Povežite se sa nama

SVIJET

UMREŽAVANJE GASNIH KORIDORA: Gepolitika i velike pare

Objavljeno prije

na

Nedavno puštanje u pogon gasovoda Turski tok novi je konkretan pokazatelj koliko značajnu ulogu umrežavanja proizvođača i potrošača ovog energenta ima za privredni razvoj i energetsku bezbjednost zemalja na trasi transporta prirodnog gasa

 

 

Uz orijentalnu pompu, predsjednici Turske i Rusije Redžep Tajip Erdogan i Vladimir Putin su 8. januara proslavili puštanje u pogon gasovoda Turski tok. Bio je to još jedan od nekoliko završenih gasnih projekata tokom 2019. u Evropi i Aziji, konkretan pokazatelj koliko značajnu ulogu umrežavanja proizvođača i potrošača ovog energenta ima za privredni razvoj i energetsku bezbjednost zemalja na trasi transporta prirodnog gasa.

Energija je jedna od osnova savremene ekonomije, pa gas znači geopolitiku i velike pare. Prije Turskog toka u Turskoj su završeni gradnja gasovoda TANAP i njegovo povezivanja sa gasovodom TAP. Potom je završen i pušten u rad gasovod „Sila Sibira“, koji bi mogao da doprinese da Rusija postane jedan od glavnih snabdjevača Kine prirodnim gasom. Kako će to uticati na energetsku bezbjednost Evrope?

Stručnjaci smatraju da Turska želi da postane energetsko raskršće. Dugo se pri tome uzdala u evropske partnere, ali posljednji projekat koji su podržavali Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, a koji je trebalo da gas iz Azerbejdžana i Egipta kroz Tursku transportuje u EU, propao je 2013. zbog troškova i tehničkih problema. Umjesto toga, sada je tu Turski tok, koji je sagradila najmoćnija ruska kompanija Gazprom – za gas iz te zemlje.

Novim gasovodom energent teče u Tursku. Jedna cijev kapaciteta za transport 15,75 milijardi metara (m3) kubnih gasa godišnje namijenjena je sve većoj  potrošnji 83-milionskog turskog stanovništva.Druga cijev, skoro već gotova istog kapaciteta, trebalo bi da potom isporučuje ruski gas preko Bugarske i Srbije – i u Evropu.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić i bugarski premijer Bojko Borisov su takođe bili na ceremoniji u Kongresnom centru u Istanbulu.

“I Bugarska želi da postane energetsko raskršće i zato, kao i Srbija, prihvata energetsku zavisnost od Rusije“, piše, između ostalog, minhenski dnevnik Zidojče cajtung.

Jedan rukavac Turskog toka vodi za Bugarsku i odatle treba da ide dalje za Srbiju, Mađarsku i Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini. Atina i Skoplje, takođe, pokazuju interesovanje.

U energetskim dešavanjima na kontinentu su uz Turski tok, gasni projekti TAP i TANAP ključni za vodeću ulogu sada igra Turska, odnosno njen predsjednik Erdogan. Bugarski premijer Borisov pokušava da mu parira, a grčki političari, takođe, nastoje da imaju ulogu u balkanskim gasnim sagama. U novembru je Transanadolijski gasovod (TANAP, najduži dio Južnog gasnog koridora kojim će se isporučivati gas iz Azerbejdžana ka Evropi) zvanično povezan sa Transjadranskim gasovodom (TAP), a time i sa Evropom.

Turci su, shodno stručnjacima, po pitanju gasnih koridora, u boljoj situaciji od Grka, jer pored Južnog gasnog koridora, čiji su TANAP i TAP djelovi, Turska sada ima na svojoj teritoriji i gasovod Turski tok. Grčka, zemlja koja je nekada bila predviđena za ključnu na trasi drugog kraka gasovoda Južni tok, koridora koji je planiran da preko Crnog mora od Rusije stigne do Bugarske i od koga je Putin odustao 2014, sada ostaje samo sa TAP-om, odnosno, bez direktnog snabdijevanja ruskim gasom.

U priči o gasnim koridorima Grčka pokušava da, bar najavljujući nove projekte, ostane aktuelni igrač. Otud, smatraju neki analitičari, njihovo uporno najavljivanje gradnje terminala kondenzovanog prirodnog gasa (LNG) u Alksandropulosu kraj Soluna. Taj projekat, koji je još u početnoj faziplaniranja i traženja partnera, u izjavama grčkih zvaničnika se predstavlja kao ključan za smanjivanje evropske zavisnosti od ruskog gasa.

Povrh toga, prvih dana 2020, na svečanoj ceremoniji u Atini grčki premijer Kirjakos Micotakis bio je domaćin izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu i kiparskom predsjedniku Nikosu Anastasijadisu na potpisivanju sporazuma o izgradnji Istočno-mediteranskog gasovoda (Eastmed). Projekat bi trebalo da pruži dodatni podsticaj energetskoj diplomatiji u regionu. U razgovore o mogućnosti saradnje je uključen i Egipat. Očekivanja su velika, ali to kako će se projekat finansirati još nije razjašnjeno.

Istmed bi sa 1.900 km trebalo da bude najduži podvodni gasovod na svijetu. Njime bi zemni gas iz Izraela trebalo da stigne do Evrope. Najvažnija zemlja odrednica je Italija, No, morala bi da izgradi svoj dio gasovoda koji bi tu zemlju povezao sa lukom Igumenica na sjeverozapadu Grčke. No, i zemlje jugoistočne Evrope žele da profitiraju od projekta.

Gasovod Istmed ima, prije svega, veliku geopolitičku važnost, smatraju stručnjaci iz atinskog trusta mozgova Grčki energetski forum. No

nisu sigurni može li biti i ekonomski isplativ. Ogromni su troškovi izgradnje: za sada se procjenjuju na najmanje šest milijardi eura.

Finansijska pomoć EU je malo vjerovatna. U Briselu vlada nova filozofija, s obzirom na to da se Evropa oprašta od fosilnih energenata i usmjerava na zelene energetske projekte.

U atinskom trustu sumnjaju da bi privatni investitori bili zainteresovani, s obzirom na sadašnju preobilnu ponudu gasa na svjetskom tržištu. Osim toga, sve više potrošača orijentiše se na uvoz LNG preko morskih luka.

Njemačka kancelarka Angela Merkel je od predsjednika Putina prošle godine zatražila da Ukrajina ostane u igri pri transportu ruskog gasa. No ruski eksperti ne sumnjaju da će do smanjenja transporta gasa preko Ukrajine  „neizbježno“doći čim Sjeverni tok 2 počne da radi.U isto vrijeme američki predsjednik Donald Tramp i Kongres su u saglasju. Tramp kaže, i u tome ga podržavaju Ukrajina, Poljska i tri baltičke države, bivše članice Sovjetskog saveza, da bi Njemačka sa Sjevernim tokom 2 mogla da postane „talac Rusije“. Misli se na moguću blokadu u slučaju krize. Njemački mediji, međutim, primjećuju da se Moskva, čak i u vrijeme Hladnog rata, pokazala kao pouzdan isporučilac energije.

Zidojče cajtung objašnjava razloge zvaničnog Vašingtona: SAD već nekoliko godina metodom tzv. frekinga(upumpavanje vode pod pritiskom pod zemlju da bi bili izdvojeni nafta i gas) i same proizvode mnogo više gasa nego ranije i voljele bi da ga prodaju u Evropi. “Dakle, radi se o geopolitici i o mnogo para“, navodi dnevnik liberalne orijentacije.

Iza američkih dilema se kriju prije svega sopstveni ekonomski interesi. SAD hoće da prodaju Njemačkoj LNG. On je, doduše, bitno skuplji od ruskog zemnog gasa. Vašington investira mnogo novca u LNG infrastrukturu i hoće da Njemačka kupuje energente od SAD, a ne od Rusije. No Rusija još može nuditi znatno niže cijene.

Posljednjih dana prošle godine predsjednik Tramp je ekspresno potpisao Zakon za zaštitu evropske energetske bezbjednosti. Iza tog birokratskog naziva kriju se drakonske sankcije protiv svih investitora i firmi koje učestvuju u gradnji Sjevernog toka 2.

Švajcarska firma Allseas je saopštila da će do daljeg obustaviti rad na gasovodu. Divovski brod te firme za postavljanje cijevi imao je veliku ulogu u gradnji Sjevernog toka 2. Prema različitim izborima između 70 i 270 km cijevi nedostaje da bude završen ovaj gasovod ukupne dužine 1.230 kilometara.

„Stvari se moraju nazvati pravim imenom: američke sankcije protiv Sjevernog toka 2 nisu ništa drugo do čista ucjena. Donald Tramp hoće da Evropi prodaje ‘prekrasni’ gas dobijen frakingom. Ruska konkurencija mu je trn u oku. O tome se radi i ni o čemu drugom“, piše u komentaru Redakcijske mreže Njemačke. Dodaje se: „Ko ima takve saveznike, njemu neprijatelji i ne trebaju.“

Dalje piše da i Vladimir Putin „beskrupulozno“ koristi „energetsko oružje“ da ucijeni okolne tranzitne zemlje. „Ali Sjeverni tok 2 ne povećava zavisnost Njemačke od Moskve. Jer, Rusija je upućena na prihode od prodaje gasa.”

I pored političkih izazova kojima je Sjeverni tok 2 posljednjih godina uvijek odolijevao, ruski stručnjaci smatraju da će ekonomski interesi ostati važniji. Po njima, da interes za gradnju gasovoda nije bilo veliki, gradnja bi odavno bila obustavljena. Izgleda da to tako vide i u Kremlju.

Stručnjaci u Moskvi su sigurni da prevagu moraju odnijeti praktični, a ne politički faktori. „Kao i uvijek, zima će odlučiti“, komentar je njihov.

 

Sporenja zbog gasa

Godinama se Grčka, Kipar i Turska spore oko prava na eksploataciju nalazišta gasa u istočnom Sredozemlju. Više zemalja je početkom 2019. formiralo Forum za gas istočnog Mediterana. Turska nije među njima. Izrael, Kipar i Grčka hoće da zajedno eksploatišu gas, a uz to Izrael želi da dio gasa izvozi u Egipat.

Turska smatra da je izigrana jer i ona pretenduje na svoj dio resursa. Turska ne bi profitirala od tog prirodnog blaga i ona to neće dopustiti, poručuju turski eksperti. Oni smatraju da će dodatno, ukoliko članice Foruma počnu eksploataciju gasa, to bitno smanjiti slobodu kretanja Turske po Sredozemnom moru. Zato zvanična Ankara traži put da postavi neku protivtežu takvom razvoju situacije.

Libija i Turska potpisale su 27. novembra memorandum kojim definišu međusobnu granicu, dogovor o proširenju bezbjednosne i vojne saradnje i eksploataciju energenata na Mediteranu. Sporazumom je predviđen koridor koji se prostire duž istočnog Mediterana, između obala Turske i Libije, koji siječe i dio mora, u blizini Krita, na koje pravo polaže Grčka.

U Atini smatraju da memorandum ugrožava ne samo teritorijalni integritet Grčke, već čitave EU. Tvrdi se da, sporazum Ankare i vlasti u Tripoliju – koja je priznata od Ujedinjenih nacija – ugrožava i međunarodno pravo zbog čega su reagovale velike sile, Rusija i SAD osudivši potpisivanje memoranduma. Sporazum je, takođe, izazvao oštre reakcije Izraela i Egipta koji je sporazum nazvao ilegalnim.

Ukoliko Turska krene da primjenjuje sporazum sa Libijom i počne da istražuje rezerve nafte u Egejskom moru, odgovor Grčke bi mogao da sklizne iz sfere diplomatije ─ u silu. Da li je na pomolu direktan sukob Grčke i Turske?

 

Turski tok i region

 

Spajanje gasovoda TANAP i TAP, punjenje gasom cjevovoda Turskog toka, veoma su bitni ne samo za Tursku koja postaje tranzitna zemlja za azijski gas ka evropskim potrošačima, već i za balkanske zemlje, koje se, konačno, oslobađaju zavisnosti od tranzita gasa kroz Ukrajinu. Taj gasovod je postao nepouzdan, naročito u zimskim danima zbog teškog političkog raskola između Kijeva i Moskve.

Izolovano i kratkoročno gledano, povezivanje sa Turskim tokom može biti od prednosti za zemlje regiona. “No, Moskva i Ankara time dobijaju pristup dijelu energetske bezbjednosti u krhkom svijetu malih država Jugoistočne Evrope… i povećava već postojeću zavisnost od ruskog gasa“, piše njemački Zidojče cajtung. List smatra i da novim projektom Rusija i Turska povećavaju uticaj koji dobijaju pred pragom EU.

Sa druge strane „na Balkanu su Turska i Rusija i rivali koji se nadmeću za uticaj“.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo