Povežite se sa nama

OKO NAS

BALKANSKI CERN I MI: Crnogorsku priču možda ispriča neko drugi

Objavljeno prije

na

Inicijativu o regionalnom naučnom centru gdje bi se liječili oboljeli od kancera i  obavljala naučna istraživanja, pokrenula je crnogorska ministarka nauke Sanja Damjanović. No, naučna i medicinska ustanova koja košta više stotina miliona eura, obezbijeđenih mahom iz sredstava EU i međunarodnih fondova za nauku, previše je značajna da bi po automatizmu bila locirana u Crnoj Gori. Pogotovo što pred međunarodnom zajednicom rapidno gubimo kredibilitet

 

Kada je početkom drugog milenijuma započeta priča da se regionalni naučni centar oformi na Bliskom Istoku, malo je ko vjerovao da će se zaraćene države dogovoriti oko nauke, a nijesu uspjele da se usaglase oko osnovnih stvari u međudržavnim odnosima.

Međutim, do 2017. godine, kada je SESAME (Naučni centar za proučavanje sinhrotrone svjetlosti) počeo sa radom, pokazalo se da je takav projekat bio bolja mirovna misija nego mnoge koje su organizovale međunarodne institucije. Diplomatski predstavnici Izraela i Irana su prvi put sjeli za isti sto (sa još nekoliko država regiona) da razgovaraju o naučnoj saradnji. Jordan, mala država, polako postaje tehnološki i naučni centar Bliskog istoka, otkada je tridesetak kilometara od glavnog grada Amana izgrađen naučni centar..

Iste godine kada je otvoren SESAME, u našem dijelu Evrope počela je  priča o sličnom naučnom projektu koji bi trebalo da promijeni region. Riječ je o regionalnom naučnom centru gdje bi se pomoću teških jona liječili oboljeli od kancera i vršila naučna istraživanja. Inicijativa je potekla upravo od crnogorske ministarke nauke Sanje Damjanović. Ono što je tada bila lijepa ideja, sada ima veliku šansu da postane jedan od prioritetnih projekata Evropske unije (EU). U naučnim krugovima projekat se već popularno naziva „balkanski CERN“.

Iako bi bilo logično da se projekat realizuje u zemlji odakle je potekla i ideja,  naučna i medicinska ustanova koja košta više stotina miliona eura, obezbijeđenih mahom iz sredstava EU i međunarodnih fondova za nauku, previše je značajna da bi njena lokacija po automatizmu bila u Crnoj Gori. Pogotovo što pred međunarodnom zajednicom rapidno gubimo kredibilitet ozbiljne države.

Projekat Međunarodnog instituta za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope (SEEIIST) prije nepunu godinu ušao je u drugu fazu, sa ideje se prešlo na djelo. Ipak, ima znaklova da je resorna ministarka i dalje usamljena u borbi za naučni centar, dok ostatak Vlade mnogo više energije usmjerava na politička prepucavanja. Evropska komisija je snažno podržala SEEIIST kao „jedan od najljepših primjera naučne diplomatije“ i opredijelila milion eura za početak druge faze projekta – Studije Dizajna (izgleda, lokacije i funkcionisanje centra), a ubrzo će još jedan milion.

U naučnim krugovima smatraju da je Crna Gora u takvoj ekonomskoj situaciji da svaka investicija ili donacija koja „ne ide direktno u budžet“ Vladi nije prioritet.

Da je sličnih stavova u Vladi bilo potvrdio je i premijer Duško Marković prilikom obilježavanja početka druge faze projekta: „Kada smo, prije skoro tri godine, započeli konsultacije o predlogu Ministarstva nauke da se pristupi formiranju međunarodnog instituta za održive tehnologije u regionu Zapadnog Balkana, bilo je različitih viđenja. Tih sedmica i mjeseci fokus Vlade bio je usmjeren ka finansijskoj konsolidaciji i nastavku infrastrukturnog razvoja zemlje kao podsticaja ekonomiji. Mnogi su u tom trenutku opravdano smatrali da nije vrijeme da Crna Gora pokreće veliku regionalnu inicijativu i to u oblasti u kojoj se ne možemo pohvaliti značajnijim iskustvom.“

Marković je kazao da je Vlada ipak odlučila da ide „težim putem“ i da pomoću ovog projekta „život ljudi na ovom prostoru učine kvalitetnijim, a duži životni vijek za one koji se liječe od najtežih bolesti“.

SEEIIST projekat je, kao i CERN i SESAME, projekat za ekonomski i tehnološki napredak regiona. Međutim, iako brojne funkcije instituta nijesu ograničene samo na nauku, u „guranju“ ovog projekta nijesu vidljivi ministri iz drugih resora.

Damjanovićeva, međutim, smatra da je „možda prirodno“ da se za sada ne priča mnogo o projektu jer je „dug put do završetka“. Ona je, kaže, sigurna da će, kada dođe vrijeme, Vlada snažno raditi na svim planovima kako bi se taj institut gradio u Crnoj Gori.

„Trenutak kandidovanja za lokaciju biće pravo vrijeme kada ćemo morati glasno, koordinirano i ozbiljno da zagovaramo da projekat bude kod nas. U ovom pripremnom periodu takođe ima puno lobiranja i zagovaranja, ali pravo vrijeme za to će tek doći“, kazala je Damjanović za Monitor.

U informaciji koju je prošle sedmice razmatrala Vlada navodi se da je izbor lokacije SEEIIST instituta presudan i da mora biti poznat do prve polovine ili, najkasnije, do kraja 2021. godine. „Do kraja ove godine nezavisna komisija će da kreira izvještaj o uslovima za lokaciju instituta. Uz posredovanje Švajcarske, kroz transparentnu proceduru, sve zainteresovane zemlje regiona moći će da se kandiduju za lokaciju. Mi za sada smatramo da je lokacija u Podgorici na Ćemovskom polju, adekvatan prostor za institut. Međutim, kada budemo vidjeli uslove za lokaciju konačno ćemo se odrediti po ovom pitanju i profesionalno pripremiti našu prijavu za lokaciju“, pojasnila je Damjanović.

Prema saznanjima Monitora, da SEEIIST Institut grade na svojoj teritoriji zainteresovano je više zemalja regiona. Za sada prednjače Slovenija i Bugarska.

Eksperti smatraju da će u izboru lokacije mnogo veću ulogu da igra diplomatija, nego entuzijazam, zbog čega će Vlada, naročito Ministarstvo vanjskih poslova, morati da se ozbiljno uključi u lobiranje.

Aktivnija uloga ministra vanjskih poslova biće vrlo bitna u narednom periodu, pogotovo za izradu i potpisivanje SEEIIST Međunarodnog ugovora, koji treba da potpišu deset zemalja Jugoistočne Evrope.

Crnoj Gori će biti potrebna podrška makar još dvije države članice ili kandidata iz regiona kako bi se projekat našao na Mapi puta Evropskog strateškog foruma za istraživačku infrastrukturu – „ESFRI Roadmap“.

„Lansiranje SEEIIST-a na ovu ‘Jedinstvenu listu evropskih istraživačkih infrastrukturnih projekata’ bi bilo od velikog značaja jer bi potvrdili panevropski karakter projekta koji ima vrijednost za cijelu Evropu. To bi bio i znak da projekat zaslužuje EU fondove – stukturne, kohezione, IPA“, piše u informaciji Ministarstva nauke.

Tako bi Evropska unija SEEIIST učinila još primamljivijim za bogatije i uređenije zemlje regiona, dok crnogorska javnost skoro da i ne zna da takav projekat postoji.

Ne bi bilo prvi put da dobru ideju, nastalu u našoj ili drugoj „sirotoj zemlji regiona“, realizuje neko sposobniji i bogatiji.

U konačnom, bilo bi lijepo da ovaj region počne da se prepoznaje po nečem plemenitom, kao što je liječenje najteže bolesti, umjesto po bezumlju devedesetih i krvavoj tranziciji ka „demokratijama“.

 

Prva zelena infrastruktura u liječenju kancera

 

SEEIIST projekat, koji je iniciran polovinom 2017. godine, postao je najozbiljniji regionalni razvojni naučno-tehnološki projekat.

Te godine su Deklaraciju o namjeri da naučni institut postane regionalni projekat, pored Crne Gore, potpisale Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Srbija i Slovenija. Na čelu Upravnog odbora SEEIIST-a izabrana je Sanja Damjanović.

Riječ je o infrastrukturi za kancer terapiju i multidisciplinarno istraživanje pomoću težih jona, koja danas predstavlja najsavremeniji i najefikasniji metod liječenja kancera. Dok u svijetu postoji samo 12 ovakvih projekata, od kojih su četiri u Evropi, SEEIIST će imati niz jedinstvenih odlika jer će tehnologija biti znatno unaprijeđena zahvaljujući podršci 18 evropskih renomiranih institucija i klinika, od kojih posebno izdvajamo CERN u Ženevi i GSI u Njemačkoj.

SEEIIST projekat će biti koncipiran i kao prva zelena infrastruktura u oblasti liječenja kancera i na taj način biti i prva infrastruktura u liniji sa EU ‘Horizon Europe Cancer Mission’.

Liječenje prvog pacijenta u tom institutu planirano je 2028.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo