Iza polupanih prozora i velikih metalnih vrata na kojima se uveliko nahvatala rđa, u starom hangaru na beranskom aerodromu, propada vrijedna imovina nekadašnjeg na daleko čuvenog i trofejnog sportskog aero kluba, za koju se više ne zna kome zapravo pripada. Reklo bi se nikome.
Klub nije na vrijeme preregistrovan i praktično ne postoji, pa se s pravom postavlja pitanje čiji su i kome će pripasti dva školska aviona marke utva, četiri jedrilice, od kojih su dvije izuzetno vrijedne, vitlo za podizanje jedrilica, jedino takve vrste u Crnoj Gori i mnoga druga oprema?
Drugi hangar slabije konstrukcije i otvorenog tipa, srušen je ranije pod težinom snjegova, zuba vremana i permanentne nebrige.
„Zbog isteka registracije, ova imovina je u nemilosti kako države Crne Gore tako i Opštine Berane”, kaže za Monitor nekadašnji aktivni član ovog kluba i sadašnji odbornik koalicije Zdravo Berane u lokalnom parlamentu Boris Boričić.
On izražava bojazan od realne opasnosti da bi ova vrijedna imovina mogla biti izmještena iz Berana.
„Klub faktički ne postoji, a ja pouzdano znam da izvan Berana vlada interesovanje za tu imovinu. Pribojavam se da avioni, jedrilice i druga oprema ne „odlete” odavde negdje prema jugu”, kaže Boričić.
On dodaje da je pored ove imovine, u zgradi aerodroma propadanju prepuštena i kompletna arhiva aero-kluba, od najstarijih vremana do danas.
„Slike razbacanih papira i fascikli po nekadašnjim kancelarijama više je nego tužna i odaje tešku nebrigu”, kaže Boričić.
Stari školski avioni, jedrilice, vitlo i razbacana arhivska građa, jedino je što je ostalo od skoro sedam decenija duge tradicije i blistave istorije beranskog aero-kluba, još od najranijih vremena bivše Jugoslavije.
Ovaj klub, podsjeća Boričić, osnovan je 1954. godine, mnogo prije nego je napravljena betonska pista, i služio je u svrhe obuke pilota nekadašnje jugovojske.
„U bivšoj Jugoslaviji postojala su dva takva centra za obuku pilota tadašnje srednje vazduhoplovne škole iz Mostara, jedan u Puli i drugi u Beranama. Aero-klub Berane je preuzeo osnovnu obuku pilota JNA iz Mostara”, kaže Boričić.
On objašnjava da je od novca koji je na taj način zarađivao, beranski avio-klub obavljao i obuku pilota amatera ili sportskih pilota.
„Dugo vreman pokojna Olga Šoškić iz Berana bila je jedina žena vojni instruktor letjenja. Ona je, kao što je poznato, dočekala penziju, ali je zbog ljubavi prema vazduhoplovstvu i dalje letjela, pa je i poginula u padu školskog aviona iznad Berana”, prisjeća se Boričić.
Beranski aero klub bio je osvajač ko zna koliko priznanja i trofeja na takmičenjima širom Jugoslavije.
„Ne želim da ikoga izostavim, ali ću pomenuti samo da je jedan od najuspješnijih, koji je nastavio karijeru profesionalnog pilota, bio Vuka Zečević. On je penzionisan u Montenegro erlajnzu kao pilot embrajera”, podsjeća Boričić.
Sve je tako, kao u lijepoj priči, trajalo do polovine devedesetih, kada su zamrle dinamičnije aktivnosti sportskog aero-kluba. Prestale su obuke, a time i presahao glavni izvor prihoda od kojih se klub izdržavao.
Profesionalne pilote, kao i pilote amatere vrijeme je odnijelo u različite krajeve. U Beranama ih je ostalo svega nekoliko.
Moderna betonska pista širine pedeset metara napravljena je 1974. Pored nje, aerodrom u Beranama s obje strane, ima još dvije travnate piste za slijetanje, slične širine i oivičene betonskim elementima.
„Ovo je rijetko dobro izgrađen aerodrom. Nije ni čudo kada ga je izgrađivala ondašnja moćna vojska”, kaže Boričić.
Beranska vazdušna luka ima dugu tradiciju. Prvi avioni tu su slijetali još prije Drugog svjetskog rata.
Pristanišna zgrada izgrađena je šezdesetih godina kada je i uspostavljen redovni putnički saobraćaj. Desetak godina na liniji Berane – Podgorica –Berane i Berane – Beograd – Berane, saobraćali su avioni DC 3, a u kratkom periodu i foker.
Pista dužine dva kilometra i poslije četiri i po decenije, odolijeva vremenu i nevremenu. Bez bilo kakve brige i održavanja.
Posljednje dvije i po decenije, od kada ga ni vojska ne koristi, beranski aerodrom služi za sve, a najmanje za ono zbog čega je napravljen. Vozači automobila testiraju maksimum svojih mašina, rekreativci trčkaraju, čobani jure za govedima. Idila.
Tako se propadanje aero-kluba poklopilo s propadanjem aerodroma o kome više niko ne vodi brigu. Baš kao i o imovini aero-kluba.
Monitor je u više navrata pisao o obećanjima koja su crnogorski zvaničnici davali o aktiviranja jedine vazdušne luke i nespornog resursa na sjeveru države. Od silnih obećanja nikada nije bilo ništa.
Ono što se posljednje može saznati je to da je Ministarstvo saobraćaja angažovalo stručnjake da presipitaju opravdanost otvaranja beranskog aerodroma.
Ovaj aerodrom i dalje je u vlasništvu preduzeća Aerodromi Crne Gore. U čijem god vlasništvu da jeste, beranski aerodrom je slika maćehinskog odnosa.
Tako je, po svemu sudeći, i s imovinom aero kluba Berane, za koju se sada ne zna kome će pripasti. Ako prije toga ne propadne.
„To su dva aviona marke utva 75. Jedan je u voznom stanju i registrovan, dok drugi lako može da se popravi i osposobi za letjenje. Zatim su tu četiri jedrilice od kojih su dvije marke blanik koje se još i danas koriste na atraktivnim takmičenjima, odnosno Red Bull manifestacijama i vratolomnim letovima. Za vitlo sam vam rekao da je jedino takve vrste u Crnoj Gori”, ističe Boričić.
Sagovornik Monitora vjeruje da nije kasno da se zajednica zainteresuje i da sa vrlo malo ulaganja dovede sve u upotrebno stanje. Da se, kako smatra, s jedne strane obogati turistička ponuda Berana, a s druge da se ponovo uspostavi obuka pilota sportskih aviona. Da se sačuva vrijedna nepokretna i pokretna imovina i druga oprema. Da školski avioni i jedrilice ostanu u Beranama. Tu gdje su oduvijek bili.
Tufik SOFTIĆ