Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Ulcinj je na početku Kandijskog rata, oko 1650. godine, postao značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je uglavnom bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u Ulcinj dovođeni robovi koje su zarobljavali ulcinjski gusari, a, radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Imperije. Trgovinu robljem Ulcinjani su preuzeli od Herceg Novog, gdje su sužnji dovoženi na otkup tokom cijelog 16. vijeka.
Često je to bio zajednički posao Ulcinjana i Hercegnovljana. Zato je u septembru 1640. godine sultan naredio svim zapovjednicima Rumelijskog ejaleta, skadarskom sandžakbegu, kadijama Skadra, Ulcinja i ostalih mjesta da, na osnovu predstavki Dubrovčana, odmah oslobode zarobljene podanike Dubrovačke republike uz isticanje da su oni vjerne haračlije.
Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su najdragocjenija i najskupocjenija roba u vodama Sredozemlja sve do početka 19. vijeka. Da bi se naoružale galije svih flota koje su se borile na Mediteranu trebalo je, prije svega, riješiti problem ljudstva. Gdje bi se moglo naći toliko ljudi potrebnih za veslanje da nije bilo robova (schiavi), ratnih zarobljenika i osuđenika oslobođenih tamnice da bi bili privezani za vesla? Gdje naći radnu snagu nakon redovnih epidemija i ratnih sukoba?
Trgovina robljem je na Jadranu raširena tokom 14. i 15. stoljeća. U to doba razvijena su tržišta robljem diljem istočne obale, a središte je bila Venecija. Uprkos hrišćanskoj zabrani trgovine ljudima i različitim prijetnjama od vjerske vlasti oni su bili veoma posvećeni ovom poslu.
Mletački Senat nastoji držati pod kontrolom ovu trgovinu postavljajući obavezna davanja, tj. desetinu za svakog prodanog roba. Taj prihod je išao direktno u državnu blagajnu. Mletački kneževi i kancelari u dalmatinskim komunama bili su zaduženi za ubiranje ovog poreza i nadziranje trgovine robljem. T. Mayhew navodi da je postojala pravna odredba da svi robovi koji dolaze na mletačku (hrišćansku) teritoriju prije nego što se prodaju trgovcima, budu kršteni. U 17. vijeku u Zadru je, na primjer, pokršteno osam Ulcinjana.
U septembru 1658. godine generalni providur Pietro Valier piše u svom izvještaju da 520 muškaraca, 98 žena i 46 djece, ukupno 664 robova, bivših osmanskih podanika, čeka na prodaju.
To je bio uobičajeni posao i za Bokelje. Samo od 1662. do 1664. godine iz Boke je prodato u južnu Italiju oko hiljadu robova. Čak i papa u Senju 1589. godine kupuje turske robove za svoje galije u Napulju.
Godinu ranije Venecija šalje konzula u Alžir sa zadatkom da se posebno bavi mletačkim robljem. Pijaca za trgovinu ljudima je specijalitet Malte, Mesine, Livorna…Najveća osmanska pijaca roblja bila je u Valoni.
Najbolja prilika za prodaju robova u Italiji bili su sajmovi. Tamo se oni nude na licitaciji. Cijena se kreće oko 25 dukata, što je prosječna plata radnika za deset godina. ili tri puta više od prosječne cijene dobrog konja. Otkup nije zavisio od važeće cijene čovjeka već od vrijednosti za koju njegov gospodar pretpostavlja da ih ima.
I na sajmovima na Balkanu su prodavani robovi. Broj prodanih robova na jednom od najpoznatijih sajmova, onom u Moskopolju, u Albaniji, iznosio je obično oko 200 ljudi na svakom sajmu, koji su dolazili sa svih strana Mediterana, uključujući i Sjevernu Afriku.
Tokom Kandijskog, potom i Morejskog rata, bilo je slučajeva da su Paštrovići bili otimači i trgovci roblja ne samo muslimanskog nego i hrišćanskog, posebno iz Spiča.
Većina robova u Ulcinju, oko 70 odsto, bili su iz Napuljske kraljevine i Papske države; ostali su bili iz Dalmacije i Dubrovačke republike. Ulcinjski gusari su na obalama Apulije i Sicilije uglavnom pljačkali bogate vile, a sobom su odvodili njihove vlasnike za koje su potom tražili otkup.
Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već da bi dobili otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojim kućama ili rođacima, kako bi porodica ili opština saznali da se njen član nalazi u ropstvu u Ulcinju da bi došli da ga otkupe. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.
Dubrovačka vlada je u januaru 1653. godine primila pismo iz Ulcinja kojim se poziva da preuzme dubrovačko roblje koje su Ulcinjani bili prekupili od Maura, i to po onim cijenama po kojima su ih kupili. U suprotnom, to roblje će se preprodati u udaljenije krajeve. Iste godine skadarskom sandžakbegu bio je upućen Luka Petrović sa pismom dubrovačke vlade, uz koje su priključena pisma velikog vezira i kapudan-paše Muhameda prema kojima turski haračari Dubrovčani ne mogu biti roblje u Imperiji.
Dubrovački senatori su se na licu mjesta uvjerili da gusari Ulcinja i Santa Maure malo haju za sultanove fermane. Marin Borisi, dubrovački emisar koji je poslan u Ulcinj, javlja da tamošnje age nijesu obezvlašćene naredbom Porte i da rastu njihove akcije na moru.
Zbog toga se stalno povećavao broj zasuženih Dubrovčana, a ni staro roblje nije puštano. Samo u prvih četiri mjeseci 1654. godine oteto je sto dubrovačkih podanika. Najviše što su ulcinjski glavari pristali bilo je da za 950 dukata oslobode 20 Dubrovčana.
U dubrovačkom lazaretu (karantinu) su se početkom 1659. godine nalazili braća Anibali, Đakomo Fero, braća Agostini, Antonio Jakobi, Pjetro Natalin, Demetrio Bartolomai, Đovani Vikareli, potom Manati, Kastelini, Kjodi i drugi, svi iz italijanske Senigalije. Oni su u Dubrovnik stigli iz Ulcinja, gdje su se nalazili u zarobljeništvu. U vezi sa organizacijom njihovog oslobađanja, otkupa, te prevoza, utrošeno je 2.658 reala-škuda.
Dvije godine kasnije, 10. februara 1661. godine, u Ulcinj iz Dubrovnika dolazi zapovjednik (patrun) broda Frano Malitija sa svojim jedrenjakom i nosi sa sobom 1.000 mletačkih cekina za oslobađanje nove grupe robova iz italijanske pokrajine Marke.
U jeku Kandijskog rata, 1662. godine, u Ulcinju je boravio poznati turski putopisac Evlija Čelebija koji nas obavještava da u ovaj grad „dolaze odvažni arnautski momci iz drugih kasaba, sjedaju u fregate i plijene, pljačkaju i pustoše neprijateljsku obalu“. „Donoseći bezbrojno blago i odabrano roblje vraćaju se u Ulcinj kao pobjednici i daju sandžakbegu desetak od plijena. Tako sam ja, siromah, bio u ovom gradu i dok sam ga posmatrao, došlo je iz đaurske Pulje sedam fregata sa ratnim plijenom. Od tih sedam fregata plijena Jusuf-begu je pripalo 91 hiljada groša carskog desetka i 17 robova“, navodi Čelebija. Dakle, samo u toj akciji ulcinjski gusari su na jugu Italije zarobili 170 ljudi i uz svoju, dobrano punili kasu skadarskog sandžakbega.
Dvije godine kasnije, u maju 1664. godine, Čelebija je iz Dubrovnika stigao u Herceg Novi gdje je bio oduševljen čvrstom tvrđavom i moćnim bedemima tog grada. “Većina stanovnika su albanski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću, poput Alžiraca, i šetaju golih cjevanica. Svi oni, malo i veliko, nose puške i barataju oružjem. Za pojasom nose noževe i sablje i bijele čorde. Na glavu, oko crvenog fesa, stavljaju zavijače, a na leđima nose ogrtače od raznobojnih čoha. Većinom se bave pljačkom na moru… Katkada se, u pojedinim slučajevima, lađama zalijeću i u pristanište Rose, koje se nalazi naspram grada Herceg Novog, pa i tamo ugrabe plijen”, bilježi ovaj znameniti putopisac.
Ulcinjani su poslije zemljotresa 1667. godine masovno dovodili u svoj grad roblje iz Dubrovnika, zarobljavajući i plemiće. „Ako se ne stane na put gusarima svi će postati roblje Ulcinjana“, pisali su Dubrovčani Porti u martu naredne godine.
Manji vlasnici roblja bili su zapovjednik grada Murat, skadarski emin Ali-beg, skadarski janjičar Halil-aga, Husein Korza, Bali-beg, Murat-čauš, Sulejman Berberi, Sule Rabot, Mustaj Basta, Abdi Skura, Kara Kurt, Elez ćehaja, Sulejman Dugački, Hajredin Uruč Hodža, Ibro Harali, neki Mustafa, Resul-aga Sori i samo jedan pravi gusar – Jusuf reis.
(Nastaviće se)