Povežite se sa nama

DRUŠTVO

U službenim lažima

Objavljeno prije

na

Sve same greške. Još i „državne”! Naslušali smo se kojekakvih objašnjenja o infernalnim epizodama iz novije crnogorske povijesti. U postupku protiv devetorice optuženih funkcionera MUP-a Crne Gore za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, Momir Bulatović, persona dramatis krvoločnih 1990-ih, svjedoči 12. novembra pred Specijalnim sudom da je to „bila državna greška, a ne pojedinačna”. Deportacije su, dodao je, trajale 14 – 27. maj 1992, iako je u intervjuu za TV Hajat (2004) saopštio da je „operacija trajala samo jedan dan”!

ČINJENICE: To je samo jedna od kontradiktornosti, jer je Bulatović posegao za ekstenzivnijom, sramotno lažnom hronologijom, koja glasi: „Znate, kada vi dobijete zahtjev iz Foče 14. (maja, godina 1992 – prim.a), koja je mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat. Ali, kada se 15. izvrši napada na kolonu JNA u Tuzli pa bude ubijeno 200 ljudi, pripadnika JNA, naših sugrađana, 140 zarobljeno i mučeno onda vi jednostavno dobijate osvetništvo sa one strane a ne reagujete na vrijeme. I mi tek 27. na sastanku državnog vrha, o čemu sam dao materijalne dokaze, uz prisustvo i predsjednika Vlade i ministra policije i ministra vojske i predsjednika Skupštine, dajemo naređenje policiji da prekine”.

Da li je Foča, odakle je stigao veliki broj realizovanih zahtjeva crnogorskoj policiji za izručenja izbjeglica, 14. maja 1992, kako veli Bulatović „mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat”?

O tome što se zbivalo u Foči ni za crnogorsku javnost nije bilo tajni. Tamo su se tada našli i izvještači državne Pobjede, koji su 10. maja 1992, četiri dana prije početka deportacija po Bulatovićevoj verziji, objavili reportažu. Pod naslovom Šta u Foči život koči, pišu da u gradu „već skoro mjesec i po dana, djeluje krizni štab. Opština se zove srpska”; „većina muslimana je odbjegla”; „Foča danas djeluje sablasno”; „u opštini Foča otvoreno kažu da ne priznaju zakone BiH”…Pa zaključuju: „Ovamo nema dolaska putnicima i namjernicima”!

Foča je, zapravo, poprište opšteg bezakonja, najkasnije od 8. aprila 1992, jer su nakon opsade i granatiranja, JNA i snage lokalnih Srba preuzeli kontrolu nad gradom i otpočeli masovna ubistva i miniranja bošnjačkih kuća; obližnji kazneno-popravni dom je pretvoren u koncentracioni logor, stotine žena silovano. Na granici sa Crnom Goru, u mjestu Buk Bijela, fočanski Srbi su oformili još jedan u nizu lokalnih logora (drugi su bili u fočanskom soliteru Lepa Brena, predratnoj sportskoj dvorani Partizan, kući u Trnovačama…). Činjenice o tim i drugim zvjerstvima su sadržane u predmetima Tribunala u Hagu (presude protiv D. Kunarca, R. Kovača i Z. Vukovića). A haškom presudom upravniku fočanskog logora M. Krnojelcu (predmet br. IT-97-25-T) deportacije izbjeglica iz Crne Gore su proglašene zločinačkim.

CIFRANJE SA GLAVAMA: No, Bulatović nije samo manipulisao činjenicama o pogibijama fočanskih Bošnjaka. Kao svjedok pod zakletvom takođe je „licitirao” brojem poginulih Srba, kada je kazao da je u Tuzli 15. maja 1992. u napadu na kolonu JNA „ubijeno 200 ljudi”, iako srpsko tužilaštvo u Beogradu u procesu protiv Ilije Jurišića navodi da je „ubijen najmanje 51 vojnik”. Je li „razlika”, nekih 150 ljudskih glava – otprilike toliko je i Crnogoraca koji su 1991. poginuli kod Dubrovnika zbog još jedne „državne greške” – malo ili puno za bivšeg predsjednika, znamenitog „nevoljnog saučesnika”, dobitnika ordena od Radovana Karadžića?

Ukoliko Bulatović ima smjelosti da izvrće i pravno dokazane, opštepoznate činjenice iz tragičnog rata u BiH, kako tumačiti ostatak njegove hronologije saopštene pred Specijalnim sudom? Verzije za javnost Bulatovića i Mila Đukanovića (dao iskaz istražnom sudiji juna 2008) su se podudarale u sljedećem: crnogorska policija deportuje izbjeglice do 27. maja 1992; tek tada oni saznaju za njih, pa naređuju prekid. O svemu ih je, tvrdili su obavijestio Risto Vukčević, njihov partijski kolega i predsjednik Skupštine, koji, za razliku od Bulatovića i Đukanovića, nije imao nikakve kompetencije nad izvršnim organima vlasti kakva je policija.

Asim Dizdarević, takođe iz DPS-a, tadašnji potpredsjednik parlamenta, svjedoči 28. oktobra pred Specijalnim sudom da je 25. maja 1992. u Bijelom Polju čuo za deportacije, pa je o tome obavijestio Vukčevića, koji ga „narednog dana” informiše da je organizovao sastanak sa Bulatovićem i Đukanovićem. U tom intervalu je svaki dan bitan, jer naša policija marljivo, danonoćno hapsi izbjeglice. Na primjer, 27. maja 1992. iz Herceg Novog je izručeno tridesetak izbjeglica, među njima je bio 19-ogodišnji Azem Pljevljak, čije je tijelo 29. juna 1992. rijeka Sava izbačila kod Lacaraka, sela u okolini Sremske Mitrovice, Srbija!

TEORIJA O SASTANKU: Da li Dizdarević podupire verziju svojih bivših i aktuelnih partijskih šefova, Đukanovića i Bulatovića, koji su proljeća 1992. proglasili SRJ sa optuženima za ratne zločine, Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem (vidi fotografiju)? Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”. Lukač je u listu Vijesti, prije par godina, objavio pismo, sa sljedećom hronologijom: 4. juna 1992. boravi u Pljevljima, od rodbine izbjeglica čuje da pljevaljska policija „noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH “, pa su, nakon njegovog skupštinskog obraćanja, obustavljene deportacije.

Lukač primjećuje logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

„ČASTAN POSAO”: Ne, to se nije desilo, poseglo se za cirkusom, formirana je parlamentarna komisija (njeni članovi, svjedočio je predsjednik Asim Dizdarević, tek avgusta 1992. obilaze „šest opština”, pa tamo, zamislite, razgovaraju „o statusu izbjeglica, njihovom broju i potrebama”). Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je na suđenju rekao Bulatović, „da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”!

U iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću, međutim, Bulatović prije tri godine ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je tada, interesantno, naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Dva važna aktera ovih stvarnih ili izmišljenih događaja, Risto Vukčević i Pavle Bulatović, nijesu živi.

Na drugoj strani, potpuno (ne)očekivano, pojavili su se dokumenti koji obaraju teoriju o sastanku 27. maja 1992. Naime, sutkinja Milanka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je saopštila kako je ANB dostavila originalna dokumenta, među kojima su i „telegrami od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra za SJB (uniformisana policija).

Ipak, proceduralno pitanje glasi – otkud ANB-u dokumentacija koju bi u svom posjedu morala imati Uprava policije? Kada su pravni zastupnici rodbine pobijenih izbjeglica tražili dokumentaciju od MUP-a (tada su i Uprava policije i ANB u sastavu MUP-a, ministar bio Dragan Đurović, DPS), dobili su juna 2005. odgovor da tamo ne posjeduju nijedan dokument. No, 26. oktobra 2010. se oglasio Svetozar Marović, tvrdnjom da i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”?!

PILAT I „NJIHOV PROBLEM”: Vrijedi podsjetiti da se većina od devetorice optuženih, uključujući i Miću Markovića, odmetnula 1997. od Đukanovića nakon raskola u DPS-u. I premijer je juna 2008. u svom iskazu pilatovski oprao ruke od potčinjenih, sada optuženih službenika, koje je godinama, iako je znao za deportacije, unaprjeđivao. Rekao je: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”.

Među onima koji imaju „problem” je i optuženi Boško Bojović, koga je Đukanović iz Bijelog Polja (gdje je bio načelnik lokalnog Centra bezbjednosti) tokom 1991, kada je dobio svoj prvi premijerski mandat, postavio za šefa tajne službe.

Momir Bulatović na svjedočenju ne samo da je saopštio poznatu činjenicu da je SDB bila direktno podređena Đukanoviću, već da je „šef te službe Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Ponovio je i da je Vladimir Šušović, vrhovni državni tužilac, „u tom vremenu bio non-stop u kontaktu sa policijom”.

Država je, dakle, o deportacijama, od početka do kraja, sve znala – od njenog glasila Pobjede, preko šefova policije i tajne službe, tužilaštva, do predsjednika i premijera. I zato velimo: odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacija je bilo mnogo teže sakriti nego otkriti. Novost je što je sve to, na svoj način, u sudnici potvrdio Momir Bulatović. Zato podsjećamo: ovaj zločin ne zastarijeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POLICIJSKA AKCIJA U LUCI BAR: Borba protiv kriminala ili predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procesa zbog šverca cigareta, za  koji je prethodna vlast decenijama optuživana da se odvijao pod njihovim pokroviteljstvom, u Crnoj Gori  nije bilo. Procesi koji su pokrenuti van zemlje, arhivirani su. Ako institucionalnu borbu sa švercom cigareta nova vlast bude vodila poput  ovosedmične akcije u Luci Bar, načekaćemo se i na istinu o današnjim putevima šverca cigareta

 

Policija je ove sedmice  za crnogorsku javnost izvela, po svemu sudeći, još jednu predstavu za javnost. Specijalci Sektora za borbu protiv kriminala ušli su u Luku Bar, tražeći dokaze o milionskom švercu cigareta.

Očekivano ili ne, cigarete su pronašli, ali kako je zvanično saopšteno, za sada, ne i dokaze da je riječ o robi koja je bila namijenjena krijumčarenju . Kako je objašnjeno, riječ je o dugom procesu i tek treba da bude utvrđeno da li se u konkretnom slučaju može govoriti kao o švercu cigaretama.

To što su specijalci pretraživali magacine, dovelo je do održavanja prve sjednice Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi kojom je predsjedavao vicepremijer Dritan Abazović.

,,Na prvoj sjednici BOK-a dogovorene su aktivnosti i strategija rada svih bezbjednosnih službi u Crnoj Gori, koje će prioritetno biti usmjerene protiv rada organizovanih kriminalnih grupa i njihovih
povezanih aktivnosti. Nijedna kriminalna grupa u Crnoj Gori neće i ne može biti jača od države, a bezbjednosne službe će kroz pojačan operativni rad i saradnju sa međunarodnim institucijama preduzti sve aktivnosti na inteziviranju i konkretizovanju te borbe”, navodi se u saopštenju, izdatom nakon sjednice. Saopštenje je izdato sa sve naslovom –  „Održana sjednica BOK-a: Kreće rat protiv organizovanog kriminala, šverca cigara“. Oni koji su akciju posmatrali, doduše,  zaista su mogli i pomisliti da je krenuo rat, jer su magacine „napali“ specijalci sa dugim cijevima.

Na sjednici su bili i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić i direktor
Uprave policije Zoran Brđanin, čije kontrolno saslušanje je upravo zbog šverca cigareta, tražio lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. On je krajem maja tvrdio da je u 15 dana iz carinskog skladišta iz slobodne zone Bar izašlo od 80 do 100 kontejnera švercovanih cigareta. On je iznio optužbe da je u taj posao ,,ušla” garnitura bliska premijeru Zdravku Krivokapiću.

,,Vukšić je bio pod mjerama ANB-a kao advokat kavačkog klana. Nije obezbijeđena saglasnost Skupštine za njegov izbor. Premijer vrlo direktno krši ustavni poredak, ugoražava ustavnu-civilizacijsku kategoriju, a to je civilna kontrola, građanska kontrola vojske i službi bezbjednosti”, kaže  Medojević.

Premijer Krivokapić je za tvrdnje Medojevića ranije rekao da su laž.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

„Jako je ružno od Amana i njegovih predstavnika da nam kažu ko bude našao posao da se oni neće ljutiti. Mi možemo uvijek da nađemo posao, ovo su vrlo kvalitetni ljudi, oni su proveli svoj radni vijek na pozicijama koje su ovdje vrlo zahtjevne i pružili svoj maksimum. Ostavili su dio života i postali dio ovog hotela i da im neko sada na najgori mogući način kaže da treba da idu“, kazao je Bogdan Krsmanović, predsjednik sindiklane organizacije Adriatic properties.

„Ove godine smo imali odlične najave, spremali smo se za sezonu a doživjeli smo ovo. To što poslodavac ne može da obezbijedi gostima privatnost i da nađe kompromis sa mještanima, nije naš problem. Mi tražimo da nas neko podrži i zaštiti naša prava dok se problem ne prevaziđe“, poručuje Krsmanović

Radnicima su ponuđene tri mogućnosti za produžetak radnog odnosa.

„Da čistimo, radimo na plaži ili da održavamo bašte uz smanjenje plate za 50 odsto. Mi smo bašte jednom već prošli, prije 15 godina kada je Aman preuzeo Sveti Stefan. Mi smo njih lijepo dočekali, radili smo sve vrste poslova bez ikakvih rješenja. Bili smo i mlađi 15 godina i imali entuzijazam zbog dolaska poznatog hotelskog brenda, a oni nam sada vraćaju đonom. Ovakvu ponudu sada ne prihvatamo. Za rad u bašti, šumi ili na plaži dobijali bismo 350 eura mjesečno. Među nama ima i visoko obrazovanog i stručnog kadra, ugostitelja koji svoj posao rade decenijama, pa je ova ponuda za nas ponižavajuća“, ističu zaposleni.

Radnici Svetog Stefana prepušteni su sami sebi. Žalili su se inspekcijskim organima, ali nisu dobili nikakve odgovore. Obratili su se predsjedniku države, premijeru, ministrima…

„Neko bi u ovoj državi trebao da se nama pozabavi. Mi samo želimo da radimo i ostanemo na svom radnom mjestu. Mi smo ovdje svoji na svome, radili smo kod Adriatic propertiesa na više radnih mjesta, nismo odbijali poslove… Hotele možemo otvoriti za 5 dana… pitamo se šta će biti sljedeće godine, hoće li raditi bez nas i zapošljavati druge“, rezignirano govore novinarima.

Ovo je epilog priče o „ugovoru stoljeća“ o „povratku starog sjaja Svetog Stefana“ o dolasku grčkih milionera i Amana. Sa jedne strane investicije u stotinama miliona eura, poznati brend i super bogata klijentela a sa druge surova realnost u kojoj se nalaze zaposleni. Lice i naličje  Statisovog „najljepšeg mjesta na svijetu“.

Ljepotu turističkog mjesta, hotela, parkova i plaža ne čine samo nesporne prirodne ljepote, nego i odnos poslodavca prema zaposlenima. Kako ultra bogati mogu uživati u ponudi koja počiva na nezadovoljstvu i eksploataciji zaposlenih, na neuvažavanju društvene zajednice sa granica rajskog odmarališta.

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predstavnici MZ Sveti Stefan i JP Morsko dobro iznijeli su svoje viđenje nastale situacije ministrima ekonomskog razvoja i ekologije, Jakovu Milatoviću i Ratku Mitroviću na sastanku održanom u Ministarstvu ekologije i prostornog planiranja.

Oni su istakli kako nisu smetnja poslovanju zakupca, kompanijama Adriatic properties i Aman, koje nisu pokazale spremnost da riješe probleme na koje mještani ukazuju godinama. Zbog nedostatka dijaloga suočili su se sa izolovanim incidentima, kako je ocijenjeno uklanjanje ograda na Kraljičinoj plaži.

Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se članovi MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora.

Što bi trebalo da znači da odustaju od svojih zahtjeva za korišćenje djelova plaža Svetog Stefana.

Sastancima u Vladi nisu prisustvovali predstavnici zakupca Adriatic propertiesa i menadžmenta Aman resorta.

Da li će Aman prihvatiti ponudu i povući odluku o zatvaranju hotela Sveti Stefan i Miločer, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Iz Glavnog grada demantuju da snose odgovornost zbog stanja u ovom dijelu Mareze. ,,Investitor nije Glavni grad, već Uprava za saobraćaj, koja je sada u nadležnosti Ministarstva kapitalnih investicija, pa je stoga, kao nosilac projekta, odgovorna da prilikom izgradnje implementira mjere koje su definisane Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu, na koji je data saglasnost. Ispunjenje tih mjera kontroliše Ekološka inspekcija koja je u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma”.

Kako su još kazali iz resora gradonačelnika Ivana Vukovića, nadležnim državnim organima ukazali su na problem. ,,U aprilu ove godine naša Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice je uputila dopis Upravi za inspekcijske poslove, odnosno Ekološkoj inspekciji. Tom prilikom iskazali smo zabrinutost zbog stanja na lokalitetu i zatražili preduzimanje mjera, u skladu sa nadležnostima. Nemamo odgovor na to zašto nadležni državni organi nijesu reagovali na naš dopis“.

Iz Ekološke inspekcije za Monitor pak kažu da su odradili inspekcijski nadzor, kao i da je Uprava za saobraćaj pribavila građevinsku dozvolu u martu prošle godine od tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma. ,,Konstatovali smo u prethodnom mjesecu da je u neposrednoj blizini gradilišta uspostavljeno skladištenje zemlje i kamena (materijala iz iskopa), koji su stvoreni u toku izvođenja radova, na zemljištu u privatnom vlasništvu koje obuhvata park prirode. U toku inspekcijskog nadzora, prisutni predstavnik izvođača radova tvrdio je da je u pitanju materijal koji je iskopan na dijelu gradilišta koji je u zoni parka prirode, da nije bilo miješanja sa bilo kojim drugim materijalom, te da je dio područja, koje je od strane inspekcije prepoznato kao sporno, zapravo gradilište, a da će privremeno skladišteni materijal biti upotrijebljen u daljem izvođenju radova“, navode.

Od izvođača radova, napominju, zatražene su i informacije koje bi identifikovale vlasnike parcela, ugovorni odnos sa njima, kao i eventualno postojanje drugih skladišta materijala iz iskopa. Tvrde i da će, nakon što dobiju odgovore na ta pitanja, preduzeti dalje mjere shodno ovlašćenjima.

Iz kompanije Bemaks Monitoru su kazali da sva nasipanja materijalom vrše ,,isključivo iz iskopa, uz pisanu saglasnost vlasnika zemljišta“. ,,U dogovoru sa vlasnicima zemljišta na kraju radova u obavezi smo da parcelu koja se nasipa uredimo kako bi vlasnicima bilo omogućeno korišćenje iste. Naša obaveza, kao izvođača radova, jeste da po završetku svih radova na bulevaru gradilište očistimo i vratimo u prvobitno stanje“, kaže  Jovana Vuksanović, koordinatorka Bemaksa za niskogradnju. Ona je pozvala da se toj kompaniji, ukoliko je napravila bilo kakav propust, ukaže na njega ,,te će ga otkloniti“.

Zona Parka prirode Dolina rijeke Zete gdje se izvode radovi je, kako još kažu iz Ekološke inspekcije, već duže vrijeme, znatno prije uspostavljanja tog statusa, pod negativnim uticajem zbog sličnih razloga. Zbog čega se onda do sada čekalo sa reakcijom – nije poznato.

Iz tog odsjeka Uprave za inspekcijske poslove nadležnost ponovo usmjeravaju na Glavni grad. ,,Parkom prirode, shodno odluci o njegovom proglašenju, upravljaće privredno društvo koje će osnovati opštine Danilovgrad i Podgorica, a do njegovog osnivanja za upravljača je određen organ lokalne uprave nadležan za poslove zaštite životne sredine u tim opštinama“.

Monitor se obratio i Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, no i odatle su odgovornost prebacili na Glavni grad: ,,Upravljanje građevinskim otpadom je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (opština) tako da pitanja treba adresirati tom organu”, navodi se u odgovoru.

Iz Glavnog grada smatraju da se radi o ,,organizovanoj hajci” usmjerenoj ka toj instituciji: ,,Kako od nekih politički motivisanih pojedinaca, tako i onih nevladinih organizacija za koje želimo da vjerujemo da nijesu time vođene”.

,,Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, vrlo vjerovatno, obustaviće finansiranje izgradnje puta zbog ugrožavanja zaštićenog područja. Nastaviće da ga finansira kad se šut odatle izmjesti. Stotine hiljada kubika nasutog materijala neko mora da izmjesti od nečijih para“, upozorava Saveljić.

Da državne insitucije funkcionišu kako treba, neko bi, shodno Zakonu o zaštiti prirode, bio kažnjen sa 40 hiljada eura jer zatvara oči na devastaciju u zaštićenom području Mareze. No, s obzirom na to da se i dalje bave prebacivanjem odgovornosti, implementacija zakona i zaštita prirode Crne Gore još uvijek su daleko.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo