Povežite se sa nama

FOKUS

VLADA PRIVATIZOVALA BUDŽET: Za liječenje nema, za samoreklamiranje ima

Objavljeno prije

na

Dok djecu liječimo SMS porukama, Vlada ,,izmišlja” naknade za novorođene. Njihov iznos zavisi od mjesta rođenja. Istovremeno, daje se dodatni novac za neplanirane troškove premijera i njegovog kabineta. Ali nema za redovno održavanje protivpožarnih aviona

 

Podgoričanka Sandra Filipović tuži Crnu Goru zbog odbijanja Fonda za zdravstvo da joj plati transplataciju bubrega u inostranstvu. Upravni sud je, odlučujući po njenoj tužbi, naložio Ministarstvu zdravlja da ponovi odlučivanje o njenom zahtjevu.

Sandra je nakon godina dijalize, ,,uz pomoć porodice, kredita i humanih ljudi” prikupila neophodni novac (oko 80.000 eura) i u Bjelorusiji dobila novi bubreg. I priliku da nastavi normalan život. Vjeruje da će spor koji vodi pomoći i drugim ljudima sa ozbiljnim zdravstvenim problemima kojima država uskraćuje novac neophodan za liječenje u inostranstvu.

U Bjelorusiju, na transplataciju bubrega, ide i Podgoričanin Stefan Velimirović (21), nakon što je potrebni novac (oko 71,5 hiljada) prikupljen ,,zahvaljujući nevjerovatnom angažmanu cjelokupnog crnogorskog društva”. Ljudi su kuckali poruke, mijesili humanitarne kiflice i pravili sendviče, organizovali koncerte i sportske priredbe, donirali novac direktno na račun… ,,O tome kako smo veliki kada je najpotrebnije posvjedočili smo i ovog puta”, saopštili su prošle nedjelje iz Fondacije Budi human, uz informaciju da Stefan može na neophodnu operaciju. Potom su iz Fondacije podsjetili na akcije prikupljanja sredstava za liječenje djece koje su u toku. Novca za te svrhe – nikad dosta.

O novcu se govorilo i na prošlonedjeljnoj sjednici odlazeće Vlade. Tu nije bilo riječi o liječenju teško bolesnih ili nabavci lijekova koji nedostaju pacijentima koji se liječe od, recimo, kancera ili HIV-a (te su nestašice bile aktuelne u drugoj polovini marta).

Među materijalima koji se dostavljaju s prijedlogom da se o njima ne raspravlja nego se samo usvajaju, našao se i prijedlog da se iz tekuće budžetske rezerve Kabinetu predsjednika Vlade prebace 24.000. ,,Navedena sredstva su neophodna radi realizacije prispjelih obaveza koje se odnose na rentiranje aviona za potrebe službenog putovanja predsjednika Vlade sa delegacijom, s obzirom na to da ih budžetska jedinica Kabinet predsjednika Vlade nije u mogućnosti izmiriti iz namjenski raspoloživih sredstava za 2022. godinu”. Ne znamo gdje je sve putovao Zdravko Krivokapić sa pratnjom, rentiranim avionom nakon što je državni lirdžet oštećen krajem septembra, pa ne možemo prosuditi da li su i oni, poput bivšeg predsjednika parlamenta Alekse Bečića, mogli na odredište stići i redovnim linijama. Uz manje troškove.

Na istoj sjednici Generalni sekretarijat Vlade obratio se Ministarstvu finansija sa zahtjevom da se Kabinetu premijera Krivokapića obezbijedi još 100.000 eura. ,,Navedena sredstva su neophodna radi realizacije planiranih službenih putovanja delegacije u tekućoj, 2022. godini a koje Kabinet nije u mogućnosti izmiriti iz namjenski raspoloživih sredstava”, navedeno je u prihvaćenom Prijedlogu.

Manji iznos (24 hiljade) prebačen je na stavku ostali troškovi, a veći (100 hiljada) na službena putovanja. Ovogodišnji budžet Kabineta predsjednika Vlade iznosi skoro 2,2 miliona. Budžet Generalnog sekretarijata Vlade znatno je veći (3,75 miliona). Tih šest miliona, izgleda, nije dovoljno.

Ministar finansija Milojko Spajić bezpogovorno je prihvatio  zahtjeve. Nije premijeru poručio ,,da se snađe”, kao što je, neki dan, odgovorio MUP-u na njihov, još prošlogodišnji, zahtijev da se obezbijedi novac za opravku i osiguranje aviona za gašenje požara. ,,Svako ima svoj budžet, svako određuje svoje prioritete… Sugerisali smo im da pričaju s Vojskom i naprave neki plan, a nijedan sastanak nije održan sa Ministarstvom odbrane”.

Ovdje se ne završava priča o prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. I sa primjerima kako se , navodno programski budžet, pretvorio u model ,,kako se ko snađe”. Vlada je na prijedlog resornih ministara Milojka Spajića, Jakova Milatovića i Tamare Srzentić iz v.d. stanja u redovne funkcije prevela 24 njihova pomoćnika, odnosno, direktora direktorata. Ministar finansija i socijalnog staranja je dobio 14 pomoćnika u punom mandatu, ministar ekonomskog razvoja osam, a ministarka javne uprave, digitalnog društva i medija – dva. Veliko je pitanje koliko će od ovih 24-oro novih državnih funkcionara ostati na svojim pozicijama nakon smjene Vlade, koja će, ovako ili onako, uslijediti za koju nedjelju ili mjesec. Zato je izvjesno da će svako od njih, sada kao nosilac  višegodišnjeg mandata, imati pravo da nakon eventualnog razrješenja 12 mjeseci prima naknadu iz državnog budžeta u iznosu sadašnje plate. To će državu koštati, možda, i cijelih 500.000. Suštinski, to je i jedini opipljiv efekat prošlonedjeljnih imenovanja.

Neko je predložio, na društvenim mrežama, da se stvari preokrenu. Da djeci liječenje u inostranstvu finansiramo novcem iz državnog budžeta. Političari da  platu primaju od novca koji prikupe SMS porukama.

U Centru za građansko obrazovanje su postupak Vlade repoznali kao ,,kontinuitet loših praksi” kojima se partijske kalkulacije i apetiti stavljaju ispred javnog interesa. Podsjećajući na svoj prijedlog da se političarima ukine jednogodišnja naknada nakon isteka mandata ili razrješenja sa funkcije. ,,CGO poziva Skupštinu i sve poslaničke klubove da usvoje izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru, kako bi se ograničila zloupotreba prava na naknadu po prestanku funkcije garantovanog tim Zakonom, i tako doprinesu budžetskoj konsolidaciji”.

Teško je biti optimista. Jedini kontinuitet, osim partijskog zapošljavanja i nepotizma, koji smo mogli prepoznati kod poslanika svih ovovjekovnih skupštinskih saziva ogleda se u lakom obezbjeđenju konsenzusa kada treba sticati i braniti privilegije. Nijedan poslanik u decembru nije podržao zakonsku izmjenu koja je predviđala da državnim funkcionerima sa visokim zaradama plate porastu za nešto manji procenat u odnosu na obične građane.

Pošto gorivo sipaju o našem trošku, poslanici ne žure da se izjasne o promjenama Zakona o akcizama, kako bi se smanjili državni nameti na preskupo gorivo. Taj prijedlog je u Skupštini skoro dva mjeseca. U međuvremenu, spisak Vladinih amandmana na taj zakon je proširen, nakon protesta taksista i autoprevoznika. ,,Predloženim amandmanima daje se mogućnost ostvarivanja prava na povraćaj dijela plaćene akcize prilikom nabavke gasnih ulja koja se koriste kao motorno gorivo za industrijske i komercijalne svrhe, za pravna lica i preduzetnike koji su registrovani i obavljaju djelatnost taksi prevoza. Predviđeno je da je pravo na povraćaj dijela plaćene akcize za ovu djelatnost moguće ostvariti u iznosu do sedam odsto ostvarenog prometa”, navodi se u Vladinom saopštenju.

U Vladi, odnosno resornim ministarstvima, nikako da se dosjete da problem previsokih akciza mogu riješiti i mimo parlamenta. Mijenjajuću naslijeđene uredbe iz vremena DPS vladavine.

Da znaju za njih pokazao je premijer Krivokapić kada je, neposredno pred izglasavanje nepovjerenja njegovoj Vladi, izmijenio uredbu kojom se propisuju kriterijumi privremenog i stalnog boravka stranaca u Crnoj Gori. Tako je mnogima  olakšano sticanje državljanstva i upis u birački spisak. Procjene govore da bi oni, kao budući glasači, mogli dijeliti političke stavove premijera i njegovih najbližih saradnika.

Drugačije stoje stvari kada je riječ o Uredbi o načinu obrazovanja maksimalnih maloprodajnih cijena nafte i naftnih derivata, koja je na snazi od 2011. U članu 7 te Uredbe piše kako resorno ministarstvo (nadležno za poslove energetike) „zadržava pravo da suspenduje primjenu maksimalne maloprodajne cijene ili izmijeni formulu cijena u hitnim slučajevima i drugim slučajevima više sile”. Korona kriza, rat u Evropi i sljedstvena ekonomska kriza svakako spadaju u ,,slučajeve više sile”. Ali Vlada ima podijeljene interese. Smanjenje akciza dovelo bi  do smanjenja budžetskih prihoda. Pa nadležni ne bi imali čime da se hvale i šta da troše. Makar to bilo i mimo Zakona o budžetu.

Ministar Milatović je riješio da se samoinicijativno upusti u borbu sa malim natalitetom. Obećao je da će se za svako novorođenče u 2022. iz državnog budžeta izdvojiti 500 – 1.000 eura, zavisno od mjesta rođenja. Veći iznos namijenjen je djeci rođenoj u nekoj od 17 opština sa negativnim prirodnim priraštajem. Manji je predviđen za novorođenčad iz djecom ,,bogatijih” opština. Prijave za novčana sredstva za bebe kreću od 1. maja, najavio je Milatović, uz napomenu da će novac biti obezbijeđen iz budžetske rezerve. Naknada za novorođenčad od naredne godine bi bila sastavni dio budžeta.

Problem je što taj izdatak, a Milatović procjenjuje da je riječ o 5 – 5,5 miliona godišnje, nije prepoznat u Zakonu o budžetu i  nije prošao propisane procedure, koliko god one bile upitne.  Ili kompromitovane kao što su kompromitovane  prošlogodišnjom akcijom ministra finansija ,,million za poslanika vladajuće većine” kojom je obezbijeđena podrška ovogodišnjem budžetu. Zauzvrat smo dobili niz socijalnih davanja koja su, dijelom, sporna zbog moguće diskriminacije, a, bez izuzetka, upitna sa pozicija mogućnosti države da izvršava nametnute obaveze.

Izostanak procedura podstiče dileme da li je novac namijenjen nekom programu utrošen na najbolji način. Možda će neko, zaista, odlučiti da doprinese natalitetu zbog jednokratne naknade od 500 do 1.000 eura. Pa se pokaže da je ministar Milatović napravio dobar posao. Ili bi bilo bolje da je Vlada tih pet miliona utrošila na neki drugi, budžetom predviđeni način. Za popravke aviona za gašenje požara, za obećane a neizgrađene škole i vrtiće. Za zdravlje već rođene djece.

Prema podacima s početka godine, u Crnoj Gori na transplataciju organa čeka osmoro djece i blizu 30 odraslih osoba. Kada nađu danotora organa, njima za operaciju (najčešće u Turskoj ili Bjelorusiji) treba, u prosjeku, 70 – 80 hiljada. Taj se novac skuplja, uglavnom, putem donacija – od SMS poruka do dobrotvornih koncerata. Vlast ima druge prioritete. Mjerene, prije svega, brojem potencijalnih glasača.

 

Izuzetak

Od početka  Vladu Zdravka Krivokapića prati glas da nema neophodan senzibilitet prema pripadnicima manjina. Uz rijetke izuzetke oni su, u širokom luku, zaobiđeni kada su se dijelile državne funkcije. Ekspertske i  partijske, ,,po dubini”.

Prošlonedjeljna imenovanja direktora Vladinih direktorata moguće je posmatrati i iz te perspektive. Samo  jedan od dvadesetak v.d. direktora direktorata i uprava u ministarstvima finansija i ekonomije nije dobio stalan angažman. V.D. direktor Uprave za inspekcijske poslove Ilir Hasani. Ime mu ne da, kažu skeptični prema odlazećoj Vladi. Drugi tvrde da Hasani svoj ,,hendikep” nije stekao rođenjem već članstvom u GP URA. Šta god da je u pitanju, utisak je jednako otužan.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo