Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE, KAKO SELIMA VRATITI ŽIVOT: Zavičaj kao utočište 

Objavljeno prije

na

Dosadašnje mjera prtiv korona virusa  blokirale su normalno odvijanje života u selima i prekinule brojne  akcije  od zajedničkog interesa. No u posljednjih mjesec i po oživjele su mnoge kuće u koje se vrlo rijetko dolazilo, i u kojima svjetlo nije upaljeno i po godinu

 

U seoskim mjesnim centrima na sjeveru dražave sa nestrpljenjem iščekuju dalje popuštanje mjera od strane NKT kada se radi o mogućnosti okupljanja. Dosadašnje mjere su, kako kažu,  blokirale normalno odvijanje života na selima i prekinule brojne infratsrukturne akcije.

,,Ovdje je i bez korone bilo teško. I to malo ljudi što je ostalo da živi u Кaludri bježe jedni od drugih. Iz sela niko ne izlazi, mada se poneko vraća u selo”, navodi predsjednik Mjesne zajednice Kaludra Radovan Anđić.

Pojedini domaćini samostalno čiste i obrađuju svoja imanja. ,,U mjeri mogućeg, pripremaju i oranice za sjetvu, ali nema rođačkog i komšijskog okupljanja”, kaže Anđić.

Još teže  se dolazi do grada za razne potrepštine. ,,Možda neko misli da mi nemamo nikave potrebe, da na selu ima svega i da ne moramo silaziti u grad. Ako je tako, što su onda odlazili sa sela. Neki su se  sjetili sela kada su poželjeli da pobjegnu iz grada i od virusa. Čim ovo prođe, odmah će nazad”, kaže Anđić.On objašnjava da su u posljednjih mjesec i po oživjele mnoge kuće u koje se vrlo rijetko dolazilo, odnosno u kojima svjetlo, kako kaže, nije upaljeno i po godinu dana.

,,Prema Kaludri godinama ne funkcioniše javni prevoz. Zato su mještani i u redovnim okolnostima bili prinuđeni da se sami snalaze kada je prevoz do grada u pitanju. No, do sada smo imali, barem, taksi prevoz, ali pojavom  korona virusa i to nam je uskraćeno”, kaže Anđić.

Mnogi mještani nemaju automobile, pa pješače i po  petnaestak kilometara u jednom pravcu da bi došli do Berana, ili da mole nekoga da im doturi ljekove i osnovne životne namirnice.

Slična je situacija i u mjesnoj zajedenici Šekular, gdje je  zagospodarila tišina.

,,Da mi je neko nekada rekao da zbog nečega neću moći da odem kod komšija, ne bih vjerovao. Međutim, evo naišlo je ovo zlo, zbog čega smo se svi zatvorili u svoje atare. Radimo na imanjima koliko možemo, ali sve je to, zbog ove situacije nekako naporno. Strah se uvukao u narod”, ističe član Savjeta mjesne zajednice Šekular Vesko Davidović.

On kaže  da se ljudi plaše kako će se ovo završiti. Mnogi ne znaju kako dalje.

,,Akcije od opšteg interesa su stopirane, pa niko i ne razmišlja o brojnim putevima u našim selima koje treba što prije osposobiti za neki normalniji saobraćaj”, kaže Davidović.

Da su zajedničke akcije usmjerene ka poboljšanju životnih uslova u beranskim selima zaista stopirane potvrđuje i predsjednik Mjesne zajednice Zagorje Radovan Lutovac. On se nada da epidemija neće još dugo trajati.

,,Imamo brojne planove koji se tiču unapređivanja uslova života u Zagorju. Mi smo prepoznati kao selo koje je zadnjih godina odradilo brojne zajedničke poslove. Sada su ti  planovi ostavljeni po strani, jer je u ovim okolnostima nemoguće nastaviti  realizaciju započetih akcija”, naglašava Lutovac. ,,Nadamo se da će ovo brzo proći i da ćemo ponovo zajedničkim snagama, u dogovoru sa lokalnom upravom, prionuti na posao. Do tada, radićemo na svojim imanjima uobičajne poslove za ovo doba godine”.

Radonja Korać, predsjednik Mjesne zajednice Bubanje, kaže da je narod  preplašen. ,,Ljudi, kad im treba ono osnovno, na brzinu skoknu do grada i odmah se vraćaju  kućama. Sve se  poremetilo. Nema  živosti u našim selima. Zavladao je muk. Radi se ono što se  mora, a  sve ostalo  odlaže za neko bolje sjutra”.

Mještani Police, ogromnog prostranstva na pet, šest kilometara od Berana prema Petnjici, ističu da im u ovoj sitaciji najteže pada to što ne mogu da prodaju ono što proizvedu.

,,Na području Police ima značajan broj ljudi koji striktno žive od poljoprivrede i stočarstva. Sad kada smo se suočili sa pojavom korona virusa oni nemaju nikakvu mogućnost da plasiraju svoje proizvode, zbog čega je njihova dalja egzistencija dovedena u pitanje”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Polica, Boban Veljić.

Niko se nije javio da im pruži ruku pomoći.

,,Njima ostaje da se nadaju da će ovo zlo što prije proći i da će se vratiti normalnom životu. Do tada oni će se suočavati sa značajnim gubicima i velikim poteškoćama”, kaže Veljić.

Dok iz opštinskog Sekretarijata za poljoprivredu najavljuju pomoć, još nema mogućih najava o obnavljanju nekih ambulanti, makar u mjesnim centrima gdje su  postojale.

Sekretar opštinskog Sekretarijata za poljoprivredu Božidar Premović potvrdio je da je lokalna uprava od svojih sredstava obezbijedila određene količine sjemenskog krompira i luka kao pomoć poljoprivrednicima u doba pandenije.

,,Opština je iz svog budžeta izdvojila sredstva za pomoć poljoprivrednim proizvođačima. Od tih sredstva naručili smo  dvadeset tona kvalitetnog sjemenskog krompira i 1.600 kilograma luka. Raspodjela krompira i luka uslijediće ovih dana, na način što će određeni poljoprivredni proizvođači dobiti paket koji će sadržati 25 kilograma krompira i dva kilograma luka. To je intervencija kojom smo htjeli da, u granicama mogućeg, u ovoj teškoj situaciji, pomognemo poljoprivrednicima da zasade svoje obradive površine”, rekao je Premović.

Neki do sagovornika Monitora, iz Lubnica i Šekulara, podsjećaju da su u  njihovim mjesnim centrima nekada postojale ambulante. Iako je stanovnika u tim mjesnim centrima danas znatno manje, situacija sa pandemijom skrenula je pažnju i na potrebe stanovništva u selima kada su u pitanju zdravstvene usluge.

,,Ne moraju to biti klasične ambulante kakve su bile nekada, sa stalno zaposlenima, ali neki povremeni medicinski punktovi, makar dva puta sedmično, zašto ne bi moglo. To bi olakšalo situaciju, posebno starijim ljudima koji i za najmanju potrebu moraju silaziti do grada”, kaže Miloš Raković, predsjednik Mjesne zajednice Lubnice.

Situacija sa pandemijom načas nas je opomenula koliko su važna sela i koliko je važna domaća proizvodnja hrane, ali i podsjetila da ni veliki seoski mjesni centri, nadomak grada, nemaju elementarne uslove za normalno odvijanje života. Nema javnog prevoza, nema medicinskih punktova, nema mnogo čega drugog, čega bi moralo biti, da bi sela jednog dana privukla mlade ljude i oživjela.

Da zavičaj može biti utočište pokazala je i ova situacija s virusom korona.  Mnogi  su došli iz  grada i  makar na mjesec dana otvorili svoje kuće na selu.

                                                                                                                     Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo