Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Dom je čovjek i u čovjeku je dom

Objavljeno prije

na

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici

 

Predstava Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, nedavno premijerno odigrana u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je  multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materjal.

Varja Đukić je prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio predstava i drama. Dobitnica je značajnijih nagrada za glumu u pozorištu i na filmu u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori.

MONITOR: U knjižari Karver godinama ste priređivali večeri gdje ste veličali lik i djelo Ksenije Cicvarić. Kada je nastala ideja da napravite pozorišnu predstavu za ovu nesvakidašnju pjevačicu?

ĐUKIĆ: Od samo početka, u nekoliko prilika, ne zaboravljam da je djetinjstvo i život provela pored Banje, pjevala i ostavila pjesme u mikromikrosekundama atoma koji su oko nas, u nama. Prije par godina, na festivalu Odakle zovem, pored Ribnice je pjevala je Anđela Jovićević Brajović, pratio je Omer Đurđević na harmonici. Tada je bio prepun plato ispred Karvera, ohrabrenje, ma i upozorenje, niko se ne može porediti, pjevati kao Ksenija. Nikada nisam pomislila, jer to je mjesto života, ništa drugo, niti jedan drugi glas sa ovih prostora ne djeluje tako na ljude, stara podgorička pjesma kada ona pjeva je nit koja dopire do srca.

MONITOR: Iako ste poznati po svojim glumačkim ostvarenjima, na kraju studija režirali ste diplomsku predstavu koja je bila nagrađena u Beogradu. Bila ste autorka predstava u kojima ste bavili životima istaknutih ličnosti poput Marije Cvetajeve, Danila Kiša, Vislave Šimborske…  Nikad niste koristili već napisan dramski tekst. 

ĐUKIĆ: Preduzela sam uz mnogo podrške sa mnogo strana i izvora sopstvene inicijative, mada, više “gladna” ideja, su- inicijativa. Originalnost, sadržaj ispod vidljivog, nameće se i postaje opsesivno. Uglavnom je litaratura u pitanju, jer već sadrži poetičnost, liričnost. Ovaj put je  pitanju “muzička” tema – fenomen pjesme glasom Ksenije Cicvarić i tu je veliko blago lirizma uz koji sam htjela, mogla da “pričam” o prizorima iz biografije. Potekli su od njenog sina Duška Novakovića, pjesnika i tu je biografski “sloj” poetičnosti.

MONITOR: Ksenija Cicvarić je pjesmom sačuvala veliki dio blaga crnogorske narodne pjesme, ali danas nema previše informacija o njoj –  fotografija, profesionalnih video snimaka …  Malo ko zna njenu životnu priču. Kako ste nalazili materijal za dramu Slavuj?

ĐUKIĆ: O staroj Podgorici u pričama Ilije Zlatičanina, zapisima Mostarca Alije Nametka, istoriografska građa, navodi nekoliko stotina imena članova muzičkih i dramskih grupa u predratanoj Podgorici,  sasvim malo porodičnih fotografija, nedovoljno, mnoge su nesatale nakon Drugog svjetskog rata. U drami je porodična i politička “sudbina”. Pričamo je glumice Katarina Krek, Vanja Jovićević  i ja i djevojčica Ana Vujović, glumački ansambl Gradskog pozorišta : Ivana Mrvaljević,  Miloš Pejović, Emir Ćatović, Lazar Đurđević i Jovan Dabović. I djeca Stefan Savović i Ana Krivokapić.

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici.

MONITOR: Poput antičkih junakinja, Ksenija je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim problemima i tugama. U Vašoj drami  primjetan je položaj žene pod uticajem nadirućeg konzervativizma. Ovo nije samo priča o Kseniji, već i o Podgorici i zemlji koje više nema?

ĐUKIĆ: Prepoznatljiv “karakter sudbine” , mnogi znaju, čuli su pjesme, pjevaju,vole, slušaju, kad tamo… ljudska tragedija, kako se nižu i ide dalje, kao da se nije ni desilo, kao da nešto nije dalo ni tragediji niti uzroku da se utvrdi. Mnogo toga se promijenilo samo na prvi pogled. Privatno je ostalo javno drugačije vidljivo, nametljivo. Kseniju Cicvarić je tiho i plemenito božanstvo, istovremeno “kroćena” prijekorima patrijarhata, ideologije, varoške pizme. Dramatičan je intervju koji je sa njom uradio reditelj Slavko Kovačević za RTCG, snimo ga u Beogradu, tada je bila udovica, voljeni Mišo Cicvarić je umro sedam godina prije. Ona slavi Podgoricu u svakoj rečenici, kaže da joj ni Pariz nije ravan, a onda nemoćno, ženski pominje “umjesto da ti neko pomogne, on ti razmogne”, opet divna li je moja Podgorica, dome moj! To ovdašnje “Dome moj” rijetko je u drugim govorima. Dom je čovjek i u čovjeku je dom.

MONITOR: U Podgorici će reći da niko kao ona nije mogao da pjeva sevdalinke. U predstavi nema imitiranja njenog pjevanja, već je stvarana originalna muzika za Slavuja.

ĐUKIĆ: Draž je originalnost, posebna vrijednost. U drami je izbor pjesama prema situaciji, Nina Perović je uradila zvuk i pjesme za sopran Oliveru Tičević , šest vokala , tri ženka i tri muška. Cijeli orkestar je harmonika Miroslav Ilića i dvije pjesme violina Neda Tadić. Sve su “naše snage” u stvaranju predstave, svi autori su naši i izvođaći i tu je vrhunski ugođaj. Bilo je prelijepo otkrivati ponovo pjesme u kompoziciji  predstave, njihovu novu “dimenziju”. Kada pjesma “Dolinom se šetala djevojčica mala” koju je Ksenija napisala svojoj Ireni, postane intimna himna rastanka i žala, vjerujem da će je svi koji je budu slušali nakon predstave Slavuj, čuti drugačije, emotivnije.

MONITOR: U predstavi učestvuje više od dvadeset glumaca, pjevača, muzičara… Kakav je bio proces stvaranja predstave?

ĐUKIĆ: Uz podršku Glavnog grada Podgorica i Sekretarijata za kulturu i sport, “u krilu” Gradskog pozorišta okupila sam sjajne ljude, osim navedenih tu su Tijana Ilić, sopran, Petar Dobričanin, bas, Igor Perović, tenor, Jovan Vuković tenor i Bojana Nenezić, alt. Saradnici: koreografija Tamara Vujošević Mandić, video art Gojko Berkuljan, scenograf Andreja Rondović, kostimi Lina Leković

Prva avantura, sa sasvim sagledivim peripetijama i ogromnim benefitom za sve zajedno. Kada smo konačno bili u prilici da “povezujemo” dramske i muzičke sekvence, nastajalo je slavlje, vjerujem da se osjeti u predstavi. Posebno je iskušenje bilo pratiti i tražiti novi ritam, veze koje nastaju, korekcije u hodu. Posljednjih deset dana priključila se sopranistica Olivera Tičević. Tada smo konačno imali Slavuja. Oliverin je dar i scenski šarm bio uslov za rad na predstavi o Kseniji Cicvarić. Sasvim drugačiji, a sugestivan bez ostatka. Pomogla mi je od januara  kao asistentkinja i mag za ljude, pozorišna producentkinja Jelena Odalović, raspored, satnica za svakog pojedinačno izgledao je kao pčelinji sać, sa bezbroj pojedinačnih termina zauzeća koja smo morali organizovati do premijere. Cijela nam je “muzička ekipa” pedagozi u školi Vasa Pavić, sjajni muzičari. Sve u svemu – posebno stresno i posebno dragocjeno, izuzetno sadržajno i zajedničko lijepo iskustvo. Predragi su svi zajedno, postali smo ansambl predstave i prenijeli na publiku naš doživljaj, vidim po reakcijama, pobudili duboke uspomene.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

 

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo