Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Dom je čovjek i u čovjeku je dom

Objavljeno prije

na

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici

 

Predstava Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, nedavno premijerno odigrana u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je  multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materjal.

Varja Đukić je prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio predstava i drama. Dobitnica je značajnijih nagrada za glumu u pozorištu i na filmu u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori.

MONITOR: U knjižari Karver godinama ste priređivali večeri gdje ste veličali lik i djelo Ksenije Cicvarić. Kada je nastala ideja da napravite pozorišnu predstavu za ovu nesvakidašnju pjevačicu?

ĐUKIĆ: Od samo početka, u nekoliko prilika, ne zaboravljam da je djetinjstvo i život provela pored Banje, pjevala i ostavila pjesme u mikromikrosekundama atoma koji su oko nas, u nama. Prije par godina, na festivalu Odakle zovem, pored Ribnice je pjevala je Anđela Jovićević Brajović, pratio je Omer Đurđević na harmonici. Tada je bio prepun plato ispred Karvera, ohrabrenje, ma i upozorenje, niko se ne može porediti, pjevati kao Ksenija. Nikada nisam pomislila, jer to je mjesto života, ništa drugo, niti jedan drugi glas sa ovih prostora ne djeluje tako na ljude, stara podgorička pjesma kada ona pjeva je nit koja dopire do srca.

MONITOR: Iako ste poznati po svojim glumačkim ostvarenjima, na kraju studija režirali ste diplomsku predstavu koja je bila nagrađena u Beogradu. Bila ste autorka predstava u kojima ste bavili životima istaknutih ličnosti poput Marije Cvetajeve, Danila Kiša, Vislave Šimborske…  Nikad niste koristili već napisan dramski tekst. 

ĐUKIĆ: Preduzela sam uz mnogo podrške sa mnogo strana i izvora sopstvene inicijative, mada, više “gladna” ideja, su- inicijativa. Originalnost, sadržaj ispod vidljivog, nameće se i postaje opsesivno. Uglavnom je litaratura u pitanju, jer već sadrži poetičnost, liričnost. Ovaj put je  pitanju “muzička” tema – fenomen pjesme glasom Ksenije Cicvarić i tu je veliko blago lirizma uz koji sam htjela, mogla da “pričam” o prizorima iz biografije. Potekli su od njenog sina Duška Novakovića, pjesnika i tu je biografski “sloj” poetičnosti.

MONITOR: Ksenija Cicvarić je pjesmom sačuvala veliki dio blaga crnogorske narodne pjesme, ali danas nema previše informacija o njoj –  fotografija, profesionalnih video snimaka …  Malo ko zna njenu životnu priču. Kako ste nalazili materijal za dramu Slavuj?

ĐUKIĆ: O staroj Podgorici u pričama Ilije Zlatičanina, zapisima Mostarca Alije Nametka, istoriografska građa, navodi nekoliko stotina imena članova muzičkih i dramskih grupa u predratanoj Podgorici,  sasvim malo porodičnih fotografija, nedovoljno, mnoge su nesatale nakon Drugog svjetskog rata. U drami je porodična i politička “sudbina”. Pričamo je glumice Katarina Krek, Vanja Jovićević  i ja i djevojčica Ana Vujović, glumački ansambl Gradskog pozorišta : Ivana Mrvaljević,  Miloš Pejović, Emir Ćatović, Lazar Đurđević i Jovan Dabović. I djeca Stefan Savović i Ana Krivokapić.

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici.

MONITOR: Poput antičkih junakinja, Ksenija je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim problemima i tugama. U Vašoj drami  primjetan je položaj žene pod uticajem nadirućeg konzervativizma. Ovo nije samo priča o Kseniji, već i o Podgorici i zemlji koje više nema?

ĐUKIĆ: Prepoznatljiv “karakter sudbine” , mnogi znaju, čuli su pjesme, pjevaju,vole, slušaju, kad tamo… ljudska tragedija, kako se nižu i ide dalje, kao da se nije ni desilo, kao da nešto nije dalo ni tragediji niti uzroku da se utvrdi. Mnogo toga se promijenilo samo na prvi pogled. Privatno je ostalo javno drugačije vidljivo, nametljivo. Kseniju Cicvarić je tiho i plemenito božanstvo, istovremeno “kroćena” prijekorima patrijarhata, ideologije, varoške pizme. Dramatičan je intervju koji je sa njom uradio reditelj Slavko Kovačević za RTCG, snimo ga u Beogradu, tada je bila udovica, voljeni Mišo Cicvarić je umro sedam godina prije. Ona slavi Podgoricu u svakoj rečenici, kaže da joj ni Pariz nije ravan, a onda nemoćno, ženski pominje “umjesto da ti neko pomogne, on ti razmogne”, opet divna li je moja Podgorica, dome moj! To ovdašnje “Dome moj” rijetko je u drugim govorima. Dom je čovjek i u čovjeku je dom.

MONITOR: U Podgorici će reći da niko kao ona nije mogao da pjeva sevdalinke. U predstavi nema imitiranja njenog pjevanja, već je stvarana originalna muzika za Slavuja.

ĐUKIĆ: Draž je originalnost, posebna vrijednost. U drami je izbor pjesama prema situaciji, Nina Perović je uradila zvuk i pjesme za sopran Oliveru Tičević , šest vokala , tri ženka i tri muška. Cijeli orkestar je harmonika Miroslav Ilića i dvije pjesme violina Neda Tadić. Sve su “naše snage” u stvaranju predstave, svi autori su naši i izvođaći i tu je vrhunski ugođaj. Bilo je prelijepo otkrivati ponovo pjesme u kompoziciji  predstave, njihovu novu “dimenziju”. Kada pjesma “Dolinom se šetala djevojčica mala” koju je Ksenija napisala svojoj Ireni, postane intimna himna rastanka i žala, vjerujem da će je svi koji je budu slušali nakon predstave Slavuj, čuti drugačije, emotivnije.

MONITOR: U predstavi učestvuje više od dvadeset glumaca, pjevača, muzičara… Kakav je bio proces stvaranja predstave?

ĐUKIĆ: Uz podršku Glavnog grada Podgorica i Sekretarijata za kulturu i sport, “u krilu” Gradskog pozorišta okupila sam sjajne ljude, osim navedenih tu su Tijana Ilić, sopran, Petar Dobričanin, bas, Igor Perović, tenor, Jovan Vuković tenor i Bojana Nenezić, alt. Saradnici: koreografija Tamara Vujošević Mandić, video art Gojko Berkuljan, scenograf Andreja Rondović, kostimi Lina Leković

Prva avantura, sa sasvim sagledivim peripetijama i ogromnim benefitom za sve zajedno. Kada smo konačno bili u prilici da “povezujemo” dramske i muzičke sekvence, nastajalo je slavlje, vjerujem da se osjeti u predstavi. Posebno je iskušenje bilo pratiti i tražiti novi ritam, veze koje nastaju, korekcije u hodu. Posljednjih deset dana priključila se sopranistica Olivera Tičević. Tada smo konačno imali Slavuja. Oliverin je dar i scenski šarm bio uslov za rad na predstavi o Kseniji Cicvarić. Sasvim drugačiji, a sugestivan bez ostatka. Pomogla mi je od januara  kao asistentkinja i mag za ljude, pozorišna producentkinja Jelena Odalović, raspored, satnica za svakog pojedinačno izgledao je kao pčelinji sać, sa bezbroj pojedinačnih termina zauzeća koja smo morali organizovati do premijere. Cijela nam je “muzička ekipa” pedagozi u školi Vasa Pavić, sjajni muzičari. Sve u svemu – posebno stresno i posebno dragocjeno, izuzetno sadržajno i zajedničko lijepo iskustvo. Predragi su svi zajedno, postali smo ansambl predstave i prenijeli na publiku naš doživljaj, vidim po reakcijama, pobudili duboke uspomene.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

 

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Svaka kriza je istovremeno i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čitajte ili učite nešto. Vježbajte. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe u ovakvim stresnim situacijama

 

Sa Radojem Cerovićem, kliničkim psihologom, poslovnim konsultantom i stručnjakom za psihologiju komunikacije, razgovaramo o tome kako da se nosimo sa zebnjom od korona virusa:

CEROVIĆ: Strah nije naš neprijatelj. On je institktivna reakcija koja nas predisponira za borbu ili za bijeg. Međutim, mi se u modernom svijetu suočavamo sa prijetanjama koje takvim načinima ne mogu biti riješene, naprotiv. Mogu biti pogoršane.  Zato mnogi pred ovom stuacijom ili negiraju pokušavajući da očajnički zadrže svoju svakodnevnu kolotečinu ili ulaze u stanje panike u kojem najvjerovatnije urade nesto kontraproduktivno ili čak opasno.

MONITOR: Koji su opšti savjeti da se lakše prebrodi ovo vrijeme izolacije?

 CEROVIĆ: Važno je da ne budemo konstantno zakačeni za TV i društvene mreže i da obezbijedimo sebi što je moguće više mentalne i fizičke aktivnosti. Što više ste zaposleni i fokusirani na nešto produktivno i korisno tim bolje, isključite jedan od najvažnijih izvora stresa, a to je tzv. default ciklus – beskrajni krug zamišljanja budućih scenarija koji se pali u dokolici. Čitajte ili učite nešto. Vježbajte – napravite sebi svakodnevni ciklus vježbi shodno vašem fizičkom stanju i spremnosti. 10 do 15 minuta intenzivnog vježbanja može da zamijeni ponekad i sate u teretani. Ili blažim intenzitetom ali duže, sad barem ima vremena… Ko poznaje mindfulness meditaciju kao metod duboke relaksacije ili autogeni trening, sad je najbolji trenutak da počnete sa redovnim vježbanjem. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe sa ovakvim stresnim situacijama.

MONITOR: Očigledno je da će mjere u borbi protiv korona virusa potrajati, koji psihički problemi bi mogli da budu najučestaliji i kako ih preduprijediti?

 CEROVIĆ: Realno sva stanja će biti pogoršana zato što su aksioznost i depresija, kao i probemi sa upravljanjem agresijom zajednički imenilac skoro svih vrsta mentalno-emocionalnih problema. Posebno je važno da osobe koje se bore sa masovno prisutnim stanjima aksioznosti i depresije pažljivo prate ova uputstva i da oni kojima je propisana farmakološka terapija sa njom nastave i nikako je ne prekidaju na svoju ruku.

 MONITOR: Da li ovo vrijeme ,,usporavanja” života može imati i pozitivne posljedice po mentalno zdravlje, pošto smo  prinuđeni da više vremena provodimo s ljudima s kojima živimo, samim sobom?

 CEROVIĆ: I te kako bi moglo. Svaka kriza je istovremeno i prilika. Prilika da se riješimo šablona i ustaljenih navika na kojima se zasniva stagniranje i blokada mentalnog razvoja i odrastanja. Da počnemo da vježbamo, da počnemo da učimo nešto što smo zanemarili i zapostavili. Šabloni u ponašanju su glavni neprijatelj ličnog razvoja, a ovo su situacije koje nas po pravilu ,,izbacuju” iz šablona.

MONITOR: Plašite li se da bi vremenom reakcije ljudi mogle da budu veća prijetna od samog virusa?

CEROVIĆ: U ovoj situaciji dolazi do aktivacije niza veoma starih i evolutivno primitivnih mehanizama. Naši prirodni mehanizmi odbrane od zaraza, tzv. behavioral immunity sistemi, su aktiviranje najintenzivnijih formi ksenofobije, i užasnih socijalnih pritisaka, poput traženja žrtvenog jarca i lova na vještice.  To je najbolje što je priroda mogla da nam ponudi prije nego je nauka i medicina uopšte i u povoju bila. To je naš instinktivni sistem epidemiološke zaštite.

Takođe dolazi i do velikog porasta osjećaja vezanosti za nešto što percipiramo kao ,,naša zajednica”. Neki čopor, neku socijalnu grupu. Ali u slučaju današnjih ljudi imamo mnogo potencijalnih ,,identiteta” i ,,identifikacija”.  Ono što možemo dobiti kao posljedicu ovakve situacije je vezivanje za grupu, možda čak i neki zajednički ,,identitet” na nivou skoro pa cijele države Crne Gore, što nije bio slučaj do sada. Ali se to plaća paranojom i ksenofobijom, napadima na neke ,,druge”.

Ovakva situacija u biti predstavlja kraj sistema vrijednosti na kojima je zasnovana Evropska unija. Ljevica, otvorenost, tolerantnost, slobode i ljudska prava, participativna demokratija prve su žrtve masovnih pošasti, a pogotovu pandemija. Ti principi realno predstavljaju ideološku osnovu stabilnosti i blagostanja, dok se autoritarnost, agresivnost, kao i fašističke ideologije obično vraćaju na velika vrata u vrijeme, gladi, rata, krize i zaraze.

S druge strane poznati je fenomen da su velike pandemije poput ,,crne smrti”, ali tek nakon što su milioni života izgubljeni i zaraza okončana, pokretale neke veoma pozitivne periode kulturnog i ekonomskog procvata u uslovima egalitarnosti i socijalne ravnoprvanosti i solidarnosti.

MONITOR: Koliko će medicinskim radnicima i ostalim koji su najizloženiji biti potrebna psihološka pomoć i da li je ona organizovana na pravi način?

CEROVIĆ: Ne znam je li organizovana za medicinske radnike. Ne znam ni koliko su oni sami  svjesni te potrebe. U ovom trenutku zajedno sa kompanijom Fleka, radimo na tome da organizujemo jedan servis koji mogu koristiti građani i preko kojeg bi bilo moguće zatražiti psihološku pomoć. Ali vjerujem da će biti važno posebno se fokusirati i na zdravstvene radnike, ako ne sada, ono kad kriza popusti ili prođe. Vjerujem da ćemo imati situacije aknsioznih sindroma, post-traumatskog stresa, depresije, a u najmanju ruku ogroman broj tzv. burnout  situacija.

MONITOR: Kome da se građani obrate, koje savjete da uzimaju kao vjerodostojne s obzirom na poplavu raznih medijskih sadržaja?

 CEROVIĆ: Za psihološko zdravlje su nadležni psihijatri ili psiholozi zavisno od situacije. Svi drugi gurui, koučevi, duhovnici i babe Vange (koji će u ovoj situaciji da niknu kao pečurke!) bi trebalo da budi što aktivnije suzbijani.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORIS MARIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Ljudska prava se poštuju i u vanrednom stanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovako teška situacija pokazuje brojne nedovršenosti naših institucija, ali i društva u cjelini, gdje mnogi često ne mogu da razdvoje ličnu frustraciju od obaveze poštovanja prava drugih, predrasude i dogme od naučnih i stručnih aksioma, gdje se sebičan odnos „obezbjeđivanja” sebe stavlja iznad neophodnosti zaštite zajednice kroz sistem potrebne solidarnosti, jer se upravo solidarnim odnosom, svi kao jedinke najbolje branimo od pandemije

 

MONTOR: Kako vidite odluku Vlade da objavi spiskove onih kojima je određena mjera samoizolacije?

MARIĆ: Sada već imamo puno osvrta na ovu odluku i čini se nespornim da je donijeta bez potrebne pravne osnove, potrebne procjene posljedica i suprotno međunaradnim standardima. Poseban problem predstavlja činjenica da se odluke koje ograničavaju određena ljudska prava i slobode donose bez jasne pravne osnove, što znači primarno bez ustavnog utemeljenja. Negdje čudi ovakvo postupanje donosioca odluka, jer ne vidim niti jedan razlog da se de facto vanredno stanje koje živimo ne uredi i de jure, te donese odluka o proglašenju vanrednog stanja. Time bi dobili pravni osnov i za funkcionisanje koordinacionog tijela u skladu sa propisima, i za donošenje odluka kojima se u nekoj mjeri ograničavaju ljudska prava. Moramo znati i to da se određena ljudska prava ne mogu ograničiti ni u vanrednom stanju, kao što su: život, pravni lijek i pravna pomoć, dostojanstvo i poštovanje ličnosti, pravično i javno suđenje i načelo zakonitosti, pretpostavka nevinosti, odbrana, naknada štete za nezakonito ili neosnovano lišenje slobode i neosnovanu osudu, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti, te zaključenje braka.

Ustav je više nego jasan u članu 25 koji kaže da se za vrijeme proglašenog ratnog ili vanrednog stanja može ograničiti ostvarivanje pojedinih ljudskih prava i sloboda, u obimu u kojem je to neophodno.

Lako možemo izvesti zaključak da je trenutna odluka o objavi spiskova građana i građanki kojima je određena mjera samoizolacije, a koja nema potrebnu pravnu formu, ili nijesmo imali priliku da je vidimo, u suprotnosti sa  Ustavom, jer prvo nije donesena odluka o uvođenju vanrednog stanja, drugo krši parvo na dostojanstvo i poštovanje ličnosti i treće krši pravo na privatnost, jer su obima koji nije neophodan za zaštitu života i zdravlja ljudi.

MONITOR: Premijer Marković je, osvrćući se na kritike civilnog društva zbog te odluke, kazao da je Vlada  “svjesno odlučila da su  životi  građana prioritet i da je pravo na zdravlje i život iznad prava na bezuslovnu zaštitu ličnih podataka”. Kako komentarišete to pojašnjenje premijera?

MARIĆ: Cijenim da je premijer Marković zaista posvećen borbi protiv pošasti pandemije, da, u skladu sa mogućnostima sistema, izvršna vlast pokušava da se izbori sa teškim izazovom, ali to ipak nije dovoljno da objasni zašto se ne poštuje Ustav, a poštovanje najvećeg pravnog akta neophodno je u svim situacijama ako hoćemo da imamo u perspektivi društvo koje bezuslovno štiti život i dostojanstvo čovjeka, društvo koje će na greškama učiti i biti spremno da gradi mnogo jače institucionalne kapacitete.

U konkretnom slučaju, donijeta je nepromišljena mjera u suprotnosti sa Ustavom i zakonom. To zna i Premijer, što na neki način priznaje u svom javnom nastupu. Svjestan da ova mjera nije pogodila cilj te da zadire u poštovanje ljudskih prava, kao što je parvo na privatnost, treba da je suspenduje i zamijeni je setom efektivnih mjera, poput objave inicijala onih koji krše pravila, sistemom kontrole poštovanja samoizolacije od strane ovlašćenih službenika i pripadnika organa bezbjednosti te inspekcijskih službi, uspostavljanjem kampanje u kojoj bi dobrovljno mnogi građani javno promovisali i ohrabrili poštovanje pravila samoizolacije u borbi protiv pandemije.

Primjer Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH može poslužiti kao putokaz crnogorskim kolegama, koji su donijeli političku, a ne pravnu odluku. Agencija BiH je identičnu mjeru u toj zemlji suspendovala, kao kršenje ljudskih prava.

MONITOR: Gdje je, po vašem mišljenju, balans između sankcionisanja neodgovornih pojedinaca koji ugrožavaju zdravlje drugih, i zaštite ljudskih prava, u ovom slučaju privatnosti osoba koje su u samoizolaciji?

MARIĆ: U ovakvim situacijama je uvijek problem naći mjeru, tako da sa te strane razumijem i donosioce odluka. Međutim, u ovom slučaju pribjeglo se drastičnoj mjeri, nepotrebnoj mjeri, kod činjenice da država ima brojne mehanizme da kontroliše datu situaciju.

Za one koji ne krše pravila apsolutno je neprihvatljivo da se na bilo koji način stigmatizuju, označavaju zbog trenutnog svojstva. S druge strane, oni koji krše pravila na neki način mogu biti uslovno rečeno prozvani, ali i tu se otvara jedno teško pitanje. Naime, ne smije im se kršiti pretpostavka nevinosti, tako da bi i u tom slučaju trebalo da budu objavljeni samo inicijali, uz posebno apostrofiranje ozboljnosti i težine kazne za ovaj delikt, što bi imalo jak odvraćajući uticaj.

Ovako teška situacija pokazuje brojne nedovršenosti naših institucija, ali i društva u cjelini, gdje mnogi često ne mogu da razdvoje ličnu frustraciju od obaveze poštovanja prava drugih, predrasude i dogme od naučnih i stručnih aksioma, gdje se sebičan odnos “obezbjeđivanja” sebe stavlja iznad neophodnosti zaštite zajednice kroz sistem potrebne solidarnosti, jer se upravo solidarnim odnosom, svi kao jedinke najbolje branimo od pandemije.

Ovi nedostaci, koji nijesu mali, upravo su najčešći uzrok pribjegavanja drastičnim mjerama koje zadiru u ljudska prava, gdje jača ksenofobija i gdje se lako upada u poigravanje nekim trenutno uspostavljenim, nametnutim ili čak izmišljenim svojstvima ličnosti.

MONITOR: Mislite li da takva odluka Vlade može imati kontraefekat, poput stigmatizacije oboljelih, i možda manjeg broja onih koji će se prijavljivati na testiranje, što opet može uticati na javno zdravlje?

MARIĆ: Neki vid stigmatizacije i lošeg osjećaja kod ljudi obuhvaćenih ovim mjerama je neminovan, zato ih i treba ukinuti. Vjerujem da neće biti manje prijava za testiranje na virus, mislim da to neće biti slučaj, jer je odgovornost prema sebi i bližnjima, te realan strah od posljedica u ovoj situaciji jači od neprijatnosti javne prozivke i nekog vida stigmatizacije.

MONITOR: Očekujete li da će Ustavni sud ukinuti tu odluku?

MARIĆ: Trebalo bi da ukine ovu odluku, ako ima šta da se ukine. Ovdje imamo pravni vakuum, i moramo vršiti pritisak na Vladu da preispita postupke. Mislim da Ustavni sud, nažalost, neće adekvatno reagovati, a mogao bi i to po službenoj dužnosti. Mogao bi dati nemjerljiv doprinos pravnom slaganju, odnosno natjerati izvršnu vlast da se vrati u ustavne i zakonske okvire.

U ovom trenutku mi imamo normativno problematičnu poziciju koordinacionog tijela, kao i mnogih odluka kojima su ograničena ljudska prava i slobode.

MONITOR: Kako vidite ostale mjere Vlade u cilju suzbijanja korona virusa?

MARIĆ: Vlada jeste pokazala solidan nivo agilnosti i inventivnosti u ovoj situaciji. Državni organi su odgovorili brojnim izazovima, i to je jeste ohrabrenje.

Ozbiljan propust je nepotrebno čekanje da se uvede vanredno stanje i nesnalaženje u procjeni mogućih posljedica nekih od mjera. Svjedoci smo neobjašnjivog nedostatka medicinske opreme, činjenice da nas je ova komplikovana situacija zatekla sa infektivnom klinikom u neadekvatnim objektima, iako je to tema već decenijama, a najveći broj propusta i lošeg rada napravljen je u redovnim okolnostima, o čemu se ozbiljno mora razmišljati kada pandemija bude za nama.

MONTIOR: Često se govori da su odgovornost i solidarnost lijek za korona virus. Vidite li ovdje primjere solidarnosti, i one druge?

MARIĆ: Odgovornost i solidarnost su formula uspješnih zajednica, naprednih pojedinaca. Crnogorsko društvo je solidarnije nego inače, odgovornije je nego što je to slučaj u redovnim okolnostima. Odgovornost i solidarnost moramo zasnivati na poštovanju Ustava i zakona na poštovanju crnogorske zajednice, koja ima svoje razlike, podjele, mnoge percepcije istog događaja, mnogo problema, ali je zajednica. Njeni činioci građani i građanke dijele manje-više istu sudbinu, to posebno nedvosmisleno pokazuje pandemija koja stoji pred nama. Što više solidarnosti, borba protiv pandemije biće uspješnija, pobjeda će se lakše postići. Solidarnost je etička kategorija, i u svojoj osnovi mora imati dobru namjeru, kakav god oblik humanog djelovanja da je koristi.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MARIĆ (MALI ČEKIĆ), GRAFIČKI DIZAJNER: Mali čekić za „fine radove“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Moji radovi su način da im odam priznanje i zahvalnost

 

MONITOR: Vaš dizajnerski rad prvi put predstavljamo našim čitaocima. Možete li nam reći kako je sve počelo i kako ste došli do portreta kao osnovnog motiva vaših radova?

MARIĆ: Pozdrav svim čitaocima. Počelo je to odavno, još u analogna vremena – papir i olovka. Prestalo je, jer sam doneo odluku da se bavim nekim drugim stvarima. Povratak se desio pre tri, tri i po godine  kao vežba u jednoj vrsti rada u digitalnoj formi. Međutim, pozitivna reakcija meni bliskih ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo me naterala da izađem u javnost sa tim radom.

MONITOR: Uradili ste portrete cijele jedne armije ljudi koji su oblikovali naš svijet. Od Ujevića i Pekića do Bate Stojkovića, Tome Zdravkovića i Milana Mladenovića. Ili internacionalno od Nik Kejva do Bad Spensera. Šta je to što ih povezuje i što ih konačno dovede u Vaš rad?

MARIĆ: Povezuje ih lični svetonazor, dugogodišnja naklonost prema raznim kulturnim i pop-kulturnim obrascima i konceptima. Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Ovo je neki moj način da im odam priznanje, pa i zahvalnost.

MONITOR: Da li vodite evidenciju koliko ste do sada radova uradili?

MARIĆ: Portreta oko 200. Nemam tačnu evidenciju. Radova-posveta isto toliko, otpriike. Izlaskom u javnost putem Facebooka, na koji, to moram da napomenem, nisam ni privirio pre toga, došlo je do znatnog ubrzanja cele priče. To vidim sada kao nešto pozitivno. Pre svega zbog podrške, a i širenja grafičkog izraza na neke druge sfere.

MONITOR: Iako nijeste školovani dizajner, Vaši radovi su među najprisutnijim i najprepoznatljivijim na internetu. Šta je to što im daje vjetar u leđa? Možda njihova svedenost ili upravo sami likovi koje portretišete, ili nešto treće?

MARIĆ: Školovanje za dizajnera je bila prva opcija, međutim, tada sam se opredelio da krenem u drugom pravcu.

Reakcije su najveći vetar u leđa, pobuđivanje emocije. Izbor tema svakako utiče, ali i pristup. Svedenost izraza se nekako nametnula, nije tu bilo nekog predumišljaja. Ali je isto tako izazovno da se minimalnim grafičkim sredstvima uobliči ideja i postigne reakcija, uglavnom pozitivna. Biti prepoznatljiv trenutno je vrlo velik kompliment.

MONITOR: Radite uz pomoć softvera, ali je očigledan uticaj pop arta, stensila… Šta je formiralo Vaš izraz?

MARIĆ: Da, radim u softveru, brza je manipulacija, ali i papir i olovka su zastupljeni i dalje. Ipak sam ja old skul.

Uticaj pop arta je najvidljiviji, ali ne i jedini. Ima toga još, od klasičnih majstora do street arta. Naravno, tu je i velik broj grafičkih ilustratora, strip majstora takođe. Ne treba tu zanemariti ni vizuelne uticaje poput filma, videa. Mnogo toga.

MONITOR: Radite pod umjetničkim imenom Mali čekić. Šta taj čekić predstavlja za Vas?

MARIĆ: Čekić je elememtarna alatka. A mali čekić je za one fine neke radove i zanate, ili za decu. Kad sam bio dete voleo sam taj moj mali čekić iz onog nekog ”Uradi sam” kompleta za decu. Recimo da taj mali čekić kucka po nekim tankim, malo otvrdlim mestima i ponovo pobuđuje one dečije emocije koje sa godinama odbacimo i zanemarimo.

MONITOR: Očigledni su muzički uticaji. Iz onoga što sam uspio da ispratim na internetu, čini mi se da je baza muzičkih portreta i najveći dio Vaše kolekcije. Kakva je Vaša veza sa muzikom?

MARIĆ: Moja veza sa muzikom je počela sa tranzistorom na uhu kad sam imao sedam, osam godina  i traje evo do danas. Muzika je preko raznih referenci koje nudi otvorila vrata za druge vrste umetničkih izraza – književnosti, likovne umetnosti, filma. Dalje je radoznalost učinila svoje. Kao prva ljubav, naravno da je najveća.

MONITOR: Region je u karantinu. Šta se dešava u Vašem studiju, dok traje ova nužna, ali nepopularna mjera?

MARIĆ: Ova situacija nas sve pomera. Komplikovano je. Neki planovi su odloženi na neoderđeno, stvorilo je i to dosta nervoze. Ali budući da je moj život već duže vreme polukarantinski, promena je relativno mala. Radi se, koliko se može i čeka se da prođe. Pa ćemo videti kako dalje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo