Povežite se sa nama

SVIJET

POSLIJE RAZGOVORA DONALDA TRAMPA  I KIM DŽONG UNA u VIJETNAMU: Gdje je pola puta  

Objavljeno prije

na

Razgovori su završeni  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka.  Ovaj, drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Na samitu u Singapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva

 

Dvodnevni samit u Vijetnamu između američkog predsjednika Donalda Trampa i sjevernokorejskog vođe Kim Džong una završio je u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu,  bez očekivanog dogovora, zajedničkog saopštenja i svečanog ručka. Dvojica državnika su ostvarili mali napredak na putu sjevernokorejskog odricanja od nuklearnog programa za šta Kimov režim traži ukidanje međunarodnih sankcija u kojima prednjače Sjedinjene Američke Države.

,,U osnovi su oni željeli da sankcije budu potpuno ukinute, a mi to nismo mogli da uradimo,” naveo je predsjednik Tramp na konferenciji za štampu poslije posljednjeg razgovora sa Kimom u jednom od poznatih starih azijskih hotela Sofitel Legend Metropole Hanoi. Predsjednik SAD je kazao da je odlučio da ne potpiše zajedničko saopštenje jer je skloniji da ,,učini to na pravi način, a ne na brzinu” i da to pokazuje da njegovi kritičari nisu u pravu kada tvrde da je ,,mekan” prema sjevernokorejskom vođi.

Drugi samit Trampa i Kima održan je osam mjeseci poslije prvog, istorijskog juna 2018. u Singapuru. Tramp je postao prvi predsjednik SAD koji se sastao sa nekim vođom Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK) za 70 godina postojanja DNRK. Na samitu u Sigapuru je postignuta saglasnost oko zajedničkog saopštenja koje je neodređeno govorilo o denuklearizaciji Korejskog poluostrva.

Potom se pregovori o denuklearizaciji nisu mrdnuli sa mrtve tačke. Sada je bilo velikih očekivanja u međunarodnoj zajednici. Analitičari su vjerovali da je došlo vrijeme za nalaženje rješenja složenom pitanju denuklearizacije Severne Koreje.

Predsjednik Narodne Republike Kine Si Džinping, glavnog saveznika DNRK pozvao je zvanične Vašingtona i Pjongjanga ,,da se sretnu na pola puta“. Južna Koreja, koja ima najveći interes za denuklearizaciju istočnoazijskog poluostrva, je polagala velike nade da će samit u Hanoju ubrzati nastanak režima mira i ekonomske saradnje sa sjevernim susjedom.

Uoči samita su stizale vijesti da izaslanici dvojice čelnika izgleda ostvaruju napredak u pregovorima o zajedničkom saopštenju. Upućeni u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, su navodili da pregovarači ,,ozbiljnije diskutuju nego uoči prošlogodišnjeg prvog samita dvojice vođa”. ,,Smanjuju razlike,” navedeno je južnokorejskoj novinskoj agenciji Jonhap iz jednog izvora.

To je nagonilo na špekulacije o mogućem napretku u pregovorima o pitanju razgradnje nuklearnog kompleksa Jongbjun, središta višedecenijskog sjevernokorejskog nuklearnog programa. Dvije strane, takođe, mjesecima nastoje da utvrde koje dalje korake na denuklearizaciji može Pjongjang da preduzme, a da Vašington uzvrati odgovarajućim potezima, eventualno uključujući deklaraciju o formalnom kraju Korejskog rata koji je bijesnio od 1950. do 1953, a okončan je samo primirjem, ne i mirovnim ugovorom.

Pjongjang se odavno zalaže za takvu političku deklaraciju koja nije legalno obavezujuća, ali bi okočala decenije neprijateljstva između dvije države, obezbjedila sigurnost režimu u DNRK i vodila potpisivanju sporazuma o miru. Vašington se, međutim, uzdržava jer bi potom Pjongjang mogao eventualno da traži povlačenje američkih trupa sa Korejskog poluostrva.

Posljednjih mjeseci je  Pjongjang više bio usredsređen na oslobađanje od sankcija koje teško opterećuju DNRK, nego na deklaraciju o končanju rata. Vašington, međutim, insistira na provjerljivim koracima u denuklearizaciji Severne Koreje.

Daljim važnim korakom je smatran eventualni dogovor o uzajamnom otvaranju  kancelarija za vezu zvaničniog Vašingtona i Pjongjanga. ,,To bi značilo da mi priznajemo Sjevernu Koreju kao državu”, tumačio je  američki strućnjak za sjevernokorejski nuklearni program Džoel Vit.

Lideri su samit počeli ističući uzajamne ,,veoma specijalne odnose”. No pokazalo se da su američki pregovarači tražili od sjevernokorejskih više od nuklearnog kompleksa Jongbjun, suprotno očekivanjima da će to biti prvi korak ka potpunoj denukleartizaciji Korejskog poluostrva. Uopšte, izgleda da su suprotstavljenje vizije kako bi izgledala potpuna denuklearizacija, glavna prepreka.

,,Kim ima svojevrsnu viziju, ali ona nije u potpunosti naša vizija”, kazao je Tramp. ,,No, vizija DNRK je sada ‘potpunija’  nego što je bila prije godinu dana”, rekao  je on. ,,Nažalost nismo dobili nešto što bi bilo korisno za SAD… Zatražili smo od Kima da učini više, ali on nije bio na to spreman”, iznio je državni sekretar Majk Pompeo na konferenciji sa Trampom. Po njemu, SAD i Sjeverna Koreja su bliže nalaženju rješenja nego što su bile prije samita.

Tramp je kazao da želi da održi odnose sa Kimom. ,,Vjerujem mu,” kazao je američki predsjednik misleći na lidera DNRK. Iznio je i da mu je Kim dao uvjeravanja da neće obnoviti probe raketnih sistema ,,ili bilo šta što se tiće nuklearnih aktivnosti”.

Sam Kim je na početku jednog od sastanaka drugog dana samita kazao kako ne bi došao u Hanoj da želi denuklearizaciju njegove države. Navodno je prilikom jednog od sastanaka sa sekretarom Pompeom kazao kako on ima djecu i suprugu ,,i želi mirnu budućnost za njih”.

Tramp smatra da se radi o neslaganju u pogledu metoda i satnice. ,,On želi (denuklearizaciju) u oblastima koje su manje važne nego one koje mi želimo,” kazao je američki predsjednik novinarima.

Kim drži da je na samitu u Singapuru obećao da će raditi na potpunoj denuklarizaciji – on tumači čitavog Korejskog poluostrva – u zamjenu za bezbjednosne garancije od SAD. Sjeverna Koreja želi da joj sankcije budu ukinute ili ublažene jer je obustavila probe nuklearnog oružja i raketa za njihovo nošenje. Vašington je čvrst u stavu da će sankcije ostati dok se Sjeverna Koreja ne odrekne nuklearnog programa.

Tramp kao da je u danima pred samit smanjio očekivanja. Poručio je kako on ne žuri sa denuklearizacijom Sjeverne Koreje i da bi ,,bio srećan” ukoliko se Pjongjang bude i dalje uzdržavao od nuklearnih i proba raketa. To je izazvalo zabrinutost u Seulu da će Tramp, možda, manje brinuti o denuklearizaciji Sjeverne Koreje dok god su na snazi prijetnje SAD.

Vit, smatra kako Tramp ocjenjuje da ,,libijski model” jednostrane sjevernokorejske denuklearizacije, bez uzvratnih mjera SAD, neće funkcionisati, već da treba ići ,,korak po korak.” Za maksimalistički pristup se zalagao Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton, što je izazvalo veliko protivljenje Pjongjanga.

Rasprostranjeno je mišljenje da je Boltonov pristup bio nerealan. Tako u Pekingu podsjećaju na predlog Kine o ,,dvijema tračnicama”, da Korejsko poluostrvo bude denuklearizovano, i na njemu vlada mirovni mehanizam koji bi jemčile SAD. Na putu postizanja sporazuma, prepreka bi moglo da bude Trampovo priklanjanje eventualnom insistiranju njegovih saradnika na bezuslovnoj denuklearizaciji Sjeverne Koreje.

Neki analitičari sada smatraju kako je neuspjeh samita pokazao ograničenja koja ima pristup po kome se pregovori vode od vrha ka osnovi, gdje se vođe slože o širokim principima pregovora, a potom njihovi saradnici razrađuju detalje. Tramp i Kim su ,,tokom singapurskog samita dogovorili široke smjernice ka denuklearizaciji, no kada su njihovi iskusni saradnici sjeli za sto da raspravljaju o detaljima, sukobili su se i ostvarili mali napredak”, tumači Park von-gon, profesor međunarodnih odnosa na južnokorejskom Handong Global Universitetu.

Tramp i dalje ostavlja otvorenom mogućnost pregovaranja. Pompeo je dodao kako je ,,ipak optimista”. Ukazao je da će za pregovore trebati vrijeme i da će biti  nastavljeni.

 

Trampu treba uspjeh

Rasprostranjeno je mišljenje da je Trampu, posle serije domaćih i nevolja na međunarodnoj sceni, potreban spoljnopolitički uspjeh. Samit u Singapuru je u SAD pratilo puno skepticizma i kritika. Radi se i o Trampovoj taštini da ostvari neki veliki međunarodni uspjeh, tim prije što je poslije izbora za Kongres u novembru 2018, već usredsređen na predsjedničke izbore 2020.

Drugi samit Trampa sa Kimom, zbio se usred dramatičnog svjedočenja u Kongresu Majkla Koena, svojevremeno jednog od najbližih saradnika američkog predsjednika. Koen je nazvao Trampa ,,manipulatorom”, ,,rasistom” i ,,prevarantom.”

Tramp je na konferenciji za štampu kazao da su opisi koje je o njemu dao Koen ,,netačni” nazvao ,,lažno svjedočenje” ,,sramotnim”. ,,Mislim da je užasna stvar imati lažno svjedočenje poput ovog i to usred ovog veoma važnog samita”, primijetio je Tramp.

Koena, ranijeg Trampovog advokata i ,,fiksera” su pozvali da svjedoči u Komitetu za nadzor Predstavničkog doma Kongresa. Uslijedilo je to pošto je Koen u decembru 2018. priznao krivicu i osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršenja pravila finansiranja političke kampanje, davanja novca navodnoj Trampovoj ljubavnici u zamjenu za ćutanje o aferi s njim i laganje pred Kongresom.

Tokom više od šest sati svjedočenja Koen je napao Trampov karakter i umiješao ga u nekoliko potencijalnih krivičnih djela, navode američki mediji. Koen je, pored ostalog, Trampa optužio za laži u vezi sa porezom.

Izgleda da su potencijalne kritike u javnosti o novom lošem sporazumu bile na umu Trampu. ,,Mogao sam danas da potpišem sporazum, a onda bi ljudi kazali kako je on užasan. Treba da budete spremni da odustanete”, zaključio je.

 

Tenzije između nuklearnih sila

Samit u Hanoju je uveliko bio zasjenjen jačanjem tenzija 3.000 kilometara daleko, između nuklearnih sila Indije i Pakistana. U srijedu, su obje mnogoljudne države na jugu Azije objavile da su jedna drugoj oborile avione. Uzajamno agresivne akcije su uslijedile pošto je bombaš samoubica, pripadnik terorističke organizacije sa sjedištem u Pakistanu, 14. februara usmrtio preko 40 indijskih vojnika u Kašmiru, oblasti oko koje se dvije države spore više od 70 godina i zbog koje su vodile tri rata.

Jačanje indijsko-pakistanskih neprijateljstava bi moglo ne samo da odvuče dio publiciteta sa samita u Hanoju već i da se izrodi u najozbiljniju međunarodnu krizu za predsjednika Trampa. ,,Do sada je Trampova administracija imala sreću da nije morala da se bavi stvarnom velikom globalnom krizom“, primijetio je Piter Fiver, profesor sa američkog univerziteta Djuk. Po Fiveru ,,mnogi su zabrinuti da kockarski potezi preduzimani u politikama i akcijama mogu u potpunosti da krenu naopako ukoliko uslijedi istinska kriza, za razliku od lažne krize izmišljene radi zamajavanja javnosti”.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PRESLAGANJE MOĆI: Nova Trampova strategija može ugroziti jedinstvo Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi

 

 

Najnapredniji kineski nosač aviona Fujian, u potpunosti pušten u rad tek u novembru 2025. godine, u četvrtak, 23. juna je prošao kroz tajvanski moreuz. Nekoliko sati prije toga, Tajvan je započeo petodnevne vojne vježbe s ciljem obuke trupa za borbu protiv mogućeg kineskog vojnog napada. Vladajuća Demokratska progresivna stranka (DPP) na Tajvanu smatra Tajvan nezavisnom državom, a ne dijelom kontinentalne Kine, privremeno odvojenim iz političkih razloga. Nekoliko dana prije početka vježbi, predsjednik DPP-a i tajvanski predsjednik Lai Ching-te pozvao je vlasti kontinentalne Kine da se odreknu upotrebe sile protiv Tajvana i započnu dijalog s ostrvom kao s ravnopravnim partnerom. Odgovorila mu je 24. juna  Zhang Han, glasnogovornica Ureda za tajvanske poslove kineskog  Državnog vijeća, koja je rekla da će Kina spriječiti pokušaje DPP-a da teži „nezavisnosti Tajvana“ i da će primijeniti silu da to postigne, ako to bude potrebno.

Velika Britanija, Francuska i Njemačka su 24. juna izdale zajedničku izjavu u kojoj su osudile kineske vojne aktivnosti u Tajvanskom moreuzu kao prijetnju stabilnosti u regiji. Međutim, podrška vodećih evropskih zemalja ne može nadoknaditi nespremnost američke administracije da se obaveže na odbranu Tajvana u slučaju kineske invazije na ostrvo nakon proglašenja nezavisnosti. Štaviše, prodaja američkog oružja Tajvanu je zvanično obustavljena nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog lidera Xi Jinpinga. Objašnjeno je da su SAD-u potrebne rakete protivvazdušne odbrane i raketni sistemi zemlja-vazduh, koji su trebali biti isporučeni Tajvanu, za rat protiv Irana. Iako je rat proglašen završenim, Trump još uvijek nije odobrio paket prodaje oružja vrijedan 12,3 milijarde eura. Lai Ching-te je 19. juna izrazio nadu da će kupovina oružja uskoro biti završena, ali nije dobio odgovor. Čini se da Washington ponovo mijenja svoju geopolitičku strategiju i sada pokušava izbjeći bilo kakvu eskalaciju u odnosima s Pekingom.

Američka administracija razočarana neuspjehom svoje kampanje pritiska na Kinu,   pokušaće suprotan pristup i postići obostrani kompromis. U takvim okolnostima, zaštitu Tajvana od moguće kineske invazije ne treba smatrati prioritetom. Američki stav prema tajvanskom problemu, ne tako davno,  bio je sasvim drugačiji. U Nacionalnoj strategiji odbrane koju je Ministarstvo rata objavilo 2026. godine, navedeno je da će SAD „trgovati i angažovati se sa pozicije snage u Indo-Pacifiku“ i da će osigurati da Kina ne može dominirati američkim saveznicima. Sada će SAD težiti detantu, jer nisu u stanju da ispune svoj glavni zadatak – da nametnu sporazum koji će SAD-u dati pristup kineskom tržištu i kineskim rijetkim zemaljskim metalima (što je još važnije). Postoji konvencionalni rezon u novom pristupu Washingtona Pekingu. Ako se kineski rijetki zemni metali ne mogu dobiti pritiskom (barem u bliskoj budućnosti), treba ih steći putem koncesija.

Kina proizvodi 70 posto i prerađuje oko 90 posto svjetskih rijetkih zemnih metala. Oni su, prije svega, potrebni za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Cijena sirovine je beznačajna u poređenju s tržišnom cijenom konačnog proizvoda. Kina godišnje prima manje od 3,5 milijardi eura od izvoza rijetkih zemnih metala i magneta, a ukupna vrijednost ukupnog kineskog izvoza proizvedene i industrijske robe dostiže 3,5 biliona eura. Kina može izgubiti sve prihode od izvoza zemnih  rijetkih metala bez ikakvih ekonomskih posljedica. Ali ovaj izvoz je važno sredstvo koje sprječava bilo kakve pokušaje utjecaja na kinesku ekonomsku i vanjsku politiku, jer će bez kineskih rijetkih metala većina visokotehnološke proizvodnje u SAD-u biti poremećena, a šteta nanesena američkoj ekonomiji procijenit će se na stotine milijardi.

Trump je započeo svoj ekonomski sukob s Kinom u proljeće 2025. godine ograničavanjem pristupa američkom tržištu visokim tarifama i zahtjevnim ustupcima u zamjenu za njihovo smanjenje. EU je u sličnoj situaciji pristala na trgovinski sporazum pod Trumpovim uslovima, ali je Kina kao odgovor ograničila izvoz rijetkih zemnih metala. U roku od nekoliko sedmica, američki lanci snabdijevanja počeli su se urušavati, čak je i proizvodnja krstarećih raketa Tomahawk bila ugrožena. Trumpova administracija smanjila je tarife u zamjenu za suspenziju kineskih ograničenja za rijetke zemne metale. Stoga je američka administracija odlučila riješiti problem rijetkih zemnih metala promjenom strategije prema Pekingu. Izabrala je  sticanje kontrole nad pomorskim trgovinskim rutama bitnim za Kinu i kineskim uvozom nafte kako bi postigla brze rezultate.

SAD i Izrael su 28. februara pokrenuli rat protiv Irana. Američka administracija željela je poremetiti snabdijevanje iranskom naftom Kine (kao što je već urađeno sa Venecuelanom) i uspostaviti kontrolu nad pomorskim saobraćajem kroz Hormuški moreuz, koji je ključan za uvoz kineske nafte i sirovih hemikalija. Teheran je osujetio američke planove. Uspio je zatvoriti Hormuški moreuz, što je izazvalo brzi rast cijena nafte i tečnog prirodnog plina (LNG). Kina se pokazala spremnom na pokušaje SAD-a da poremeti njene lance snabdijevanja energijom. Izgradila je ogromne strateške rezerve nafte i postigla veliki napredak u elektrifikaciji svog transporta i industrije. Američki proizvođači su imali velike koristi od visokih cijena nafte, ali budući da su SAD čvrsto vezane za globalna tržišta, domaćinstva i industrije koje zavise od energije su mnogo patile. Washington, suočen s prijetnjom domaćeg socijalnog nezadovoljstva, odlučio je odustati od pokušaja pobjede u ekonomskom sukobu s Kinom i požurio je sa sklapanjem mira s Iranom.

Može se pretpostaviti da će nova strategija američke administracije biti ograničena na izbjegavanje nepotrebnih napetosti u odnosima s Kinom i traženje novih prilika za sticanje utjecaja na kinesku vanjsku trgovinu i ekonomsku politiku. Washington može pronaći metode za rješavanje ovog problema. Može povećati američku ulogu u globalnom finansijskom sistemu. Također može ojačati američki utjecaj na Bliskom istoku kako bi zemlje koje snabdijevaju Kinu naftom i kontroliraju važne trgovinske rute postale pouzdanije za SAD.

Glavna prijetnja SAD-u je to što bi mogle izgubiti svoje strateške saveznike u jugoistočnoj Aziji, pokušavajući se nositi s Kinom bez uzimanja u obzir njihovih interesa. Vijetnam se čini posebno uplašen da će ostati bez američke podrške suočen s kineskom ekspanzijom. Krajem maja, predsjednik Vijetnama To Lam rekao je štampi da je američko prisustvo u jugoistočnoj Aziji neophodno kako bi se uravnotežio kineski utjecaj.

Ali postoji i potencijalna prijetnja globalnoj stabilnosti koja čak može donijeti taktičke prednosti američkoj administraciji. To je vjerovatna fragmentacija Evrope. U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Prije svega, zato što je euro glavni rival dolaru, a neosporna dominacija dolara u globalnom trgovinskom i finansijskom sistemu može postati efikasna poluga protiv Kine. Predsjednica Evropske centralne banke Christine Lagarde izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali, čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi.

Prije svega, ne postoji razumijevanje koji su geopolitički ciljevi EU i da li se razlikuju od evropskih zemalja koje nisu uključene u Uniju. Sada je evropska policija uglavnom pod utjecajem zemalja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – koje pokušavaju koordinirati svoje napore, ali često ne uzimaju u obzir mišljenja manje moćnih. Zemlje EU, koje imaju vlastite geopolitičke ambicije, ne žele se pridržavati takve prakse. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski 23. juna pozvao je britansku vladu da obnovi svoju vojsku i ispuni obaveze NATO-a u pogledu potrošnje na odbranu. Sikorski je upozorio da će utjecaj Velike Britanije oslabiti ako ne može silom podržati svoju diplomatiju.

Sikorski zahtijeva uspostavljanje evropskog političkog sistema, u kojem će oni koji žele voditi morati uložiti više napora od drugih u jačanje zajedničke sigurnosti. Ako se takav sistem ne stvori, neke od evropskih zemalja će početi davati prioritet međusobnim odnosima sa SAD-om u odnosu na svoje obaveze prema EU.

Balkanske zemlje, koje mogu biti prisiljene da se odluče za različite strane, ne mogu ignorisati vjerovatnoću takvog razvoja događaja. Zato moraju razraditi zajedničku strategiju koja će im omogućiti da osiguraju zajedničku energetsku sigurnost i izbjegnu ekonomske sukobe, uprkos konkurenciji između SAD-a i EU i rivalstvu između evropskih zemalja. Crna Gora, koju nijedna zemlja regije ne smatra prijetnjom, može igrati značajnu ulogu u očuvanju stabilnosti i saradnje na Balkanu.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT I PRIMIRJE U ZALIVU: Turska profitira od američkih ambicija i slabosti EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Erdogan je demonstrirao stratešku autonomiju Turske. Nije narušio odnose s Trampom, a istovremeno je uspio pokazati da Tursku treba smatrati protivtežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Te zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Persijskog zaliva s Turskom preko Jordana i Sirije

 

 

 Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Irana sugerira da će SAD u koaliciji sa zemljama regije „razviti definitivan, međusobno dogovoren plan za obnovu iranske ekonomije“. Kombinirana ulaganja trebala bi iznositi najmanje 300 milijardi američkih dolara (260 milijardi eura). SAD će također biti obavezne ukinuti sve sankcije koje ograničavaju izvoz iranske sirove nafte. To će se postići kada se provedu drugi dijelovi sporazuma. Ali do potpunog ukidanja sankcija, izuzeća za izvoz nafte i naftnih derivata izdavat će američko Ministarstvo finansija.

Stoga će tačke sporazuma s Iranom omogućiti Washingtonu da stekne određenu kontrolu nad iranskom ekonomijom, a posebno nad važnim industrijskim i infrastrukturnim projektima, koje će provoditi SAD i njihovi saveznici u regiji (očito će to biti uglavnom zemlje Zaljeva). Američka administracija će također dobiti utjecaj na iranski izvoz nafte, koji će postati profitabilniji zahvaljujući američkim izuzećima. Uvoz iranske nafte postat će manje koristan za Kinu.

Možda je manje nego što je predsjednik Donald Trump želio postići kada je pokrenuo rat protiv Irana. Međutim, sporazum koji je uspio postići s Iranom može se smatrati njegovom pobjedom. No, za budućnost međunarodnih odnosa, važnije je da je ovaj sporazum katastrofa za Izrael. SAD su prvi put od Sueske krize 1956. godine sklopile mirovni sporazum, ne obazirući se na izraelske interese. Izrael je plašio zemlje Perzijskog zaliva svojim pretenzijama na regionalnu dominaciju i nije postigao gotovo ništa. Čak ni Hezbollah, glavni neprijatelj Izraela u regiji, nije poražen, iako je značajno oslabljen. Iranska vojna moć je ozbiljno smanjena, ali ako se sporazum između Irana i SAD-a provede, Teheran će imati priliku da obnovi odnose sa zemljama Perzijskog zaliva i uspostavi saradnju sa SAD-om. To je opasnije za Tel Aviv od iranskih raketa, koje teško mogu probiti izraelski sistem protivvazdušne odbrane.

Možda je samo Rusija izgubila više od Izraela. Nije se usudila otvoreno izdati Iran, ali Putin nije pružio Teheranu vojnu podršku kako ne bi iritirao Trumpa. Međutim, američkom predsjedniku više ne treba savez s Rusijom. Nije uspio stvoriti efikasnu polugu u pregovorima s Kinom i zbog toga mu pozicija Rusije sada nije mnogo važna.

Kremlj je pokazao snažnu želju da postane partner aktuelne američke administracije. Peking to ne može razočarati zato što ništa nije ni očekivao od Rusije, niti želio savez sa Moskvom. Kina nije premašila nivo obostrano korisnih trgovinskih odnosa, iako je Rusija očekivala značajne investicije i vojnu podršku. Utjecajni ruski član parlamenta Konstantin Zatulin 16. juna je izjavio da se Kina ne može smatrati saveznikom Rusije, jer koristi ruske ekonomske poteškoće umjesto da pomaže u njihovom prevazilaženju a  prodaje dronove i Rusiji i Ukrajini.

Naravno, ruski finansijski sistem je imao koristi od visokih cijena nafte uzrokovanih ratom. No treba uzeti u obzir da je, nakon što je Trump ukinuo ograničenja na izvoz ruske nafte kako bi smanjio strah od deficita goriva, Ukrajini pružena američka pomoć. Pentagon je usvojio dronove dugog dometa Hornet i superračunarske alate Palantir Technologiesa zasnovane na umjetnoj inteligenciji. Taj sistem je omogućio ukrajinskim snagama da napadnu ruske rafinerije, naftovode, naftne luke i terminale, što je značajno smanjilo količinu i prihode od izvoza nafte. Dirljivo je kako ruska vlada uporno ignoriše američku ulogu u uništavanju ruske naftne industrije, ali čini se da to ne pomaže. Trump je 16. juna obećao da će se ponovo uvesti ograničenja na izvoz ruske nafte. Dakle, povećanje prihoda će uskoro prestati, a demonstracija slabosti će imati dugoročne posljedice po međunarodni ugled Rusije.

Za razliku od Rusije, Turska je uspjela iskoristiti u svoju korist i Trumpove ambicije i iransku otpornost. Turski predsjednik Reep Erdogan uspio je demonstrirati stratešku autonomiju Turske svojim pristupom zalivskom ratu. Nije narušio odnose s Trumpom, a je istovremeno uspio pokazati da ursku treba smatrati protutežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Obje zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Perzijskog zaljeva s Turskom preko Jordana i Sirije.

Saudijska Arabija je 2013. godine organizirala državni udar s ciljem svrgavanja Mohameda Morsija, kojeg je Turska podržavala. Turska je 2020. godine pomogla u porazu generala Khalife Haftara, koji je pokušavao zauzeti libijsku prijestolnicu Tripoli uz podršku Saudijske Arabije i ruske Wagner grupe. U toj bici, impresivne sposobnosti dronova koje je proizveo Selçuk Bayraktar (Erdoğanov zet) prvi put su demonstrirane na bojnom polju.

Pomirenje je postalo moguće jer su, zahvaljujući SAD-u i Iranu, Saudijska Arabija i druge zemlje Perzijskog zaljeva shvatile da im je potreban kopneni put koji se može koristiti kao alternativa Hormuškom moreuzu.

Za Tursku to nije samo prilika za povećanje tranzitnog potencijala. To je obnova historijske transportne veze između Perzijskog zaljeva i Evrope. Slična željeznička pruga izgrađena je u Osmanskom carstvu početkom 20. stoljeća, ali nakon njenog raspada, veza je prekinuta i željeznica je ubrzo propala. Izgradnja željeznice će također ojačati tursko prisustvo u Siriji, a krajem 2024. godine na vlast su došle političke snage orijentirane na Tursku. Saudijska Arabija i njeni saveznici prestat će smatrati tursko prisustvo u Siriji potencijalnom prijetnjom i mogli bi sudjelovati u obnovi Sirije, pomažući u uspostavljanju društvene stabilnosti tamo.

Željeznička pruga od Saudijske Arabije preko Jordana i Sirije do Turske bit će povezana s evropskom željezničkom mrežom. Ministar prometa i infrastrukture Turske Abdulkadir Uraloglu rekao je 15. juna za Al Jazzeru da se planira koristiti za transport nafte i prirodnog plina u Evropu. Prema riječima turskog ministra, željeznička pruga će u budućnosti pomoći u ublažavanju problema u brodarstvu, uzrokovanih blokadom Hormuškog tjesnaca zbog vojnih sukoba.

Ako se ovi planovi provedu, EU će dobiti novu rutu snabdijevanja, koju će kontrolirati ambiciozna zemlja, koja u trenutnoj situaciji nema potrebe da uzima u obzir interese EU. U svom govoru 9. maja, posvećenom perspektivama Evrope, Erdogan je rekao da bi „evropska arhitektura“ bez Turske „ostala nepotpuna i ranjiva u upravljanju krizom“. Turska kandidatura za EU zamrznuta je 2018. godine, što je postao lični udarac za Erdogana, koji je uvijek pokušavao uvjeriti turske birače da njegov koncep islama može biti kompatibilan s proevropskim težnjama. Došao je na vlast prije 23 godine, obećavajući da će Tursku učiniti članicom EU. Iz te perspektive, poluautoritarni režim koji je izgradio Erdogan može se smatrati neuspjehom evropskih lidera. Erdogan to ne bi mogao učiniti da je Turska bila integrirana u EU. Potkopavanje demokratskih institucija postalo je za Erdogana jedini način da ostane na vlasti, nakon što su pokušaji Turske da se pridruži EU blokirani.

Prema Erdoganu, potreba EU za Turskom „premašuje potrebu Turske za blokom, i očekuje se da će ta potreba u budućnosti još više rasti“. Geopolitički utjecaj Turske raste, jer ambicije sadašnje američke administracije plaše čak i tako jake američke saveznike kao što su zemlje Perzijskog zaljeva. Ako Turska ojača svoje pozicije u regiji, neminovno će za Izrael postati još opasniji rival od Irana. To se može spriječiti ako Istanbul bude prisiljen da se pridržava vanjske strategije EU. Ona još ne postoji, ali bi je trebalo razviti ako EU želi postići stratešku autonomiju. Važan korak u tom smjeru mogla bi biti promjena pristupa EU prema Turskoj.

Trenutno je EU previše slaba da bi očuvala evropski utjecaj u tako važnim regijama kao što su Bliski istok i Sjeverna Afrika. EU nije ni pokušala stabilizirati Siriju, a to je omogućilo Erdoganu da stekne kontrolu nad zemljom, pobijedivši u konkurenciji s Rusijom. Postoji opasnost da se evropski muslimani mogu otuđiti zbog rastućih ekonomskih teškoća. Erdogan, koji održava koncept ujedinjene muslimanske globalne zajednice bez obzira na konfesionalne i nacionalne razlike, može ublažiti ovaj proces. No, može i propagirati antievropska osjećanja ako Turska ostane odbačena od strane Evrope.

 Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRERASPODJELA GLOBALNE MOĆI: Bez Zapadnog Balkana, EU će biti u opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer i Kremlj žudi  za savezom sa Vašingtonom i nastoji oslabiti Evropu

 

 

Prema statistikama, objavljenim početkom juna, vrijednost izvoza robe iz EU u SAD smanjila se za skoro trećinu u prva tri mjeseca 2026. godine, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Trgovinski sporazum između SAD-a i EU, iako nije u potpunosti implementiran, već je donio rezultate koje je američki predsjednik Donald Trump očekivao. Američki trgovinski deficit u robi sa EU, koji je 2025. godine premašio 200 milijardi eura, ove godine će biti nekoliko puta manji. Pad vrijednosti robe koju EU izvozi u SAD kombinovan je sa rastom vrijednosti američkog izvoza u EU.

Uspjeh Washingtona izgleda još zapanjujući, s obzirom na to da je Vrhovni sud SAD u februaru zabranio korištenje trgovinskih tarifa kao alata političkog pritiska u skladu sa izborom predsjednika. Nakon toga, američki predsjednik je izgubio priliku da zastraši druge zemlje visokim tarifama, prisiljavajući ih na ustupke. Međutim, Trump pokušava zaobići odluku Vrhovnog suda i stalno izmišlja izgovore za korištenje tarifa kao sredstva kažnjavanja za kršenje međunarodnog prava. Sada će Trump kažnjavati korištenje prisilnog rada. Američka administracija je početkom juna najavila kaznene tarife od 10 do 12,5 posto za 60 zemalja, uključujući EU, zbog navodne zabrinutosti da se tamo koristi prisilni rad.

Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola je 10. juna izjavila za Wall Street Journal da je EU naučila da ne reaguje emocionalno na Trumpov prijedlog, jer to može naštetiti trgovinskim odnosima sa SAD-om, koji su izuzetno važni za EU. Izbjegavanje otvorenog spora sa SAD-om i dalje je neophodno za ekonomsku i političku stabilnost EU. To treba smatrati znakom strateške slabosti EU. Sukob između EU i SAD-a čini se neizbježnim. Međusobni ekonomski pritisak bit će glavno sredstvo borbe.

Američki politikolog Edward Luttwak predvidio je pretvaranje ekonomije u oružje (prije svega kontrolu nad lancima snabdijevanja i globalnom trgovinom), skovavši termin “geoekonomija” kako bi opisao takmičenje za globalnu dominaciju u posthladnoratovskoj eri. Prema njegovoj poznatoj izreci, gramatika trgovine postat će logika globalnih sukoba. Početkom 1990-ih, Luttwak je napisao da su SAD i EU osuđene na sukob vođen njihovim strukturnim razlikama. Obje strane pokušavaju obuzdati kontradikcije koliko god je to moguće. Ali SAD više ne mogu održati globalnu dominaciju i tretirati EU kao ravnopravnog partnera, čiji se interesi trebaju poštovati.

Trumpove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer Kremlj, kao što je pokazao Međunarodni ekonomski forum u Sankt Peterburgu (SPIEF), žudi za savezom s Washingtonom i nastoji oslabiti Evropu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, u obraćanju na plenarnoj sjednici SPIEF-a 5. juna, zahvalio se Donaldu Trumpu na njegovoj ulozi posrednika i pritisku koji vrši na ukrajinsku vladu. Putin je također izjavio da ne bi bilo rata ili da bi se mirovno rješenje brzo pronašlo da pobjeda na predsjedničkim izborima 2020. nije bila ukradena Trumpu.

Istu poruku ponovio je i izvršni direktor Ruskog fonda za direktna ulaganja Kiril Dmitirev, kojem je Putin povjerio održavanje veze s američkom administracijom. Tokom panel diskusije, gdje je bio glavni govornik, Dmitriev je razvio Putinovu misao. Izrazio je uvjerenje da će Trump uspjeti okončati krizu u odnosima između SAD-a i Rusije, koju je započeo Biden. Zahvaljujući aktuelnom američkom predsjedniku, smatra Dmitriev,  partnerstvo između dvije zemlje će biti obnovljeno, jer je on sposoban da prevaziđe predrasude i obnovi dijalog.

Sve što je vezano za SAD bilo je veoma traženo na SPIEF-u. Ruski mediji su pratili Candace Owens, konzervativnu političku posmatračicu, koja je nekada podržavala Trumpa, ali se okrenula i od njega i od cijelog MAGA pokreta zbog rata s Iranom. Owens je bila duboko impresionirana pažnjom koju je dobila i izjavila je da će redovno dolaziti u Rusiju sa svojim suprugom i djecom, jer ljudi koje je upoznala imaju iste stavove kao i ona.

Pomoćnik ruskog predsjednika za vanjsku politiku, Jurij Ušakov, izjavio je da će na SPIEF-u biti zvanična američka delegacija. Njegovu izjavu je osporio Marco Rubio, američki državni sekretar. Medjutim, događaju je prisustvovao predsjedavajući Američke komisije za likovne umjetnosti, Rodney Mims Cook, arhitekta, koji voli Sankt Peterburg. Putin ga je zamolio da kaže nekoliko riječi na plenarnoj sjednici, samo da bi primio pozdrave od Donalda Trumpa.

Istovremeno, EU je prikazana kao neprijatelj Rusije.  Ubrzo nakon otvaranja SPIEF-a, Volodymir Zelensky je objavio pismo ruskom predsjedniku u kojem je predložio prekid vatre. Pismo  je  napisano s očiglednim sarkazmom i objavljeno nakon ukrajinskog zračnog napada na Sankt Peterburg. Stoga se čini da je njegova glavna svrha bila motivirati Putina za nastavak rata, uprkos rastućim ekonomskim teškoćama. Vladimir Putin je kao odgovor pozvao rusku vojsku da nastavi borbu.

Čini se da Putin još ne može odustati od iluzija i smatrati rusku ekonomsku i vojnu moć mnogo jačima nego što one jesu.  Ali on shvata da Rusija neće moći postići konačnu pobjedu nad Ukrajinom dok se god ona  bude mogla osloniti na pomoć EU., Kremlj može postići vojni uspjeh samo ako se EU suočava s ozbiljnim prijetnjama i želi ih eliminirati, čak i ako to zahtijeva prepuštanje Ukrajine sudbini. Rastuća neslaganja između SAD-a i EU daju nadu Kremlju da bi trenutna američka administracija mogla podržati napore usmjerene na destabilizaciju Evrope.

Da  bi se implementirala strategija usmjerena na slabljenje EU i dobijanje američke pomoći u postizanju ovog cilja, Kremlj bi prije svega trebao odabrati evropski region, koji može biti važan za američku strategiju slabljenja ekonomije EU i uspostavljanja kontrole nad snabdijevanjem ugljikovodicima EU. Postoje samo dva takva regiona gdje Rusija može stvoriti stvarne probleme za EU, Baltik i Balkan. A ovaj drugi izgleda pogodniji za aktivnosti osmišljene da potkopaju EU. Prvo, postoje balkanske zemlje koje nisu članice EU, što stvara mogućnosti za korištenje političkih snaga tih zemalja za pokretanje regionalne destabilizacije. Drugo, trgovinski putevi  na Balkanu, koji su važni za EU, kontroliraju se od strane zemalja u kojima se antievropsko raspoloženje može pojačati uz pomoć vanjske podrške.

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokazao je kako političar, koji po svaku cijenu želi ostati na vlasti, može iskoristiti u svoju korist američku želju za uspjehom u geoekonomskom rivalstvu s EU i rusku namjeru da je potkopa. Dodik je uspio dokazati svoju korisnost američkoj administraciji i uz rusku podršku moći će širiti antievropska raspoloženja u drugim zemljama regije.

Dodikov stav utjecao je na odluku Parlamenta Bosne i Hercegovine (BIH), koji je usvojio zakon kojim se odobrava plinovod povezan s Hrvatskom, preko kojeg će se američki LNG isporučivati ​​zemljama regije. Ovaj projekt provodi kompanija u vlasništvu Trumpovih saradnika. Nadalje, zamjena ruskog i katarskog plina u Evropi američkim strateški je cilj sadašnje američke administracije. Dodikova služba nije prošla nezapaženo, o čemu svjedoči ostavka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta, ličnog Dodikovog neprijatelja, početkom juna. EU je upozorila da bi odobravanje projekta plinovoda moglo ugroziti pristupanje BIH EU. Ali to nije imalo vidljivog utjecaja.

I  antiamerički protesti u balkanskim zemljama koje nisu članice EU također mogu postati opasni za EU, zbog njihove izuzetno krhke političke stabilnosti. Američko prisustvo i ruska aktivnost u regiji će se povećavati i imat će snažan utjecaj na političku situaciju. Tako će se zemlje koje nisu članice EU suočiti s opasnošću trajne političke krize. Albanski premijer Edi Rama podržao je projekt Jareda Kushera, koji je zet Donalda Trumpa. Naravno, Rama nije očekivao da će to izazvati masovne proteste koji bi ugrozili njegovu vladavinu. Ali,  ako se Albanija destabilizira, EU će osjetiti posljedice.

Ako sve balkanske zemlje ne budu uključene u EU, takve će se situacije ponavljati. A političari koje podržavaju rivali EU će prosperirati i množiti se. Treba uzeti u obzir da za nekoliko godina Kina može biti prisiljena postati globalni igrač, što će neminovno pokrenuti geoekonomsku konfrontaciju između Kine i EU, pored kineskog i evropskog rivalstva sa SAD-om. EU neće imati šanse za uspjeh ako dio Balkana ostane izvan njenih granica.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo