Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Dom je čovjek i u čovjeku je dom

Objavljeno prije

na

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici

 

Predstava Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, nedavno premijerno odigrana u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je  multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materjal.

Varja Đukić je prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio predstava i drama. Dobitnica je značajnijih nagrada za glumu u pozorištu i na filmu u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori.

MONITOR: U knjižari Karver godinama ste priređivali večeri gdje ste veličali lik i djelo Ksenije Cicvarić. Kada je nastala ideja da napravite pozorišnu predstavu za ovu nesvakidašnju pjevačicu?

ĐUKIĆ: Od samo početka, u nekoliko prilika, ne zaboravljam da je djetinjstvo i život provela pored Banje, pjevala i ostavila pjesme u mikromikrosekundama atoma koji su oko nas, u nama. Prije par godina, na festivalu Odakle zovem, pored Ribnice je pjevala je Anđela Jovićević Brajović, pratio je Omer Đurđević na harmonici. Tada je bio prepun plato ispred Karvera, ohrabrenje, ma i upozorenje, niko se ne može porediti, pjevati kao Ksenija. Nikada nisam pomislila, jer to je mjesto života, ništa drugo, niti jedan drugi glas sa ovih prostora ne djeluje tako na ljude, stara podgorička pjesma kada ona pjeva je nit koja dopire do srca.

MONITOR: Iako ste poznati po svojim glumačkim ostvarenjima, na kraju studija režirali ste diplomsku predstavu koja je bila nagrađena u Beogradu. Bila ste autorka predstava u kojima ste bavili životima istaknutih ličnosti poput Marije Cvetajeve, Danila Kiša, Vislave Šimborske…  Nikad niste koristili već napisan dramski tekst. 

ĐUKIĆ: Preduzela sam uz mnogo podrške sa mnogo strana i izvora sopstvene inicijative, mada, više “gladna” ideja, su- inicijativa. Originalnost, sadržaj ispod vidljivog, nameće se i postaje opsesivno. Uglavnom je litaratura u pitanju, jer već sadrži poetičnost, liričnost. Ovaj put je  pitanju “muzička” tema – fenomen pjesme glasom Ksenije Cicvarić i tu je veliko blago lirizma uz koji sam htjela, mogla da “pričam” o prizorima iz biografije. Potekli su od njenog sina Duška Novakovića, pjesnika i tu je biografski “sloj” poetičnosti.

MONITOR: Ksenija Cicvarić je pjesmom sačuvala veliki dio blaga crnogorske narodne pjesme, ali danas nema previše informacija o njoj –  fotografija, profesionalnih video snimaka …  Malo ko zna njenu životnu priču. Kako ste nalazili materijal za dramu Slavuj?

ĐUKIĆ: O staroj Podgorici u pričama Ilije Zlatičanina, zapisima Mostarca Alije Nametka, istoriografska građa, navodi nekoliko stotina imena članova muzičkih i dramskih grupa u predratanoj Podgorici,  sasvim malo porodičnih fotografija, nedovoljno, mnoge su nesatale nakon Drugog svjetskog rata. U drami je porodična i politička “sudbina”. Pričamo je glumice Katarina Krek, Vanja Jovićević  i ja i djevojčica Ana Vujović, glumački ansambl Gradskog pozorišta : Ivana Mrvaljević,  Miloš Pejović, Emir Ćatović, Lazar Đurđević i Jovan Dabović. I djeca Stefan Savović i Ana Krivokapić.

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici.

MONITOR: Poput antičkih junakinja, Ksenija je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim problemima i tugama. U Vašoj drami  primjetan je položaj žene pod uticajem nadirućeg konzervativizma. Ovo nije samo priča o Kseniji, već i o Podgorici i zemlji koje više nema?

ĐUKIĆ: Prepoznatljiv “karakter sudbine” , mnogi znaju, čuli su pjesme, pjevaju,vole, slušaju, kad tamo… ljudska tragedija, kako se nižu i ide dalje, kao da se nije ni desilo, kao da nešto nije dalo ni tragediji niti uzroku da se utvrdi. Mnogo toga se promijenilo samo na prvi pogled. Privatno je ostalo javno drugačije vidljivo, nametljivo. Kseniju Cicvarić je tiho i plemenito božanstvo, istovremeno “kroćena” prijekorima patrijarhata, ideologije, varoške pizme. Dramatičan je intervju koji je sa njom uradio reditelj Slavko Kovačević za RTCG, snimo ga u Beogradu, tada je bila udovica, voljeni Mišo Cicvarić je umro sedam godina prije. Ona slavi Podgoricu u svakoj rečenici, kaže da joj ni Pariz nije ravan, a onda nemoćno, ženski pominje “umjesto da ti neko pomogne, on ti razmogne”, opet divna li je moja Podgorica, dome moj! To ovdašnje “Dome moj” rijetko je u drugim govorima. Dom je čovjek i u čovjeku je dom.

MONITOR: U Podgorici će reći da niko kao ona nije mogao da pjeva sevdalinke. U predstavi nema imitiranja njenog pjevanja, već je stvarana originalna muzika za Slavuja.

ĐUKIĆ: Draž je originalnost, posebna vrijednost. U drami je izbor pjesama prema situaciji, Nina Perović je uradila zvuk i pjesme za sopran Oliveru Tičević , šest vokala , tri ženka i tri muška. Cijeli orkestar je harmonika Miroslav Ilića i dvije pjesme violina Neda Tadić. Sve su “naše snage” u stvaranju predstave, svi autori su naši i izvođaći i tu je vrhunski ugođaj. Bilo je prelijepo otkrivati ponovo pjesme u kompoziciji  predstave, njihovu novu “dimenziju”. Kada pjesma “Dolinom se šetala djevojčica mala” koju je Ksenija napisala svojoj Ireni, postane intimna himna rastanka i žala, vjerujem da će je svi koji je budu slušali nakon predstave Slavuj, čuti drugačije, emotivnije.

MONITOR: U predstavi učestvuje više od dvadeset glumaca, pjevača, muzičara… Kakav je bio proces stvaranja predstave?

ĐUKIĆ: Uz podršku Glavnog grada Podgorica i Sekretarijata za kulturu i sport, “u krilu” Gradskog pozorišta okupila sam sjajne ljude, osim navedenih tu su Tijana Ilić, sopran, Petar Dobričanin, bas, Igor Perović, tenor, Jovan Vuković tenor i Bojana Nenezić, alt. Saradnici: koreografija Tamara Vujošević Mandić, video art Gojko Berkuljan, scenograf Andreja Rondović, kostimi Lina Leković

Prva avantura, sa sasvim sagledivim peripetijama i ogromnim benefitom za sve zajedno. Kada smo konačno bili u prilici da “povezujemo” dramske i muzičke sekvence, nastajalo je slavlje, vjerujem da se osjeti u predstavi. Posebno je iskušenje bilo pratiti i tražiti novi ritam, veze koje nastaju, korekcije u hodu. Posljednjih deset dana priključila se sopranistica Olivera Tičević. Tada smo konačno imali Slavuja. Oliverin je dar i scenski šarm bio uslov za rad na predstavi o Kseniji Cicvarić. Sasvim drugačiji, a sugestivan bez ostatka. Pomogla mi je od januara  kao asistentkinja i mag za ljude, pozorišna producentkinja Jelena Odalović, raspored, satnica za svakog pojedinačno izgledao je kao pčelinji sać, sa bezbroj pojedinačnih termina zauzeća koja smo morali organizovati do premijere. Cijela nam je “muzička ekipa” pedagozi u školi Vasa Pavić, sjajni muzičari. Sve u svemu – posebno stresno i posebno dragocjeno, izuzetno sadržajno i zajedničko lijepo iskustvo. Predragi su svi zajedno, postali smo ansambl predstave i prenijeli na publiku naš doživljaj, vidim po reakcijama, pobudili duboke uspomene.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

 

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo