Povežite se sa nama

INTERVJU

NEĐELJKO RUDOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: Građanska Crna Gora je najvažnija meta vlasti

Objavljeno prije

na

Crna Gora će ostati neuspješna sve dok veliki broj njenih građana, onih koji su smatrali da treba da ostane u zajednici sa Srbijom i onih koji su razočarani suverenisti, u nju ne vjeruje niti je doživljava svojom. Zato je vrhovni interes integrisanje tog dijela društva i razvijanje njihove privrženosti svojoj državi. To ovakva politika DPS-a nije u stanju da uradi

 

MONITOR: U svom nedavnom autorskom tekstu, komentarišući aktuelnu situaciju, i krizu izazvanu nakon usvajanja Zakona o vjerskim zajednicama, postavili ste pitanje – ko je neprijatelj ove države. Ko je i zašto?

RUDOVIĆ: Nijesam od onih koji olako bilo koga kvalifikuju, pogotovo ne kao državnog neprijatelja jer smo za ovih 30 godina prečesto za sve koji su bili oponenti vlasti slušali da su izdajnici, ustaše, agenti CIA-a i Vatikana, a sada su državni neprijatelji koji potkopavaju nezavisnost Crne Gore. Ali sam potpuno siguran koja politika je najveća opasnost za budućnost ovog društva. Ona koja, pod maskom tobožnjeg patriotizma, ponižava tu istu Crnu Goru u koju se zaklinje i razara temelje društvene zajednice, sa istim žarom sa kojim se ranije zaklinjala u SR Jugoslaviju, srpstvo i Miloševića. Posljedica te politike je da nam u stvari oni koji su sada ,,branitelji crnogorskog indetiteta” kradu Crnu Goru. Pretvorili su je u svoju sluškinju tako što su bezočno instrumentalizovali sve one institucije čija je uloga da budu braniči pravnog poretka i brana svemoći izvršne vlasti. Prije svega, tužilaštvo, najvažnije djelove sudstva, Savjet Javnog servisa, Agenciju za sprečavanje korupcije, Državnu revizorsku instituciju, regulatorne agencije… Univerzitet Crne Gore je odavno u njihovim kandžama, na meti su im nezavisni mediji i organizacije civilnog društva. Samo su mafijaški klanovi i narko dileri nedodirljivi.

Cilj je ozakoniti bezakonje, omogućavajući tako gospodaru i njegovoj kliki da se osjećaju sigurnim u besramnom potkradanju ove zemlje. Sistem koji je uspostavio vrh vladajuće stranke bazira se na nasilju i ima sve odlike klasičnog despotizma. Oduzeli su nam osjećaj da nam naša zemlja pripada jednako kao grupi na dvoru i oko dvora. Vjere u pravdu nema, a to nužno dovodi do toga da mnogi prestaju da imaju vjeru u Crnu Goru. Oni koji nijesu bili za obnovu nezavisnosti zbog svega ovoga ostaju u uvjerenju da su u pravu. Onda se dešavaju masovne šetnje u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, u kojima je mnogo onih kojima je svega dosta. Pitanje ko je stvarno državni neprijatelj postavio sam kada sam čuo da vladajuća stranka i njene pridvorice sve učesnike litija nazivaju neprijateljima države. Time poistovjećuju nezadovoljne građane sa ekstremnom nacionalističkom manjinom, koja negira crnogorsku kulturu, istoriju i ne prihvata građanski koncept društva.. Ta manjina svakako pokušava da litije prisvoji i i samim tim ojača, a DPS-a im ovakvim porukama u tome pomaže. To ne rade oni koji su stvarno posvećeni Crnoj Gori, da ne govorim koliko drže do demokratskih vrijednosti slobodnog društva.

MONITOR: Po vašem mišljenju, namjera DPS bila je da uvodeći u fokus priču o crkvi, pripremi teren za ubjedljivu izbornu pobjedu, „tako što će se u DPS krilo privući opozicioni suverenisti, koji zagovaraju Crnogorsku crkvu”. Mislite li da DPS, a imajući u vidu sve što je uslijedilo nakon usvajanja zakona, i jačanje pozicije Mitropolije, može ostvariti tu konačnu namjeru?

RUDOVIĆ: Ne može ako svi mi, koji smo sanjali obnovu nezavisnosti, budemo dovoljno glasni i agilni u razotkrivanju prevarne i štetočinske politike DPS-a, njihovog lažnog patriotizma i ljubavi prema Crnoj Gori u mjeri u kojoj od nje imaju koristi. Čini mi se da niko, pa ni oni koji su možda podlegli manipulaciji ,,spasitelja države” ne vjeruje da su ,,spasitelji” iskreni i da im je stvarno stalo. Vidimo da je njima Crna Gora imovina. Oni kojima je Crna Gora domovina i koji su uvučeni u ovu igranku, više tako reaguju jer se plaše da bi ekstremisti sa druge strane mogli preuzeti glavne konce vlasti. To se neće desiti, ali je jedno sigurno – Crna Gora će ostati neuspješna sve dok veliki broj njenih građana, onih koji su smatrali da treba da ostane u zajednici sa Srbijom i onih koji su razočarani suverenisti, u nju ne vjeruje niti je doživljava svojom. Zato je vrhovni interes integrisanje tog dijela društva i razvijanje njihove privrženosti svojoj državi. To ovakva politika DPS-a nije u stanju da uradi jer je preduslov za to vladavina zakona i utemeljenje sistema na principima pravde. Bez toga nema održivog ekonomskog razvoja, pa ni krajnjeg cilja – posvećenosti snaženju Crne Gore kao naše jedine kuće. Način na koji DPS ,,brani” crnogorski identitet, samo izaziva inat i kao što vidimo, pretvara se u fijasko. Njihovo poigravanje sa državom joj nanosi dugoročnu štetu.

MONITOR: Jedno je ipak sigurno. Da DPS pobjeđuje ako zadrži sve svoje mehanizme krađe slobodne volje. U tom smislu, kako vidite činjenicu da dio opozicije ipak ulazi u izbornu trku u Tivtu, usput kršeći Sporazum o budućnosti?

RUDOVIĆ: Čini mi se da je bojkot izbora u Tivtu mudriji pristup. Nemoguće je nekada racionalno objasniti određene odluke nekih opozicionih subjekata, ali bih ipak podsjetio na jednu važnu činjenicu – DPS sa partnerima ima vlast sa svega par hiljada glasova više na izborima održanim u danu vanrednog stanja. I to nakon ko zna koliko  koverti i ostalih sredstava plaćanja. Nikada ne treba smetnuti sa uma da oni u realnosti nemaju većinu i da oni to dobro znaju. Ali ni to da je dužnost opozicije da se dobro organizuje, da ništa ne prepušta slučaju i da se usaglasi makar oko osnovnog – da nema međusobnih udaraca ispod pojasa.

MONITOR: Slažete li se sa  stavom da je izlazak opozicije u Tivtu u stvari gubitak mogućnosti za fer i slobodne izbore na državnom nivou?

RUDOVIĆ: Tih mogućnosti svakako nema. I kada smo pokušali u Odboru za izbornu reformu da nešto uradimo unaprijed smo znali da je realno da nešto malo poboljšamo ambijent, tj. da im izmaknemo iz ruku samo nekoliko mehanizama za izborni inženjering. Šta god da uradi opozicija znamo da fer utakmice neće biti, ali isto tako svi treba da znaju da ovdje sve zavisi od svega nekoliko hiljada glasova. A to govori da DPS nije jak kao što želi da mislimo da jeste.

MONITOR: U kom smjeru po vama može ići aktuelna kriza? Mislite li da se crkva u vlast ipak mogu dogovoriti?

RUDOVIĆ: Primjetno je da u samom DPS-u nijesu sasvim načisto šta da rade. Premijer je slao ponudu da zakon bude suspendovan do odluke Ustavnog suda ili suda u Strazbura, a neki drugi u DPS-u, potpomognuti ,,dvorskom intelektualnom elitom” drže se tvrdog kursa. Vjerovatno su uplašeni da bi izgubili oreol nepobjedivih, iako su ga već izgubili kada pogledate koliko je ljudi na ulici i sada, a i koliko je bilo prošle godine.

MONITOR: Šta je sa građanskom Crnom Gorom, gdje je ona sad, i ima li ko da je vodi?

RUDOVIĆ: Građanska Crna Gora je najvažnija meta vlasti. Ona okuplja sve one kojima je ideja vodilja izgradnja ovog društva po modelu evropskih demokratija. Tu su mahom suverenisti koji ne pristaju na pinkogorsku Crnu Goru, tu pripada i jedan dio bivših unionista, tu su  Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati i svi ostali koji Crnu Goru vide kao našu zajedničku i jedinu kuću. DPS-u nedostaju glasovi sa ovog dijela političke scene da bi davao manje funkcionerskih mjesta tradicionalnim koalicionim partnerima i zato je mislio da će pričom o crnogorskoj crkvi da ih pridobije. Nadam se da su se prevarili u toj računici. Problem građanske Crne Gore je što je rascjepkana. A za svaki problem postoji i rješenje, ako ima volje i mudrosti.

MONITOR: A evropske integracije?

RUDOVIĆ: One su praktično suspendovane. Nesporno je da se u samoj EU dešavaju procesi koji nam ne idu u prilog, ali je nesporno i da smo mi krivi zbog ,,zamrzavanja” pregovora zato što je Briselu jasno da su reforme kojima se hvalimo farsa. Mislim da će nova metodologija za pregovore biti od neke koristi jer više nećemo moći da varamo EU, ali ni da se samozavaramo.

MONITOR:        Često se kao izlaz iz krize u posljednje vrijeme govori o širem antifašističkom pokretu. Vaš stav?

RUDOVIĆ: Svaki otpor koji se bazira na antifašizmu je po definiciji emancipatorski, pa je meni samim tim u osnovi prihvatljiv.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo