstvo prosvjete.  To znači da je Ministarstvo prosvjete, koje vodi Anđela Jakšić-Stojanović, u trenutku poništenja tendera već imalo spreman novi model realizacije ovog posla. Sa kojim se Vlada brže bolje saglasila na telefonskoj sjednici.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIŠE OD DESET DANA POTJERE ZA  ALIJOM BALIJAGIĆEM: Bjegunac izmiče i Crnoj Gori i  Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Balijagić skriva po planinama između Crne Gore i Srbije, a dvije države prepucavaju ko je bolji, građani strijepe za svoje najbliže jer institucije koje plaćamo da bi bili bezbjedni, očigledno ne rade svoj posao

 

 

Više od deset dana prošlo je kako je osuđivani pljačkaš, ubica, silovatelj, Alija Balijagić ubio dvoje starih ljudi, brata i sestru  Jovana i Milenku Madžgalj, a za njim se još traga između Bijelog Polja i Prijepolja. U potragu su uključene dvije države – Crna Gora i Srbija, na čijim teritorijama se kreće bjegunac.

U cijelom regionu vlada strah. Mještani sela dvije države – od Sokolca, gdje su Madžgalji ubijeni, pa do Brajkovca (Prijepolje), gdje je Balijagić posljednji put viđen, strahuju za svoje i živote svojih familija. Nastave u školama se odlažu ili se obavljaju onlajn, dok su sela puna uniformisanih lica – policije, specijalnih jedinica, vojske…

Uz svu savremenu tehnologiju i opremu, kojom raspolažu bezbjednosni organi obje države, od kojih je jedna članica NATO Alijanse, čini se da nijesu ni blizu opasnom bjeguncu. Prema kazivanju mještana, Balijagić mirno ide od sela do sela, popriča i popije po koju s žiteljima polupraznih sela, dok su  obje države upregle sve resurse, kako tvrde same vlasti, da bi ga zarobili.

Mještanin Brajkovca kaže da je vidio čovjeka koji je iskočio iz žbunja, imao je pušku i ranac. Predstavio mu se kao lovac i rekao da se ne plaši.

„Ostavio je pušku uz jednu bukvu, i rekao ajde da popijemo po jednu rakiju. Ja sam tada rekao, ima neki čovjek kog traže zbog ubistva. On je dodao – pa jesu li ga našli, ja sam rekao – ne, a on je kazao – naći će ga. Malo smo popričali, sve to je kratko trajalo i on je otišao dalje“ prepričava svoj susret.

On tvrdi da je odmah prepoznao o kome se radi, ali je ćutao kako ne bi svoj život izložio opasnosti. Zbog straha da se Balijagić ne vrati u njegovu kuću kao što se vratio kod Madžgalja i ubio ih, kaže da je spavao kod komšije.

„Strah je i mene, strah je i sve ljude koji žive u selu. Sve vrijeme su vrata zaključana, sigurni smo samo kad policiju vidimo u blizini naših kuća. Policajci nam kažu da se ne plašimo i da su oni tu, ali sve je uzalud. Mi ćemo biti mirni tek kad ga pronađu“, kaže mještanin.

U potrazi za Alijom Balijagićem dnevno je angažovano oko 200 policijskih službenika i preko 70 pripadnika Vojske Crne Gore (VCG), saopšteno je ranije iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Pripadnici vojske su noćili kod mještana Sokolca, sela ubijenih Madžgalja. Sa druge strane, u Srbiji su angažovane jedinice Uprave kriminalističke policije, Specijalne antiterorističke jedinice, Žandarmerije, granična policija i policijski službenici policijskih uprava u Prijepolju i Užicu, saopšteno je iz njihovog MUP-a. Do sada je, tvrde, pregledano više od 80 napuštenih objekata,  koristi se sva moguća tehnika i oprema MUP-a Srbije – dronovi, termovizija i psi tragači.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni  zemljom, ni nebom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi, saznaje da  predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu Vladinim avionom preko Hrvatske. To je  iznenadilo   crnogorske vlasti, koje su  mislile da  odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider DNP Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji

 

Da predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu službenim, Vladinim avionom preko Hrvatske, crnogorske vlasti shvatile su kada je Mandić, nedavno, planirao službeni put  preko Hrvatske, saznaje Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi. Do tada se mislilo da odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji.

Odluka Hrvatske da proglasi tri crnogorska funkiconera za osobe non grata, podsjećamo, donešena je nakon što je crnogorski parlament krajem juna ove godine usvojio Rezoluciju o Jasenovcu, čija je svrha u stvari bila da relativizuje  glas Crne Gore u UN o Srebrenici. Crna Gora je prethodno, u maju ove godine, u skupštini UN glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a nakon velikog pritiska koji je dolazio od strane srpskih vlasti, SPC, ali i unutrašnjih političkih struktura koje su pod uticajem tih adresa.

Hrvatska je  tada obrazložila da je Mandića, Kneževića i Bečića proglasila nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”.

Monitor je pokušao da dobije zvanične odgovore od nadležnih o tome zašto i kako Mandić i Bečić ne mogu službenim avionom preko hrvatskog neba, i šta to znači za Crnu Goru. Niko nije javno želio da govori o tome.  Jasno je, međutim, iz nezvaničnih razgovora, da crnogorske vlasti nijesu znale da se hrvatska odluka odnosi i na nebo.

Na pitanje da li je Mandić već krenuo na službeni put, pa  saznao da ne može preko Hrvatske , ili se to shvatilo ranije, dok je naumio  da putuje,  izvor u crnogorskoj vlasti koji je želio da ostane anoniman kazao je: „Naumio“.

Hrvatska strana ima  obrazloženje zabrane prelaska neba službenim avionom za Bečića i Mandića . „ To je uobičajeno kada su u pitanju odluke ovakve vrste, da se neko proglasi personom non grata. Takoreći, standard u međunarodnom pravu.  Budući da se radi o vladinom, državnom  avionu, njegovi putnici moraju biti evidentirani kada se prelazi preko zemlje. Što nije slučaj sa civilnim avionima“, objasnili su za Monitor iz hrvatske diplomatske mreže. Ni oni nijesu zvanično htjeli da komentarišu slučaj.

Generalni sekretarijat Vlade je nedavno objavio Dokumenta  o korišćenju aviona u vlasništvu Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore u periodu od 01. 07. do 27. 09.2024. godine. Ta dokumenta, odnosno zahtjevi za korišćenje aviona, i putni nalozi, prethodno su nosili  oznaku tajno.  Prema njima, Mandić nije u tom periodu putovao u pravcu koji bi uključivao i hrvatsko nebo, dok  Bečića nema na spsiku putnika.  Prema objašnjenju Monitorovih dobro upućenih izvora,  Bečiću po funkciji i ne pripada da koristi službeni, Vladin avion.  Ipak, mogao bi biti putnik kao član neke Vladine delegacije. Za razliku, Mandić ima pravo na korišćenje službenog aviona, i prema podacima koje su nedavno objavljeni u periodu od juna do kraja septembra, u kom je važila zabrana Hrvatske, koristio ga je dva puta – za Maroko  i Maltu. Tamo se nije išlo  preko hrvatskog neba.

Slučaj proglašenja Mandića, Bečića i Kneževića personama non grata, pominje se i u najnovijem, ove sedmice objavljenom, Izvještaju Evropske Komisije (EK) za Crnu Goru, u kontekstu pogoršanja odnosa sa Hrvatskom

U Izvještaju se ocjenjuje da su ti odnosi pogoršani, nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.  Brisel takođe ocjenjuje da su tenzije, kako stoji u Izvještaju,  proizašle iz „nerazriješenih bilateralnih pitanja“.

“Nije bilo napretka u vezi sa neobilježenom granicom između dvije zemlje ili vlasništvom nad brodom ‘Jadran’. Usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu u junu, koja se fokusira na istorijske događaje u Jasenovcu, Mauthauzenu i Dahauu, izazvalo je snažnu diplomatsku reakciju Hrvatske, uključujući proglašenje tri visoka crnogorska zvaničnika za persone non grata”, piše u Izvještaju.

Ovih je dana u parlamentu, povodom godinu dana Vlade Milojka Spajića, od strane Adrijana Vuksanovića,  poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI, problematizovana izjava Andrije Mandića na jednom od Vučićevih glasila. Vuksanović je pitao  premijera Spajića za komentar  Mandićeve izjave u emisiji Ćirilica na Televiziji Happy,  da se danas Hrvati “identifikuju sa NDH”.

Spajić je odgovorio da nije vidio tu izjavu,  da Hrvatsku vidi kao partnera, te da su oni potpuni diskonituitet onog što se dešavalo 90-tih.

“Mi smo mlada generacija koja kaže da sve ono što je rađeno u ime Crne Gore nije u naše ime”, saopštio je premijer. Takođe, upitan za mišljenje, kazao je da on ne povezuje Hrvatsku sa bilo kojom Hrvatskom iz prošlosti, kao i da, ko god je spreman da pomogne na evropskom putu, njegov je saveznik.

Bilo bi dobro, ako Spajić zaista planira  da uvede Crnu Goru u EU, da ipak “poveže Hrvatsku sa nekom Hrvatskom iz prošlosti”. Recimo, onom  kojoj je Crna Gora, tokom devedesetih godina,  napala Dubrovnik.  Taj ratni zločin ne samo što nije dobio epilog pred pravosuđem, nego se o njemu gotovo ne govori, izuzev na godišnjicu napada,  u rijetkim medijima.

Nerijetko se čuju upozorenja da bi Crna Gora ukoliko želi da uđe u EU, morala da popravi odnose sa Hrvatskom, koja bi mogla da  joj taj put uspori, potencijalno i blokira. U tome joj neće pomoći samo  premijerov evropski govor u parlamentu, ili posjeta Dubrovniku  predsjednika Crne Gore. Toga smo se „napretka na evoropskom putu“ nagledali.

Stvar je mnogo složenija i od  toga kako dobiti štrik za dobrosusjedske odnose u izvještaju Brisela. Ukoliko Crna Gora zaista želi da postane društvo evropskih vrijednosti, ona to mora istinski i da postane. A to ne može biti dok  politiku budu krojili oni koji podržavaju ideologije devedesetih, koje su  proizvele hiljade i hiljade žrtava  na ovim prostorima, samo zbog njihovog imena, ili vjere.

To što naši zvaničnici  moraju službenim avionom da kruže oko Hrvatske, – nije suštinski hrvatsko već naše pitanje.  Sve i da mogu, sve dok njihova politika bude kočila suočavanje ove zemlje sa ratnom prološću, budila nacionalne strasti i tenzije  i kočila stvaranje normalnog društva, uzalud će biti i štrikovi Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo