Povežite se sa nama

OKO NAS

JAVNE NABAVKE U CRNOJ GORI: Daleko od očiju javnosti

Objavljeno prije

na

Za javne nabavke godišnje se izdvoji preko pola milijarde eura. Iz džepa građana. Čak 71 odsto njih ni ne zna šta su javne nabavke

 

,,Javne nabavke čine značaj dio javne potrošnje, a plaćaju se novcem građana. Predstavljene su kao velika ‘glavolomka’, birokratski proces i administrativna zavrzlama. Tamo gdje je interesovanje javnosti malo, a potrošnja velika, širok je i prostor za zloupotrebe i malverzacije raznih vrsta”, kaže za Monitor Ana Đurnić, istraživačica javnih politika u nevladinom udruženju Institut alternative (IA).

Javne nabavke ne razlikuju se mnogo od odlaska na pijacu. I pored toga, rezultati istraživanja javnog mnjenja, koje je sproveo IA, pokazali su da čak 71 odsto građana ne zna šta su javne nabavke niti kako bi ih u nekoliko riječi opisali.

U odnosu na 2015. godinu broj neupućenih je gotovo udvostručen. U 2019. godini ugovoreno je 608 miliona eura javnih nabavki. To je najveća potrošnja za javne nabavke zabilježena od početka primjene prvog Zakona o javnim nabavkama u Crnoj Gori, odnosno od 2007. godine pa do sada. Prethodnu godinu obilježio je i najniži intenzitet konkurencije. „Ako samo jedan prodavac prodaje trešnje, kilogram košta oko 4 eura. Ako ih volite, nemate izbora kupiće te ih čak i kada nisu najkvalitetnije. Kako se na tržištu pojavljuje više prodavaca trešanja, cijena pada, a mogućnost izbora raste. Na kraju ćete kupiti ukusnije trešnje, a potrošiti manje novca. Pod uslovom da svi prodavci trešanja učestvuju na tržištu pod istim uslovima”, objašnjava Đurnić.

Slično je i u javnim nabavkama – što više ponuđača učestvuje na tenderima, veće su šanse da će država nabaviti kvalitetnije usluge, radove i robe, a po nižim cijenama. Preduslov za to su jednaki uslovi za sve ponuđače, što nije uvijek slučaj u našem sistemu javnih nabavki.

Izvještaj Ministarstva finansija o javnim nabavkama za 2019. godinu pokazao je da je čak četvrtina ukupne vrijednosti zaključenih ugovora ugovorena na osnovu samo jedne dostavljene ponude.

„Prema istraživanju iz 2015. godine, udio građana koji tada nije znao šta su javne nabavke bio je 37 odsto. Ovogodišnji podatak postaje još veći kada se u ovu grupu građana uračunaju i oni koji navode netačne odgovore (poput uvoza i izvoza robe), kao i oni koji navode korupciju, pranje novca i zloupotrebe položaja, što su negativne odrednice koje valja tumačiti prije kao stav prema procedurama javnih nabavki u Crnoj Gori, nego kao upoznatost sa pojmom”, objašnjava Đurnić.

Ovi podaci zabrinjavaju, jer da bi se zloupotrebe smanjile, potrebna je bolja upoznatost građana sa javnim nabavkama.

Direktorica Direktorata za politiku javnih nabavki u Ministarstvu finansija Jelena Jovetić, nedavno se pohvalila da je, prema ocjenama eksperata TAIEX peer-review misije Evropske komisije, crnogorski sistem javnih nabavki jedan od najstabilnijih u regionu.

„Stabilan nije pridjev koji bih ja izabrala da opišem sistem javnih nabavki u Crnoj Gori. Njega posljednjih nekoliko godina karakterišu vrlo dinamični procesi –  nekoliko izmjena Zakona, uvođenje novih procedura, promjene institucionalnih i kadrovskih rješenja, variranja u pogledu prosječnog broja ponuda po tenderu i potrošnje…”, upozorava Đurnić.

Nadležni su zaboravili da napomenu da se, u više navrata, u istom Izvještaju ekspertske misije EK, ističe da je ekspertima bilo „izuzetno teško da daju detaljne preporuke za unapređenje”, zato jer je Zakon o javnim nabavkama, u trenutku misije, bio u skupštinskoj proceduri, a brojne uočene probleme bi usvajanje i primjena tog novog Zakona trebalo da riješi.

Kako ističu iz IA, Crna Gora još od 2015. godine, uz izuzetak izmjena i dopuna Zakona o javnim nabavkama iz juna 2017. godine, nije imala toliko problema sa  zakonskim rješenjima, koliko sa njihovom primjenom. Kao što to obično i biva.

„Mogli smo da vidimo kako su hitne nabavke zloupotrebljavane za nabavku nečega što i nije bilo toliko hitno, i kako je to promaklo svim kontrolnim instancama. Svjedočili smo i tome da se dobra zakonska rješenja nekako „izokrenu” kroz loša podzakonska akta, a da kroz primjenu još više izgube na smislu”, objašnjava Đurnić.

Takav je primjer nedavna odluka o pokretanju hitne nabavke opreme za kuhinju i vešeraj u Kliničkom centru Crne Gore, u vrijednosti od 300.000 eura, koju je potpisao direktor Uprave za imovinu Blažo Šaranović. I time obezbijedio firmi Pro Horeca Mirka Čarapića, sina bivše vrhovne tužiteljke i aktuelne članice Tužilačkog savjeta, Ranke Čarapić, unosan posao. Nije dato precizno obrazloženje zašto se tako vrijedna nabavka sprovodi po hitnom postupku. Nadležni su se ekspresno pozvali na situaciju izazvanu pandemijom virusa COVID19.

Tokom prethodne godine Vlada je novom Uredbom o organizaciji i načinu rada državne uprave ukinula Upravu za javne nabavke, a poslove u ovoj oblasti povjerila Ministarstvu finansija. Time je Crna Gora postala jedina država u regionu koja nema samostalni organ uprave za nadgledanje javnih nabavki.

Kao obrazloženje za ovu odluku, Ministarstvo javne uprave navelo je da se rukovodilo „potrebama racionalizacije uz sagledavanje zakonom utvrđenih kriterijuma, zbog prirode poslova ili manjeg obima posla”.

Zakon o budžetu za 2019. godinu, i opis poslova i nadležnosti Ministarstva finansija iz Uredbe, demantuju ove navode. Prema njima, ono nema ni više ni manje posla, obaveza i nadležnosti nego što ih je imala Uprava. Nema ni manje zaposlenih, niti će trošiti manje novca.

Iz IA su i ranije upozoravali na ove nelogičnosti. ,,Budžet Ministarstva finansija na programu javnih nabavki je za 23.000 eura veći nego što je bio budžet Uprave za javne nabavke u prethodnoj godini, a budžet za zarade nije smanjen – on je takođe veći za 5.000 eura. Ukupan budžet Ministarstva finansija za zarade je, u odnosu na 2018. godinu, umanjen samo za budžete za programe Uprava za igre na sreću i nekretnine, koje su sada samostalne potrošačke jedinice. Ni u toj sferi nisu ostvarene uštede”.

Istraživanje Alternative je pokazalo i da šest od deset građana, 59 odsto, smatra da Vladina politika u oblasti javnih nabavki nije u dovoljnoj mjeri transparentna. Polovina građana Crne Gore, 51 odsto, misli da su zloupotrebe i malverzacije česta pojava prilikom sprovođenja javnih nabavki. Najčešće, da firme koje pobjeđuju na tenderima iskazuju zahvalnost partijama time što im doniraju novac na sljedećim izborima, a da im politički akteri uzvraćaju dodjeljivanjem ugovora o javnim nabavkama nakon što pobijede na izborima.

Još nije počela primjena novog Zakona o javnim nabavkama, a podzakonski akti su tek u procesu pripreme. Tek ćemo u narednih nekoliko godina moći da vidimo da li će riješiti postojeće probleme ili stvoriti nove.

                                                                                                                Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo