Povežite se sa nama

OKO NAS

PODGORIČKIM ULICAMA: Susreti prebliske vrste  

Objavljeno prije

na

Privremene mjere NKT-a za suzbijanje korona virusa građani više poštuju ispred prodavnica, banaka i apoteka, nego na ulicama ili drugim javnim površinama. Tu je malo onih koji nose maske ili rukavice, a još manje onih koji se pridržavaju mjere o socijalnoj distanci

 

Subota. Podne. Jako, skoro pa ljetnje sunce izmamilo je građane Podgorice iz kuća i stanova. Duž Ulice Ilije Plamenca i Ulice 27. marta na Zabjelu, ljudi voze bicikla. Majke šetaju sa djecom. Neko džogira.

Od oko petnaestak ljudi na ulici, dvoje ili troje nosi masku. I oni mahom pogrešno, samo preko usana. Zaštitne rukavice ne nosi niko. Šetaju i po troje. Na klupama između zgrada okuplja se omladina.

Sve djeluje mirno, kao da uskoro ne stupa na snagu zabrana izlaska, koja subotom važi od 13 časova. I kao da nema zabrane prisustva i zadržavanja na svim javnim površinama više od jedne osobe.

Na pitanje zašto ne nosi barem masku dok šeta, stariji prolaznik odgovara: ,,Pročitao sam da maske ništa ne pomažu u odbrani od korona virusa. A i redovi ispred apoteka su ogromni i ne mogu da čekam toliko da bih ih kupio. Ako mi je suđeno, neka se i razbolim. Neće me maska spasiti“.

Redovi ispred apoteka i prodavnica jesu veliki, ali se tu znatno više poštuju mjere koje je propisalo Nacionalno koordinaciono tijelo Crne Gore (NKT) radi suzbijanja širenja COVID-19 virusa. Na deset kvadratnih metara površine prodajnog objekta može da se nalazi samo jedan potrošač. U prodajnom objektu, nezavisno od površine, ne smije da boravi više od 50 potrošača u isto vrijeme.

Prema onome što se može vidjeti u Podgorici, većina prodavnica poštuje ove propise. Na ulazima se poštuje socijalna distanca, a ispred mnogih je i linijama obilježeno gdje kupci treba da stoje dok čekaju red. Unutar prodavnica i samousluga,  gotovo je nemoguće biti na odstojanju od 2 metra od drugih. U pojedinim, naročito manjim radnjima, ispred kasa postavljene su plastične zaštite kako kupac i prodavac ne bi bili u direktnom kontaktu prilikom plaćanja. Ispred nekih, poput Cosmeticsa, službenici onima koji žele da uđu u radnju obavezno dezinfikuju ruke. Zaposleni uglavnom imaju maske i rukavice. Postavlja se pitanje – koliko je to zapravo učinkovito s obzirom na to da ih oni koji ulaze da trguju uglavnom ne nose.

Nedjelja. U Bloku V, grupa mladih, zbijeni, sjede na naslonu klupe, a noge drže na mjestu predviđenom za sjedjenje. Veseli, bezbrižni. I bezobzirni. Na trotoaru prema Tološkoj šumi rijetko će se ko, od onih koji vam idu u susret, pomjeriti u stranu da se u mimoilaženju napravi propisana distanca. Tu možete sresti roditelje ispred kojih na desetak koraka pravo na vas trči dijete. Sugrađaninu koji na molbu da se malo skloni, uzvraća, onako komšijski: ,,Ada, neće nas to spasiti, ako nam je suđeno, suđeno”.

Bulevarom Svetog Petra Cetnjiskog pratiće vas, ili vam ići u suret, grupice mladih, okupljenih kao na izletu. I, onda prizor kao iz fima. Majka gura kolica sa bebom. Ona ima masku, uredno namještenu. To joj ne smeta da kolica pribije uz samu nogu srednjovječnom čovjeku koji im ide u susret. On se u posljednjem trenutku sklanja. Ljutito. Provjereno, tako nije samo vikendom, već i ostalim danima. ,,Uglavnom stariji ljudi vode računa. Nose maske i rukavice. Češće žene, muškarci manje. Mlađi posebno ne poštuju propise, ne drže distancu i sjede u grupicama na klupama. Do sada nisam primijetila na ulicama ili trgovima policajce ili bilo koju drugu nadležnu službu koja prati da li se poštuju mjere NKT-a tokom dana”, kaže za Monitor N.K. dok čeka red ispred jedne banke u Podgorici.

U bankama strogo kontrolišu koliko ljudi smije boraviti unutar filijale i na šalterima uglavnom ne stoji više od dvoje.

Pri prelasku ulica, na semaforima i pješačkim prelazima  – morate praviti slalom da biste izbjegli susrete prebliske vrste. Redovno se dešava da iz oba pravca krene po više osoba, koje ne idu jedna za drugom, već jedna pokraj druge.

Iz Uprave policije kažu da građani u najvećem broju poštuju mjere NKT-a, ali da ima i neodgovornih pojedinaca. Do sada je oko 900 građana Crne Gore uhapšeno zbog nepoštovanja „korona propisa“. Najviše ih je iz Podgorice, oko 200. Potom, prema podacima UP, najviše prekršaja čine stanovnici Bara, Nikšića, Herceg Novog i Budve.

Policija je samo 11. aprila procesuirala čak 56 osoba zbog kršenja mjere zabrane izlaska iz stanova i kuća od nedjelje od 11 časova do ponedjeljka do 5 časova. Kroz tri dana, još 22 krivične prijave podnijete su protiv osoba koje su kršile mjeru zabrane izlaska van mjesta stanovanja od 19 do 5 časova tokom radne sedmice.

Pojedini se tokom ovih dana okupljaju i oko rijeka. I tu je bilo privođenja.

Nemar prema drugima ide i dalje od toga. Privremeni karantin uspostavljen je u naselju Vrela Ribnička. Tamo policija trenutno obezbjeđuje 23 zgrade i gdje je situacija, kako ocjenjuju iz Instituta za javno zdravlje, kritična. I pored toga, tri osobe su prije nekoliko dana prekršile privremene mjere izolacije. Protiv njih su podnijete krivične prijave.

Prema istraživanju koje je Ipsos sproveo uz podršku UNICEF-a, čak 97 odsto građana Crne Gore podržava zabranu svih privatnih i javnih okupljanja, mjere samoizolacije i karantin, a 96 odsto zatvaranje ugostiteljskih objekata. Oko 92 odsto građana smatra da su održavanje fizičke i društvene distance jedini način da se uspori širenje korona virusa i spriječi preveliki pritisak na zdravstveni sistem.   Isti procenat ispitanika je kazao da se pridržava tih mjera, a 75 odsto njih smatra da to radi i većina ljudi u njihovom okruženju. One ostale možemo uočiti svakodnevno.

Naučnici iz Nacionalne laboratorije Los Alamos u Nju Meksiku, koji su proučavali rane faze epidemije u Vuhanu, otkrili su da je svaka osoba zaražena koronom, virus dalje prenijela u prosjeku na 5,7 ljudi.

Dovoljno je da samo troje zaraženih ne poštuje propise, pa da problem postane nemjerljivo veći.

,,Teško mi pada kad čujem da se ljudi bune što moraju da sjede kod kuće ili što moraju da čekaju red ispred prodavnica. Kao da iko to voli. Ali izdržavam, jer sam  svjestan da bi moje neodgovorno i bahato ponašanje moglo da ima ozbiljne posljedice, ne samo za mene nego i za druge”, kaže devetnaestogodišnji D.M. koga smo zatekli ispred prodavnice Lida 3 u naselju Stari Aerodrom.

Niko nas od nas sačuvati ne može. Podgoričke ulice opominju.

                                                                                                                                                                    Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo