Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Bušenje jedne rupe da bi se druga zakrpila, odsustvo je vizije

Objavljeno prije

na

Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39

 

MONITOR: Treba li Crnoj Gori još jedno istražno bušenje nafte u podmorju?

IKOVIĆ: Sigurno je da ćemo zbog potrage za naftom imati ekološke gubitke. U ovom trenutnku niko ne zna da li nafte ima, i ako je ima  ne znamo o kojim količinama se radi. Politička klasa nam nameće bušenje Jadrana kao korak ka ekonomskom blagostanju, a sve što imaju je pretpostavka da taj resurs postoji. To je isto kao kada bi zidali vodenicu ili kopali bunar i kad iskopate i ozidate shvatite da to mjesto nema vodu.

Šta ako se pokaže da nafte ima, recimo, za nekoliko desetina miliona eura prihoda za državu godišnje? Ako Vlada ima odgovor na to – onda ga nije dala javnosti. Da li je to vrijedno ugrožavanja turizma, privredne grane koja godišnje donosi čak 1,1 milijardu eura? Nafta je industrija 19. vijeka i  sve više izlazi iz upotrebe, a mi ulazimo u njeno istraživanje. Upotreba nafte opada, što će dovesti do pada njene cijene, pa iako je pronađemo, nećemo imati od nje veliku korist. Srednjoročne trendove, u današnje vrijeme, nije lako predvidjeti, ali se pretpostavljaju. Ako uzmemo u obzir da se razvija industrija električnih automobila i da su akcije proizvođača Tesla za godinu porasle za čak 20 puta, vrlo je lako pretpostaviti da ta budućnost neće doći 2056. godine, već mnogo ranije. Današnje projekcije govore da će 2050. godine svako drugo vozilo biti na električni pogon. Potpisnici smo Pariskog sporazuma, pa bi trebalo da prestanemo sa upotrebom fosilnih goriva do 2050. godine. Ovo su samo neki od razloga zašto ne treba da bušimo Jadran. Na kraju, moći ćemo da se pohvalimo da smo jedina zemlja Jadrana bez naftnih platformi.

MONITOR: Utisci nakon neuspjelog sastanka sa predstavnicima Ministarstva kapitalnih investicija?

IKOVIĆ: Prethodno ministarvo nas je zvalo u 5 do 12, a novo u 12 i 5. Bušenje je počelo, a sastanak je bio dva dana prije toga. Zašto o tome nismo razgovarali makar u decembru?

Očigledno da smo pozvani kako bismo prhvatili stav da će nam, čim nađemo naftu, teći med i mlijeko. Prvo se ministarstvo branilo da je ugovor potpisan i da će , ukoliko se raskine, Crna Gora  izgubiti međunarodni ugled, a  morati i da plati štetu oko 100 miliona eura. Zar nije gubljenje ugleda ako prva, ustavom deklarisana ekološka država, ide na crpljenje nafte i gasa i pokreće prevaziđenu, prljavu industriju? Osim toga, raskid takvog ugovora ne može se porediti po bruci sa zapljenom kokaina na brodu sa sve crnogorskim državljanima. I, zar nije veći ,,penal” gubitak turističkog potencijala i broja posjetilaca od troškova raskida ugovora?

Nijedan višemilionski projekat u Crnoj Gori nije dao obećano blagostanje građanima. Od takvih projekata, pojedinci su se bogatili preko noći, a lokalna zajednica je postajala sve siromašnija. Tipičan primjer su objekti iz oblasti energetike, zbog kojih su nam  godišnje povećani računi za struju za oko 150 eura.

Neargumentovane stavove Minstarstva nismo mogli prihvatiti, zbog čega nam je sugerisano – ako ste nezadovoljni, napuštite sastanak. To smo i uradili.

Nova vlast je na te pozicije došla i zato jer su građani kritikovali lošu praksu prethodne. Oni su prigrlili tu istu praksu i javno joj odaju priznanje. Takav pristup mora da se mijenja – odmah. Oni su naši službenici, koje izdašno plaćamo. Nama treba i da podnose račune.

MONITOR: Hoćemo li ovo pitanje moći da riješimo sa  EU partnerima?

IKOVIĆ: Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Interesantno je da ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39.

MONITOR: Vlada Hrvatske je 2016, iste godine kada je bivša vlast u Crnoj Gori potpisala ugovore o koncesiji za naftu i gas, raskinula čak pet takvih ugovora i napustila tender nad 13 blokova za istražne radnje i proglasila zone zaštite brojnih morskih područja… Kakva je praksa u državama Evrope? 

IKOVIĆ: To što pojedine evropske zemlje imaju hiljade bušotina ne opravdava Crnu Goru da ide istim putem, pogotovo ako znamo da zasniva svoju turističku ponudu na prirodnoj ljepoti i originalnoj obali. Čitavi Jadran ima 1.827 bušotina, od čega Hrvatska 167, Crna Gora 4, a ostale Italija. Ne zaboravimo da su to zemlje sa ogromnim teritorijalnim resursima uz more, dok mi imamo biser sa manje od 300 kilometara obale. Čak i da stavimo ekologiju po strani, oni i da naprave grešku, mogu to ekonomski da prežive – mi taj luksuz nemamo.

Zanimljivo,  kompanija Eni, koja je dobila dozvolu za eksploataciju nafte, ovog je  mjeseca sa partnerom CDP Equity lansirala projekat investiranja u solarnu energiju i vjetroparkove u Italiji, na koji će u narednih pet godina potrošiti 800 miliona eura. Na njihovom zvaničnom sajtu, predviđaju stagniranje proizvodnje nafte i gasa u 2025, pa će postepeno da smanjuju njihovu proizvodnju. Ako investitor zna u kom pravcu se trendovi razvijaju, trebalo bi i Vlada Crne Gore.

MONITOR: Nadležni ističu da bi država Crna Gora morala da plati ogromne penale u slučaju raskida ugovora sa koncesionarom. Postoji li bezbolniji način da se izađe iz ovog posla?

IKOVIĆ: Bolje je spriječiti nego liječiti. Treba li da podsjetim koliko nas je koštalo gašenje avio-kompanije, pa se Vlada ipak odlučila za taj korak? Procijenila je da je taj trošak manji.

Ako znamo problematiku svih naših kapitalnih projekata, koji se zasnivaju na neutemeljenim i krivotvorenim podacima, zašto bi istraživanje nafte i gasa bilo drugačije? Zašto nova Vlada prvo ne preispita dokumentaciju, već tvrdi da se radi o odlično obavljenom poslu?

Ako su tačni navodi predstavnika Ministarstva kapitalnih investicija, onda bi raskid ugovora mogao da košta Crnu Goru desetak dana turističke sezone. Potrebno je, dakle, da Vlada stvori uslove za produžetak turističke ponude kako bi se anulirali gubici.

MONITOR: Iz Ministarstva kapitalnih investicija su Monitoru  kazali da bi novac koji bismo dobili eventualnim otkrićem nafte iskoristili za stvaranje fonda koji bi služio za sanaciju ekoloških crnih tačaka u Crnoj Gori, ali i za razvijanje biomasa, solarnih i vjetro izvora energije. Može li to biti argument ,,ZA” istražno bušenje i dalju eksploataciju nafte i gasa?

IKOVIĆ: Čitajući i slušajući takve izjave zaključujemo samo jedno – prioritet je bušenje podmorja, a ne zaštita mora. Crna Gora je jedina zemlja Mediterana koja nema nijedno zaštićemo morsko područje. Umjesto da danas slavimo proglašenje morskog zaštićenog dobra Katič, rukovodioci slave nastavak bušenja Jadrana. Ako želimo da budemo dio evropske zajednice, u obavezi smo da zaštitimo najmanje 10 odsto našeg mora.

Bušenje jedne rupe da bi se neka druga zakrpila je odlaganje rješavanja problema. To je odsustvo vizije. Zašto ne osnujemo Međunarodni institut za obnovljive izvore energije i stvorimo projekte od kojih će Crna Gora imati najveću korist? Zašto ne pokrenemo fabriku za montiranje i održavanje malih seoskih vjetrenjača koje će biti ustupljene domaćinstvima koja žive na selu od poljoprivrede? Tako ćemo imati više zdrave, čiste energije, više ljudi koji žive od svog rada, veću proizvodnju hrane, manje raseljavanje, veći izvoz i seoski turizam.

Novo rukovodstvo ne razvija zemlju korak po korak. Njima su bliže spektakularne priče iz kabineta kako da jednim ,,udarcem” riješimo sve probleme. Priča da postoji jedna ,,kvaka” je moguća – u bajkama.

 

San o dolarima koji će sami kapati 

MONITOR: Nadležni smatraju da bi pronalazak nafte pomogao u uspostavljanju raznovrstnosti i ekonomije. Kako to komentarišete?

IKOVIĆ: To je nemoguće, ponovo bacamo sve karte na jako mali broj opcija. Upravo je priča novog rukovodstva, kao i starog, na liniji da će nam dolari samo ,,kapati”, a mi ništa ne raditi kada pronađemo neko čudo pod zemljom. Šteta što nova vlast ne pravi otklon od te razvojne filozofije.

Ako istraživanje i moguće crpljenje nafte mogu da nam ugroze turizam, ribarstvo, a potom i proizvodnju hrane, tada nema govora o povećanju raznovrsnosti ekonomije, već upravo o gašenju one ekonomije čiji je nosilac lokalno stanovništvo.

Nije mi poznat nijedan primjer iz svijeta gdje se na istom mjestu uspješno vrši eksploatacija nafte i razvija i cvjeta turizam. U tim zemljama, mjesta gdje se crpi nafta su mnogo udaljena od mjesta gdje dolaze turisti, odnosno, ta mjesta se međusobno isključuju.

Andrea JELIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo