Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Dom je čovjek i u čovjeku je dom

Objavljeno prije

na

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici

 

Predstava Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, nedavno premijerno odigrana u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je  multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materjal.

Varja Đukić je prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio predstava i drama. Dobitnica je značajnijih nagrada za glumu u pozorištu i na filmu u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori.

MONITOR: U knjižari Karver godinama ste priređivali večeri gdje ste veličali lik i djelo Ksenije Cicvarić. Kada je nastala ideja da napravite pozorišnu predstavu za ovu nesvakidašnju pjevačicu?

ĐUKIĆ: Od samo početka, u nekoliko prilika, ne zaboravljam da je djetinjstvo i život provela pored Banje, pjevala i ostavila pjesme u mikromikrosekundama atoma koji su oko nas, u nama. Prije par godina, na festivalu Odakle zovem, pored Ribnice je pjevala je Anđela Jovićević Brajović, pratio je Omer Đurđević na harmonici. Tada je bio prepun plato ispred Karvera, ohrabrenje, ma i upozorenje, niko se ne može porediti, pjevati kao Ksenija. Nikada nisam pomislila, jer to je mjesto života, ništa drugo, niti jedan drugi glas sa ovih prostora ne djeluje tako na ljude, stara podgorička pjesma kada ona pjeva je nit koja dopire do srca.

MONITOR: Iako ste poznati po svojim glumačkim ostvarenjima, na kraju studija režirali ste diplomsku predstavu koja je bila nagrađena u Beogradu. Bila ste autorka predstava u kojima ste bavili životima istaknutih ličnosti poput Marije Cvetajeve, Danila Kiša, Vislave Šimborske…  Nikad niste koristili već napisan dramski tekst. 

ĐUKIĆ: Preduzela sam uz mnogo podrške sa mnogo strana i izvora sopstvene inicijative, mada, više “gladna” ideja, su- inicijativa. Originalnost, sadržaj ispod vidljivog, nameće se i postaje opsesivno. Uglavnom je litaratura u pitanju, jer već sadrži poetičnost, liričnost. Ovaj put je  pitanju “muzička” tema – fenomen pjesme glasom Ksenije Cicvarić i tu je veliko blago lirizma uz koji sam htjela, mogla da “pričam” o prizorima iz biografije. Potekli su od njenog sina Duška Novakovića, pjesnika i tu je biografski “sloj” poetičnosti.

MONITOR: Ksenija Cicvarić je pjesmom sačuvala veliki dio blaga crnogorske narodne pjesme, ali danas nema previše informacija o njoj –  fotografija, profesionalnih video snimaka …  Malo ko zna njenu životnu priču. Kako ste nalazili materijal za dramu Slavuj?

ĐUKIĆ: O staroj Podgorici u pričama Ilije Zlatičanina, zapisima Mostarca Alije Nametka, istoriografska građa, navodi nekoliko stotina imena članova muzičkih i dramskih grupa u predratanoj Podgorici,  sasvim malo porodičnih fotografija, nedovoljno, mnoge su nesatale nakon Drugog svjetskog rata. U drami je porodična i politička “sudbina”. Pričamo je glumice Katarina Krek, Vanja Jovićević  i ja i djevojčica Ana Vujović, glumački ansambl Gradskog pozorišta : Ivana Mrvaljević,  Miloš Pejović, Emir Ćatović, Lazar Đurđević i Jovan Dabović. I djeca Stefan Savović i Ana Krivokapić.

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici.

MONITOR: Poput antičkih junakinja, Ksenija je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim problemima i tugama. U Vašoj drami  primjetan je položaj žene pod uticajem nadirućeg konzervativizma. Ovo nije samo priča o Kseniji, već i o Podgorici i zemlji koje više nema?

ĐUKIĆ: Prepoznatljiv “karakter sudbine” , mnogi znaju, čuli su pjesme, pjevaju,vole, slušaju, kad tamo… ljudska tragedija, kako se nižu i ide dalje, kao da se nije ni desilo, kao da nešto nije dalo ni tragediji niti uzroku da se utvrdi. Mnogo toga se promijenilo samo na prvi pogled. Privatno je ostalo javno drugačije vidljivo, nametljivo. Kseniju Cicvarić je tiho i plemenito božanstvo, istovremeno “kroćena” prijekorima patrijarhata, ideologije, varoške pizme. Dramatičan je intervju koji je sa njom uradio reditelj Slavko Kovačević za RTCG, snimo ga u Beogradu, tada je bila udovica, voljeni Mišo Cicvarić je umro sedam godina prije. Ona slavi Podgoricu u svakoj rečenici, kaže da joj ni Pariz nije ravan, a onda nemoćno, ženski pominje “umjesto da ti neko pomogne, on ti razmogne”, opet divna li je moja Podgorica, dome moj! To ovdašnje “Dome moj” rijetko je u drugim govorima. Dom je čovjek i u čovjeku je dom.

MONITOR: U Podgorici će reći da niko kao ona nije mogao da pjeva sevdalinke. U predstavi nema imitiranja njenog pjevanja, već je stvarana originalna muzika za Slavuja.

ĐUKIĆ: Draž je originalnost, posebna vrijednost. U drami je izbor pjesama prema situaciji, Nina Perović je uradila zvuk i pjesme za sopran Oliveru Tičević , šest vokala , tri ženka i tri muška. Cijeli orkestar je harmonika Miroslav Ilića i dvije pjesme violina Neda Tadić. Sve su “naše snage” u stvaranju predstave, svi autori su naši i izvođaći i tu je vrhunski ugođaj. Bilo je prelijepo otkrivati ponovo pjesme u kompoziciji  predstave, njihovu novu “dimenziju”. Kada pjesma “Dolinom se šetala djevojčica mala” koju je Ksenija napisala svojoj Ireni, postane intimna himna rastanka i žala, vjerujem da će je svi koji je budu slušali nakon predstave Slavuj, čuti drugačije, emotivnije.

MONITOR: U predstavi učestvuje više od dvadeset glumaca, pjevača, muzičara… Kakav je bio proces stvaranja predstave?

ĐUKIĆ: Uz podršku Glavnog grada Podgorica i Sekretarijata za kulturu i sport, “u krilu” Gradskog pozorišta okupila sam sjajne ljude, osim navedenih tu su Tijana Ilić, sopran, Petar Dobričanin, bas, Igor Perović, tenor, Jovan Vuković tenor i Bojana Nenezić, alt. Saradnici: koreografija Tamara Vujošević Mandić, video art Gojko Berkuljan, scenograf Andreja Rondović, kostimi Lina Leković

Prva avantura, sa sasvim sagledivim peripetijama i ogromnim benefitom za sve zajedno. Kada smo konačno bili u prilici da “povezujemo” dramske i muzičke sekvence, nastajalo je slavlje, vjerujem da se osjeti u predstavi. Posebno je iskušenje bilo pratiti i tražiti novi ritam, veze koje nastaju, korekcije u hodu. Posljednjih deset dana priključila se sopranistica Olivera Tičević. Tada smo konačno imali Slavuja. Oliverin je dar i scenski šarm bio uslov za rad na predstavi o Kseniji Cicvarić. Sasvim drugačiji, a sugestivan bez ostatka. Pomogla mi je od januara  kao asistentkinja i mag za ljude, pozorišna producentkinja Jelena Odalović, raspored, satnica za svakog pojedinačno izgledao je kao pčelinji sać, sa bezbroj pojedinačnih termina zauzeća koja smo morali organizovati do premijere. Cijela nam je “muzička ekipa” pedagozi u školi Vasa Pavić, sjajni muzičari. Sve u svemu – posebno stresno i posebno dragocjeno, izuzetno sadržajno i zajedničko lijepo iskustvo. Predragi su svi zajedno, postali smo ansambl predstave i prenijeli na publiku naš doživljaj, vidim po reakcijama, pobudili duboke uspomene.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

 

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo