Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (VIII): Trgovina robovima

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Ulcinj je na početku Kandijskog rata, oko 1650. godine, postao značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je uglavnom bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u Ulcinj dovođeni robovi koje su zarobljavali ulcinjski gusari, a, radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Imperije. Trgovinu robljem Ulcinjani su preuzeli od Herceg Novog, gdje su sužnji dovoženi na otkup tokom cijelog 16. vijeka.

Često je to bio zajednički posao Ulcinjana i Hercegnovljana. Zato je u septembru 1640. godine sultan naredio svim zapovjednicima Rumelijskog ejaleta, skadarskom sandžakbegu, kadijama Skadra, Ulcinja i ostalih mjesta da, na osnovu predstavki Dubrovčana, odmah oslobode zarobljene podanike Dubrovačke republike uz isticanje da su oni vjerne haračlije.

Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su najdragocjenija i najskupocjenija roba u vodama Sredozemlja sve do početka 19. vijeka. Da bi se naoružale galije svih flota koje su se borile na Mediteranu trebalo je, prije svega, riješiti problem ljudstva. Gdje bi se moglo naći toliko ljudi potrebnih za veslanje da nije bilo robova (schiavi), ratnih zarobljenika i osuđenika oslobođenih tamnice da bi bili privezani za vesla? Gdje naći radnu snagu nakon redovnih epidemija i ratnih sukoba?

Trgovina robljem je na Jadranu raširena tokom 14. i 15. stoljeća. U to doba razvijena su tržišta robljem diljem istočne obale, a središte je bila Venecija. Uprkos hrišćanskoj zabrani trgovine ljudima i različitim prijetnjama od vjerske vlasti oni su bili veoma posvećeni ovom poslu.

Mletački Senat nastoji držati pod kontrolom ovu trgovinu postavljajući obavezna davanja, tj. desetinu za svakog prodanog roba. Taj prihod je išao direktno u državnu blagajnu. Mletački kneževi i kancelari u dalmatinskim komunama bili su zaduženi za ubiranje ovog poreza i nadziranje trgovine robljem. T. Mayhew navodi da je postojala pravna odredba da svi robovi koji dolaze na mletačku (hrišćansku) teritoriju prije nego što se prodaju trgovcima, budu kršteni. U 17. vijeku u Zadru je, na primjer, pokršteno osam Ulcinjana.

U septembru 1658. godine generalni providur Pietro Valier piše u svom izvještaju da 520 muškaraca, 98 žena i 46 djece, ukupno 664 robova, bivših osmanskih podanika, čeka na prodaju.

To je bio uobičajeni posao i za Bokelje. Samo od 1662. do 1664. godine iz Boke je prodato u južnu Italiju oko hiljadu robova. Čak i papa u Senju 1589. godine kupuje turske robove za svoje galije u Napulju.

Godinu ranije Venecija šalje konzula u Alžir sa zadatkom da se posebno bavi mletačkim robljem. Pijaca za trgovinu ljudima je specijalitet Malte, Mesine, Livorna…Najveća osmanska pijaca roblja bila je u Valoni.

Najbolja prilika za prodaju robova u Italiji bili su sajmovi. Tamo se oni nude na licitaciji. Cijena se kreće oko 25 dukata, što je prosječna plata radnika za deset godina. ili tri puta više od prosječne cijene dobrog konja. Otkup nije zavisio od važeće cijene čovjeka već od vrijednosti za koju njegov gospodar pretpostavlja da ih ima.

I na sajmovima na Balkanu su prodavani robovi. Broj prodanih robova na jednom od najpoznatijih sajmova, onom u Moskopolju, u Albaniji, iznosio je obično oko 200 ljudi na svakom sajmu, koji su dolazili sa svih strana Mediterana, uključujući i Sjevernu Afriku.

Tokom Kandijskog, potom i Morejskog rata, bilo je slučajeva da su Paštrovići bili otimači i trgovci roblja ne samo muslimanskog nego i hrišćanskog, posebno iz Spiča.

Većina robova u Ulcinju, oko 70 odsto, bili su iz Napuljske kraljevine i Papske države; ostali su bili iz Dalmacije i Dubrovačke republike. Ulcinjski gusari su na obalama Apulije i Sicilije uglavnom pljačkali bogate vile, a sobom su odvodili njihove vlasnike za koje su potom tražili otkup.

Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već da bi dobili otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojim kućama ili rođacima, kako bi porodica ili opština saznali da se njen član nalazi u ropstvu u Ulcinju da bi došli da ga otkupe. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.

Dubrovačka vlada je u januaru 1653. godine primila pismo iz Ulcinja kojim se poziva da preuzme dubrovačko roblje koje su Ulcinjani bili prekupili od Maura, i to po onim cijenama po kojima su ih kupili. U suprotnom, to roblje će se preprodati u udaljenije krajeve. Iste godine skadarskom sandžakbegu bio je upućen Luka Petrović sa pismom dubrovačke vlade, uz koje su priključena pisma velikog vezira i kapudan-paše Muhameda prema kojima turski haračari Dubrovčani ne mogu biti roblje u Imperiji.

Dubrovački senatori su se na licu mjesta uvjerili da gusari Ulcinja i Santa Maure malo haju za sultanove fermane. Marin Borisi, dubrovački emisar koji je poslan u Ulcinj, javlja da tamošnje age nijesu obezvlašćene naredbom Porte i da rastu njihove akcije na moru.

Zbog toga se stalno povećavao broj zasuženih Dubrovčana, a ni staro roblje nije puštano. Samo u prvih četiri mjeseci 1654. godine oteto je sto dubrovačkih podanika. Najviše što su ulcinjski glavari pristali bilo je da za 950 dukata oslobode 20 Dubrovčana.

U dubrovačkom lazaretu (karantinu) su se početkom 1659. godine nalazili braća Anibali, Đakomo Fero, braća Agostini, Antonio Jakobi, Pjetro Natalin, Demetrio Bartolomai, Đovani Vikareli, potom Manati, Kastelini, Kjodi i drugi, svi iz italijanske Senigalije. Oni su u Dubrovnik stigli iz Ulcinja, gdje su se nalazili u zarobljeništvu. U vezi sa organizacijom njihovog oslobađanja, otkupa, te prevoza, utrošeno je 2.658 reala-škuda.

Dvije godine kasnije, 10. februara 1661. godine, u Ulcinj iz Dubrovnika dolazi zapovjednik (patrun) broda Frano Malitija sa svojim jedrenjakom i nosi sa sobom 1.000 mletačkih cekina za oslobađanje nove grupe robova iz italijanske pokrajine Marke.

U jeku Kandijskog rata, 1662. godine, u Ulcinju je boravio poznati turski putopisac Evlija Čelebija koji nas obavještava da u ovaj grad „dolaze odvažni arnautski momci iz drugih kasaba, sjedaju u fregate i plijene, pljačkaju i pustoše neprijateljsku obalu“. „Donoseći bezbrojno blago i odabrano roblje vraćaju se u Ulcinj kao pobjednici i daju sandžakbegu desetak od plijena. Tako sam ja, siromah, bio u ovom gradu i dok sam ga posmatrao, došlo je iz đaurske Pulje sedam fregata sa ratnim plijenom. Od tih sedam fregata plijena Jusuf-begu je pripalo 91 hiljada groša carskog desetka i 17 robova“, navodi Čelebija. Dakle, samo u toj akciji ulcinjski gusari su na jugu Italije zarobili 170 ljudi i uz svoju, dobrano punili kasu skadarskog sandžakbega.

Dvije godine kasnije, u maju 1664. godine, Čelebija je iz Dubrovnika stigao u Herceg Novi gdje je bio oduševljen čvrstom tvrđavom i moćnim bedemima tog grada. “Većina stanovnika su albanski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću, poput Alžiraca, i šetaju golih cjevanica. Svi oni, malo i veliko, nose puške i barataju oružjem. Za pojasom nose noževe i sablje i bijele čorde. Na glavu, oko crvenog fesa, stavljaju zavijače, a na leđima nose ogrtače od raznobojnih čoha. Većinom se bave pljačkom na moru… Katkada se, u pojedinim slučajevima, lađama zalijeću i u pristanište Rose, koje se nalazi naspram grada Herceg Novog, pa i tamo ugrabe plijen”, bilježi ovaj znameniti putopisac.

Ulcinjani su poslije zemljotresa 1667. godine masovno dovodili u svoj grad roblje iz Dubrovnika, zarobljavajući i plemiće. „Ako se ne stane na put gusarima svi će postati roblje Ulcinjana“, pisali su Dubrovčani Porti u martu naredne godine.

Manji vlasnici roblja bili su zapovjednik grada Murat, skadarski emin Ali-beg, skadarski janjičar Halil-aga, Husein Korza, Bali-beg, Murat-čauš, Sulejman Berberi, Sule Rabot, Mustaj Basta, Abdi Skura, Kara Kurt, Elez ćehaja, Sulejman Dugački, Hajredin Uruč Hodža, Ibro Harali, neki Mustafa, Resul-aga Sori i samo jedan pravi gusar – Jusuf reis.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo