Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023.  daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine

MONITOR: Predsjednik Srbije je na nedavnom samitu u Dubrovniku, rekao da nije bilo agresije na Hrvatsku 1990-tih, a premijeru Andreju Plenkoviću se spočitava što nije oštro reagovao i što je Vučića uopšte pozvao na skup Ukrajina-Istočnoevropske zemlje. Važna istorijska pitanja sve češće postaju „poštapalice“ političara u regionu. Kako to da razumijemo?

TERŠELIČ: Komentari poput ovog služe ulagivanju vlastitim biračima i što dužem ostanka na vlasti. Na žalost, ponovo traumatiziraju preživjele koji su na svojoj koži osjetili rat. Umjesto priznanja patnje stradalih, dio političara u post-jugoslavenskim zemljama svojim neodmjerenim riječima produbljuje podjele i otežava proces izgradnje povjerenja. Zabrinjava izostanak pijeteta i sućuti koja bi mogla otvoriti vrata za više suradnje. Baš zbog takvih nastupa sve je manje javnog prostora za objektivno sagledavanje ratnih zbivanja. No ništa ne može promijeniti činjenice o napadu JNA na Dubrovnik. Znamo tko su stradali u Dubrovniku i Konavlima. Znamo da je najveći broj pripadnika vojske koji su sudjelovali u agresiji bio iz Crne Gore.

MONITOR: Smatrate da Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata iz 2021. ne obuhvata sve ratom pogođene civile, a da hrvatske vlade već dugo doprinose urušavanju politike sjećanja u obrazovanju i time stvaraju konfuziju u društvu kada se radi o razlici između žrtava i zločinaca. Koliko je to opasno stanje i može li se poboljšati pritiskom iz EU?

TERŠELIČ: Pritisak iz EU, tako važan u vrijeme prije 2013. godine i priključivanja Hrvatske, primarno vezan za procesuiranje ratnih zločina, sada izostaje. Unija pitanja vezana uz suočavanje s prošlošću prvenstveno ostavlja samim zemljama članicama. Razvijaju se neki novi mehanizmi, poput izvještaja o vladavini prava, ali tek su u povojima.

MONITOR: Interesantna je Vaša primjedba da zvanična Hrvatska  obilježava donekle kontroverzne događaje kao što su Oluja, a nezapaženo prolaze godišnjice mirne reintegracije koja je Hrvatskoj omogućila teritorijalnu cjelovitost, kao i godišnjica ubistva antiratnog heroja-policijskog načelnika Josipa Rajha Kira. Da li se time produžava militarizacija ratom još obilježenog društva?

TERŠELIČ: Brine me što su u pravom planu vojne obljetnice- što produbljuje militarizaciju, a prilike za refleksiju o uspjehu pregovora i mirnom okončanju ratnih sukoba su vrlo rijetke. Nikako da počnu dugo iščekivane godine života bez prijetnje rata. To samo doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti. Zamišljene i stvarne prijetnje onda hrane isključivost i mržnju.

MONITOR: REKOM-mreža pomirenja-u kojoj predstavljate organizacije iz Hrvatske, zatražila je u maju da Vlada Crne Gore donese odluku o kosponzorstvu UN Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, pozivajući se na zahtev 110 NVO Crne Gore, između ostalog…Koliko je REKOM danas uticajan kada se radi o ponašanju država i vlada nastalih raspadom SFRJ?

TERŠELIČ: Vlade rade što hoće. Ni jedna od post-jugoslavenskih zemalja ne priznaje patnju svih stradalih. Izabranim političkim predstavnicima posebno teško ide priznanje zlodjela iz devedesetih počinjenih  od strane pripadnika njihove vojske i policije. Ni Hrvatska nije iznimka. Zato bi osnivanje REKOM-a zbog stvaranja vjerodostojnih zapisa o žrtvama bilo vrlo važna dopuna suđenjima za ratne zločine. Ali predstavnici post-jugoslavenskih zemalja nisu prepoznali tu priliku za približavanje pravdi i miru.

Usprkos nedostatku političke podrške organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljamo rad. Porodice preživjelih iz Lore iz Crne Gore još uvijek čekaju podizanje optužnice. Predstavnice Akcije za ljudska prava i Documente održale smo sastanak s Državnim odvjetništvom iz Splita koje je nadležno za taj predmet. Redovito ih podsjećamo na obavezu procesuiranja svih ratnih zločina.

MONITOR: U Hrvatskoj je počelo da se razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Pominjan je čak i januar 2025. ali djeluje da će odluka o tome ipak biti odložena. Koliko je ova tema važna u utrci na predstojećim predsjedničkim izborima u decembru?

TERŠELIČ: Uvođenje vojnog roka svakako igra ulogu u predizbornim sučeljavanjima. Od 2008. godine kada je zamrznut vojni rok, u Hrvatskoj se služi samo dobrovoljno. Baš je ovih dana skoro 300 mladića i djevojaka počelo program vojnog osposobljavanja u Požegi. Kako u Hrvatskoj obveznici imaju pravo na prigovor savjesti iz vjerskih i moralnih razloga, u medijima smo mogli pročitati da prijedlog za njih priprema Ravnateljstvo civilne zaštite u suradnji s lokalnim institucijama. Revoltira me što o prijedlogu vojnog i civilnog služenja nije provedena javna rasprava, već tako ozbiljne teme koje utječu na sve generacije rođene od 2006. godine, služe za politička prepucavanja. Od prijatelja doznajem i da, u međuvremenu, pozive na vježbe dobivaju zaposleni pričuvnici. U njihovim se obiteljima pitaju za koju se vrstu angažmana pripremaju. Nije dobro da se odluke donose daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Bilo je dosta sporenja-posebno između predsjednika Zorana Milanovića i Plenkovićeve vlade u vezi sa ulogom Hrvatske u načinima pomoći otporu Ukrajine agresiji Rusije. Kako  ocjenjujete pozicioniranje Hrvatske u odnosu na dva glavna ratna žarišta, Ukrajinu i Gazu?

TERŠELIČ: Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje na žalost stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023. godine daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine. Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi.

MONITOR: Svijet se dosta podijelio u odnosu na davanje podrške sukobljenim stranama u Ukrajini i na Bliskom Istoku. SAD mnogi vide kao centar razrješenja ovih kriza, posle predsjedničkih izbora. Većina demonstranata podržava Palestince, ali nema velikog globalnog mirovnog pokreta. Šta da očekujemo, čemu da se nadamo?

TERŠELIČ: Puno govori što me pitate za SAD a uopće niste pitali za Ujedinjene nacije. Najveća međuvladina organizacija koju je čovječanstvo gradilo više od sedamdeset godina posve je marginalizirana, često bespomoćna i svedena na dostavu humanitarne pomoći.

Po mom je mišljenju pokret za zaustavljanje genocida u Gazi prednjači u javnoj vidljivosti i iznenađuje kreativnim i participativnim prosvjedima. Posebno je vidljivo kako u njemu sudjeluje puno mladih. Taj je glas za prava djece, žena i svih stanovnika Gaze, snažniji i rasprostranjeniji od inicijativa kojima sam svjedočila u prošlosti. Mada u njihovim zahtjevima traže mir za sve, nedostaje artikulirana i šire rasprostranjena mirovna inicijativa. Izgleda da politička rješenja ne naziru ni velike sile-a u međuvremenu, izraelski politički ekstremisti na vlasti otvaraju nove bojišnice.

Ohrabruje me inicijativa žena za mir koju podržavaju Izraelke i Palestinke. Ali mali broj žena koje su se okupile oko nje podsjeća me kako nas je malo bilo u antiratnim inicijativama devedesetih. No i nekoliko desetaka okupljenih žena pali svjetlo nade za mogućnost mira. Vrlo je važno poduprijeti tu zajedničku inicijativu protiv rata. Ove jeseni moj prijatelj Mohammad Darawshe iz centra Givat Haviva posadit će pet maslina, na mjesto starih, uništenih u nedavnom bombardiranju. Podržimo glasove za mir.

Ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti

MONITOR: Ljetos ste u intervjuu hrvatskim Novostima rekli da u zemlji ne postoji jasna osuda zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Vlast u Hrvatskoj-a posebno Plenkovićeva vlada, osudili su crnogorsku Deklaraciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu, uz ozbiljne prijetnje traženjem reparacija i zaustavljanjem EU integracija Crne Gore. Da li i to može da potvrdi Vašu konstataciju?

TERŠELIČ: Što se tiče Drugog svjetskog rata vrijeme najtežeg revizionizma iz devedesetih, kada su masovno rušeni antifašistički spomenici, sad je iza nas. No ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti. Tolerira se ustaški pozdrav i umanjuje se značaj lakoće kojom su mladi okupljeni na prošloljetnom koncertu Thompsona prihvatili pjevanje ustaških pjesama.  Izborom se riječi koje koriste desni političari, nastoji ublažiti težina zločina. Mada na godišnjem obilježavanju proboja logoraša iz Jasenovca sudjeluju najviši predstavnici vladinih institucija, nećete ih čuti kako spominju genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Samo 38 škola iz Hrvatske posjetilo je Spomen područje Jasenovac u 2023. Zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja broj posjeta je u sporom porastu, no to nije dostatan odgovor na slabu informiranost mladih o zločinima počinjenim u vrijeme NDH.

Ovaj su tjedan u Hrvatskom saboru, prilikom rasprave o Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, predstavnici desnih stranaka tražili iskapanja na području Spomen područja Jasenovac. Pitam se je li ne znaju ili ne žele znati-kako se doista neophodna dodatna istraživanja sudbine logoraša, danas vode na druge načine.

Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan  Orbanovoj Kući terora

MONITOR: Brinete da Hrvatska ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, pomjera politički život suviše udesno. Domovinski pokret je  bio među onima koji su najgorljivije podržavali osnivanje muzeja žrtava totalitarnih režima i muzeja žrtava komunizma, pozivajući se i na praksu evropskih zemalja. Da li su takvi muzeji Hrvatskoj potrebni i ko bi i kako trebalo da postavi njihove osnove?

TERŠELIČ: Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Kuće terora (Terror Haza) iz Budimpešte koju je osnovala prva desna vlada Viktora Orbana, otvorena 2002. godine. Odmah nakon otvaranja povjesničari su upozorili da se u njoj  na temelju selektivnog odabira činjenica falsificira povijest. No postav još uvijek dezinformira nove generacije. Prikazi izvornih muzejskih predmeta dramatiziraju povijesne događaje bez kontekstualizacije. Kao što su i iskazali na početku rada Kuće terora: „Želimo izazvati drhtavicu, kako bi posjetitelji osjetili stravu diktature, mizeriju žrtava. Želimo da (posjetitelji) izađu iz Kuće terora misleći: kako divno da su ta strašna vremena završila i da sada živimo u demokraciji i slobodnom svijetu.“ Svrha muzeja trebala bi bitu proučavanje i obrazovanje a ne samo poticanje emotivne reakcije. Postave posvećene poslijeratnom političkom nasilju trebaju pripremati istraživači i kustosice, kojima ekstremna desnica ne smije puhati za vrat.

Nastasja RADOVIĆ

Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe

MONITOR: Pregovori za formiranje vlasti u Podgorici još nijesu zvanično počeli, ali je već jasno da neće biti lako formirati vlast u Glavnom gradu.  Kako vidite dosadašnje reakcije partijskih lidera u tom smjeru? 

SEKULOVIĆ: U pravu ste kada kažete da se vlast u Podgorici neće formirati lako, a dodao bih ni brzo. Ako se uzme u obzir da su pravne procedure u vezi s prigovorima u odnosu na pojedina biračka mjesta još u toku i da se zakonski rokovi za održavanje i konstituisanje Skupštine Glavnog grada vezuju za proglašenje konačnih rezultata izbora, prirodno je da proces pregovora formalno još nije počeo. Međutim, ovaj formalno-pravni razlog samo prividno prikriva suštinu.

Da je situacija jasna, već bi imali barem poluzvanične pregovore i naznake kako će buduća gradska uprava da izgleda, uključujući i potencijalnog gradonačelnika. Do ovog momenta reakcije partijskih lidera su dobrim dijelom zbunjujuće i nejasne. Možemo konstatovati da je DPS donekle otvorio karte i pokazao inicijalnu fleksibilnost u pregovorima, doduše samo s jednom stranom – političkim subjektima koji ne participiraju u izvršnoj vlasti na nacionalnom nivou, dok se iz ovih struktura iskazalo očekivanje, bez konkretnih ponuda, da će se parcijalno dogovarati sa dijelom koalicije Milatović-URA-PZP. Iz ove pak koalicije smo čuli da će oni insistirati na zahtjevima iz kampanje, odnosno da gradonačelnik mora biti njihov.

Tako i da imamo već proglašene konačne rezultate izbora, na osnovu ovoga što je bar javno rečeno, bili bismo ništa manje zbunjeni. Moj je osjećaj da kada bi se moglo vratiti vrijeme da bi pojedini subjekti razmislili da li su im ovi izbori uopšte bili potrebni. Da sumiram, desetak dana nakon izbora, situacija je jednako konfuzna kao i u periodu prije skraćenja mandata Skupštini Glavnog grada.

MONITOR: Kao tas na vagi vidi se Koalicija Za bolju Podgoricu, Jakova Milatovića i Dritana Abazovića.  Koji put te koalicije je za vas vjerovatniji – sa DPS-om i partijama opozicije, ili sa partijama koje imaju državnu vlast?

SEKULOVIĆ: Zaista je teško odgovoriti precizno na pitanje. Generalno obje opcije su otvorene. Ako bismo slijedili ono što je pričano u kampanji, onda je logičan slijed poteza da Koalicija za Bolju Podgoricu ponudi svoj program i predloži gospodina Rakčevića za gradonačelnika prvo partijama pozicije, pa u slučaju odbijanja, opoziciji na državnom nivou.

Ostaje da se vidi da li je to i dalje isključivi stav ili su mogući kompromisi, kao i to da li se ovom koalicijom napravio temelj za stratešku saradnju u budućnosti ili je bila taktičkog ad hoc karaktera gdje su se poklopili trenutni politički interesi.

MONITOR: Šta bi svaki od tih izbora značio za njih, a šta za građane?

SEKULOVIĆ: Koalicija Za bolju Podgoricu se nalazi između čekića i nakovnja. S kim god da naprave koaliciju neće kontrolisati dobar dio izvršne vlasti na lokalnom nivou, kao i većinu u predstavničkom tijelu. Hoću da kažem da bi vlast bila nestabilna i zavisila bi od ponašanja Milatović-URA-PZP subjekata na nacionalnom nivou. Teško je zamisliva situacija gdje bi vam bilo prepušteno da upravljate Glavnim gradom a da se sa istom snagom kritički odnosite prema izvršnoj vlasti, ili, sa druge strane, da nivo optužbi prema DPS nasljeđu, da ga tako definišem, ostane nepromijenjen. Iako se formalno radi o različitim nivoima vlasti, ipak je ulog velik.

Moraju dogovoriti što im je prioritet – koncentrisanje energije na pad vlade i vanredne parlamentarne izbore ili otvaranje komunikacionih kanala za otopljavanje odnosa sa onim subjektima koje nazivamo političkim centrom. Kakva god odluka bila, za građane bi najmanje pozitivan bio budvanski scenario. Njega svakako ne možemo isključiti.

MONITOR: Kako vidite posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Crnoj Gori i njegovu izjavu u susret pregovorima „da  će Crnoj Gori odgovoriti sa lica mjesta ono što zaslužuje, te da ne umiju da naprave koaliciju”?

SEKULOVIĆ: Srbija ima svoju političku agendu prema regionu i ona je definisana njihovim strateškim dokumentima, od kojim su neki rađeni i za vrijeme Borisa Tadića. Svaka od zemalja regiona iz ugla Srbije ima svoje specifičnosti, tako ima Crna Gora, koja je za njih više od susjedne države u kojoj žive Srbi, a koje Srbija treba kulturno, ekonomski i politički da podržava kako bi sačuvali svoj identitet. Ovo je zvanična politika, po mom mišljenju potpuno pogrešna, bar što se Crne Gore tiče.

Mi imamo svoje specifičnosti, nacionalni dualitet i druga neslaganja oko bitnih pitanja, ali i jaku državotvornu svijest. Paternalistički odnos, negacija identiteta i očekivanje da se moraju pratiti politički interesi Beograda, samo kvari odnose koji po prirodi stvari moraju biti najbliži. Takođe, ne bismo smjeli sebi da dozvolimo da gradimo identitet(e) kao antipode drugih identiteta. Kao što crnogorski nacionalni identitet postoji, nije vještački umetnut, izmišljen i u funkciji razgradnje nekog drugog, tako je i srpski nacionalni identitet prirodan i istorijski utemeljen. Sve će ovo popis stanovništva pokazati. A onda će se vidjeti u kom se pravcu mi stvarno krećemo. Unutrašnja i spoljna integracija ili disolucija. Potencijal i za jedno i za drugo imamo. Srbija nam treba kao saveznik za pozitivni scenario. Svakako je krajnja odluka naša.

MONITOR: A kako vidite ocjenu bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanović da “Spajić nije imao hrabrosti da ide sa DPS-om”, te da bi te dvije partije imale stabilnu većinu?

SEKULOVIĆ: Pored sve negativne retorike DPS-a u odnosu na konkurenciju, oni traže saveznike. U tom kontekstu je i ova izjava gospodina Đukanovića. Očigledno je da su činjeni pokušaji da se ostvari ova saradnja nakon parlamentarnih izbora, ali bezuspješno. Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe. Što se tiče drugog dijela pitanja, sigurno da bi većina bila stabilna, tu su brojevi jasni.

MONITOR: Otkud Đukanović i Vučić opet skupa na političkoj sceni u ulozi ljutih rivala?

SEKULOVIĆ: Gospodin Đukanović je iskoristio dobar rezultat DPS-a da se nametne kao i dalje relevantan akter. Pretpostavljam da je suština pitanja gledamo li politički interplay? Njihovi odnosi jesu kompleksni, ali u ovom slučaju vjerujem da su iskreno na suprotnima stranama.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke koje su građani poslali na posljednjim izborima, a koje bi političke partije trebale ozbiljno da razmotre?

SEKULOVIĆ: Nisku izlaznost više ne možemo tretirati kao incident, već ona postaje pravilo. Kada imamo u vidu raniju participaciju u izbornom procesu, koja je istina znala da oscilira, ali je svakako bila veća, i to u društvu koje se politikom bavi i u okviru porodice, u kafani i slično, dakle, zajednici koju tradicionalno politika interesuje, ovaj trend mora da zabrine.

Dobar dio građana se jednostavno distancirao, osjeća otuđenost i jaz između političke elite i sebe. Razlozi su brojni. Politička nestabilnost, svađe, neispunjena obećanja su samo neka od njih. Političke partije moraju ovo shvatiti ozbiljno. Potrebno je vratiti optimizam, osjećaj da država služi građanima. Nužno je i novo okupljanje oko vrijednosti koje će poroditi stvaralački zamah. Mora se jasno vidjeti put kojim idemo.

Milena PEROVIĆ

Što se tiče velike današnje tragedije u BiH, i regija i Evropa su pokazale veliku odgovornost.  Ponosan sam na takvu empatiju naših postjugoslovenskih građana i građanki. Ta bi empatija mogla biti osnova novih politika pomirenja. No, ne vjerujem da će to i postati zbog pragmatizma političkih oligarhija…

MONITOR: Povodom tragedije u kojoj su stradali ljudi u poplavama u dijelu BiH, pokrenuta je istraga. Nezvanično se pominje da je najveći problem bio jedan neobezbjeđeni kamenolom u Donjoj Jablanici. Znate li o tome nešto više?

KAZAZ: Poplave-tragedija uslovljena kao i u drugim djelovima svijeta, kapitalizmom i žeđi za profitom. Uništili smo planetu, sada je takva vrsta poplava pravilo a ne iznimka. Ono što je karakteristično za Donju Jablanicu je kompradorski kapitalizam, spoj mafije i vlasti. Kamenolom- glavni krivac za ljudske žrtve, u vlasništvu je-prema nekim informacijama, Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i porodice Hondžo, koja se dovodi u vezu sa mafijom. Kamenolom nije imao dozvole za rad, a vlast je tolerirala taj rad bez ikakve kontrole. On se jednostavno obrušio i ubio ljude. Još uvijek se ne zna tačan broj žrtava i pokrenuta je istraga. Ono na šta bi trebalo upozoriti jeste da zemlje koje su kao BiH u tranziciji, postaju plijen gramzive tajkunske elite i vlasti. Nevine ljudske žrtve su odgovornost vlasti koja pogoduje tajkunima i globalnim kompanijama, a uništava prirodne resurse.

MONITOR: Na nedavnim lokalnim izborima u BiH nacionale stranake su  osvojile najviše glasova. Ipak ih neće biti na vlasti u  velikim gradovima, prije svega, u Sarajevu,  Banja Luci,  Tuzli.  Kako komentarišete izborne rezultate?

KAZAZ: Izborni zakon kojii je nametno Visoki predstavnik Kristijan Šmit, u velikoj je mjeri spriječio krađu glasova i na nekoliko mjesta uveo nove tehnologije u proces glasanja. Ja sam glasao po toj novoj tehnologiji i znao sam da moj glas ne mogu ukrasti brojači glasova. To je dobar zakon, ali je izborni sistem u BiH dosta komplikovan. Trebaće puno napora da se on promijeni, da se promijeni ustavni sustav BiH i favoriziranje nacionalističkih partija. Nacionalističke partije nisu osvojile velike gradove: Banja Luku i Bijeljinu u RS kao i Sarajevo, Tuzlu i Zenicu u FBiH. Vrlo je važno da je Trojka pobijedila u tri od četiri sarajevske opštine i u Kantonu Sarajevo. Najveći rast je zabilježila SDP Nermina Nikšića, prije svega trudom i radom kantonalnog ministra za saobraćaj i komunikacije Adnana Štete. On je preporodio grad. Napravio je nove tramvajske pruge, nabavio nove tramvaje i autobuse, obnovio trolejbuski saobraćaj. Pokazao je kako političar može biti u službi građana. SDP je sa 13 posto došla do oko 28 posto glasova. To je pokazatelj kako socijaldemokrata treba da radi.

Trojka je bila izložena strahovitoj nacionalističkoj propagandi SDA, Stranke za BiH i Demokratske fronte. Oni su Trojku,  koja je otvarala zemlju na EU putu, optuživali, da je izdala interese države. Ta njihova kampanja je uspjela u manjim mjestima,  gdje je SDP doživio poraz. To je ključ ovih izbora: reagovanje ljudi u rubnim prostorima na najgoru nacionalističku propagandu. Nedovoljno ili loše informisani, uplašeni, reagovali su strahom jer su pomenute stranke govorile i o građanskom ratu…

MONITOR: SNSD Milorada Dodika je osvojila blizu 75 posto glasova u RS i u dvije opštine u FBiH. Kako se može objasniti ova Dodikova „nedodirljivost“?

KAZAZ: Pored Banja Luke, važno je pomenuti Bijeljinu kao oazu otpora Miloradu Dodiku i njegovoj autoritarnoj vlasti. Kako je Dodik vratio klevetu u krivični zakon, bilo je teško suprotstavljati mu se u medijima…RS ima u budžetu manjak od 870 miliona KM. Doveo je RS dotle da na međunarodnom planu bude izolovana. Sem od Rusije. Ako takav Dodik pobjeđuje u RS, onda su to pokradeni ili kupljeni izbori. Ili je rezultat paranoje koju je Dodik prizvao u društvo RS. On ga kontrolisanjem medija drži u stalnoj traumi. Zbog toga građani RS ne vide egzistencijalnu situaciju u kojoj žive..Imam veliki strah za ljude u RS kao i za one u Federaciji koji su, takođe, zahvaljujući SDA u nekoj vrsti društvene traume. To je objašnjenje izbornih rezultata Dodika ali i uspjeha Izetbegovićevog SDA. I SNSD i SDA su klijentelističke stranke koje imaju svoju državnu vlast. Oko dvjesta hiljada ljudi (pa puta tri), predstavljaju glasačku masu poslušnika koji glasaju za svoja radna mjesta. Oni su dali podršku autoritarnom Bakiru Izetbegoviću i njegovoj turkofiliji i Miloradu Dodiku sa njegovom rusofilijom. To su politike koje BiH drže u nekoj vrsti talačke krize velikih ideologija…

MONITOR: Ljeto su obiljeležile i stalne tenzije u regionu, posebno između Beograda i Sarajeva. Ministar odbrane BiH, Zukan Helez,  nije dozvolio prisustvo policajaca iz Srbije tokom turističke sezone, ali ni pomoć u gašenju požara. Sada se pomoć ne odbija, u okviru EU mehanizma civilne zaštite. Zemlje regiona ,među njima i Srbija,  šalju pomoć zbog poplava?

KAZAZ: Reagovanje Heleza i Elmedina Konakovića u pomenutoj svađi, bilo je, jednom riječju, nečuveno. To je bezumno reagovanje za dobijanje političkih poena kod desnog dijela birača. Ne treba odgovornosti –u pomenutom sukobu –  lišiti ni  Dačića ni Vučića, jer je i njima sukob odgovarao za unutrašnje političke potrebe. I to se može objasniti savezom nacionalista koji jedni drugima pomažu…To je ponašanje najkarakterističnije za postjugoslovenske političke elite.

Što se tiče velike današnje tragedije u BiH, i regija i Evropa su pokazale veliku odgovornost. Sada je ponašanje Srbije, Hrvatske, Slovenije, S. Makedonije, Crne Gore, pokazalo drugu stranu postjugoslovenskih političkih elita. Nas tragedije na ljudskoj osnovi, odjednom ujedinjuju. Moram reći da sam ponosan na takvu empatiju naših postjugoslovenskih građana i građanki. Ta bi empatija mogla biti osnova novih politika pomirenja. No, ne vjerujem da će to i postati zbog pragmatizma političkih oligarhija…

MONITOR: I u UN se, u povodu Rezolucije o Srebrenici, vidjelo da BiH ne može da formuliše i sprovodi jedinstvenu spoljnu politiku. BiH još nije krenula u pregovore sa EU, a neće dobiti ni novac iz Plana rasta. Situacija djeluje prilično besperspektivno?

KAZAZ: BiH nema jasno postavljenu spoljnu politiku. Ne postoji strategija spoljne politike već tri nacionalne politike. Na pritisak ministra Konakovića nekako se otkočio put ka EU. Dodik je krenuo sa Trojkom u pregovore. Nermin Nikšić je mudro vodio te pregovore sa Dodikom i stvorila se nada da BiH može sustići zemlje regije na EU putu. Onda je  Dodik otputovao u Moskvu i tamo, vjerovatno, dobio naredbu da zakoči taj put. Tu je bilo i antizapadnjaštvo SDA Izetbegovića i DF Komšića. Sa strane gledano, može se reći da su SDA i DF dali Dodiku argumente u ruke. A onda su, da stvar bude gora, četiri kantona u vlasti SDA zaustavila program reformi i time osujetila mogućnost da BiH dobije novac iz Plana rasta EU za Zapadni Balkan. Taj put je zaustavljen i to nevjerovatnom političkom saradnjom SNSD, SDA i DF koja nije bila javna i ne mora to biti, ali koja je svima njima omogućila pobjede na lokalnim izborima. A što je to tako? Zato što su SDA i DF vidjeli „đavola“ koji je islamofoban, a Dodik „đavola“ koji je rusofoban.

MONITOR: Kako takva BiH odlučuje o svom stavu prema aktuelnim globalnim ratnim krizama o kojima EU i SAD -ali i Rusija, traže jasne stavove drugih zemalja i podršku za svoje politike?

KAZAZ: To kako se BiH odnosi prema globalnoj političkoj situaciji, šizofreno je: društvo u RS je rusofilno, a u FBiH rusofobno, u RS izraelofilno-kao i kod Hrvata koje kontrolira HDZ…Ta mentalna šizofrenija ne može vidjeti, ne dopušta da se vidi moguća etička strana: da neko pravi agresiju-kao Rusija na Ukrajinu ili genocid -kao Izrael u Gazi. Ja bih rekao da je to društvo etički slijepo…Glavna civilizacijska kriza dolazi od novih oblika militarizovanog kapitala koji više vodi računa o naoružavanju nego o zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, a to nas nužno vodi u sukob. Kina- tehnološka sila koja napreduje čiji se utjecaj se proširio na Afriku, neke zemlje Latinske Amerike, prisutna je na Balkanu, a Azija je naravno njena…I to je sila koja će „osloboditi“ čovječanstvo…Dok zapadna civilizacija nema adekvatan odgovor na takav kineski stav. Moj osjećaj je da je zapadna civilizacija pri kraju i da ona može trajati još 100 godina. Iz ovog se  našeg civilizacijskog poremećaja rađa novi civilizacijski poredak. A biće gori nego ovaj.

Što se tiče evropskog puta naše  regije, veliki sam pesimista

MONITOR: Ovih se dana u Tivtu održava 13-ti skup zemalja regiona „Brdo-Brioni“. Slovenija i Hrvatska su zemlje inicijatori, a razgovori i dokumenta se odnose na zemlje Zapadnog Balkana. Bilo je i do sada dogovora i potpisanih sporazuma o saradnji, ali su efekti nejasni ili slabi. Kako  vidite tu razliku između dogovorenog i realizovanog?

KAZAZ: Naravno da su dobrodošli svi skupovi koji u regiji funkcioniraju-Brdo-Brioni, Berlinski proces…Ja sam-što se tiče evropskog puta regije –  veliki pesimista. Rat u Ukrajini je u velikoj mjeri promijenio odnos EU-kao jednog velikog kapitalističkog birokratskog aparata  – prema regiji, ali nije promijenio političku filozofiju EU prema našim zemljama. Naš put prema EU je veoma birokratiziran i on je, prije svega, zainteresiran za primjenu EU pravne stečevine u zemljama koje birokratski kontroliraju. Sa druge strane, ove su zemlje ciljano dezindustrijalizirane i uvedene u sistem tzv. perifernog kapitalizma koji služi samo tome da naše prirodne resurse isporuči stranim kompanijama. Primjeri su Rio Tinto, Adriatik Metals…Zagađuju se vode, ostaje se bez vode…Mi smo tu sirovinska baza.

Regionalni političari morali bi da vode računa o tome da su naše sirovine neka vrsta garancije naše budućnosti. Bez svijesti o tome, mi ćemo ih prodati vrlo jeftino i tako ugroziti buduće generacije. Onda će Rio Tinto ugroziti bezbjedno snabdijevanje vodom Beograda, a Adriatik Metals snabdijevanje vodom Vareša i Kaknja…To je isti kapitalizam periferije koji je ropski postavljen prema centrima moći u multinacionalnim kompanijama.  EU regiju zapravo kažnjava, jer smo mi pretvoreni samo u tržište za EU ekonomiju. Generalna slika je: slomljena industrija, zanimljiva samo kao tržište sirovina i tržište za EU proizvode. Bojim se da je to naša budućnost.

Nastasja RADOVIĆ