Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: U vakuumu između nečeg i ničega

Objavljeno prije

na

U našem društvu krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču  nepotizam, korupcija, kriminal, selektivnaprimjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima

 

MONITOR: Je Ii današnje crnogorsko društvo,  društvo u kojem se kreiraju nenormalni uslovi za život u 21. vijeku?

DABIŽINOVIĆ:Ne možemo reći da živimo u društvu koje osmišljava i promišlja o javnom dobru za sve svoje građane/ke. Živimo u društvu odakle  odlaze ljudi koji znaju, koji žele da se kvalitetnije obrazuju, koji lične ambicije žele da realizuju i žive dostojno čovjeka, u društvu u kojem roditelji djece u obdaništima gledaju kako će da naprave plan kako da što prije odu odavde jer je nemoguće opstati u uslovima koje nalažu nepotizam, kriminal, osrednjost, neznanje, zavist, u društvu koje manipuliše identitetskim politikama, U  društvu u kojem je život nebezbjedan,ali zato imamo u policiji i bezbjedonosnim strukturama najviše uposlenih po glavi stanovnika. To su samo neki  pokazatelji kakvo je društvo u kojem živimo- društvo u kojem  nema plana za zajednicu I gdje je zajednica ostavljena da bude skup pojedinaca važnih kada se spremaju izbori. To društvo ima  baštinu u nekažnjivosti počinjenih zločina, izbjegavanju procesa suočavanja sa bliskom prošlošću, u trgovini ljudima, benzinom, cigaretama.

U takvom kontekstu istrajava se na podjelama  između bogatih i siromašnih, tako i na rasnim , vjerskim , nacionalnim   rodnim, partijskim. Nebrojene su posljedice po kvalitet života u takvoj zajednici: krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču nepotizam, korupcija, kriminal, selektivna primjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima …Izostaju rješenja, izostaje izgradnja zajednice na demokratskim i građanskim principima,izostaje politička vizija malog broja onih koji razumiju koncept građanske države. U vakumu između nečeg i ničega, bez vrijednosti i ubjeđenja pojavila se praznina koju je trebalo popuniti. Ova trenutna podjela na one koji brane Zakon o slobodi vjeroispovjesti i one koji ga napadaju i jednom i drugom predvodniku rezultiraće obezbjeđenjem  političke moći i uticaja.

MONITOR: Zašto onima koji danima protestuju u organizaciji Srpske crkve nije priortetnije rješavanje teške ekonomske i socijalne  situacije i ostalih aktuelnih problema u Crnoj Gori? 

DABIŽINOVIĆ:Da, pitam se zbog  čega građani/ke ne izlaze u ovako velikom broju kada se usvoji ovakav zakon o radu ili kada je majkama ukinuto doživotno stečeno pravo, kada je sve veći broj ubijenih na našim ulicama u sred bijela dana, kada je sve više afera  koje govore o prirodi režima, dok se službe koje bi trebalo da brinu o  bezbjednosti sve više zanimaju za nas projektujući neprijatelje tamo gdje ih nema…Mislim da za ovakve zahtjeve treba imati dovoljno lične odgovornosti i slobode da se misli i kaže javno, a sve rezultira prihvatanjem posljedica koje naše djelovanje proizvodi. Tu je i politička zajednica koja nema odgovor koja je to politička vizija koja bi omogućila da se stvari mjenjaju.

Dugogodišnje stanje u društvu, a meni naročito važnim pitanjem kvaliteta obrazovanja  je jedan od odgovora na pitanje zašto nam je ovako kako je. Obrazovni sistem koji ne služi svojoj svrsi ne proizvodi znanje, osvješćivanje i razvoja kritičkog uma ostavlja prostora za druge sadržaje koji onima koji ih projektuju daje priliku da manipulišu. Političke i kleronacionalističke elite su najsnažniji ribari ljudskih duša u ovom mutnom stanju.

Među vjerujućim, koji hodaju ovih mjeseci Crnom Gorom, ima onih koji trpe dugogodišnju nepravdu, poniženje, siromaštvo i bijedu, skučenost života, onih koji žele da kriminal i korupcija prestanu, da prestane otimanje … Oni nemaju načina da izvrše uticaj da se do pravde dođe, da nije selektivna, da se dođe do neke promjene koja bi značila da sistem zarobljenih institucija treba da se razmontira.

Nije iznenađenje zašto su ljudi na poziv da sačuvaju ono u čemu oni vide  svetinje izašli u tako velikom broju. Pružena je šansa da  osjete sigurnost i pripadnost velikog grupi, čiji cilj vide pravednim da se osjećaju korisnim i da im litije i hodočašće vraća dostojanstvo personalno I na nivou kolektiva. Sigurnost grupe za one koji su bili prepušteni i zlopupotrebljeni je opijajuća u smislu da svoj personalitet lako predajemo moćnom autpriteti I kolektivu koji djeluje homogeno i mobilizirajuće, bez kritičkog osvrta na kompletnu akciju, sa intenzivnim emotivnim doživljajem koji se kreće u rasponu od mržnje prema nepravdi i onima koji tu nepravdu čine do katarze simpatije, divljenja spram svog udjela u odbrani nečeg što im je sveto. Kjjučno je kolektivni duh, autoritet u kojeg se vjeruje i gubitak personalne odgovornosti. Sporno je što postoji velika mogućnost za manipulaciju.

MONITOR: Mladi su  poznati i po tome što su pružali otpor društvenim devijantnostima. Ovdje se radije odlučuju da se pasviziraju kad je riječ o tome, ali masovno učestvuju u litijama SPC…. 

DABIŽINOVIĆ:Mladi znaju ono što smo im mi dali da nauče.  Bolje da se pitamo što smo mi kao  odrasli uradili da imamo mlade koji osjećaju da su slobodni u izražavanju ne samo mislili i postupaka već svega što mladost sa sobom nosi. Što su od nas naučili o odgovornosti, kako mi djelujemo, za šta se mi borimo ili zalažemo. Sem primitivnog poimanja zabave i jurenja za zadovoljenjem potreba kao zajednica nismo im ostavili mnogo prostora. Sem zabijanja glave u pjesak i izostanka lične i kolektivne odgovornosti. Nisam iznenađena njihovim odgovorom na nastalu situaciju, jer su sve institucije, značajne za razvoj društva zakazale, urušile  ono što je bilo dobro ne stvarajući nikakav drugi kvalitet. Suočeni su sa besmislom, neadekvatnim odgovorima onih koji bi morali imati promišljeniji odgovor na njihova stremljenja. Svaka vaspitna poruka koja je imalo smislenija o govori o tome da treba da idu sa mjesta gdje su rođeni. Za stanje među mladima odgovornost snosimo mi odrasli i institucije koje smo mi takvim načinili.

MONITOR: Zar sve to ne pokazuje da je i Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvijećenom i zaluđenom puku?

DABIŽINOVIĆ: Voljela bih da se prisjetimo bližih učitelja koji razumiju kontekst sadašnjosti nego što je to Njegoš na kojeg se pozivamo  kao primjer moralne vertikale. Bilo bi dobro da Njegoša ostavimo struci i nauci.  Imamo dovoljno  njegošloga koji nam mogu pomoći u situaciji kada se Njegoš  zloupotrebljava u dnevno političke svrhe. Treba ljudima dozvoliti da izađu iz gomila i taloga plemenske organizacije u koje se vraćamo što svjesno što nesvjesno.  U istoriji Crne Gore bilo je i drugih primjera koji imaju kapaciteta za da se ova situacija bolje razumije, da se istakne koje su vrijednosti bitne. Primjer  predstavlja knjaz Danilo, koji je Crnoj Gori dao šansu da se razvija na drugačiji način od teokratske države, razdvojivši vladikat od svjetovne vlasti. Bilo bi nam mnogo drugačije da danas posmatramo ovo što se dešava sa tih bližih tačaka koji imaju potencijal da nam pomognu u razumijevanju nas samih i društvene zajednice. Tu  spada i Mihailo Lalić. Možemo se pozvati na antifašističke vrijednosti Lalićevog stvaranja i tražiti primjere i odgovore o Crnoj Gori unjegovim knjigama.

 

Razoren građanski potencijal

MONITOR: Šta preostaje onima koji hoće da stvore društvo u kojem bi dominirale vrijednosti savremenih demokratskih društava?

DABIŽINOVIĆ: Trenutna situacija je razorila nešto teško stečenog građanskog potencijala, koji se nažalost ne vidi, koji još  nema viziju da ponudi ljudima ne bi li vidjeli da potencijalni sukob može da porazi sve nas zajedno. Ne nudimo alternative. Nema adekvatnog odgovora kojeg bismo morali imati u nekom izdanju političke vizije bazirane na   građanskom identitetu koji je primarni kriterijum političke zajednice.

Ne bi bilo dobro da aktuelno stanje potraje niti bi trebalo da od vlasti čujemo stavove koji bi doprinijeli politizaciji vjerskog i nacionalnog identiteta. Radikalizacija jednog povlači za sobom radikalizaciju drugog nacionalnog identiteta.  Za sada nema naznake, makar je ja  ne vidim u medijskom prostoru, da imamo rješenje sem zaostravanja retorike sa jedne i druge strane. Uz to treba ozbiljno uzeti u obzir da se teško možemo osloniti na zarobljene institucije kao medijatora ili kontrolora kako će se ova količina pokrenute energije vratiti u stanje prije usvajanja spornog zakona.

 

Žene nestale iz političkog života

MONTOR: Pošto ste Vi program koordinatorka  ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, jesu li danas žene u Crnoj Gori samostalnije nego što su ikad bile u prošlosti?

DABIŽINOVIĆ: Vaše pitanje je po meni najznačajnije u svjetlu potpunog isključivanja političkog djelovanja žena iz javnog prostora u aktuelnom političkom trenutku. Bez obzira na to što je u posljednjih petanest godina Crna Gora ratifikovala bezbroj dokumenata o poboljšanju stanja društvene (ne)moći žena, bez obzira na sav uloženi trud i doprinos ženskih organizacija koje se u kontinuitetu zalažu za ženska ljudska prava, bolje i kvalitetnije obrazovanje, suzbijanje nasilja, više prostora na različitim nivoima za žene. Na snazi je izostanak  političke volje i isključivanje  nositeljki najvećih funkcija u državi, ženskih organizacija iz konsultacija o  situaciji u Crnoj Gori. Mislim da je to značajan pokazatelj kvaliteta ove vlasti.

Ukoliko dođe do dogovora između dvije suprostavljene strane,  po poznatom scenariju, najviše će izgubiti žene. Iskustvo pokazuje da su raspadom Jugoslavije i voljom političkih elita žene izgubile mnoga stečena i osvojena prava. Nestale su iz političkog života, tamo gdje ih je bilo na mjestima odlučivanja. Vraćene su kući u privatnu sferu. Svježa iskustva su gubitak stečenog prava majki sa troje ili više djece. Žene se preskaču i isključuju dok ih politički akteri pozicioniraju kao malodobne, nesamostalne, sljedbenice. Devastira se ono što su žene postigle. Institicije ih ogovaraju i mjere patrijarhalnim talogom koji navodno ometa da se riješe ozbiljni društveni problem koje žene imaju u Crnoj Gori.  Tako se zamjenjuju  teze ne bi li opravdali svoj nerad i nerazumijevanje značaja politika rodne ravnopravnosti. Bojim se da se ovoga puta može ponoviti da prava koja su osvojena krvlju izgubimo zbog političkog dila političara i popova. Vaše pitanje o samostalnosti žena dešava se u trenutku kada one nisu na radaru politika, a kamo li da  govori o njihovoj samostalnosti. Ali će biti kolateralna šteta ovog sukoba.

                                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo