Povežite se sa nama

OKO NAS

VLADIN PREDLOG ZAKONA O USTAVNOM SUDU: Daleko je Strazbur

Objavljeno prije

na

Zakonodavni odbor Skupštine se početkom ove nedjelje pozitivno izjasnio o Vladinom Prijedlogu zakona o Ustavnom sudu, što znači da je dobio zeleno svjetlo da se o njemu glasa u parlamentu. Previđeno je da to bude na sjednici zakazanoj za 26. januar.

Ako se taj zakon usvoji, upozoravaju u Akciji za ljudska prava (HRA), građanima Crne Gore bi bilo otežano da stignu do Strazbura i tamošnjeg Evropskog suda za ljudska prava.

HRA je krajem prošle nedjelje zato uputila amandman poslanicima u kom se protivi prijedlogu Vlade da skrati rok za podnošenje ustavne žalbe sa 60 na 30 dana, kao i da se iz zakona potpuno izbaci rok za odlučivanje Ustavnog suda, koji je bio propisan na 18 mjeseci.

U HRA smatraju da bi usvajanje predloga da se rok za ustavnu žalbu skrati na 30 dana dovelo do većeg broja slučajeva u kojima bi građanima Crne Gore bilo onemogućeno da ostvare svoja prava pred Evropskim sudom za ljudska prava. Jer, podsjećaju, u slučaju da se zakasni sa podnošenjem ustavne žalbe, gubi se pravo na zaštitu pred međunarodnim sudovima koji zahtijevaju da se prethodno iscrpe svi pravni ljekovi u zemlji, kako bi se oni bavili tim slučajem. Isto bi se desilo i u slučaju potpunog ukidanja roka u kom bi Ustavni sud trebalo da rješava žalbe, pošto je to jedan od zadnjih domaćih pravnih ljekova koji se mogu preduzeti prije predstavke međunarodnom sudu.

,,Imali smo prilike da vidimo slučajeve u kojima su ljudi ostali bez zaštite samo zato što nisu bili svjesni roka od 60 dana za podnošenje ustavne žalbe, bilo zato što ih advokat nije obavijestio o toj mogućnosti, ili zato što i nisu imali advokata da ih posavjetuje. Predlagali smo ranije da se i taj rok produži, ali se sada umjesto toga, predlaže da se i on prepolovi, valjda samo zato da bi se olakšalo Ustavnom sudu, da bi mu se smanjio obim posla”, kaže za Monitor Mirjana Radović iz HRA.

Ona podsjeća da je rok od 18 mjeseci u kom Ustavni sud mora da odluči o predmetu 2013. uveden u zakon. ,,Mi smo tada predlagali da taj rok za odlučivanje bude godinu dana, smatrajući da je to sasvim optimalno vrijeme, ali sada se odustaje i od tog s mukom usvojenog roka od godinu i po dana. Izostavljanje roka nije dobro rješenje imajući u vidu koliko je do sada bio neažuran Ustavni sud”, kaže Radović.

Iz HRA podsjećaju da je Ustavnom sudu trebalo tri ili čak pet godina da odluči o pojedinim ustavnim žalbama.

Evo nekoliko primjera: O ustavnoj žalbi (zbog povrede prava na pravično suđenje) Damira Mandića, sud je odlučio tek poslije više od tri i po godine (žalba je podnijeta u novembru 2010, a odlučeno je u julu 2014). HRA više od tri godine čeka na odluku po inicijativi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odluke Glavnog grada prema kojoj pravo na obroke u narodnoj kuhinji za socijalno ugrožene imaju samo crnogorski državljani. Prošle godine je Ustavni sud poslije više od tri godine odlučio da nijesu ustavne odredbe Zakona o javnom okupljanju, postupajući po inicijativi Građanske alijanse.

Ustavnom sudu trebalo je čak više od šest godina da odluči da član ZKP-a kojim se policiji omogućavao nesmetani pristup telefonskim listinzima i bez naredbe suda nije u skladu s Ustavom, na inicijativu MANS-a, koja je podnijeta u julu 2008, a Ustavni sud je odlučio u novembru 2014.

U HRA kao posebno skandalozno ocjenjuju to što Ustavni sud do danas nije odlučio o predlogu za ocjenu ustavnosti izbora sopstvenih sudija, koju je Ombudsman podnio još 15. novembra 2013. On je tvrdio da su na osnovu odredaba Ustavnog zakona za spro-vođenje amandmana na Ustav CG i Zakona o Ustavnom sudu sudijama tog suda protivustavno prekinuti mandati, jer je razlog za prestanak njihove funkcije mimo uslova određenih Ustavom propisan aktom niže pravne snage. Po logici stvari, to je svakako bio prvi i osnovni predlog za ocjenu ustavnosti o kome je taj sud morao odlučiti – jer ako je predlog osnovan, sadašnji sastav tog suda morao bi sam sebe da ukine i svoj izbor proglasi pravno nevažećim, što naravno dovodi u pitanje i sudbinu svih njihovih odluka.

,,Ovakvo postupanje urušava autoritet Ustavnog suda i čini ga nedjelotvornim tijelom za zaštitu ljudskih prava. Pokušavajući to da promijenimo, zalažemo se za obavezno propisivanje roka u kome taj sud mora da donese odluku”, navodi Mirjana Radović.

U budućnosti trebalo bi da se ostvari cilj da dominantna zaštita građana mora biti pred nacionalnim organima, pa bi tada Ustavni sud trebalo da ima ulogu Evropskog suda za ljudska prava na nacionalnom nivou. No da smo još daleko od toga, potvrdila je i kritika upućena Ustavnom sudu od strane zastupnika Crne Gore pred sudom u Strazburu Zorana Pažina. On je krajem prošlog mjeseca pred članovima skupštinskog Odbora za ljudska prava kazao da bi Ustavni sud trebalo da daje bolja i bogatija obrazloženja prilikom ukidanja presuda Vrhovnog suda.

,,Ukinuti odluku Vrhovnog suda, na kojoj je radilo devet sudija (jedan Osnovnog, troje Vi-šeg, pet Vrhovnog) – za to treba „dobro doručkovati”, pa dobro obrazložiti. Takva odlu-ka treba da bude mini-naučno djelo”, kazao je Pažin. On je istakao da bi obrazloženja Ustavnog suda morala da budu mnogo bogatija, te da nije dovoljno prosto pozivanje na predmete Suda u Strazburu, bez dovođenja tih presuda i prakse u činjenični i pravni kontekst predmeta koji se razmatra pred Ustavnim sudom. ,,Razumijem zabrinutost su-dija Vrhovnog suda nakon postupka u tri instance. Nekada se sa nepodnošljivom lako-ćom te presude ukidaju, bez dostatnog obrazloženja”, zaključio je Pažin.

Crna Gora se nalazi među državama sa visokim indeksom predstavki Evropskom sudu (4,70), dok je u zemljama članicama Savjeta Evrope taj pokazatelj znatno niži (0,79). Statistika Evropskog suda za ljudska prava za 2014. godinu je trenutno u izradi i još uvijek je nedostupna. Pažin je kazao da je pred kraj 2013. godine bilo 1062 predstavke protiv države Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava, a sada ih je oko 800.

Na ovonedjeljnoj sjednici Zakonodavnog odbora, poslanik SNP-a Neven Gošović kazao je da mora postojati rok u kom bi trebalo da bude završena procedura kako bi se osigurao djelotvoran rad Ustavnog suda, a sa njim su se saglasili i ostali predstavnici opozicionih partija u Odboru. Opozicija je izrazila zabrinutost da se ukidanjem roka za završetak postupka daje još veći prostor zloupotrebe Ustavnog suda od strane vlasti, te da se time podupire njegova neažurnost i neefikasnost.

Branka Lakočević, pomoćnica ministra pravde, je kazala da takva odredba ne postoji ni u uporednoj praksi i stoga se nije našla ni u Prijedlogu. Objasnila je da je rok izostavljen iz Prijedloga zato što je u važećem zakonu postojao samo kao ,,instrukcioni”, što, kako je kazala, znači da nije obavezivao i za njegovo kršenje nije mogla biti predviđena sankcija.

Da je tako potvrđuju i primjeri u kojima se suđenje, umjesto predviđenih 18, oteglo na preko 70 mjeseci.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo