Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Bušenje jedne rupe da bi se druga zakrpila, odsustvo je vizije

Objavljeno prije

na

Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39

 

MONITOR: Treba li Crnoj Gori još jedno istražno bušenje nafte u podmorju?

IKOVIĆ: Sigurno je da ćemo zbog potrage za naftom imati ekološke gubitke. U ovom trenutnku niko ne zna da li nafte ima, i ako je ima  ne znamo o kojim količinama se radi. Politička klasa nam nameće bušenje Jadrana kao korak ka ekonomskom blagostanju, a sve što imaju je pretpostavka da taj resurs postoji. To je isto kao kada bi zidali vodenicu ili kopali bunar i kad iskopate i ozidate shvatite da to mjesto nema vodu.

Šta ako se pokaže da nafte ima, recimo, za nekoliko desetina miliona eura prihoda za državu godišnje? Ako Vlada ima odgovor na to – onda ga nije dala javnosti. Da li je to vrijedno ugrožavanja turizma, privredne grane koja godišnje donosi čak 1,1 milijardu eura? Nafta je industrija 19. vijeka i  sve više izlazi iz upotrebe, a mi ulazimo u njeno istraživanje. Upotreba nafte opada, što će dovesti do pada njene cijene, pa iako je pronađemo, nećemo imati od nje veliku korist. Srednjoročne trendove, u današnje vrijeme, nije lako predvidjeti, ali se pretpostavljaju. Ako uzmemo u obzir da se razvija industrija električnih automobila i da su akcije proizvođača Tesla za godinu porasle za čak 20 puta, vrlo je lako pretpostaviti da ta budućnost neće doći 2056. godine, već mnogo ranije. Današnje projekcije govore da će 2050. godine svako drugo vozilo biti na električni pogon. Potpisnici smo Pariskog sporazuma, pa bi trebalo da prestanemo sa upotrebom fosilnih goriva do 2050. godine. Ovo su samo neki od razloga zašto ne treba da bušimo Jadran. Na kraju, moći ćemo da se pohvalimo da smo jedina zemlja Jadrana bez naftnih platformi.

MONITOR: Utisci nakon neuspjelog sastanka sa predstavnicima Ministarstva kapitalnih investicija?

IKOVIĆ: Prethodno ministarvo nas je zvalo u 5 do 12, a novo u 12 i 5. Bušenje je počelo, a sastanak je bio dva dana prije toga. Zašto o tome nismo razgovarali makar u decembru?

Očigledno da smo pozvani kako bismo prhvatili stav da će nam, čim nađemo naftu, teći med i mlijeko. Prvo se ministarstvo branilo da je ugovor potpisan i da će , ukoliko se raskine, Crna Gora  izgubiti međunarodni ugled, a  morati i da plati štetu oko 100 miliona eura. Zar nije gubljenje ugleda ako prva, ustavom deklarisana ekološka država, ide na crpljenje nafte i gasa i pokreće prevaziđenu, prljavu industriju? Osim toga, raskid takvog ugovora ne može se porediti po bruci sa zapljenom kokaina na brodu sa sve crnogorskim državljanima. I, zar nije veći ,,penal” gubitak turističkog potencijala i broja posjetilaca od troškova raskida ugovora?

Nijedan višemilionski projekat u Crnoj Gori nije dao obećano blagostanje građanima. Od takvih projekata, pojedinci su se bogatili preko noći, a lokalna zajednica je postajala sve siromašnija. Tipičan primjer su objekti iz oblasti energetike, zbog kojih su nam  godišnje povećani računi za struju za oko 150 eura.

Neargumentovane stavove Minstarstva nismo mogli prihvatiti, zbog čega nam je sugerisano – ako ste nezadovoljni, napuštite sastanak. To smo i uradili.

Nova vlast je na te pozicije došla i zato jer su građani kritikovali lošu praksu prethodne. Oni su prigrlili tu istu praksu i javno joj odaju priznanje. Takav pristup mora da se mijenja – odmah. Oni su naši službenici, koje izdašno plaćamo. Nama treba i da podnose račune.

MONITOR: Hoćemo li ovo pitanje moći da riješimo sa  EU partnerima?

IKOVIĆ: Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Interesantno je da ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39.

MONITOR: Vlada Hrvatske je 2016, iste godine kada je bivša vlast u Crnoj Gori potpisala ugovore o koncesiji za naftu i gas, raskinula čak pet takvih ugovora i napustila tender nad 13 blokova za istražne radnje i proglasila zone zaštite brojnih morskih područja… Kakva je praksa u državama Evrope? 

IKOVIĆ: To što pojedine evropske zemlje imaju hiljade bušotina ne opravdava Crnu Goru da ide istim putem, pogotovo ako znamo da zasniva svoju turističku ponudu na prirodnoj ljepoti i originalnoj obali. Čitavi Jadran ima 1.827 bušotina, od čega Hrvatska 167, Crna Gora 4, a ostale Italija. Ne zaboravimo da su to zemlje sa ogromnim teritorijalnim resursima uz more, dok mi imamo biser sa manje od 300 kilometara obale. Čak i da stavimo ekologiju po strani, oni i da naprave grešku, mogu to ekonomski da prežive – mi taj luksuz nemamo.

Zanimljivo,  kompanija Eni, koja je dobila dozvolu za eksploataciju nafte, ovog je  mjeseca sa partnerom CDP Equity lansirala projekat investiranja u solarnu energiju i vjetroparkove u Italiji, na koji će u narednih pet godina potrošiti 800 miliona eura. Na njihovom zvaničnom sajtu, predviđaju stagniranje proizvodnje nafte i gasa u 2025, pa će postepeno da smanjuju njihovu proizvodnju. Ako investitor zna u kom pravcu se trendovi razvijaju, trebalo bi i Vlada Crne Gore.

MONITOR: Nadležni ističu da bi država Crna Gora morala da plati ogromne penale u slučaju raskida ugovora sa koncesionarom. Postoji li bezbolniji način da se izađe iz ovog posla?

IKOVIĆ: Bolje je spriječiti nego liječiti. Treba li da podsjetim koliko nas je koštalo gašenje avio-kompanije, pa se Vlada ipak odlučila za taj korak? Procijenila je da je taj trošak manji.

Ako znamo problematiku svih naših kapitalnih projekata, koji se zasnivaju na neutemeljenim i krivotvorenim podacima, zašto bi istraživanje nafte i gasa bilo drugačije? Zašto nova Vlada prvo ne preispita dokumentaciju, već tvrdi da se radi o odlično obavljenom poslu?

Ako su tačni navodi predstavnika Ministarstva kapitalnih investicija, onda bi raskid ugovora mogao da košta Crnu Goru desetak dana turističke sezone. Potrebno je, dakle, da Vlada stvori uslove za produžetak turističke ponude kako bi se anulirali gubici.

MONITOR: Iz Ministarstva kapitalnih investicija su Monitoru  kazali da bi novac koji bismo dobili eventualnim otkrićem nafte iskoristili za stvaranje fonda koji bi služio za sanaciju ekoloških crnih tačaka u Crnoj Gori, ali i za razvijanje biomasa, solarnih i vjetro izvora energije. Može li to biti argument ,,ZA” istražno bušenje i dalju eksploataciju nafte i gasa?

IKOVIĆ: Čitajući i slušajući takve izjave zaključujemo samo jedno – prioritet je bušenje podmorja, a ne zaštita mora. Crna Gora je jedina zemlja Mediterana koja nema nijedno zaštićemo morsko područje. Umjesto da danas slavimo proglašenje morskog zaštićenog dobra Katič, rukovodioci slave nastavak bušenja Jadrana. Ako želimo da budemo dio evropske zajednice, u obavezi smo da zaštitimo najmanje 10 odsto našeg mora.

Bušenje jedne rupe da bi se neka druga zakrpila je odlaganje rješavanja problema. To je odsustvo vizije. Zašto ne osnujemo Međunarodni institut za obnovljive izvore energije i stvorimo projekte od kojih će Crna Gora imati najveću korist? Zašto ne pokrenemo fabriku za montiranje i održavanje malih seoskih vjetrenjača koje će biti ustupljene domaćinstvima koja žive na selu od poljoprivrede? Tako ćemo imati više zdrave, čiste energije, više ljudi koji žive od svog rada, veću proizvodnju hrane, manje raseljavanje, veći izvoz i seoski turizam.

Novo rukovodstvo ne razvija zemlju korak po korak. Njima su bliže spektakularne priče iz kabineta kako da jednim ,,udarcem” riješimo sve probleme. Priča da postoji jedna ,,kvaka” je moguća – u bajkama.

 

San o dolarima koji će sami kapati 

MONITOR: Nadležni smatraju da bi pronalazak nafte pomogao u uspostavljanju raznovrstnosti i ekonomije. Kako to komentarišete?

IKOVIĆ: To je nemoguće, ponovo bacamo sve karte na jako mali broj opcija. Upravo je priča novog rukovodstva, kao i starog, na liniji da će nam dolari samo ,,kapati”, a mi ništa ne raditi kada pronađemo neko čudo pod zemljom. Šteta što nova vlast ne pravi otklon od te razvojne filozofije.

Ako istraživanje i moguće crpljenje nafte mogu da nam ugroze turizam, ribarstvo, a potom i proizvodnju hrane, tada nema govora o povećanju raznovrsnosti ekonomije, već upravo o gašenju one ekonomije čiji je nosilac lokalno stanovništvo.

Nije mi poznat nijedan primjer iz svijeta gdje se na istom mjestu uspješno vrši eksploatacija nafte i razvija i cvjeta turizam. U tim zemljama, mjesta gdje se crpi nafta su mnogo udaljena od mjesta gdje dolaze turisti, odnosno, ta mjesta se međusobno isključuju.

Andrea JELIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo