Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR U PENZIJI FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Plenković je pustio dobre zvukove u Kninu

Objavljeno prije

na

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?)

 

MONITOR: Dvadeset peta godišnjica Oluje u Hrvatskoj obilježena je svečano u Kninu, gdje su hrvatske snage porazile snage samoproglašene Republike Srpske Krajine, čime je praktično završen rat u Hrvatskoj, a u Srbiji je obilježena komemoracijom. Po čemu će ostati zapamćeni ti događaji?

PUHOVSKI: Povijesno „Oluja” jest hrvatski vojni (i ne samo vojni, nego i diplomatski) trijumf nad Srbijom. Od tada je Hrvatska, po prvi puta, ne samo ekonomski nego i politički, superiorna Srbiji. A obje su strane konstitutivno nesposobne izići s time na kraj.

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?). Pritom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon „Oluje“, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti.

Tek je naizgled pritom paradoksalno to što su se u Hrvatskoj interpretacije rata iz devedesetih (ali i Drugoga svjetskog rata) nacionalistički zaoštrile nakon što je Hrvatska ušla u EU. Nije bilo više Velikog brata koji sve nadzire u pristupnoj dinamici, pa se nacionalistička praksa razularila. Prije 15 godina smo bili bliže ratu nego sada, a sada ispada da su današnje uspomene na rat životnije nego tada. To je dokaz ideologizirane perverzije realnosti.

Ovakve je trendove, svojim govorom u Kninu (uz premijernu nazočnost predstavnika srpske manjine), radikalno pokušao prekinuti premijer Plenković. Održao je govor bez presedana kada je o najmoćnijim likovima hrvatske političke scene riječ. Govor koji, u punome smislu riječi, pluriperspektivno, uzima žrtve obiju strana u obzir. To je nedvojbeno prijelomni događaj – simbolički i tekstualno. Ostaje „samo“ da se odgovarajuće promijeni i (društveni) kontekst.

Spomenuti proces ima tri nivoa. Prvo, simbolički je napravljeno nešto što je davno trebalo biti napravljeno, a sada je to učinjeno konsekventno. I jedni i drugi su progutali knedlu u odnosu sa svojima. No ključno pitanje je drugo: hoće li tekst prijeći u kontekst? Dakle, hoće li se nakon ovih riječi i gesta nešto konkretno početi događati, hoće li srpska sela dobiti struju, hoće li Vlada uložiti ozbiljna sredstva u zabačene krajeve Hrvatske gdje žive građani srpske nacionalnosti. To je socijalno pitanje.

A treće, politički bitno pitanje jest hoće li Pupovac i SDSS izdržati bez Aleksandra Vučića. Ideja da u taj dijalog treba uključiti i Beograd, točnije: aktualni politički vrh Srbije na čelu s Vučićem –  pogrešna je i opasna. Probleme srpske zajednice u Hrvatskoj treba rješavati unutar RH; sve drugo znači pad natrag u primitivno etniziranje političkoga procesa.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke poslate iz Knina i jesu li one ohrabrujuće kad je riječ o odnosima između Hrvatske i Srbije i uopšte u našem regionu? 

PUHVSKI: Prvi puta je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj (osnažen izbornom pobjedom nekoliko tjedana prije) govorio i o žrtvama s druge strane, naglašavajući simbolički pomirbu u punome smislu riječi. To je bitno za odnose hrvatske većine i srpske manjine unutar Hrvatske, hoće li se posljedice iskazati i u međudržavnim hrvatsko/srpskim (srpsko/hrvatskim) odnosima, ostaje tek da se vidi. Za sada je i ovo više od (donedavno) očekivanoga.

Predsjednik Vučić je ovim potezom ostao (svakako privremeno) izvan igre. Shvativši to čak je razmjerno blago osudio Miloševića (Borisa, naravno) i Pupovca. Čini se, zapravo, da su posljednjih decenija odnosi Hrvatske i Srbije uglavnom funkcionirali bolje nego odnosi sa srpskom manjinom unutar Hrvatske, a bilo bi važno da se ta razlika pokuša prebroditi.

Za „regiju“ sve ovo ne znači puno, ponajprije stoga što regija politički već dugo ne postoji. Ostalo je 255.804 četvornih kilometara, ali Slovenija, pa i Hrvatska imaju već dosta dugo svoju primarnu regiju, a ostali su se dijelovi već (barem) četvrt stoljeća pokojne Jugoslavije posve rastrojili. Makedonija i Bosna i Hercegovina više se bave time da prežive kao neobične samoljepljive političke zajednice, no državnom suverenošću, Srbija i Kosovo/a ne znaju gdje su im granice (pa uopće i ne dospijevaju do pravih političkih problema). Paradoksalno, tek je najmanji dio ovoga područja, Crna Gora, ostao naizgled u poziciji poslijejugoslavenske političke egzistencije – barem tako dugo dok vjerska interpretacija unutrašnjih razlika ne iziđe sasvim iz suvremeno dopustivih okvira.

MONITOR: Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, govoreći o odnosima između Hrvatske i Srbije, rekao je da moraju da budu bolji i „nikako da uđemo u fazu normalnih odnosa u kojima će prevladavati poštovanje, konstruktivnost”. Kako normalizovati te odnose?

PUHOVSKI: Za razliku od Milanovića – kojega je posljednjih tjedana tuđmanovska retorika zavela na mnoge pogrešne iskaze (npr. da hrvatsku državnost treba slaviti od IX stoljeća!?) – valja upozoriti na to da su odnosi Srbije i Hrvatske već dvadesetak godina normalizirani. Odnose, naime, ne treba čitati iz medijskih uradaka. I ekonomija i turizam, i sport i kultura umnogome posve dobro (suradno) funkcioniraju. Nacionalistička retorika baš zbog toga buja, a incidenti se (ograničeno) repetiraju, no za većinu ljudi to nije primarni problem.

Rak rana je odnos spram manjina – uostalom, formalno, zbog toga su i sukobi iz 1991. započeli; suluda je intervencija JNA bila najčešće time opravdavana. Sada to više nije moguće, ali stotine su tisuća (preživjelih) oštećene, tisuće su mrtve. a još se uvijek mogu čuti priče o „pretjerivanju s pravima manjina“ i slično.

MONITOR: Tokom „Oluje” oko 200.000 Srba pobjeglo je iz Hrvatske, dok je 677 civila ubijeno za vrijeme i nakon operacije, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora. Plan Z4, mirovni sporazum za okončanja rata u Hrvatskoj i reintegraciju samoproglašene RSK u Republiku Hrvatsku, odbacilo je vođstvo krajiških Srba a prihvatio Tuđman. Hoćete li ukratko podsjetiti na to?

 PUHOVSKI: „Oluja“ je bila pravno legitimna i politički nužna, jer je Hrvatska bila doslovce raspolućena, a posebice od trenutka u kojemu je neopisiva glupost srpskoga vodstva „Krajine“ dovela do odbijanja plana Z4, što je Tuđmanu, koji je taj plan bleferski prihvatio (znajući da bi ga njegova eventualna realizacija naprosto uništila, a kladeći se na ograničenost onih iz Knina) dalo slobodne ruke za pokretanje vojne akcije. Beograd je pritom ostavio RSK da se snalazi kako može, pa je očito bila na djelu paralelnost interesa srpskoga i hrvatskog vodstva. Hrvatska je strana željela što više teritorija sa što manje srpskoga pučanstva (prihvativši pritom, konačno, jugoslavenske granice Hrvatske kao konačne), a srpsko je vodstvo željelo izbjegličke kolone da neutralizira međunarodni ugled Hrvatske kao žrtve te da naseli dio pučanstva na Kosovo. Ne znam kako su Zagreb i Beograd tada komunicirali, ali sukladnost je interesa dviju strana bila posve očita. Jedna je od posljedica bila i to da je u „Oluji“ hrvatska vojska napredovala tempom od cca 100 četvornih kilometara na sat (na dobrim dijelom brdovitome terenu).

MONITOR: Kakav je položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Srpska manjina je umnogome ostala simboličkim objektom za radikalno-nacionalističke ispade, no društveno je danas ipak objektivno manje ugrožena od, primjerice, romske zajednice. Činjenica da je brojčano decimirana – što je zapravo perfektuirano etničkim čišćenjem do kojega je došlo poslije „Oluje“ – na to uopće ne utječe (uostalom, židovska je populacija u Hrvatskoj svedena na jedva tisuću osoba, pa antisemitizam nije nestao). U svakidašnjem životu pritisci su u većim sredinama bitno ublaženi; u ruralnim područjima, gdje se od kuće do kuće zna „kamo tko spada“, stvar je znatno drukčija. I baš je zato bitno ne samo popravljati životne uvjete srpske manjine u tim predjelima, nego i jasnije prokazivati srbožderske ispade u javnosti. Plenković je puštao dobre zvukove u Kninu, a ostali su sudionici javnoga života time bili i ostali zatečeni. Do danas nisu reagirale tri bitne institucije u Hrvatskoj: Rimokatolička crkva (čiji se biskup u Kninu nije rukovao s Plenkovićem), HRT (koja je nastavila s nacionalističkim, jednostranim interpretacijama „Oluje“, iako inače pažljivo osluškuju premijerove signale), te oporbeni SDP (koji nije bio u stanju formulirati ikakav javni komentar). Dakle, trajat će sve ovo još dugo (čak iako Plenković ne odustane).

                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo