Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu  oko trećina hrane u svijetu se baci. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Nema ni Zakona o viškovima hrane, niti Nacionalne strategije za borbu protiv siromaštva

„Činjenica da ne znamo koliko se u prosjeku godišnje baci hrane i nepostojanje Zakona o viškovima hrane samo govori o tome da institucije koje bi o ovome trebalo da vode računa, to ne rade, ili rade vrlo površno”, kažu za Monitor iz Građanske mreže Nesvrstani.

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), oko trećina hrane u svijetu se baci. Prema podacima Evropske komisije (EK) u Evropi se godišnje baci oko 88 miliona tona hrane, u vrijednosti od 143 milijarde eura. Istovremeno, oko 800 miliona ljudi u svijetu svakodnevno gladuje. Oko 36 miliona građana u Evropi svakog drugog dana nema uslova da sebi obezbijedi pristojan obrok.

U Crnoj Gori o ovome nema zvaničnih podataka. Znamo da uvozimo 6,5 puta više robe nego što izvozimo, a od toga država dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Monitor je o tome i ranije pisao.

„Prema istraživanju naše saradnice Zorice Blagojević, koje je objavljeno u italijanskom naučnom magazinu, prosječan stanovnik u Crnoj Gori mjesečno baci hranu u vrijednosti od pet do 25 eura. Više od polovine hrane koja se baca je u dobrom stanju, a najviše se bacaju žitarice i hljeb”, kažu za Monitor iz NVO Zero Waste Montenegro.

„Hranu bacamo iz mnogo razloga – zato što nam se pokvari (67 odsto), zatim zato što mi lično ili članovi domaćinstva ne želimo da jedemo staru hranu (17 odsto) ili mislimo da nije bezbedna (11 odsto) – ali pre svega zato što nam se može”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine iz Srbije.

Prema njegovim riječima, domaćinstva su odgovorna za preko 50 odsto otpada koji nastaje od hrane. Taj problem je inače lako rješiv i zavisi od našeg odnosa prema hrani. „Prvo bi trebalo da proverimo šta imamo u frižideru, pa da napravimo spisak namirnica. Tako nećemo kupovati impulsivno, već samo ono što nam treba. Dobra navika je prvo potrošiti stare namirnice, pa tek onda kupovati nove. Važno je i paziti na porcije, sipati samo onoliko koliko nam je dovoljno, a ostatke možemo zamrznuti i koristiti za nove obroke. Najbolje je proizvod upotrijebiti do oznaka garancije kvaliteta koju daje proizvođač, ali ipak – nije zgoreg ni upotrebiti nos i proveriti da li je namirnica dobra”, objašnjava Šćekić.

I pored brojnih apela NVO Banka hrane, Vlada Crne Gore još nije usvojila ni Deklaraciju protiv bacanja hrane, kao što je to urađeno u Evropskom parlamentu još 2012. godine. U međuvremenu, ova nevladina organizacija, koja je u toku svog desetogodišnjeg postojanja pomogla mnogim građanima Crne Gore, prestala je da postoji. Razlog navode u saopštenju: „Država je adresa. Nije u redu da teret siromaštva godinama podnose osiromašeni građani”.

Pojedine države, poput Francuske, zakonima regulišu ovu oblast. U ovoj zemlji je zabranjeno bacanje hrane ukoliko je ona ispravna i može da se donira, a postoje brojne odredbe koje destimulišu bacanje hrane. I drakonske kazne za one koji ih se ne pridržavaju.

Iz Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja u Crnoj Gori smatraju da usvajanje zakona, kojim bi bilo propisano šta marketi, restorani i potrošači treba da rade sa viškom hrane, ne bi riješilo problem. Kako su objasnili, višak hrane se može preraspodijeliti samo pod uslovom da zadovoljava kriterijume bezbjednosti.

Monitorovi upućeni sagovornici, koji su obavljali poslove u kuhinjama lanaca hotela i restorana visoke kategorije u Crnoj Gori, tvrde da se većina hrane baci. Zaposleni ponekad ostatke nose ukućanima, ali  i to rjeđe, jer – sramota je. Manji restorani i hoteli često hranu i namirnice kojima je istekao rok ponovo upotrebljavaju, a naročito mesne proizvode, koje zamrzavaju, a potom termički obrađuju.

Iz Centra za unapređenje životne sredine tvrde da restorani mnogo efikasnije koriste namirnice nego što bi običan čovjek pretpostavio. „U procesu pripreme hrana bude maksimalno iskorišćena i jako retko se bacaju namirnice koje su pred istek roka. Veći problem je hrana koja ostane nakon odlaska gostiju i koja se teško može iskoristiti. Zbog toga najčešće završava u kontejneru. Pojedini maloprodajni lanci su počeli da doniraju hranu pred istek roka organizacijama koje sa bave ugroženim grupama stanovništva. Te donacije su uglavnom u vidu voća i povrća, jer je za meso potrebno specijalno skladištenje, koje organizacije koje primaju donaciju nemaju”.

„Obavezivanje prodajnih lanaca da doniraju hranu koja je pred istekom roka uz oslobađanje PDV-a na takve artikle značajno bi redukovalo bacanje hrane u marketima”, smatraju iz NVO Zero Waste Montenegro.

Kompostiranje, reciklaža ostataka hrane predstavlja jednu od metoda kako se boriti sa ovim problemom. U Crnoj Gori prva kompostana za četiri primorske opštine, Herceg Novi, Kotor, Tivat i Budvu, otvorena je tek 2016. godine u Kavču. Od tada, nije došlo do značajnijeg napretka kada je riječ o ovom vidu upravljanja otpadom. „Ljudi u većini slučajeva ni ne znaju šta je kompostiranje, tako da se sve svelo na par pojedinaca i organizacija koji edukuju ljude, ali bez većeg uspjeha”, kažu iz Građanske mreže Nesvrstani.

Iz NVO Zero Waste Montenegro ističu da postoje načini smanjenja otpada prije kompostiranja: „Bacanje hrane je potrebno izbjeći na svakom koraku od uzgoja, uvoza, stavljanja u prodaju, kupovine, pripreme. Hranu treba donirati onima kojima je potrebna ili pojedinim humanitarnim organizacijama kao što je Crveni krst. Ostaci se mogu koristiti i za ishranu životinja”.

Otpad od hrane je izostavljen iz zakona i strategija o upravljanju otpadom. „To se mora izmijeniti. Otpad od hrane na deponijama stvara opasne gasove kako što je metan koji šteti ozonskom omotaču i negativno utiče na zdravlje ljudi. Prema podacima FAO otpad od hrane čini 8 odsto svjetskih emisija gasova štetnih po ozonski omotač”, objašnjavaju iz ove nevladine organizacije.

Bacanje hrane, osim što šteti prirodi, podrazumijeva i nepotrebno trošenje novca.

Rasipništvo, manir čovječanstva

Svake godine se u Srbiji baci gotovo 247.000 tona hrane, što je dnevno čak 676 tona. Svako baci oko 35 kilograma hrane godišnje, u vrijednosti oko 10.000 dinara. Najviše se baca hleb (10,18 kg), zatim meso (7,18 kg) i mlijeko (6,74 kg), a najmanje voće (5,7 kg) i povrće (5,33 kg). Ovo su rezultati Centra za unapređenje životne sredine, koji je je prošle godine završio prvo istraživanje o bacanju hrane u domaćinstvima u Srbiji.

Ovo istraživanje ne daje konačne rezultate o bacanju hrane, jer uključuje samo otpad od hrane koji nastaje u domaćinstvima. „Potrebno je dodati i nepoznate količine otpada koje nastaju na izvoru, u procesu uzgajanja i otkupa namirnica, fabričkoj obradi i pripremi za dalju prodaju, viškovima koji se ne prodaju u trgovinskim lancima i prodavnicama, i otpad iz ugostiteljskih objekata. Na osnovu različitih modela računanja, sa sigurnošću se može reći da se baca još 40 odsto hrane”, kaže za Monitor Vladan Šćekić iz Centra za unapređenje životne sredine.

Kako je objasnio, imajući u vidu da je količina bačene hrane srazmjerna ‘bogatstvu’ nacije, možemo pretpostaviti da se u Crnoj Gori i zemljama u regionu baca gotovo ista ili vrlo slična količina hrane.

U svijetu se najviše baca voće i povrće (45 odsto), potom morski proizvodi (35 odsto), žitarice (30 odsto), mliječni proizvodi (20 odsto) i meso (20 odsto), pokazuju podaci FAO.

Prema Indeksu održivosti hrane za 2017. godinu, u Kini i Grčkoj najmanje se baca hrana, tek 44 kilograma po stanovniku godišnje. Slijedi Indija gdje se baca 51 kilogram.

Australijanac svake godine baci nevjerovatnu količinu od 361 kilograma, što je osam puta više od prosječnog Grka. Među prvima u rasipanju hrane su SAD sa 278 kilograma po stanovniku u toku godine.

Prema procjenama UN-a, svjetska populacija će se sa 7,6 povećati na 9,8 milijardi do 2050. Dok se proizvodnja hrane i sada bori da održi korak sa sve brojnijim  stanovništvom, predviđa se i porast nevolja sa bacanjem hrane.

                                                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari