Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MARIĆ (MALI ČEKIĆ), GRAFIČKI DIZAJNER: Mali čekić za „fine radove“

Objavljeno prije

na

Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Moji radovi su način da im odam priznanje i zahvalnost

 

MONITOR: Vaš dizajnerski rad prvi put predstavljamo našim čitaocima. Možete li nam reći kako je sve počelo i kako ste došli do portreta kao osnovnog motiva vaših radova?

MARIĆ: Pozdrav svim čitaocima. Počelo je to odavno, još u analogna vremena – papir i olovka. Prestalo je, jer sam doneo odluku da se bavim nekim drugim stvarima. Povratak se desio pre tri, tri i po godine  kao vežba u jednoj vrsti rada u digitalnoj formi. Međutim, pozitivna reakcija meni bliskih ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo me naterala da izađem u javnost sa tim radom.

MONITOR: Uradili ste portrete cijele jedne armije ljudi koji su oblikovali naš svijet. Od Ujevića i Pekića do Bate Stojkovića, Tome Zdravkovića i Milana Mladenovića. Ili internacionalno od Nik Kejva do Bad Spensera. Šta je to što ih povezuje i što ih konačno dovede u Vaš rad?

MARIĆ: Povezuje ih lični svetonazor, dugogodišnja naklonost prema raznim kulturnim i pop-kulturnim obrascima i konceptima. Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Ovo je neki moj način da im odam priznanje, pa i zahvalnost.

MONITOR: Da li vodite evidenciju koliko ste do sada radova uradili?

MARIĆ: Portreta oko 200. Nemam tačnu evidenciju. Radova-posveta isto toliko, otpriike. Izlaskom u javnost putem Facebooka, na koji, to moram da napomenem, nisam ni privirio pre toga, došlo je do znatnog ubrzanja cele priče. To vidim sada kao nešto pozitivno. Pre svega zbog podrške, a i širenja grafičkog izraza na neke druge sfere.

MONITOR: Iako nijeste školovani dizajner, Vaši radovi su među najprisutnijim i najprepoznatljivijim na internetu. Šta je to što im daje vjetar u leđa? Možda njihova svedenost ili upravo sami likovi koje portretišete, ili nešto treće?

MARIĆ: Školovanje za dizajnera je bila prva opcija, međutim, tada sam se opredelio da krenem u drugom pravcu.

Reakcije su najveći vetar u leđa, pobuđivanje emocije. Izbor tema svakako utiče, ali i pristup. Svedenost izraza se nekako nametnula, nije tu bilo nekog predumišljaja. Ali je isto tako izazovno da se minimalnim grafičkim sredstvima uobliči ideja i postigne reakcija, uglavnom pozitivna. Biti prepoznatljiv trenutno je vrlo velik kompliment.

MONITOR: Radite uz pomoć softvera, ali je očigledan uticaj pop arta, stensila… Šta je formiralo Vaš izraz?

MARIĆ: Da, radim u softveru, brza je manipulacija, ali i papir i olovka su zastupljeni i dalje. Ipak sam ja old skul.

Uticaj pop arta je najvidljiviji, ali ne i jedini. Ima toga još, od klasičnih majstora do street arta. Naravno, tu je i velik broj grafičkih ilustratora, strip majstora takođe. Ne treba tu zanemariti ni vizuelne uticaje poput filma, videa. Mnogo toga.

MONITOR: Radite pod umjetničkim imenom Mali čekić. Šta taj čekić predstavlja za Vas?

MARIĆ: Čekić je elememtarna alatka. A mali čekić je za one fine neke radove i zanate, ili za decu. Kad sam bio dete voleo sam taj moj mali čekić iz onog nekog ”Uradi sam” kompleta za decu. Recimo da taj mali čekić kucka po nekim tankim, malo otvrdlim mestima i ponovo pobuđuje one dečije emocije koje sa godinama odbacimo i zanemarimo.

MONITOR: Očigledni su muzički uticaji. Iz onoga što sam uspio da ispratim na internetu, čini mi se da je baza muzičkih portreta i najveći dio Vaše kolekcije. Kakva je Vaša veza sa muzikom?

MARIĆ: Moja veza sa muzikom je počela sa tranzistorom na uhu kad sam imao sedam, osam godina  i traje evo do danas. Muzika je preko raznih referenci koje nudi otvorila vrata za druge vrste umetničkih izraza – književnosti, likovne umetnosti, filma. Dalje je radoznalost učinila svoje. Kao prva ljubav, naravno da je najveća.

MONITOR: Region je u karantinu. Šta se dešava u Vašem studiju, dok traje ova nužna, ali nepopularna mjera?

MARIĆ: Ova situacija nas sve pomera. Komplikovano je. Neki planovi su odloženi na neoderđeno, stvorilo je i to dosta nervoze. Ali budući da je moj život već duže vreme polukarantinski, promena je relativno mala. Radi se, koliko se može i čeka se da prođe. Pa ćemo videti kako dalje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo