Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: BiH i dalje negiraju profesionalni poricatelji

Objavljeno prije

na

Ključni unutrašnji problem BiH je to što nema ni politike ni političara, koji bi tu državu činili Državom. Umjesto toga, na sceni su b-h-s interesne krimi etno-grupe

 

MONITOR: Prvog marta obilježen je Dan nezavisnosti BiH. Šta su pokazale poruke  tog dana?

BAJTAL: Ništa se novo nije dogodilo. Profesionalni poricatelji BiH nastavljaju po starom. Ignorišu i blokiraju sve što vodi funkcionisanju i opstojnosti države. Negiraju je, cinično poriču njenu hiljadugodišnju istoriju i postojanje. Najavljuju njen raspad i šta sve ne. Ukratko, ne priznaju je. Uprkos tome, priznaju i ne blokiraju vlastita ogromna primanja koja uzimaju s državne blagajne.

MONITOR: Je li, kako tvrde neki  analitičari,  BiH u ovom političkom trenutku žrtva sukoba NATO-a i Rusije na njenoj teritoriji?

BAJTAL: Nije to nikakav „politički trenutak“ nego kontinuitet. Rusija preko  beogradsko-entitetskih poslušnika nikad nije ni prestajala sa svojim, krajnje licemjernim, sistematskim i geostrateški sofisticiranim igrokazom destabilizacije BiH. Ponekad to čini i sasvim otvoreno. Sjetimo se samo kako je bestidno blokirala usvajanje Rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o Srebrenici kojom se osuđuje genocid u julu 1995. godine. Uostalom, ne samo Bosnu. Rusija uznemirava cijeli region. Ne ostavlja na miru ni Makedoniju, a uporno podgrijava antikosovsku politiku. A o Crnoj Gori, i hazjajinsko-drčno režiranom SPC uličarenju namjenski izmanipulisane gomile,  da i ne govorim.


MONITOR: Kako komentarišete nacionalističke izjave koje ovih dana šalje član Predsjedništva BiH  Milorad Dodik?

BAJTAL: Nikako. Teško je, racionalnim i uljudnim jezikom, komentarisati dvodecenijske besmislice njegove iracionalne, bahatošću i cinizmom začinjene nacionalističke retorike. Uostalom, nađite mi nekoga s kim on nije u otvorenom konfliktu. Sa zapadnim administracijama, ambasadorima, strankama i partijama. Sa OHR-om, pojedincima, narodima, religijama, s opozicijom i vlastitim građanima.

Kako smisleno komentarisati činjenicu da njegov kmetovski poslušni režim izvodi policiju koja, gledali smo to na TV snimcima, do krvi pendreči građane i majke s djecom u naručju, koji mirnim protestima traže odgovor na ubistvo studenta Dragičevića. A Davidovu majku, samo zato što pita ko i zašto joj je ubio dijete?, odvode na informativni razgovor. Na kraju, iskopano mrtvo tijelo mladića, i sami roditelji, svoj smiraj su potražili i našli u Austriji. Dakle, izvan režima u kome samovolja Vožda suvereno, cinički osorno, javnim prijetnjama svima i svakome,  vlada, vedri i oblači.

MONITOR: Kako to da je Dodik u vrhu države, a bori se protiv nje uz podršku Beograda ?

BAJTAL: Sve je to posljedica još  žive beogradske velikodržavne logike koja se preko SPC i njenog planski orkestriranog uličarenja okomila i na nezavisnu Crnu Goru. S istim velikodržavno-razvaljivačkim ciljem i namjerom.

MONITOR: Da li  Bakir Izetbegović i dalje kreira atmosferu u kojoj Bošnjaci treba da vide Tursku kao zaštinicu BiH? 

BAJTAL: Pa poznat je njegov stav iz 2014. izrečen uoči lokalnih i predsjedničkih izbora u Turskoj, kojim je javno agitovao za Erdogana nazivajući ga „našim predsjednikom“: „Svaki Turčin treba dati glas Taipu Erdoganu ne za jedan mandat, već da bude predsjednik narednih 10 godina. Podignite zastavu za vašeg lidera Taipa Erdogana za našeg predsjednika. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos …“

Međutim, gora od toga po ovu zemlju je činjenica   da su on i njegova SDA,  svojom koalicijsko kadrovskom kombinatorikom, omogućili Dodiku i Ćoviću apsolutnu moć odlučivanja i legalnog blokiranja države.A koliko Turska pazi na Bosnu, najbolje svjedoči  podatak da ona  višestruko više ulaže u Srbiju nego u Bosnu.

MONITOR: Kad se sve to ima u vidu, a uz to da ima dva entiteta i brojne kantone, je Ii BiH stvarno nezavisna država?

BAJTAL: Davne 2008. godine objavio sam knjigu „Država na čekanju“, a već naredne (2009) pojavilo se i njeno drugo izdanje, što, kao opipljiv izraz čitalačke radoznalosti, govori o smislu i važnosti Vašeg pitanja. Ne samo tada  nego i danas.

Dayton, takav kakav je, i činjenica da neke njegove potpisnike vlastiti potpis ni moralno-ljudski, ni praktično-politički ne obavezuje, čini da BiH još lebdi u licemjernom političkom vakuumu nedosljedne i mlake međunarodne zajednice. Međutim, htjela to ili ne, ona će, vođena vlastitim interesom i agresorskim licemjerjem, morati konačno da stavi tačku na neprincipijelnu igru sa jednom zemljom i njenim građanima. I učini BiH državom onakvom na kakvu su pristali svi njeni potpisnici.

Ključni unutrašnji problem BiH je to što ovdje nema ni politike ni političara, koji bi tu državu činili Državom. Na sceni su b-h-s interesne krimi etno-grupe koje se, domaćoj i svjetskoj javnosti, lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. Ovdje je lažna priča o tzv. nacionalnom interesu, u praksi završila kao interesno-pljačkaški nacionalizam. A laž kao temeljni biznis etno-nacionalista. Otuda neophodnost međunarodne zajednice da to konačno shvati i interveniše u korist prevarenih i poniženih bh građana.

MONITOR: Postoji li mogućnost  da Crna Gora izgubi nezavisnost, da se RS odvoji od Bosne i Hercegovine, a da Srbija prizna Kosovo?

BAJTAL: U svijetu, ovakvom kakav je, ništa nije nemoguće.Pa, ipak, velikosrpski snovi, ma koliko njihovim nosiocima politikantski-perceptivno  bili uvjerljivi, su jedno, a stvarnost sasvim drugo. CG i BiH će ostati i nezavisne i cjelovite.   Srbija će, logikom životne neizbježnosti, priznati Kosovo. Sve je samo pitanje vremena i mudrosti. Kad to kažem imam na umu čitavo mnoštvo razloga logičke i moralne prirode koji su na strani naših zemalja, a protiv velikosrpskog klero-etničkog ekspanzionizma.

 MONITOR: Kako komentarišete namjeru političke elite, predvođene gradonačelnikom Sarajeva Abdulahom Skakom iz SDA, da 1. februar ustanovi kao Dan osnivanja Sarajeva, tvrdeći da je to „prvi dan mjeseca u kojem je legalizacija vakufname Isa-bega Ishakovića izvršena“. 

BAJTAL: O tome je ovdašnja struka i kritika rekla svoje, upozoravajući da gradovi ne nastaju nikakvim i ničijim aktima i da Sarajevo postoji prije i neovisno o bilo kom datumu te vrste. Nastajanje grada i gradova je istorijski proces, a ne izraz momenta nečijeg akta. Ali, u klimi sveopšte politizacije svega i svačega, očito je da neki vlastoljupci i stranke, linijom manjeg otpora, i logikom slatkorječive patetike, nastoje za sebe izvući pseudo patriotski ili karijeristički kapital. To je mnogo lakše tako, nego istrajnim radom i rješavanjem gomile teških egzistencijalnih problema s kojima se suočavaju ne samo građani Sarajeva nego i cijele BiH.

MONITOR: Tome su se usprotivili istoričari tvrdeći da Sarajevo baštini predosmansku istoriju i tradiciju, jednako kao i osmansku i postosmansku, austrijsku, socijalističku i postsocijalističku. 

BAJTAL:Da, slažem se. I upravo to rekoh.

MONITOR:  Da li motiv za ustanovljenje tog datuma da se dodatno uruše antifašistička istorija Sarajeva i njegov kosmopolitizam?

BAJTAL: I u političkom bosanskom loncu, baš kao i onom kuharskom, mnoštvo je mirođija koje mu daju njegovu hedonističku privlačnost i ukus. Prema tome, sarajevska politička kuhinja, vjerovatno je računala i na tu vrstu recepture kako bi sebi priskrbila neku vrstu pragmatske i povijesne prednosti. Odnosno, quasi autentičnosti, u teškom krizom podobro uzdrmanoj životnoj svakodnevici. Ali, uprkos tome, i baš zato, Valter i dalje brani Sarajevo.

 

Stazama Miloševića i Tuđmana


MONITOR: Podsjeća li Vas to što rade Dodik i HDZ  na miloševićevsko-tuđmanovsko iscrtavanje novih granica?

BAJTAL: U svojoj samoočiglednosti to je više nego jasno. Ključna Dodikova rečenica koja ogoljuje njihove secesionističke namjere  i zacrtani smisao njihovih politika, izrečena javno u intervjuu za N1, glasi ovako: „Blokiraćemo sve odluke, pa makar se govorilo i o vremenskoj prognozi“.

U prevodu to znači otprilike ovako: Bilo stvarnih problema ili ne, mi ćemo ih izmišljati i proizvoditi. Uporno i mimo svih dogovora i potpisa, činiti sve da država ne funkcioniše. A onda, upirući prstom u tako proizvedeno nefunkcionisanje, pravdati njeno razvaljivanje referendumom o odvajanju. Očito, riječ je o istom političkom autizmu, tvrdoglavosti  i isključivosti onog Miloševićevog – „malo morgen“, s kojim je devedesetih pokrenut i dovršen zločinačko-krvavi raspad Jugoslavije.

Konačno, u onome što je iz tajnog Memorandum-a 2 procurilo u javnost da se vidjeti da je sve to planski zacrtano i obavezujuće precizno postavljeno kao uputstvo za antidržavno ponašanje:

“Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske…

Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati.

Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…

Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”. (Drugi MemorandumSANU).

Uporedite gore propisano s Dodikovim izjavama i svakodnevnim nastupima, pa ćete  jasno vidjeti da je upravo to obavezujuća, precizna i sasvim prepoznatljiva matrica njegove napadno antidejtonske politike i ponašanja koje Vučić prešutkuje.

 

Moskva i Beograd na istom zadatku

 

MONITOR: Gotovo sinhronizovano sa protestima u Crnoj Gori, koje organizuje Srpska prvoslavna crkva, izbila je i kriza u BiH. Stoje li iza toga koordinirano Beograd i Moskva?

BAJTAL: To, logički gledano, više nimalo nije upitno. Jer, npr. ruski ambasador Ivancov javno, a Beograd prešutno, ne vide ništa dramatično u SNSD-ovom pokušaju i nasrtaju, da se dejtonska administrativna entitetska linija pošto-poto pretvori u (državnu) granicu. Kao što, s druge strane, Moskva i Beograd pokazuju neskriveno pravdanje za SPC i njene prividno-imovinske žalopojke, a u suštini politički jasno dirigovane proteste širom Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA 

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo