Vlada firmama obećava pomoć od 111 do 222 eura (neto) po zaposlenom. Onda se premijer u parlamentu pita: „Šta može da uradi bilo koji građanin Crne Gore sa 222 eura pomoći?“ I odgovara: „Potrošiće ih za 15 dana“!? Izgleda se i on uzda u treći paket
Mart je prošao, prosvijetlio nas je prošlog četvrtka (23. april) Bojan Paunović, generalni direktor Direktorata za državni budžet, objašnjavajući zbog čega druga polovina tog mjeseca nije obuhvaćena vladinim mjerama ekonomske podrške. Pa će to narod platiti iz svog džepa.
Daleko je 4. maj, obznanio je koji dan kasnije (utorak, 28. april) Radosav Babić, generalni direktor Direktorata za investicije, razvoj malih i srednjih preduzeća i upravljanje EU fondovima, pravdajući činjenicu da Vlada, čiji je član, nema nijedan odgovor na mnoštvo pitanja koja se tiču konkretnih procedura i radnji koje treba preuzeti pred najavljeno otvaranje dijela privrede, zakazanog za ponedjeljak. Pa trgovci, taksisti, frizeri… još ne znaju đe će i kako dočekati mušterije, nakon više od 45 dana prinudne pauze.
Između prosvjetiteljskih obavještenja o neobičnom protoku vremena, u vrijeme epidemije korone i DPS-a, koje su nam darovale mlade uzdanice Ministarstva finansija, Vlada je usvojila drugi Paket ekonomskih mjera podrške građanima i privredi.
Promovišući mjere, premijer Duško Marković je rekao kako je njihov fiskalni efekat 75 miliona eura bruto, odnosno 46 miliona neto u naredna tri mjeseca (april, maj, jun); da je tim mjerama obuhvaćeno „više hiljada“ preduzetnika, mikro, malih i srednjih preduzeća; i da u tim preduzećima radi „više od sto hiljada“ zaposlenih. „Obuhvat podrške je veoma širok i podrazumijeva zaposlene u zatvorenim i ugroženim djelatnostima, zaposlene na plaćenom odsustvu, zaposlene u karantinu i samoizolaciji, pa sve do subvencija za novo zapošljavanje“, pohvalio se Marković. Ili požalio.
Dotle su oni koji vole da čitaju između redova shvatili da se Vlada nije potrudila, od 15. marta kada su krenule restriktivne mjere borbe protiv korona virusa, da makar sazna broj preduzeća i zvanično zaposlenih u njima koji su direktno pogođeni aktuelnim mjerama i dešavanjima. Čekaju da se oni sami prijave za dodijeljenu pomoć, pa da ih konačno prebroje.
Nakon objave Drugog ekonomskog paketa, jasno je da Vlada ni ne razmišlja kako pomoći dvjema kategorijama ovdašnjeg stanovništva. Prvi su zaposleni u sivoj zoni.
Njihov broj se, iz različitih izvora, procjenjuje na 25–50 hiljada, dok je Platforma za zapošljavanje i socijalna pitanja Savjeta za regionalnu saradnju prošlog proljeća izašla sa podatkom da je svaki treći radnik u Crnoj Gori angažovan na crno. Računamo li u odnosu na ukupan broj zapošljenih, to bi moglo biti i 70 hiljada ljudi. Imamo li na umu samo one koji rade u privredi, onda je i zaposlenih bez zdravstvenog i penzionog osiguranja samo 50 hiljada. Približno koliko i svih onih koji platu primaju iz državnog budžeta (administracija, pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje, policija, vojska…). Nakon 15. marta ogromna većina tih ljudi više nema posao. Nema ni mogućnost da od države dobije makar minimalnu pomoć.
Drugu kategoriju zaboravljenih predstavlja armija sezonskih radnika koji su radni angažman dobijali od proljeća do jeseni. Uglavnom pod okriljem turističke privrede, mada nije bio mali broj sezonaca koji su privremeni posao nalazili u poljoprivredi i građevinarstvu. I tu govorimo o nekih 30–50 hiljada ljudi (dobrim dijelom iz susjednih zemalja) koji će ove godine, sva je prilika, ostati bez planirane zarade.
Izostanak tih zarada neće osjetiti samo oni i njihove porodice. U pitanju je novac dovoljno veliki da njegovo odsustvo, na strani tražnje, ostavi traga na kompletnu ekonomiju. Od lokalnih piljara i ugostitelja do – Vlade (makar kroz manjak prihoda od PDV-a).
Od najavljene se pomoći neće previše ovajditi ni regularno zapošljeni i njihovi poslodavci. Zavisno od toga da li pripadaju ugroženim ili zatvorenim djelatnostima (prve danas rade otežano, druge nikako) i sektoru turizma, ili su njihovi zaposleni spriječeni da rade zbog samoizolacije, karantina ili čuvanja djece mlađe od 11 godina, preduzeća će od države dobiti subvencije od 111, 155 ili 222 eura po registrovanom radniku.
To je 50, 70, odnosno, 100 odsto zakonom propisane minimalne mjesečne zarade. Dodatno, poslodavac se, u jednakom procentu, oslobađa obaveze plaćanja poreza i doprinosa koje država obračunava na minimalac (71, 100 ili 142 eura). Zauzvrat, država zvanično očekuje da firma zadrži isti broj zapošljenih koji je imala u februaru. Nezvanično, i da vlasnici i uprava preduzeća pronađu novac i isplate pune (februarske) zarade. Za sada bez poreza i doprinosa. Do kada – ne zna se.
Konačno: počinje maj a Vlada privredi još nije dala ni euro pomoći. Ko preživi obećanja i odlaganja, prvom novcu može se nadati tek nakon prazniika. Ili, u gorem slučaju, sredinom mjeseca.
Uzmimo za primjer firmu koja ima deset zaposlenih koji, u prosjeku, primaju prosječnu crnogorsku platu (515 eura). Platni fond preduzeća je 8.450 eura mjesečno. Ili 101,4 hiljade godišnje. Državi od toga pripada 3.300 eura mjesečno ili 40 hiljada godišnje (manje za 400 eura). Ista firma će sada, na ime pomoći, od države dobiti najviše 3.640 eura, u novcu i oproštenim porezima. A najmanje 1.820 eura. I tako dva mjeseca. Za ostalo treba da se snađe sama. Ili da taj teret snalaženja prebaci na svoje radnike. Ostavljajući ih da prežive sa 111, 155 ili 222 eura mjesečno. Dovoljno?
„Šta može da uradi bilo koji građanin Crne Gore sa 222 eura pomoći“, zapitao se u parlamentu premijer Marković, lično. Razračunavajući se s prijedlogom DF-a da država svakog svog punoljetnog stanovnika pomogne jednom minimalnom zaradom, Marković nam je odmah ponudio i odgovor na svoje pitanje: „Potrošiće ih za 15 dana. Šta poslije tih 15 dana?“
Pa nastavio debatu: „Da li će to, poslaniče Mandiću (Andrija, prim. Monitora) sačuvati ijedno radno mjesto? Ne, nego će dovesto do otpuštanja zaposlenih i socijalne drame u Crnoj Gori“. Onda je premijer objasnio zašto vladina 222 eura vrijede više. „Mi njima dajemo 222 eura i 100 posto poreza i doprinosa. To će sačuvati 90 posto radnih mjesta…“.
Ako nijeste primjetili, premijer je upravo predočio procjenu po kojoj će, uz ovu i ovakvu vladinu pomoć privredi, bez posla ostati 20.000 ljudi. Zamislite kakva nam je ekonomska budućnost ako je to vladin najjači predizborni adut. Ili se nadajte u treći paket. Onaj koji nam najavljuje i obećava predsjednik Đukanović.
Zima dolazi, rekli bi u Igrama prijestola. Možda već u julu.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice