Povežite se sa nama

HORIZONTI

BALKANSKA TRKA PUŽEVA KA  EU I UKRAJINSKA KRIZA: Da li su pristupni pregovori izgubili smisao?

Objavljeno prije

na

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije

 

Kada je krajem aprila ove godine izabrana manjinska Vlada premijera Dritana Abazovića naglašeno je da je jedan od glavnih prioriteta nove Vlade da se odblokira i ubrza proces pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) koji je već neko vrijeme bio u ćorsokaku. Podsticaj ubrzanju evrointegracija je dala i ruska agresija na Ukrajinu kao i ukrajinska aplikacija za članstvo u evropskom bloku jednog dana. Crnogorski i zvaničnici drugih zemalja su isticali da je Evropi potrebno jedinstvo i solidarnost. Haotično i v. d. stanje u pravosuđu je navedeno kao glavna prepreka u dobijanju završnih mjerila za početak zatvaranja poglavlja.

Ne nazire se kraj izboru Vrhovnog državnog tužioca (VDT), sudija Ustavnog suda, predsjednika Vrhovnog suda, članova Sudskog savjeta…  U junu ove godine se navršilo deset godina od početka pristupnih pregovora sa EU gdje Crna Gora drži neslavni rekord kao zemlja koja najduže pregovara, ako se izuzme vlada u Ankari. Smatra se da se Turska još samo formalno kotira kao zemlja kandidat. Umjesto ubrzavanja evropske agende Crna Gora se vratila na identitetska pitanja i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) koji je, kao formalni izgovor, iskorišten za obaranje Vlade nakon malo više od tri mjeseca od njenog izbora.

Ni druge zemlje regiona se ne mogu pohvaliti napretkom. Polovinom jula predsjednica EK Ursula fon der Lajen je prilikom posjete Skoplju pred makedonskim poslanicima svečeno uvjeravala poslanike makedonskog Sobranja da ih EU želi u svom sastavu. Sjeverna Makedonija je prije 17 godina dobila status zemlje kandidata ali pristupni pregovori su morali čekati okončanje spora oko imena sa Grčkom. Nakon toga Makedonci su naišla na bugarsku blokadu oko identitetskih pitanja. Sofija insistira da Skopje prizna bugarske etničke i jezičke korijene. Spor bi trebao, uz francusku asistenciju, da bude prevaziđen ustavnim promjenama gdje bi se u jednom dijelu izašlo u susret Bugarima. Makedonska opozicija prijeti da će skupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma kojim bi se odbacio sporazum o prijateljstvu iz 2017. godine sa Bugarskom. Ako bi referendum prošao (pod uslovom da više od polovine upisanih glasa za) identitetski sporovi bi se vratili na početak. Mnogi su kritikovali Bugarsku zbog takvog stava i ukazivali da se  Bugarskoj puno progledalo kroz prste prilikom njenog ulaska u EU 2007. godine, dijelom i zbog toga da bi se zemlja koja se nekad slovila kao 16. republika Sovjetskog Saveza lakše otrgnula od „bratskog“ zagrljaja resovjetizirane Rusije.

U Bosni i Hercegovini srpski član predsjedništva zemlje je uskratio davanje agremana novom njemačkom ambasadoru zbog nezadovoljstva politikom visokog predstavnika za BiH Njemca Kristijana Šmita. To bi po nekim navodima moglo dovesti do novog odlaganja da se BiH konačno dodijeli status zemlje kandidata za EU.

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije. ESI se metodički bavi zemljama jugoistočne Evrope još od 1999. godine fokusirajući se na pitanja politike proširenja i evropskih integracija. Analize ESI-ja objavljene ovog ljeta pokazuju da je u vezi uspješnosti evropskih integracija postalo irelevatno da li je određena zemlja u procesu pristupnih pregovora ili je van njega. Ni činjenica da li je neka zemlja samo kandidat ili je započela i pristupne pregovore ne nosi težinu koju je nekada imala.

EK ima dobro poznat sistem evaluacije koliko je koja zemlja napredovala na putu ka EU gdje se ocjene kreću od 1 (veoma napredovala) do 5 (početni stadijum) po mjerilima svih 33 pregovaračkih poglavlja koja treba zatvoriti prije ulaska u EU.

Po ocjenama Evropske komisije Sjeverna Makedonija, čije otvaranje pristupnih pregovora je pod blokadom još od 2009. godine, je jednako spremna, ili je jednako napredovala u ključnim poljima, kao i Crna Gora i Srbija koje su u procesu pregovora. Albanija po dostignutim standardima gotovo u stopu prati pomenute države.

Prosječna ocjena dostignuća u 33 pregovaračka poglavlja i spremnosti za članstvo za Crnu Goru je 2,9 što je puno bliže „umjerenoj“ pripremljenosti nego „dobrom nivou“. Odmah slijede Srbija i Sjeverna Makedonija sa istom prosječnom ocjenom 3 iako je Srbija u fazi pristupnih pregovora već 8 godina.

Sistem ocjenjivanja Evropske komisije
Veoma napradovala  (1)
Dobar nivo pripremljenosti   (2)
Umjereno pripremljena   (3)
Donekle pripremljena  (4)
Početni stadijum  (5)

2021 – Gdje stoje zemlje kandidati po pitanju fundamentalnih načela iz vladavine prava

Prioritetne oblasti reformi S. Makedonija CG Albanija Srbija Turska
Funkcionisanje pravosuđa 3,5 3 3 4 5
Borba protiv korupcije 3,5 4 4 4 5
Borba protiv org. kriminala 4 3.5 4 4 4
Sloboda govora 3,5 4 3.5 4 5
Zbirno 14,5 14,5 14,5 16 19

 

Kada se pogledaju ocjene iz domena funamentalnih načela vladavine prava čija poglavlja 23 i 24 su zadnja koja će biti zatvorena (ako se uopšte ikada i zatvore) vidi  se da Crna Gora nakon 10 godina pregovora ima identičnu prosječnu ocjenu kao i Sjeverna Makedonija i Albanija koje nisu ni počele pristupne pregovore. Albanci i Makedonci imaju bolju prosječnu ocjenu od Srbije koja već 8 godina pregovara. Po mjerilima i ocjenama EK  ispada da domaća priča o „liderstvu Crne Gore u evropskim integracijama“ pada u vodu.

Evropska stabilizaciona inicijativa  postavlja suštinsko pitanje u svom julskom izvještaju:  „Šta je poenta osmogodišnih pristupnih pregovora sa Srbijom i desetogodišnjih sa Crnom Gorom ako susjedne zemlje koje nikada nisu ni otpočele iste pregovore su jednako spremne za članstvo kao i ove dvije i da li će se ovi pregovori ikada završiti?“. Dalji ESI navodi da su „sve zapadnobalkanske zemlje zaglibile i njihov proces pristupanja liči na autobus bez točkova, sa Sjevernom Makedonijom koja pregovara uslove da se prebaci sa zadnjih sjedišta ka prednjim unutar autobusa koji ne ide nigdje“.

 

Status pristupnih pregovora
Dužina pregovaranja za ulazak u EU (zaključno sa junom 2022.godine)

Država Dužina pristupnih pregovora u mjesecima Status
Letonija, Litvanija, Slovačka 34 Završeno – ušli u EU
Estonija, Poljska, Slovenija 56 Završeno – ušli u EU
Bugarska, Rumunija 58 Završeno – ušli u EU
Hrvatska 68 Završeno – ušla u EU
Srbija 101 Zatvorena 2 poglavlja
Crna Gora 120 Zatvorena 3 poglavlja
Turska 200 Zatvoreno 1 poglavlje

 

ESI upozorava na nevjerovatnu dužinu pregovora pojedinih država bez naznake da bi moglo doći do istinske transformacije i ulaska u EU, opet sa izuzetkom Turske koja je još samo formalno u pristupnom procesu.  Po tabeli dužine pregovora se vidi da će sa ovim tempom  Crnoj Gori trebati decenije i decenije pregovora da zatvori sva poglavlja.

Iako je S.Makedonija članica Savjeta Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od marta 2020. godine i kandidat za članstvo u EU od 2005. godine izgledi za njeno članstvo nisu nimalo izgledni, kako zbog problema sa Bugarskom, tako i zbog standarda i mjerila Evropske komisije. Ipak, ESI primjećuje da je po mjerilima Komisije S. Makedonije danas jednako ili bolje spremna za članstvo od Crne Gore u 23 od 33 poglavlja iako je Crna Gora otvorila sva poglavlja u pregovorima.

ESI primjećuje da je Crna Gora u Savjetu Evrope od 2007., u NATO-u od 2017. Nakon decenije pregovora ne postoji računica kad bi Crna Gora mogla postati 28. članica evropskog bloka, pod uslovom da ispuni sve kriterije. Kao pozitivna strana pristupnog procesa se navodi mala teritorija i broj stanovnika čiji ulazak EU ne bi ni osjetila. Crna Gora nema problema sa susjedima, nacionalnim manjinama i dosljedno implementira sve odluke Suda za ljudska prava iz Strazbura. U indeksu medijskih sloboda Crna Gora se drastično popravila na listi Reportera bez granica (RSF) i dospjela je na 63. mjesto (od ukupno 180) sa nekadašnjeg 104. mjesta. Na RSF-ovoj listi se puno gore kotiraju neke zemlje EU kao Kipar, Malta, Poljska, Mađarska itd. Stoga ESI smatra da EU treba pronaći način da stavi do znanja da je članstvo u EU i zaista moguće ukoliko zemlje kandidati ispune kriterije.

Nekoliko zapadnih diplomata u neformalnom razgovoru za Monitor ističu da se traži model kojim bi se Crnoj Gori pomoglo u „suštinskim a ne simuliranim reformama“ kako je uveliko bio slučaj u zadnjih 10 godina i da bi „u slučaju da se pokažu održivi rezultati moglo doći do konkretnih koraka ka članstvu“. Evropski zvaničnici su nekoliko puta do sada stavili do znanja da zbog ruske agresije na Ukrajinu EU neće zažmuriti na pravila i standarde koje balkanske zemlje trebaju implementirati i da vladavina prava sa borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije ostaje suštinski kriterijum.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SPC O ISTORIJSKOM REVIZIONIZMU I ANTISRBIJI U CG: Sinod u odbrani komunističkih „istina“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sinod SPC osudio ,kako tvrde, neistinite izjave „o broju žrtava  koncentracionog logora smrti Jasenovac“ . Problem je,  kaže se u saopštenju , što takve neistine emituju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija

 

Sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) je 14. septembra izdao saopštenje „povodom revizionističke kampanje o broju žrtava koncentracionog logora smrti Jasenovac“ kojim se osuđuje jedna „stara, inače potpuno netačna i krajnje štetna – izjava o broju srpskih žrtava u genocidu… na teritoriji NDH“. Problem je što takve neistine emitiraju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija“. Saopštenje Sinoda je potpisao i crnogorski mitropolit Joanikije Mićović kao njegov član.

Povod za ovakvu reakciju Sinoda su ranije izjave episkopa pakračko – slavonskog Jovana Ćulibrka koji je doveo u sumnju zvanični narativ lansiran od komunističkih vlasti poslije Drugog svjetskog rata da je u konc-logoru Jasenovac stradalo 700 hiljada Srba. Vladika Jovan je rekao da je na sceni revizionizam u suprotnom pravcu, tj. da „mi imamo sada slučaj revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj koji je masivan s naše strane“.  Radi se o „podršci lažnoj priči sa profesorom Gideonom Greifom…svi istoričari znaju ko je on, da je cirkus, jer Greif govori o 1.4 miliona žrtava Jasenovca“.  Vladika Jovan je kritikovao i tvrdnje pokojnog istoričara Milana Bulajića koji je u svojim „radovima“ govorio o 1.1 miliona žrtava jasenovačkog logora, što je više nego što je sva Jugoslavija izgubila u ratu, bilo civila, bilo pripadnika dvije sukobljene strane. Pozvao je na to da se postavi „pitanje etike u struci istoričara“ jer „u Srbiji struka ne postoji“ i „imamo državni projekat revizije, nemojmo se zavaravati“. Episkop je objasnio da „govori kao neko ko je realno upućen u stanje nauke u tom pogledu“ te da „broj žrtava Jasenovca u budućim enciklopedijama genocida i holokausta… neće biti 600 ili 700 hiljada“. „Fizička granica ispod koje ne može da se ide su pobrojane žrtve po imenu i prezimenu… oko 90 hiljada” zaključio je Ćulibrk.

Reakcije prije sinodskog saopštenja su brzo stigle od dežurnih čuvara srpstva i mitomanija, prije svega Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). U pismu koje je upućeno patrijarhu, Sinodu, Arhijerejskom saboru i Vladi Republike Srbije izražena je razočarenje u „nečasnu rabotu… i postojan angažman vladike slavonskog Jovana Ćulibrka“ gdje se traži da se on „razriješi svih dužnosti vezanih za Jasenovac i stradanje Srba u NDH, prije svega sa mjesta predsjednika Odbora za Jasenovac i ostala stratišta”. U pismu se se postavlja i pitanje „da li je Ćulibrk dostojan vladičanskog čina” jer je „stolovanje vladike Jovana blizu Jasenovca neka vrsta ponovnog klanja”. Apel su potpisali kao „vjerna čeda svetosavske nam majke crkve“ zbog „revizije stradanja Srba u NDH i srpskog umanjivanja žrtava zloglasnog logora Jasenovaca“ akademici Vasilije Krestić, Danilo Basta, Radomir Saičić i više desetina drugih aktivista „srpskoga sveta” i svetosavlja, uključujući i nastavnika istorije iz Berana Gorana Kikovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NEZAVISNO NOVINARSTVO I ANTIRATNI AKTIVIZAM U RUSIJI: Po tankoj crvenoj liniji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov

 

Rusija je jedna od najopasnijih zemalja na svijetu za nezavisne novinare i aktiviste civilnog sektora.  Otvorena kritika i pisanje o kršenjima ljudskih prava, korupciji i organizovanom kriminalu na državnom nivou je koštala desetine života, a mnogi su ostali bez zdravlja i/ili slobode na dugi vremenski rok. Sa početkom agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. situacija za sve slobodoumne ljude je postala još opasnija, a mnogi si spas potražili u inostranstvu. Novaja Gazeta je u martu 2022. morala prestati sa štampanjem, a u aprile iste godine je pokrenuto evropsko izdanje novine u Rigi, Latvija kako bi izbjegli državnu cenzuru i teror u Rusiji. Država je u septembru prošle godine i zvanično uskratila dozvolu za štampu dok je pristup portalu blokiran. Glavni urednik novina  Dmitrij Muratov je samo pola godine ranije, oktobra 2021. godine  dobio Nobelovu nagradu za mir zbog borbe za očuvanje slobode govora i mišljenja u Rusiji. Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov.

Nisu samo stradali ruski državljani, a ubijanja su počela znatno prije Putinove intronizacije. Glavni urednik ruskog izdanja magazina Forbs Amerikanac ruskog porijekla Pol Klebnikov je ubijen 2004. godine zbog pisanja o ruskim oligarsima i organizovanom kriminalu. Anatolij Levin-Utkin je ubijen avgusta 1998. godine tako što mu je u liftu smrskana lobanja metalnom šipkom.  Levin-Utkin je bio zamjenik glavnog urednika nedjeljnika Juridičeski Petersburg Segodnja. Nedjelju dana prije toga su objavljena dva istraživačka izvještaja o velikim neregularnostima u carinskim i obavještajnim službama uključujući i tvrdnje da je potpukovnik Federalne službe bezbjednosti (FSB) Vladimir Putin postavljen za direktora FSB-a mimo internih pravila te špijunske organizacije. Levin-Utkin je radio i na trećem tekstu u seriji istraživanja koja se bavila navodima o Putinovom učešću u koruptivnim aferama dok je radio za gradske vlasti Sankt Petersburga. Još jedan novinar  – Artjom Borovik, koji se zanimao za Putinovu, navodno prekrečenu biografiju prije nego što je postao predsjednik, je nastradao u avionskoj nesreći pod sumnjivim okolnostima. Samo tri dana prije nego je trebala biti objavljena priča o Putinovom djetinjstvu u Gruziji, koja protivurječi zvaničnom narativu. Borovik je takođe istraživao seriju bombaških napada u Moskvi i drugim gradovima 1999. i u kojima je stradalo preko 300 civila a povrijeđeno preko 1700. Za napade su zvanično optuženi čečenski teroristi koji su operisali iz, do tada, de fakto samostalne Čečenije. Međutim, postojalo je i puno tvrdnji da su postavljene bombe bile djelo FSB-a kojim je rukovodio Putin i koje su bile povod za Drugi čečenski rat i ponovno potčinjavanje čečenskog naroda moskovskoj vlasti. Bivši agent Aleksandar Litvinenko koji je optužio Putina za bombaške napade i namjerno ubijanje ruskih civila i sam je ubijen od strane FSB-ovih agenata u Engleskoj 2006. godine, kako je ustanovio tamošnji sud, tako što mu je sipan radioaktivni polonijum u čaj. Zvanična Moskva je negirala sve navode.

Preostali slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu  “diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje “lažnih informacija” o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina.

Ivan Safronov je bio veoma cijenjen novinar Komersanta (vlasništvo centralnoazijskog oligarha bliskog Kremlju Ališera Usmanova) koji je 2020. godine, nakon što je postao savjetnik šefa Roskosmosa Dmitrija Rogozina, uhapšen i optužen za špijunažu zbog izvještavanja o onome za što je tvrdio da je bila javno dostupna informacija. U septembru prošle godine osuđen je na 22 godine zatvora sa maksimalnim obezbjeđenjem. U roku od nekoliko dana od izricanja presude, urednički tim Komersanta preduzeo je hrabru akciju da objavi protestno pismo u znak podrške svom bivšem kolegi, rizikujući i sam gnjev Kremlja.

U julu je istraživačka novinarka Novaja Gazete i aktivista ljudskih prava Elena Milašina napadnuta  pred čečenskim sudom na kome je trebala prisustvovati saslušanju. Brutalno je premlaćena, obrijana joj je glava i posuta je antiseptičkom zelenom bojom. Slike su obišle svijet i izazvale oštre osude. Kremlj je opet negirao da ima bilo kakve veze sa tim incidentom.

Postoji još  hrabrh. Na pres-konferenciji s ruskim predsjednikom u julu 2023. nakon samita Rusija-Afrika, specijalni dopisnik Komersanta Andrej Kolesnikov bio je jedini novinar koji je Putinu postavio direktno pitanje o nedavnim hapšenjima pojedinaca koji su govorili o ratu. “Ljudi se hapse zbog izgovorenih ili napisanih riječi. Je li to normalno? Hvala Bogu, nismo u 1937. godini… ili je možda, kako neki misle, 1937.?” upitao je Kolesnikov. Godina 1937. je bila vrhunac Staljinovog terora, kada su stotine hiljada nevinih ljudi pogubljene ili zatvorene jer su bili domaći “subverzivni elementi i izdajnici”. Putin je odgovorio da smo “u 2023. godini, a Ruska Federacija je u stanju oružanog sukoba sa susjedom” i da “misli da treba imati određeni odnos prema onim ljudima koji nam nanose štetu unutar zemlje”.

U martu 2023., dopisnik američkog Wall Street Journal/-a (WSJ) Evan Gerškovič uhapšen je pod optužbom za špijunažu i već je proveo više od 100 dana u zatvoru čekajući početak suđenja zbog kojeg bi mogao biti osuđen na doživotnu kaznu. Gerškovič i njegova redakcija oštro negiraju navode optužnice. Američki predsjednik Džozef Bajden izjavio je sredinom jula da Bijela kuća aktivno radi na sporazumu o razmjeni zatvorenika. Nedavno su se pojavile informacije da bi Putin mogao biti zainteresiran za razmjenu, ali da za Gerškoviča i bivšeg marinca Pola Vilana sa svoje strane traži puštanje plaćenog ubice Vadima Krasikova koji je u ime FSB-a ubio čečenskog pobunjenika i gruzijskog državljanina Zemlikana Kangošvilija u Berlinu 2019. godine. Kangošvilija je Moskva sumnjičila za organizaciju napada u Rusiji ali su mu njemčke vlasti pružile utočište iako mu je odbijen zahtjev za azil. Inače, Rusija je od 2006. god. legalizirala tajne operacije izvan zemlje koje takođe uključuju obračun na bilo koji način sa onima koji se smatraju neprijateljima režima.

Ruski aktivisti i novinari imaju probleme i izvan granica Rusije i vazalne Bjelorusije. Reporteri bez granica (RSF) su oštro osudili srpsko hapšenje Nataše Tiškevič, bivše kourednice ruskih studentskih novina DOXA.  Nakon što je prošle godine pobjegla iz Rusije, kako bi izbjegla namještenu kaznu od dvije godine prisilnog rada. Ona je objavila video o metodama zastrašivanja snaga sigurnosti prema studentima i aktivistima koji su protestvovali zbog tretmana ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog koji je osuđen po raznim osnovama i izdržava kaznu u kažnjeničkoj koloniji iz koje vjerovatno neće izaći za Putinova života. Tiškevič je našla utočište u Njemačkoj. Kako nije imala vizu u privremenom putnom dokumentu koji su joj izdale njemačke vlasti, srbijanska policija ju je držala skoro dva dana na beogradskom aerodromu nakon što je tamo sletjela 7. avgusta. Iako se takve vize dobijaju odmah na dolasku uz plaćanje takse ,to nije bio slučaj i sa ovom Ruskinjom. Šef odjela RSF-a za EU-Balkan Pavol Sazal je ovaj postupak vlasti označio kao dodvoravanje Kremlju. Na kraju je Tiškevička ipak vraćena na Maltu odakle je doletjela u Srbiju, umjesto da bude izručena Moskvi. Ruske vlasti su izdale nalog za njeno hapšenje u novembru 2022.

Nataša nije jedina antirežimska Ruskinja koja je imala problem u Srbiji. Rusko demokratsko društvo (RDD), organizacija koja u Srbiji okuplja ruske antiratne aktiviste, saopštilo je na društvenim mrežama krajem jula da je jednom od osnivača i aktivisti Volodimiru Volohonskom, odbijen zahtev za produženje boravka u Srbiji. Naime, uručeno mu je rješenje policije za strance kojim se odbija njegov zahtjev za produženje privremenog boravka po osnovu zapošljenja uz obrazloženje da se BIA 29. maja 2023. izjasnila da “postoje bezbednosne smetnje da se produži boravak”. Prema pisanju srpske Nova.rs, pripadnici ruske političke opozicije su pod prismotrom srpskih obavještajnih službi koji podatke dijele za Moskvom. Sadašnji šef Bezbedonosno informativne agencije (BIA) Aleksandar Vulin je nedavno stavljen na crnu listu američkog Ministarstva finansija zbog omogućavanja malignog ruskog uticaja, ali i bavljenja organizovanim kriminalom i trgovinom narkotika. U Srbiji je Vulin, koji je ranio bio i ministar policije i ministar vojske,  često optuživan za korupciju koju je uvijek negirao

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Očekivani kraj Jevgenija Prigožina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska Uprava za civilno vazduhoplovstvo potvrdila da su Jevgenije Prigožin  i Dimitrije Utkin  bili u srušenom avionu.  Vijest je kratko objavljena na državnim Prvom kanalu i Rosija 1 bez komentara

 

U srijedu veče su sve svjetske agencije objavile da se u Tverskoj oblasti Rusije srušio privatni avion koji je letio iz Moskve za Sankt Petersburg. Poginulo je svih 7 putnika i 3 člana posade. Na manifestu putnika je bilo ime Jevgenija Prigožina, vlasnika Privatne vojne kompanije Vagner (PMC Wagner) i Dmitrija Utkina, jednog od njenih osnivača.  Kasnije je ruska Uprava za civilno vazduhoplovstvo potvrdila da su obojica bili u avionu i da je „pokrenuta istraga povodom pada aviona“.

Nalog Grey Zone (Siva zona) na Telegram kanalu povezan s Wagnerom, potvrdio je pogibiju napisavši da je „, ruski heroj i istinski domoljub Jevgenij Viktorovič Prigožin umro  od posljedica djelovanja izdajnika Rusije“. Vijest je kratko objavljena na državnim Prvom kanalu i Rosija 1 bez komentara.

Ejdrien Votson, glasnogovornica američkog Nacionalnog savjeta za bezbjednost (NSC) je kratko rekala da „  to neće biti iznenadjenje za nas.”. Prigožinova smrt dolazi dva mjeseca nakon jednodnevne pobune njegove paravojske koja je  uzdrmala  Putinov režim.  Nakon okončanja pobune uveliko se spekulisalo koliko će Putin dopustiti Prigožinu da poživi.

Tri dana prije pobune Prigožin je objavio govor na Wagnerovom Telegram kanalu u kojem je teško optužio rusko vojno i političko rukovodstvo (izbjegavajući direktno optužiti Putina) za nekompetentnost, korupciju i  laži. Tada je prvi put objavio da je „laž da je rat izbio zbog zaštite Rusa i potrebe za demilitarizacijom i denacifikacijom Ukrajine“ već da je rat „trebao jednom broju ološi zarad svog trijumfa i pokazivanja snage armije i da Šojgu (ministar odbrane) postane Maršal“. Putinovoj administraciji i oligarsima „čiji mozak je bolestan“ rat je  trebao da „razgrabe materijalne resurse (Ukrajine) i podijele ih, u Donbasu su se dobro nakrali ali su htjeli još“. Iznio je frapantne podatke o masovnim pogibijama u ruskim redovima i nemaru prema ljudskim životima rekavši da je „umjesto jednog vojnika ginulo 10 zbog haosa“. Napomenuo je da je u bitki za Bahmut izgubio i 28 hiljada svojih boraca (mahom oslobođenih kriminalaca iz zatvora). Prigožin je kazao i da su ruski  izvještaji o uspjesima na ratištu „totalna laž“.

U petak 23. juna je stvar kulminirala  zauzimanjem Rostova na jugu Rusije koji je glavna logistička baza za agresiju na Ukrajinu. Vagnerovci su tražili smjenu Gerasimova i Šojgua optužujući ih da su namjerno bombardovali položaje Wagnera uzrokujući  brojne pogibije i ranjavanja. Konvoj Prigovih trupa se istog dana uputio prema Moskvi auto putem. Vagnerovci su, nakon pokušaja djelova ruske avijacije da ih napadnu, oborili 6 ratnih helikoptera i komandni avion Iljušin-22. Stradalo je 39 pilota i članova posade.

Operacija je zaustavljena nakon posredovanja bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka uz garancije Kremlja Prigožinu i njegovima da neće krivično odgovarati zbog pobune. Lukašenko je najavio da će Prigožin i njemu lojalni paramilitarci biti premješteni u Bjelorusiju. Prigožin je ipak ostao u Rusiji.

Dva dana prije pogibije je objavljen na Telegramu jedini snimak Prigožina nakon junske pobune. Reuters nije uspio locirati ili potvrditi datum videa dok su Prigožinovi komentari i postovi na provagnerovim kanalima upućivali da je snimano u Africi. „ PMC Wagner čini Rusiju još većom na svim kontinentima, a Afriku – slobodnijom. Pravda i sreća – za afričke ljude, zagorčavamo život ISIL-u i Al-Kaidi i drugim banditima”, napisao je Prigožin uz video.

Za razliku od direktora Todora (Bogdan Diklić) koji se u filmu U ime naroda vratio sa službenog puta u afričku Kinšasu (tj. iz zatvora) osim Prigožina se iz Kinšase   neće vratiti ni  Genadij Lopirev koji je 2017, osuđen na 10 godina zatvora zbog navodnog podmićivanja, što je negirao. Lopirev je nadzirao izgradnju Putinove palate na Crnom moru koja je koštala poreske obveznike preko milijardu eura. U ponedjeljak se „iznenada razbolio“ a u srijedu je objavljena njegova smrt.

Kremlj se do sada nije oglašavao o pogibiji Prigožina. Cinici ukazuju na to kako je Kremlj ipak održao riječ – Prigožin nije krivično odgovarao. Teško je povjerovati da bi suđenje prijalo vlastima nakon utamničenja glavnog opozicionara Alekseja Navaljnog. KGB recept je efikasniji.

General ruske avijacije i nekadašnji komandant invazionih trupa u Ukrajini Sergej Surovikin je smijenjen sa položaja u srijedu. Po brojnim izvještajima on je „u Kinšasi“ još od Prigožinove pobune za koju je navodno znao i podržao.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo