Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: U vakuumu između nečeg i ničega

Objavljeno prije

na

U našem društvu krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču  nepotizam, korupcija, kriminal, selektivnaprimjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima

 

MONITOR: Je Ii današnje crnogorsko društvo,  društvo u kojem se kreiraju nenormalni uslovi za život u 21. vijeku?

DABIŽINOVIĆ:Ne možemo reći da živimo u društvu koje osmišljava i promišlja o javnom dobru za sve svoje građane/ke. Živimo u društvu odakle  odlaze ljudi koji znaju, koji žele da se kvalitetnije obrazuju, koji lične ambicije žele da realizuju i žive dostojno čovjeka, u društvu u kojem roditelji djece u obdaništima gledaju kako će da naprave plan kako da što prije odu odavde jer je nemoguće opstati u uslovima koje nalažu nepotizam, kriminal, osrednjost, neznanje, zavist, u društvu koje manipuliše identitetskim politikama, U  društvu u kojem je život nebezbjedan,ali zato imamo u policiji i bezbjedonosnim strukturama najviše uposlenih po glavi stanovnika. To su samo neki  pokazatelji kakvo je društvo u kojem živimo- društvo u kojem  nema plana za zajednicu I gdje je zajednica ostavljena da bude skup pojedinaca važnih kada se spremaju izbori. To društvo ima  baštinu u nekažnjivosti počinjenih zločina, izbjegavanju procesa suočavanja sa bliskom prošlošću, u trgovini ljudima, benzinom, cigaretama.

U takvom kontekstu istrajava se na podjelama  između bogatih i siromašnih, tako i na rasnim , vjerskim , nacionalnim   rodnim, partijskim. Nebrojene su posljedice po kvalitet života u takvoj zajednici: krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču nepotizam, korupcija, kriminal, selektivna primjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima …Izostaju rješenja, izostaje izgradnja zajednice na demokratskim i građanskim principima,izostaje politička vizija malog broja onih koji razumiju koncept građanske države. U vakumu između nečeg i ničega, bez vrijednosti i ubjeđenja pojavila se praznina koju je trebalo popuniti. Ova trenutna podjela na one koji brane Zakon o slobodi vjeroispovjesti i one koji ga napadaju i jednom i drugom predvodniku rezultiraće obezbjeđenjem  političke moći i uticaja.

MONITOR: Zašto onima koji danima protestuju u organizaciji Srpske crkve nije priortetnije rješavanje teške ekonomske i socijalne  situacije i ostalih aktuelnih problema u Crnoj Gori? 

DABIŽINOVIĆ:Da, pitam se zbog  čega građani/ke ne izlaze u ovako velikom broju kada se usvoji ovakav zakon o radu ili kada je majkama ukinuto doživotno stečeno pravo, kada je sve veći broj ubijenih na našim ulicama u sred bijela dana, kada je sve više afera  koje govore o prirodi režima, dok se službe koje bi trebalo da brinu o  bezbjednosti sve više zanimaju za nas projektujući neprijatelje tamo gdje ih nema…Mislim da za ovakve zahtjeve treba imati dovoljno lične odgovornosti i slobode da se misli i kaže javno, a sve rezultira prihvatanjem posljedica koje naše djelovanje proizvodi. Tu je i politička zajednica koja nema odgovor koja je to politička vizija koja bi omogućila da se stvari mjenjaju.

Dugogodišnje stanje u društvu, a meni naročito važnim pitanjem kvaliteta obrazovanja  je jedan od odgovora na pitanje zašto nam je ovako kako je. Obrazovni sistem koji ne služi svojoj svrsi ne proizvodi znanje, osvješćivanje i razvoja kritičkog uma ostavlja prostora za druge sadržaje koji onima koji ih projektuju daje priliku da manipulišu. Političke i kleronacionalističke elite su najsnažniji ribari ljudskih duša u ovom mutnom stanju.

Među vjerujućim, koji hodaju ovih mjeseci Crnom Gorom, ima onih koji trpe dugogodišnju nepravdu, poniženje, siromaštvo i bijedu, skučenost života, onih koji žele da kriminal i korupcija prestanu, da prestane otimanje … Oni nemaju načina da izvrše uticaj da se do pravde dođe, da nije selektivna, da se dođe do neke promjene koja bi značila da sistem zarobljenih institucija treba da se razmontira.

Nije iznenađenje zašto su ljudi na poziv da sačuvaju ono u čemu oni vide  svetinje izašli u tako velikom broju. Pružena je šansa da  osjete sigurnost i pripadnost velikog grupi, čiji cilj vide pravednim da se osjećaju korisnim i da im litije i hodočašće vraća dostojanstvo personalno I na nivou kolektiva. Sigurnost grupe za one koji su bili prepušteni i zlopupotrebljeni je opijajuća u smislu da svoj personalitet lako predajemo moćnom autpriteti I kolektivu koji djeluje homogeno i mobilizirajuće, bez kritičkog osvrta na kompletnu akciju, sa intenzivnim emotivnim doživljajem koji se kreće u rasponu od mržnje prema nepravdi i onima koji tu nepravdu čine do katarze simpatije, divljenja spram svog udjela u odbrani nečeg što im je sveto. Kjjučno je kolektivni duh, autoritet u kojeg se vjeruje i gubitak personalne odgovornosti. Sporno je što postoji velika mogućnost za manipulaciju.

MONITOR: Mladi su  poznati i po tome što su pružali otpor društvenim devijantnostima. Ovdje se radije odlučuju da se pasviziraju kad je riječ o tome, ali masovno učestvuju u litijama SPC…. 

DABIŽINOVIĆ:Mladi znaju ono što smo im mi dali da nauče.  Bolje da se pitamo što smo mi kao  odrasli uradili da imamo mlade koji osjećaju da su slobodni u izražavanju ne samo mislili i postupaka već svega što mladost sa sobom nosi. Što su od nas naučili o odgovornosti, kako mi djelujemo, za šta se mi borimo ili zalažemo. Sem primitivnog poimanja zabave i jurenja za zadovoljenjem potreba kao zajednica nismo im ostavili mnogo prostora. Sem zabijanja glave u pjesak i izostanka lične i kolektivne odgovornosti. Nisam iznenađena njihovim odgovorom na nastalu situaciju, jer su sve institucije, značajne za razvoj društva zakazale, urušile  ono što je bilo dobro ne stvarajući nikakav drugi kvalitet. Suočeni su sa besmislom, neadekvatnim odgovorima onih koji bi morali imati promišljeniji odgovor na njihova stremljenja. Svaka vaspitna poruka koja je imalo smislenija o govori o tome da treba da idu sa mjesta gdje su rođeni. Za stanje među mladima odgovornost snosimo mi odrasli i institucije koje smo mi takvim načinili.

MONITOR: Zar sve to ne pokazuje da je i Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvijećenom i zaluđenom puku?

DABIŽINOVIĆ: Voljela bih da se prisjetimo bližih učitelja koji razumiju kontekst sadašnjosti nego što je to Njegoš na kojeg se pozivamo  kao primjer moralne vertikale. Bilo bi dobro da Njegoša ostavimo struci i nauci.  Imamo dovoljno  njegošloga koji nam mogu pomoći u situaciji kada se Njegoš  zloupotrebljava u dnevno političke svrhe. Treba ljudima dozvoliti da izađu iz gomila i taloga plemenske organizacije u koje se vraćamo što svjesno što nesvjesno.  U istoriji Crne Gore bilo je i drugih primjera koji imaju kapaciteta za da se ova situacija bolje razumije, da se istakne koje su vrijednosti bitne. Primjer  predstavlja knjaz Danilo, koji je Crnoj Gori dao šansu da se razvija na drugačiji način od teokratske države, razdvojivši vladikat od svjetovne vlasti. Bilo bi nam mnogo drugačije da danas posmatramo ovo što se dešava sa tih bližih tačaka koji imaju potencijal da nam pomognu u razumijevanju nas samih i društvene zajednice. Tu  spada i Mihailo Lalić. Možemo se pozvati na antifašističke vrijednosti Lalićevog stvaranja i tražiti primjere i odgovore o Crnoj Gori unjegovim knjigama.

 

Razoren građanski potencijal

MONITOR: Šta preostaje onima koji hoće da stvore društvo u kojem bi dominirale vrijednosti savremenih demokratskih društava?

DABIŽINOVIĆ: Trenutna situacija je razorila nešto teško stečenog građanskog potencijala, koji se nažalost ne vidi, koji još  nema viziju da ponudi ljudima ne bi li vidjeli da potencijalni sukob može da porazi sve nas zajedno. Ne nudimo alternative. Nema adekvatnog odgovora kojeg bismo morali imati u nekom izdanju političke vizije bazirane na   građanskom identitetu koji je primarni kriterijum političke zajednice.

Ne bi bilo dobro da aktuelno stanje potraje niti bi trebalo da od vlasti čujemo stavove koji bi doprinijeli politizaciji vjerskog i nacionalnog identiteta. Radikalizacija jednog povlači za sobom radikalizaciju drugog nacionalnog identiteta.  Za sada nema naznake, makar je ja  ne vidim u medijskom prostoru, da imamo rješenje sem zaostravanja retorike sa jedne i druge strane. Uz to treba ozbiljno uzeti u obzir da se teško možemo osloniti na zarobljene institucije kao medijatora ili kontrolora kako će se ova količina pokrenute energije vratiti u stanje prije usvajanja spornog zakona.

 

Žene nestale iz političkog života

MONTOR: Pošto ste Vi program koordinatorka  ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, jesu li danas žene u Crnoj Gori samostalnije nego što su ikad bile u prošlosti?

DABIŽINOVIĆ: Vaše pitanje je po meni najznačajnije u svjetlu potpunog isključivanja političkog djelovanja žena iz javnog prostora u aktuelnom političkom trenutku. Bez obzira na to što je u posljednjih petanest godina Crna Gora ratifikovala bezbroj dokumenata o poboljšanju stanja društvene (ne)moći žena, bez obzira na sav uloženi trud i doprinos ženskih organizacija koje se u kontinuitetu zalažu za ženska ljudska prava, bolje i kvalitetnije obrazovanje, suzbijanje nasilja, više prostora na različitim nivoima za žene. Na snazi je izostanak  političke volje i isključivanje  nositeljki najvećih funkcija u državi, ženskih organizacija iz konsultacija o  situaciji u Crnoj Gori. Mislim da je to značajan pokazatelj kvaliteta ove vlasti.

Ukoliko dođe do dogovora između dvije suprostavljene strane,  po poznatom scenariju, najviše će izgubiti žene. Iskustvo pokazuje da su raspadom Jugoslavije i voljom političkih elita žene izgubile mnoga stečena i osvojena prava. Nestale su iz političkog života, tamo gdje ih je bilo na mjestima odlučivanja. Vraćene su kući u privatnu sferu. Svježa iskustva su gubitak stečenog prava majki sa troje ili više djece. Žene se preskaču i isključuju dok ih politički akteri pozicioniraju kao malodobne, nesamostalne, sljedbenice. Devastira se ono što su žene postigle. Institicije ih ogovaraju i mjere patrijarhalnim talogom koji navodno ometa da se riješe ozbiljni društveni problem koje žene imaju u Crnoj Gori.  Tako se zamjenjuju  teze ne bi li opravdali svoj nerad i nerazumijevanje značaja politika rodne ravnopravnosti. Bojim se da se ovoga puta može ponoviti da prava koja su osvojena krvlju izgubimo zbog političkog dila političara i popova. Vaše pitanje o samostalnosti žena dešava se u trenutku kada one nisu na radaru politika, a kamo li da  govori o njihovoj samostalnosti. Ali će biti kolateralna šteta ovog sukoba.

                                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo