Povežite se sa nama

OKO NAS

BACANJE HRANE U CRNOJ GORI: Ni zakona, ni evidencije

Objavljeno prije

na

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu  oko trećina hrane u svijetu se baci. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Nema ni Zakona o viškovima hrane, niti Nacionalne strategije za borbu protiv siromaštva

 

„Činjenica da ne znamo koliko se u prosjeku godišnje baci hrane i nepostojanje Zakona o viškovima hrane samo govori o tome da institucije koje bi o ovome trebalo da vode računa, to ne rade, ili rade vrlo površno”, kažu za Monitor iz Građanske mreže Nesvrstani.

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), oko trećina hrane u svijetu se baci. Prema podacima Evropske komisije (EK) u Evropi se godišnje baci oko 88 miliona tona hrane, u vrijednosti od 143 milijarde eura. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. Oko 36 miliona građana u Evropi svakog drugog dana nema uslova da sebi obezbijedi pristojan obrok.

U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Znamo da uvozimo 6,5 puta više robe nego što izvozimo, a od toga država dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Monitor je o tome i ranije pisao.

„Prema istraživanju naše saradnice Zorice Blagojević, koje je objavljeno u italijanskom naučnom magazinu, prosječan stanovnik u Crnoj Gori mjesečno baci hranu u vrijednosti od pet do 25 eura. Više od polovine hrane koja se baca je u dobrom stanju, a najviše se bacaju žitarice i hljeb”, kažu za Monitor iz NVO Zero Waste Montenegro.

„Hranu bacamo iz mnogo razloga – zato što nam se pokvari (67 odsto), zatim zato što mi lično ili članovi domaćinstva ne želimo da jedemo staru hranu (17 odsto) ili mislimo da nije bezbedna (11 odsto) – ali pre svega zato što nam se može”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine iz Srbije.

Prema njegovim riječima, domaćinstva su odgovorna za preko 50 odsto otpada koji nastaje od hrane. Taj problem je inače lako rješiv i zavisi od našeg odnosa prema hrani. „Prvo bi trebalo da proverimo šta imamo u frižideru, pa da napravimo spisak namirnica. Tako nećemo kupovati impulsivno, već samo ono što nam treba. Dobra navika je prvo potrošiti stare namirnice, pa tek onda kupovati nove. Važno je i paziti na porcije, sipati samo onoliko koliko nam je dovoljno, a ostatke možemo zamrznuti i koristiti za nove obroke. Najbolje je proizvod upotrijebiti do oznaka garancije kvaliteta koju daje proizvođač, ali ipak – nije zgoreg ni upotrebiti nos i proveriti da li je namirnica dobra”, objašnjava Šćekić.

I pored brojnih apela NVO Banka hrane, Vlada Crne Gore još nije usvojila ni Deklaraciju protiv bacanja hrane, kao što je to urađeno u Evropskom parlamentu još 2012. godine. U međuvremenu, ova nevladina organizacija, koja je u toku svog desetogodišnjeg postojanja pomogla mnogim građanima Crne Gore, prestala je da postoji. Razlog navode u saopštenju: „Država je adresa. Nije u redu da teret siromaštva godinama podnose osiromašeni građani”.

Pojedine države, poput Francuske, zakonima regulišu ovu oblast. U ovoj zemlji je zabranjeno bacanje hrane ukoliko je ona ispravna i može da se donira, a postoje brojne odredbe koje destimulišu bacanje hrane. I drakonske kazne za one koji ih se ne pridržavaju.

Iz Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja u Crnoj Gori smatraju da usvajanje zakona, kojim bi bilo propisano šta marketi, restorani i potrošači treba da rade sa viškom hrane, ne bi riješilo problem. Kako su objasnili, višak hrane se može preraspodijeliti samo pod uslovom da zadovoljava kriterijume bezbjednosti.

Monitorovi upućeni sagovornici, koji su obavljali poslove u kuhinjama lanaca hotela i restorana visoke kategorije u Crnoj Gori, tvrde da se većina hrane baci. Zaposleni ponekad ostatke nose ukućanima, ali  i to rjeđe, jer – sramota je. Manji restorani i hoteli često hranu i namirnice kojima je istekao rok ponovo upotrebljavaju, a naročito mesne proizvode, koje zamrzavaju, a potom termički obrađuju.

Iz Centra za unapređenje životne sredine tvrde da restorani mnogo efikasnije koriste namirnice nego što bi običan čovjek pretpostavio. „U procesu pripreme hrana bude maksimalno iskorišćena i jako retko se bacaju namirnice koje su pred istek roka. Veći problem je hrana koja ostane nakon odlaska gostiju i koja se teško može iskoristiti. Zbog toga najčešće završava u kontejneru. Pojedini maloprodajni lanci su počeli da doniraju hranu pred istek roka organizacijama koje sa bave ugroženim grupama stanovništva. Te donacije su uglavnom u vidu voća i povrća, jer je za meso potrebno specijalno skladištenje, koje organizacije koje primaju donaciju nemaju”.

„Obavezivanje prodajnih lanaca da doniraju hranu koja je pred istekom roka uz oslobađanje PDV-a na takve artikle značajno bi redukovalo bacanje hrane u marketima”, smatraju iz NVO Zero Waste Montenegro.

Kompostiranje, reciklaža ostataka hrane predstavlja jednu od metoda kako se boriti sa ovim problemom. U Crnoj Gori prva kompostana za četiri primorske opštine, Herceg Novi, Kotor, Tivat i Budvu, otvorena je tek 2016. godine u Kavču. Od tada, nije došlo do značajnijeg napretka kada je riječ o ovom vidu upravljanja otpadom. „Ljudi u većini slučajeva ni ne znaju šta je kompostiranje, tako da se sve svelo na par pojedinaca i organizacija koji edukuju ljude, ali bez većeg uspjeha”, kažu iz Građanske mreže Nesvrstani.

Iz NVO Zero Waste Montenegro ističu da postoje načini smanjenja otpada prije kompostiranja: „Bacanje hrane je potrebno izbjeći na svakom koraku od uzgoja, uvoza, stavljanja u prodaju, kupovine, pripreme. Hranu treba donirati onima kojima je potrebna ili pojedinim humanitarnim organizacijama kao što je Crveni krst. Ostaci se mogu koristiti i za ishranu životinja”.

Otpad od hrane je izostavljen iz zakona i strategija o upravljanju otpadom. „To se mora izmijeniti. Otpad od hrane na deponijama stvara opasne gasove kako što je metan koji šteti ozonskom omotaču i negativno utiče na zdravlje ljudi. Prema podacima FAO otpad od hrane čini 8 odsto svjetskih emisija gasova štetnih po ozonski omotač”, objašnjavaju iz ove nevladine organizacije.

Bacanje hrane, osim što šteti prirodi, podrazumijeva i nepotrebno trošenje novca.

 

Rasipništvo, manir čovječanstva

Svake godine se u Srbiji baci gotovo 247.000 tona hrane, što je dnevno čak 676 tona. Svako baci oko 35 kilograma hrane godišnje, u vrijednosti oko 10.000 dinara. Najviše se baca hleb (10,18 kg), zatim meso (7,18 kg) i mlijeko (6,74 kg), a najmanje voće (5,7 kg) i povrće (5,33 kg). Ovo su rezultati Centra za unapređenje životne sredine, koji je je prošle godine završio prvo istraživanje o bacanju hrane u domaćinstvima u Srbiji.

Ovo istraživanje ne daje konačne rezultate o bacanju hrane, jer uključuje samo otpad od hrane koji nastaje u domaćinstvima. „Potrebno je dodati i nepoznate količine otpada koje nastaju na izvoru, u procesu uzgajanja i otkupa namirnica, fabričkoj obradi i pripremi za dalju prodaju, viškovima koji se ne prodaju u trgovinskim lancima i prodavnicama, i otpad iz ugostiteljskih objekata. Na osnovu različitih modela računanja, sa sigurnošću se može reći da se baca još 40 odsto hrane”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine.

Kako je objasnio, imajući u vidu da je količina bačene hrane srazmjerna ‘bogatstvu’ nacije, možemo pretpostaviti da se u Crnoj Gori i zemljama u regionu baca gotovo ista ili vrlo slična količina hrane.

U svijetu se najviše baca voće i povrće (45 odsto), potom morski proizvodi (35 odsto), žitarice (30 odsto), mliječni proizvodi (20 odsto) i meso (20 odsto), pokazuju podaci FAO.

Prema Indeksu održivosti hrane za 2017. godinu, u Kini i Grčkoj najmanje se baca hrana, tek 44 kilograma po stanovniku godišnje. Slijedi Indija gdje se baca 51 kilogram.

Australijanac svake godine baci nevjerovatnu količinu od 361 kilograma, što je osam puta više od prosječnog Grka. Među prvima u rasipanju hrane su SAD sa 278 kilograma po stanovniku u toku godine.

Prema procjenama UN-a, svjetska populacija će se sa 7,6 povećati na 9,8 milijardi do 2050. Dok se proizvodnja hrane i sada bori da održi korak sa sve brojnijim  stanovništvom, predviđa se i porast nevolja sa bacanjem hrane.

                                                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo