Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR U PENZIJI FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Plenković je pustio dobre zvukove u Kninu

Objavljeno prije

na

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?)

 

MONITOR: Dvadeset peta godišnjica Oluje u Hrvatskoj obilježena je svečano u Kninu, gdje su hrvatske snage porazile snage samoproglašene Republike Srpske Krajine, čime je praktično završen rat u Hrvatskoj, a u Srbiji je obilježena komemoracijom. Po čemu će ostati zapamćeni ti događaji?

PUHOVSKI: Povijesno „Oluja” jest hrvatski vojni (i ne samo vojni, nego i diplomatski) trijumf nad Srbijom. Od tada je Hrvatska, po prvi puta, ne samo ekonomski nego i politički, superiorna Srbiji. A obje su strane konstitutivno nesposobne izići s time na kraj.

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?). Pritom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon „Oluje“, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti.

Tek je naizgled pritom paradoksalno to što su se u Hrvatskoj interpretacije rata iz devedesetih (ali i Drugoga svjetskog rata) nacionalistički zaoštrile nakon što je Hrvatska ušla u EU. Nije bilo više Velikog brata koji sve nadzire u pristupnoj dinamici, pa se nacionalistička praksa razularila. Prije 15 godina smo bili bliže ratu nego sada, a sada ispada da su današnje uspomene na rat životnije nego tada. To je dokaz ideologizirane perverzije realnosti.

Ovakve je trendove, svojim govorom u Kninu (uz premijernu nazočnost predstavnika srpske manjine), radikalno pokušao prekinuti premijer Plenković. Održao je govor bez presedana kada je o najmoćnijim likovima hrvatske političke scene riječ. Govor koji, u punome smislu riječi, pluriperspektivno, uzima žrtve obiju strana u obzir. To je nedvojbeno prijelomni događaj – simbolički i tekstualno. Ostaje „samo“ da se odgovarajuće promijeni i (društveni) kontekst.

Spomenuti proces ima tri nivoa. Prvo, simbolički je napravljeno nešto što je davno trebalo biti napravljeno, a sada je to učinjeno konsekventno. I jedni i drugi su progutali knedlu u odnosu sa svojima. No ključno pitanje je drugo: hoće li tekst prijeći u kontekst? Dakle, hoće li se nakon ovih riječi i gesta nešto konkretno početi događati, hoće li srpska sela dobiti struju, hoće li Vlada uložiti ozbiljna sredstva u zabačene krajeve Hrvatske gdje žive građani srpske nacionalnosti. To je socijalno pitanje.

A treće, politički bitno pitanje jest hoće li Pupovac i SDSS izdržati bez Aleksandra Vučića. Ideja da u taj dijalog treba uključiti i Beograd, točnije: aktualni politički vrh Srbije na čelu s Vučićem –  pogrešna je i opasna. Probleme srpske zajednice u Hrvatskoj treba rješavati unutar RH; sve drugo znači pad natrag u primitivno etniziranje političkoga procesa.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke poslate iz Knina i jesu li one ohrabrujuće kad je riječ o odnosima između Hrvatske i Srbije i uopšte u našem regionu? 

PUHVSKI: Prvi puta je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj (osnažen izbornom pobjedom nekoliko tjedana prije) govorio i o žrtvama s druge strane, naglašavajući simbolički pomirbu u punome smislu riječi. To je bitno za odnose hrvatske većine i srpske manjine unutar Hrvatske, hoće li se posljedice iskazati i u međudržavnim hrvatsko/srpskim (srpsko/hrvatskim) odnosima, ostaje tek da se vidi. Za sada je i ovo više od (donedavno) očekivanoga.

Predsjednik Vučić je ovim potezom ostao (svakako privremeno) izvan igre. Shvativši to čak je razmjerno blago osudio Miloševića (Borisa, naravno) i Pupovca. Čini se, zapravo, da su posljednjih decenija odnosi Hrvatske i Srbije uglavnom funkcionirali bolje nego odnosi sa srpskom manjinom unutar Hrvatske, a bilo bi važno da se ta razlika pokuša prebroditi.

Za „regiju“ sve ovo ne znači puno, ponajprije stoga što regija politički već dugo ne postoji. Ostalo je 255.804 četvornih kilometara, ali Slovenija, pa i Hrvatska imaju već dosta dugo svoju primarnu regiju, a ostali su se dijelovi već (barem) četvrt stoljeća pokojne Jugoslavije posve rastrojili. Makedonija i Bosna i Hercegovina više se bave time da prežive kao neobične samoljepljive političke zajednice, no državnom suverenošću, Srbija i Kosovo/a ne znaju gdje su im granice (pa uopće i ne dospijevaju do pravih političkih problema). Paradoksalno, tek je najmanji dio ovoga područja, Crna Gora, ostao naizgled u poziciji poslijejugoslavenske političke egzistencije – barem tako dugo dok vjerska interpretacija unutrašnjih razlika ne iziđe sasvim iz suvremeno dopustivih okvira.

MONITOR: Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, govoreći o odnosima između Hrvatske i Srbije, rekao je da moraju da budu bolji i „nikako da uđemo u fazu normalnih odnosa u kojima će prevladavati poštovanje, konstruktivnost”. Kako normalizovati te odnose?

PUHOVSKI: Za razliku od Milanovića – kojega je posljednjih tjedana tuđmanovska retorika zavela na mnoge pogrešne iskaze (npr. da hrvatsku državnost treba slaviti od IX stoljeća!?) – valja upozoriti na to da su odnosi Srbije i Hrvatske već dvadesetak godina normalizirani. Odnose, naime, ne treba čitati iz medijskih uradaka. I ekonomija i turizam, i sport i kultura umnogome posve dobro (suradno) funkcioniraju. Nacionalistička retorika baš zbog toga buja, a incidenti se (ograničeno) repetiraju, no za većinu ljudi to nije primarni problem.

Rak rana je odnos spram manjina – uostalom, formalno, zbog toga su i sukobi iz 1991. započeli; suluda je intervencija JNA bila najčešće time opravdavana. Sada to više nije moguće, ali stotine su tisuća (preživjelih) oštećene, tisuće su mrtve. a još se uvijek mogu čuti priče o „pretjerivanju s pravima manjina“ i slično.

MONITOR: Tokom „Oluje” oko 200.000 Srba pobjeglo je iz Hrvatske, dok je 677 civila ubijeno za vrijeme i nakon operacije, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora. Plan Z4, mirovni sporazum za okončanja rata u Hrvatskoj i reintegraciju samoproglašene RSK u Republiku Hrvatsku, odbacilo je vođstvo krajiških Srba a prihvatio Tuđman. Hoćete li ukratko podsjetiti na to?

 PUHOVSKI: „Oluja“ je bila pravno legitimna i politički nužna, jer je Hrvatska bila doslovce raspolućena, a posebice od trenutka u kojemu je neopisiva glupost srpskoga vodstva „Krajine“ dovela do odbijanja plana Z4, što je Tuđmanu, koji je taj plan bleferski prihvatio (znajući da bi ga njegova eventualna realizacija naprosto uništila, a kladeći se na ograničenost onih iz Knina) dalo slobodne ruke za pokretanje vojne akcije. Beograd je pritom ostavio RSK da se snalazi kako može, pa je očito bila na djelu paralelnost interesa srpskoga i hrvatskog vodstva. Hrvatska je strana željela što više teritorija sa što manje srpskoga pučanstva (prihvativši pritom, konačno, jugoslavenske granice Hrvatske kao konačne), a srpsko je vodstvo željelo izbjegličke kolone da neutralizira međunarodni ugled Hrvatske kao žrtve te da naseli dio pučanstva na Kosovo. Ne znam kako su Zagreb i Beograd tada komunicirali, ali sukladnost je interesa dviju strana bila posve očita. Jedna je od posljedica bila i to da je u „Oluji“ hrvatska vojska napredovala tempom od cca 100 četvornih kilometara na sat (na dobrim dijelom brdovitome terenu).

MONITOR: Kakav je položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Srpska manjina je umnogome ostala simboličkim objektom za radikalno-nacionalističke ispade, no društveno je danas ipak objektivno manje ugrožena od, primjerice, romske zajednice. Činjenica da je brojčano decimirana – što je zapravo perfektuirano etničkim čišćenjem do kojega je došlo poslije „Oluje“ – na to uopće ne utječe (uostalom, židovska je populacija u Hrvatskoj svedena na jedva tisuću osoba, pa antisemitizam nije nestao). U svakidašnjem životu pritisci su u većim sredinama bitno ublaženi; u ruralnim područjima, gdje se od kuće do kuće zna „kamo tko spada“, stvar je znatno drukčija. I baš je zato bitno ne samo popravljati životne uvjete srpske manjine u tim predjelima, nego i jasnije prokazivati srbožderske ispade u javnosti. Plenković je puštao dobre zvukove u Kninu, a ostali su sudionici javnoga života time bili i ostali zatečeni. Do danas nisu reagirale tri bitne institucije u Hrvatskoj: Rimokatolička crkva (čiji se biskup u Kninu nije rukovao s Plenkovićem), HRT (koja je nastavila s nacionalističkim, jednostranim interpretacijama „Oluje“, iako inače pažljivo osluškuju premijerove signale), te oporbeni SDP (koji nije bio u stanju formulirati ikakav javni komentar). Dakle, trajat će sve ovo još dugo (čak iako Plenković ne odustane).

                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo