Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Dom je čovjek i u čovjeku je dom

Objavljeno prije

na

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici

 

Predstava Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, nedavno premijerno odigrana u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ u Podgorici. Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. – knjižara Karver. Predstava je  multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih „slika“ iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju, video materjal.

Varja Đukić je prvakinja drame Crnogorskog narodnog pozorišta. Igrala je u više od 100 pozorišnih, filmskih, televizijskih, radio predstava i drama. Dobitnica je značajnijih nagrada za glumu u pozorištu i na filmu u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori.

MONITOR: U knjižari Karver godinama ste priređivali večeri gdje ste veličali lik i djelo Ksenije Cicvarić. Kada je nastala ideja da napravite pozorišnu predstavu za ovu nesvakidašnju pjevačicu?

ĐUKIĆ: Od samo početka, u nekoliko prilika, ne zaboravljam da je djetinjstvo i život provela pored Banje, pjevala i ostavila pjesme u mikromikrosekundama atoma koji su oko nas, u nama. Prije par godina, na festivalu Odakle zovem, pored Ribnice je pjevala je Anđela Jovićević Brajović, pratio je Omer Đurđević na harmonici. Tada je bio prepun plato ispred Karvera, ohrabrenje, ma i upozorenje, niko se ne može porediti, pjevati kao Ksenija. Nikada nisam pomislila, jer to je mjesto života, ništa drugo, niti jedan drugi glas sa ovih prostora ne djeluje tako na ljude, stara podgorička pjesma kada ona pjeva je nit koja dopire do srca.

MONITOR: Iako ste poznati po svojim glumačkim ostvarenjima, na kraju studija režirali ste diplomsku predstavu koja je bila nagrađena u Beogradu. Bila ste autorka predstava u kojima ste bavili životima istaknutih ličnosti poput Marije Cvetajeve, Danila Kiša, Vislave Šimborske…  Nikad niste koristili već napisan dramski tekst. 

ĐUKIĆ: Preduzela sam uz mnogo podrške sa mnogo strana i izvora sopstvene inicijative, mada, više “gladna” ideja, su- inicijativa. Originalnost, sadržaj ispod vidljivog, nameće se i postaje opsesivno. Uglavnom je litaratura u pitanju, jer već sadrži poetičnost, liričnost. Ovaj put je  pitanju “muzička” tema – fenomen pjesme glasom Ksenije Cicvarić i tu je veliko blago lirizma uz koji sam htjela, mogla da “pričam” o prizorima iz biografije. Potekli su od njenog sina Duška Novakovića, pjesnika i tu je biografski “sloj” poetičnosti.

MONITOR: Ksenija Cicvarić je pjesmom sačuvala veliki dio blaga crnogorske narodne pjesme, ali danas nema previše informacija o njoj –  fotografija, profesionalnih video snimaka …  Malo ko zna njenu životnu priču. Kako ste nalazili materijal za dramu Slavuj?

ĐUKIĆ: O staroj Podgorici u pričama Ilije Zlatičanina, zapisima Mostarca Alije Nametka, istoriografska građa, navodi nekoliko stotina imena članova muzičkih i dramskih grupa u predratanoj Podgorici,  sasvim malo porodičnih fotografija, nedovoljno, mnoge su nesatale nakon Drugog svjetskog rata. U drami je porodična i politička “sudbina”. Pričamo je glumice Katarina Krek, Vanja Jovićević  i ja i djevojčica Ana Vujović, glumački ansambl Gradskog pozorišta : Ivana Mrvaljević,  Miloš Pejović, Emir Ćatović, Lazar Đurđević i Jovan Dabović. I djeca Stefan Savović i Ana Krivokapić.

“Pošla” sam od ideje da Ksenijina pjesma gradi grad, da po njoj Podgorica ima pjesme po kojima se poznaje. Osim divljenja i obožavnja glasa, čula sam za osude  – ništa otvoreno i ništa “zvanično”. Grad se “namiješta” prema prilikama.  Mnogi gradovi imaju tu osobinu – viši su i dalji ciljevi opstanka grada, on ostaje uvijek iznad i uvijek svjestan kompleksnosti kojom ovladavaju stanovnici.

MONITOR: Poput antičkih junakinja, Ksenija je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim problemima i tugama. U Vašoj drami  primjetan je položaj žene pod uticajem nadirućeg konzervativizma. Ovo nije samo priča o Kseniji, već i o Podgorici i zemlji koje više nema?

ĐUKIĆ: Prepoznatljiv “karakter sudbine” , mnogi znaju, čuli su pjesme, pjevaju,vole, slušaju, kad tamo… ljudska tragedija, kako se nižu i ide dalje, kao da se nije ni desilo, kao da nešto nije dalo ni tragediji niti uzroku da se utvrdi. Mnogo toga se promijenilo samo na prvi pogled. Privatno je ostalo javno drugačije vidljivo, nametljivo. Kseniju Cicvarić je tiho i plemenito božanstvo, istovremeno “kroćena” prijekorima patrijarhata, ideologije, varoške pizme. Dramatičan je intervju koji je sa njom uradio reditelj Slavko Kovačević za RTCG, snimo ga u Beogradu, tada je bila udovica, voljeni Mišo Cicvarić je umro sedam godina prije. Ona slavi Podgoricu u svakoj rečenici, kaže da joj ni Pariz nije ravan, a onda nemoćno, ženski pominje “umjesto da ti neko pomogne, on ti razmogne”, opet divna li je moja Podgorica, dome moj! To ovdašnje “Dome moj” rijetko je u drugim govorima. Dom je čovjek i u čovjeku je dom.

MONITOR: U Podgorici će reći da niko kao ona nije mogao da pjeva sevdalinke. U predstavi nema imitiranja njenog pjevanja, već je stvarana originalna muzika za Slavuja.

ĐUKIĆ: Draž je originalnost, posebna vrijednost. U drami je izbor pjesama prema situaciji, Nina Perović je uradila zvuk i pjesme za sopran Oliveru Tičević , šest vokala , tri ženka i tri muška. Cijeli orkestar je harmonika Miroslav Ilića i dvije pjesme violina Neda Tadić. Sve su “naše snage” u stvaranju predstave, svi autori su naši i izvođaći i tu je vrhunski ugođaj. Bilo je prelijepo otkrivati ponovo pjesme u kompoziciji  predstave, njihovu novu “dimenziju”. Kada pjesma “Dolinom se šetala djevojčica mala” koju je Ksenija napisala svojoj Ireni, postane intimna himna rastanka i žala, vjerujem da će je svi koji je budu slušali nakon predstave Slavuj, čuti drugačije, emotivnije.

MONITOR: U predstavi učestvuje više od dvadeset glumaca, pjevača, muzičara… Kakav je bio proces stvaranja predstave?

ĐUKIĆ: Uz podršku Glavnog grada Podgorica i Sekretarijata za kulturu i sport, “u krilu” Gradskog pozorišta okupila sam sjajne ljude, osim navedenih tu su Tijana Ilić, sopran, Petar Dobričanin, bas, Igor Perović, tenor, Jovan Vuković tenor i Bojana Nenezić, alt. Saradnici: koreografija Tamara Vujošević Mandić, video art Gojko Berkuljan, scenograf Andreja Rondović, kostimi Lina Leković

Prva avantura, sa sasvim sagledivim peripetijama i ogromnim benefitom za sve zajedno. Kada smo konačno bili u prilici da “povezujemo” dramske i muzičke sekvence, nastajalo je slavlje, vjerujem da se osjeti u predstavi. Posebno je iskušenje bilo pratiti i tražiti novi ritam, veze koje nastaju, korekcije u hodu. Posljednjih deset dana priključila se sopranistica Olivera Tičević. Tada smo konačno imali Slavuja. Oliverin je dar i scenski šarm bio uslov za rad na predstavi o Kseniji Cicvarić. Sasvim drugačiji, a sugestivan bez ostatka. Pomogla mi je od januara  kao asistentkinja i mag za ljude, pozorišna producentkinja Jelena Odalović, raspored, satnica za svakog pojedinačno izgledao je kao pčelinji sać, sa bezbroj pojedinačnih termina zauzeća koja smo morali organizovati do premijere. Cijela nam je “muzička ekipa” pedagozi u školi Vasa Pavić, sjajni muzičari. Sve u svemu – posebno stresno i posebno dragocjeno, izuzetno sadržajno i zajedničko lijepo iskustvo. Predragi su svi zajedno, postali smo ansambl predstave i prenijeli na publiku naš doživljaj, vidim po reakcijama, pobudili duboke uspomene.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

 

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo