Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: U vakuumu između nečeg i ničega

Objavljeno prije

na

U našem društvu krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču  nepotizam, korupcija, kriminal, selektivnaprimjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima

 

MONITOR: Je Ii današnje crnogorsko društvo,  društvo u kojem se kreiraju nenormalni uslovi za život u 21. vijeku?

DABIŽINOVIĆ:Ne možemo reći da živimo u društvu koje osmišljava i promišlja o javnom dobru za sve svoje građane/ke. Živimo u društvu odakle  odlaze ljudi koji znaju, koji žele da se kvalitetnije obrazuju, koji lične ambicije žele da realizuju i žive dostojno čovjeka, u društvu u kojem roditelji djece u obdaništima gledaju kako će da naprave plan kako da što prije odu odavde jer je nemoguće opstati u uslovima koje nalažu nepotizam, kriminal, osrednjost, neznanje, zavist, u društvu koje manipuliše identitetskim politikama, U  društvu u kojem je život nebezbjedan,ali zato imamo u policiji i bezbjedonosnim strukturama najviše uposlenih po glavi stanovnika. To su samo neki  pokazatelji kakvo je društvo u kojem živimo- društvo u kojem  nema plana za zajednicu I gdje je zajednica ostavljena da bude skup pojedinaca važnih kada se spremaju izbori. To društvo ima  baštinu u nekažnjivosti počinjenih zločina, izbjegavanju procesa suočavanja sa bliskom prošlošću, u trgovini ljudima, benzinom, cigaretama.

U takvom kontekstu istrajava se na podjelama  između bogatih i siromašnih, tako i na rasnim , vjerskim , nacionalnim   rodnim, partijskim. Nebrojene su posljedice po kvalitet života u takvoj zajednici: krše se ljudska prava svakodnevno, podstiču nepotizam, korupcija, kriminal, selektivna primjena pravnih normi, visok stepen proizvedene nepravde, loše su institucije sistema u svim oblastima …Izostaju rješenja, izostaje izgradnja zajednice na demokratskim i građanskim principima,izostaje politička vizija malog broja onih koji razumiju koncept građanske države. U vakumu između nečeg i ničega, bez vrijednosti i ubjeđenja pojavila se praznina koju je trebalo popuniti. Ova trenutna podjela na one koji brane Zakon o slobodi vjeroispovjesti i one koji ga napadaju i jednom i drugom predvodniku rezultiraće obezbjeđenjem  političke moći i uticaja.

MONITOR: Zašto onima koji danima protestuju u organizaciji Srpske crkve nije priortetnije rješavanje teške ekonomske i socijalne  situacije i ostalih aktuelnih problema u Crnoj Gori? 

DABIŽINOVIĆ:Da, pitam se zbog  čega građani/ke ne izlaze u ovako velikom broju kada se usvoji ovakav zakon o radu ili kada je majkama ukinuto doživotno stečeno pravo, kada je sve veći broj ubijenih na našim ulicama u sred bijela dana, kada je sve više afera  koje govore o prirodi režima, dok se službe koje bi trebalo da brinu o  bezbjednosti sve više zanimaju za nas projektujući neprijatelje tamo gdje ih nema…Mislim da za ovakve zahtjeve treba imati dovoljno lične odgovornosti i slobode da se misli i kaže javno, a sve rezultira prihvatanjem posljedica koje naše djelovanje proizvodi. Tu je i politička zajednica koja nema odgovor koja je to politička vizija koja bi omogućila da se stvari mjenjaju.

Dugogodišnje stanje u društvu, a meni naročito važnim pitanjem kvaliteta obrazovanja  je jedan od odgovora na pitanje zašto nam je ovako kako je. Obrazovni sistem koji ne služi svojoj svrsi ne proizvodi znanje, osvješćivanje i razvoja kritičkog uma ostavlja prostora za druge sadržaje koji onima koji ih projektuju daje priliku da manipulišu. Političke i kleronacionalističke elite su najsnažniji ribari ljudskih duša u ovom mutnom stanju.

Među vjerujućim, koji hodaju ovih mjeseci Crnom Gorom, ima onih koji trpe dugogodišnju nepravdu, poniženje, siromaštvo i bijedu, skučenost života, onih koji žele da kriminal i korupcija prestanu, da prestane otimanje … Oni nemaju načina da izvrše uticaj da se do pravde dođe, da nije selektivna, da se dođe do neke promjene koja bi značila da sistem zarobljenih institucija treba da se razmontira.

Nije iznenađenje zašto su ljudi na poziv da sačuvaju ono u čemu oni vide  svetinje izašli u tako velikom broju. Pružena je šansa da  osjete sigurnost i pripadnost velikog grupi, čiji cilj vide pravednim da se osjećaju korisnim i da im litije i hodočašće vraća dostojanstvo personalno I na nivou kolektiva. Sigurnost grupe za one koji su bili prepušteni i zlopupotrebljeni je opijajuća u smislu da svoj personalitet lako predajemo moćnom autpriteti I kolektivu koji djeluje homogeno i mobilizirajuće, bez kritičkog osvrta na kompletnu akciju, sa intenzivnim emotivnim doživljajem koji se kreće u rasponu od mržnje prema nepravdi i onima koji tu nepravdu čine do katarze simpatije, divljenja spram svog udjela u odbrani nečeg što im je sveto. Kjjučno je kolektivni duh, autoritet u kojeg se vjeruje i gubitak personalne odgovornosti. Sporno je što postoji velika mogućnost za manipulaciju.

MONITOR: Mladi su  poznati i po tome što su pružali otpor društvenim devijantnostima. Ovdje se radije odlučuju da se pasviziraju kad je riječ o tome, ali masovno učestvuju u litijama SPC…. 

DABIŽINOVIĆ:Mladi znaju ono što smo im mi dali da nauče.  Bolje da se pitamo što smo mi kao  odrasli uradili da imamo mlade koji osjećaju da su slobodni u izražavanju ne samo mislili i postupaka već svega što mladost sa sobom nosi. Što su od nas naučili o odgovornosti, kako mi djelujemo, za šta se mi borimo ili zalažemo. Sem primitivnog poimanja zabave i jurenja za zadovoljenjem potreba kao zajednica nismo im ostavili mnogo prostora. Sem zabijanja glave u pjesak i izostanka lične i kolektivne odgovornosti. Nisam iznenađena njihovim odgovorom na nastalu situaciju, jer su sve institucije, značajne za razvoj društva zakazale, urušile  ono što je bilo dobro ne stvarajući nikakav drugi kvalitet. Suočeni su sa besmislom, neadekvatnim odgovorima onih koji bi morali imati promišljeniji odgovor na njihova stremljenja. Svaka vaspitna poruka koja je imalo smislenija o govori o tome da treba da idu sa mjesta gdje su rođeni. Za stanje među mladima odgovornost snosimo mi odrasli i institucije koje smo mi takvim načinili.

MONITOR: Zar sve to ne pokazuje da je i Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvijećenom i zaluđenom puku?

DABIŽINOVIĆ: Voljela bih da se prisjetimo bližih učitelja koji razumiju kontekst sadašnjosti nego što je to Njegoš na kojeg se pozivamo  kao primjer moralne vertikale. Bilo bi dobro da Njegoša ostavimo struci i nauci.  Imamo dovoljno  njegošloga koji nam mogu pomoći u situaciji kada se Njegoš  zloupotrebljava u dnevno političke svrhe. Treba ljudima dozvoliti da izađu iz gomila i taloga plemenske organizacije u koje se vraćamo što svjesno što nesvjesno.  U istoriji Crne Gore bilo je i drugih primjera koji imaju kapaciteta za da se ova situacija bolje razumije, da se istakne koje su vrijednosti bitne. Primjer  predstavlja knjaz Danilo, koji je Crnoj Gori dao šansu da se razvija na drugačiji način od teokratske države, razdvojivši vladikat od svjetovne vlasti. Bilo bi nam mnogo drugačije da danas posmatramo ovo što se dešava sa tih bližih tačaka koji imaju potencijal da nam pomognu u razumijevanju nas samih i društvene zajednice. Tu  spada i Mihailo Lalić. Možemo se pozvati na antifašističke vrijednosti Lalićevog stvaranja i tražiti primjere i odgovore o Crnoj Gori unjegovim knjigama.

 

Razoren građanski potencijal

MONITOR: Šta preostaje onima koji hoće da stvore društvo u kojem bi dominirale vrijednosti savremenih demokratskih društava?

DABIŽINOVIĆ: Trenutna situacija je razorila nešto teško stečenog građanskog potencijala, koji se nažalost ne vidi, koji još  nema viziju da ponudi ljudima ne bi li vidjeli da potencijalni sukob može da porazi sve nas zajedno. Ne nudimo alternative. Nema adekvatnog odgovora kojeg bismo morali imati u nekom izdanju političke vizije bazirane na   građanskom identitetu koji je primarni kriterijum političke zajednice.

Ne bi bilo dobro da aktuelno stanje potraje niti bi trebalo da od vlasti čujemo stavove koji bi doprinijeli politizaciji vjerskog i nacionalnog identiteta. Radikalizacija jednog povlači za sobom radikalizaciju drugog nacionalnog identiteta.  Za sada nema naznake, makar je ja  ne vidim u medijskom prostoru, da imamo rješenje sem zaostravanja retorike sa jedne i druge strane. Uz to treba ozbiljno uzeti u obzir da se teško možemo osloniti na zarobljene institucije kao medijatora ili kontrolora kako će se ova količina pokrenute energije vratiti u stanje prije usvajanja spornog zakona.

 

Žene nestale iz političkog života

MONTOR: Pošto ste Vi program koordinatorka  ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, jesu li danas žene u Crnoj Gori samostalnije nego što su ikad bile u prošlosti?

DABIŽINOVIĆ: Vaše pitanje je po meni najznačajnije u svjetlu potpunog isključivanja političkog djelovanja žena iz javnog prostora u aktuelnom političkom trenutku. Bez obzira na to što je u posljednjih petanest godina Crna Gora ratifikovala bezbroj dokumenata o poboljšanju stanja društvene (ne)moći žena, bez obzira na sav uloženi trud i doprinos ženskih organizacija koje se u kontinuitetu zalažu za ženska ljudska prava, bolje i kvalitetnije obrazovanje, suzbijanje nasilja, više prostora na različitim nivoima za žene. Na snazi je izostanak  političke volje i isključivanje  nositeljki najvećih funkcija u državi, ženskih organizacija iz konsultacija o  situaciji u Crnoj Gori. Mislim da je to značajan pokazatelj kvaliteta ove vlasti.

Ukoliko dođe do dogovora između dvije suprostavljene strane,  po poznatom scenariju, najviše će izgubiti žene. Iskustvo pokazuje da su raspadom Jugoslavije i voljom političkih elita žene izgubile mnoga stečena i osvojena prava. Nestale su iz političkog života, tamo gdje ih je bilo na mjestima odlučivanja. Vraćene su kući u privatnu sferu. Svježa iskustva su gubitak stečenog prava majki sa troje ili više djece. Žene se preskaču i isključuju dok ih politički akteri pozicioniraju kao malodobne, nesamostalne, sljedbenice. Devastira se ono što su žene postigle. Institicije ih ogovaraju i mjere patrijarhalnim talogom koji navodno ometa da se riješe ozbiljni društveni problem koje žene imaju u Crnoj Gori.  Tako se zamjenjuju  teze ne bi li opravdali svoj nerad i nerazumijevanje značaja politika rodne ravnopravnosti. Bojim se da se ovoga puta može ponoviti da prava koja su osvojena krvlju izgubimo zbog političkog dila političara i popova. Vaše pitanje o samostalnosti žena dešava se u trenutku kada one nisu na radaru politika, a kamo li da  govori o njihovoj samostalnosti. Ali će biti kolateralna šteta ovog sukoba.

                                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo